Broj: Kž-169/16

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Stanke Vuk-Pintarić, kao predsjednika vijeća, te Zdravka Pintarića i Rajka Kipkea, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničara Jasminke Tvarog, u kaznenom predmetu protiv opt. B. M., opt. B. P. i opt. Z. S., zbog kaznenog djela iz čl. 257. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. B. M. i opt. Z. S. podnesenim protiv presude Općinskog suda u Varaždinu broj K-52/14-50 od 28. rujna 2015., u sjednici vijeća održanoj dana 31. siječnja 2017.,

p r e s u d i o  j e :

              I./ Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela, te se izriče da su opt. B. M. i opt. B. P. djelom opisanim pod toč. 1.) izreke te presude počinili kazneno djelo izbjegavanja carinskog nadzora iz čl. 298. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97), a opt. Z. S. djelom pod toč. 2.) izreke te presude počinio kazneno djelo izbjegavanja carinskog nadzora poticanjem iz čl. 298. st. 1. u svezi čl. 37. KZ/97.

              II./ Uslijed odluke pod I./, te prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika preinačuje se pobijana presuda u odluci o kaznenoj sankciji, te se opt. B. M. i opt. B. P. temeljem čl. 298. st. 1. KZ/97 osuđuju i to opt. B. M. na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci, a opt. B. P. na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, s time da se temeljem čl. 67. KZ/97 prema njima primjenjuju uvjetne osude tako da se izrečene kazne zatvora neće izvršiti ukoliko opt. B. M. i opt. B. P. u roku od 2 (dvije) godine ne počine novo kazneno djelo, s time da se u slučaju opoziva uvjetne osude opt. B. M. temeljem čl. 63. KZ/97 u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 8. travnja 2011. do 2. svibnja 2011., dok se opt. Z. S. temeljem čl. 298. st. 1. u svezi čl. 37. KZ/97 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.

              Također se prihvaća žalba državnog odvjetnika te se preinačuje pobijana presuda u odluci o troškovima kaznenog postupka na način da se temeljem čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/11 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14  – dalje u tekstu: ZKP/08) opt. B. M., opt. B. P. i opt. Z. S. obvezuju na naknadu troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08 u paušalnom iznosu od 1.500,00 kn svaki. 

              III./ Odbijaju se žalbe opt. B. M. i opt. Z. S. kao neosnovane, te se u preostalom pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. B. M., opt. B. P. (toč. 1.) i opt. Z. S. (toč. 2.) proglašeni su krivim radi kaznenog djela izbjegavanja carinskog nadzora iz čl. 257. st. 1. KZ/11, opt. Z. S. poticanjem, dakle u svezi čl. 37. KZ/11, za koje kazneno djelo su opt. B. M. i opt. B. P. temeljem čl. 257. st. 1. KZ/11 osuđeni i to opt. B. M. na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, a opt. B. P. na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, s time da su im temeljem čl. 56. st. 1. i st. 2. KZ/11 izrečene uvjetne osude tako da se izrečene kazne zatvora neće izvršiti ukoliko u roku od dvije godine ne počine novo kazneno djelo, te je temeljem čl. 54. KZ/11 odlučeno da će se u slučaju opoziva uvjetne osude opt. B. M. u izrečenu kaznu zatvora uračunati vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 8. travnja 2011. do 2. svibnja 2011., dok je opt. Z. S. za počinjeno kazneno djelo temeljem čl. 257. st. 1. u svezi čl. 37. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, koja kazna zatvora mu je temeljem čl. 55. st. 1. i st. 2. KZ/11 zamijenjena radom za opće dobro u trajanju od 720 sati rada, jer se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada, s time da je sukladno čl. 55. st. 4., 5. i 7. KZ/11 optuženiku ukazano na postupak izvršavanja rada za opće dobro i posljedice neizvršenja istog.

Temeljem čl. 79. st. 1. KZ/11 prema opt. B. P. primijenjena je sigurnosna mjera oduzimanja predmeta i to 1719 pakovanja raznih lijekova, vitaminskih pripravaka i medicinske opreme - privremeno oduzetih po potvrdama o oduzimanju predmeta br. 0213291, 0213292, 0213293, 0213294, 0213295, 0213296, 0213297, 0213298, 0213299, 0213300, 0022770, 0022771, 0022772, 0022300, 0022299, 0022298, 0022297, 0022296, 0213104, 0213105, 0213106, 0213107, 0213108, 0213109, 0213110, 0213112, 0213114, 0213115, 0213116, 0213117, 0213118, 0213113, s time da će se ti predmeti po pravomoćnosti presude uništiti.

Temeljem čl. 148. st. 1. ZKP/08 optuženici su obvezani na naknadu troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08 i to opt. B. M. u paušalnom iznosu od 400,00 kn, opt. B. P. u paušalnom iznosu od 500,00 kn i opt. Z. S. u paušalnom iznosu od 500,00 kn.

Protiv navedene presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik, opt. B. M. po branitelju M. K., odvjetniku iz V. i opt. Z. S. po branitelju P. P., odvjetniku iz Z..

Državni odvjetnik se žali zbog povrede kaznenog zakona, zbog odluke o kazni i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u pravnoj oznaci djela na način da se djelo pravno označi po čl. 298. KZ/97, da se preinači u odluci o kaznenopravnoj sankciji u odnosu na opt. Z. S. na način da ga se osudi na bezuvjetnu kaznu zatvora, te da se preinači u odluci o troškovima kaznenog postupka na način da se svi optuženici obvežu na plaćanje paušalne svote u većem iznosu.

Opt. B. M. se žali zbog povrede kaznenog zakona i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se žalba prihvati, pobijana presuda preinači na način da se optužba odbije odnosno da ga se oslobodi od optužbe podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Opt. Z. S. se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se žalba prihvati, pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na dužno razgledavanje, koje je spis vratilo uz podnesak broj KŽ-DO-165/16 od 27. travnja 2016. 

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalbe opt. B. M. i opt. Z. S. nisu osnovane.

Nije u pravu opt. Z. S. kada presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka s tvrdnjom da su razlozi presude o odlučnim činjenicama potpuno nejasni i nerazumljivi, čime ukazuje na bitnu povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, s obrazloženjem da za razumljivost presude nije dovoljno navesti tko što govori, već treba dati ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, a što je izostalo u pobijanoj presudi, posebno u odnosu na obranu opt. B. M., kako samu za sebe, tako i u odnosu na obrane ostalih optuženika.

Naime, sud prvog stupnja je nakon reprodukcije obrana optuženika, kao i iskaza ispitanih svjedoka, dao ocjenu vjerodostojnosti istih, pri čemu je posebno analizirao i ocijenio obranu opt. B. M., kako samu za sebe, s obzirom da je tijekom istrage u više navrata iznosio obranu, posebno u kontekstu terećenja opt. Z. S., tako i u svezi sa obranama ostalih optuženika, uključivši i obranu opt. Z. S., dajući razloge zbog čega vjeruje obrani opt. B. M. u dijelu u kojem je teretio opt. Z. S. kao poticatelja opt. B. M. na inkriminirano ponašanje za koje je proglašen krivim, zbog čega nije u pravu opt. Z. S. kada navodi da su u pobijanoj presudi izostali razlozi u svezi ocjene vjerodostojnosti proturječnih dokaza, a posebno obrana optuženika.

Također nije u pravu opt. Z. S. kada presudu pobija zbog relativno bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08 s tvrdnjom da je sud prvog stupnja tijekom rasprave i donošenja presude nepravilno primijenio odredbe ZKP-a, što je utjecalo na donošenje pravilne presude, pri čemu ukazuje da je sud postupio suprotno čl. 431. ZKP/08 kad je pročitao zapisnik o ispitivanju opt. B. M. pred sucem istrage unatoč protivljenju opt. Z. S., te unatoč činjenici da je opt. B. M. tada ispitan pred sucem istrage u kaznenom postupku zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 1. KZ/97, dakle pred drugim sudom u drugom postupku i za drugo kazneno djelo, koji postupak je obustavljen.

Naime, kao što proizlazi iz stanja spisa opt. B. M. se na raspravi branio šutnjom. S obzirom da se opt. B. M. branio šutnjom, kao i opt. B. P., sud prvog stupnja je pravilno i osnovano temeljem čl. 435. st. 2. ZKP/08 pročitao njihove ranije obrane koje su dali u fazi istrage, pred sucem istrage, u ovom kaznenom postupku, a ne u drugom kaznenom postupku kako to pogrešno navodi žalitelj opt. Z. S.. Naime, iz rješenja o provođenju istrage broj Kio-16/11-4 od 11. travnja 2011., rješenja o proširenju istrage broj Kio-16/11-50 od 14. lipnja 2011. jasno proizlazi da je protiv optuženika vođena istraga u svezi predmetnog inkriminiranog događaja, s time da su se teretili, osim za počinjenje kaznenog djela izbjegavanja carinskog nadzora iz čl. 298. st. 1. KZ/97, i za kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ/97, s tvrdnjom da su se među lijekovima nalazile i tvari koje su propisom proglašene opojnom drogom, s time da je u odnosu na kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ/97 rješenjem broj Kio-16/11-55 od 30. lipnja 2011. istraga obustavljena. Dakle, obrane optuženika, pa dakle i opt. B. M., koje su iznijeli pred sucem istrage tijekom navedene istrage nisu date u drugom kaznenom postupku, već u predmetnom kaznenom postupku, te je sud prvog stupnja iste pravilno i osnovano pročitao, za koje čitanje nije trebala suglasnost stranaka, kako to tvrdi opt. Z. S. u žalbi.

Zbog navedenih razloga nije osnovana žalba opt. Z. S. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka. 

Također oficijelnim ispitivanjem pobijane presude, povodom podnesenih žalbi, u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Premda opt. B. M. pobija presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, navedeno žalbeno pobijanje ničim ne obrazlaže, s obzirom da se žalbeni razlozi isključivo tiču žalbene osnove povrede kaznenog zakona, zbog koje također pobija presudu, koji razlozi će biti ocijenjeni u nastavku u okviru žalbene osnove povrede kaznenog zakona.

Nije u pravu opt. Z. S. kada pobija presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s bitnom tvrdnjom da je pogrešno utvrđenje suda prvog stupnja da je počinio inkriminiranu radnju za koju je proglašen krivim, dakle da je na inkriminirani način s namjerom potaknuo (nagovorio) opt. B. M. da uz obećanu novčanu naknadu izbjegavajući mjere carinskog nadzora prenese preko granice predmetnu robu čiji je promet ograničen, koju tvrdnju obrazlaže s navođenjem da nema nikakvih dokaza za takvo utvrđenje, a što se tiče obrane opt. B. M. na kojoj se isključivo temelji osuđujuća presuda u odnosu na njega, ta obrana gubi svaku vjerodostojnost već površnom životnom i logičkom analizom, s obzirom da opt. B. M. tek prilikom trećeg ispitivanja kod suca istrage navodi njega kao naručitelja ilegalnog prijevoza, obrazlažući svoje ranije obrane u kojima to nije naveo strahom od otkrivanja identiteta naručitelja ilegalnog prijevoza, pri čemu nije obrazložio čime je taj imaginarni strah stvoren, a ponajmanje da bi bio posljedica nekog njegovog ponašanja.

Suprotno citiranim žalbenim navodima opt. Z. S., sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je opt. Z. S. na inkriminirani način potaknuo opt. B. M. da uz obećanu novčanu naknadu od 300,00 eura, na inkriminirani način, izbjegavajući mjere carinskog nadzora, prenese preko granice iz Republike Slovenije u Republiku Hrvatsku inkriminiranu robu (1719 pakovanja raznih lijekova, vitaminskih pripravaka i medicinske opreme) čiji je promet ograničen, koje utvrđenje temelji prvenstveno na obrani opt. B. M., kao i na obrani opt. B. P., koje obrane je sud prvog stupnja u tom dijelu pravilno ocijenio i s valjanim razlozima obrazložio, koje razloge u cijelosti prihvaća ovaj sud, a koje opt. Z. S. ranije navedenom žalbenom argumentacijom ničim nije doveo u pitanje, zbog čega se isti radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje na razloge iznijete u pobijanoj presudi. Žalitelju valja samo ponoviti da u kontekstu nesporne činjenice da se svi optuženici poznaju, pa dakle i opt. B. M. sa opt. Z. S., što priznaje sam opt. Z. S. navodeći da osobno poznaje opt. B. M., zatim ranije opt. G. Š., kao nogometne suce s nogometnih turnira, dok opt. B. P. poznaje kao djelatnika policije, obrana opt. B. M. u kojoj tereti opt. Z. S. za počinjenje kaznenog djela, te obrazloženje zbog čega je tek prilikom trećeg ispitivanja kod suca istrage otkrio naručitelja ilegalnog prijevoza predmetne robe, tj. opt. Z. S., i prema ocjeni ovog suda ukazuje se okolnosna i uvjerljiva tim više što je opt. B. P. potvrdio da je opt. B. M. telefonski zvao osobu po imenu B. ili S. nakon što su ih djelatnici policije zatekli u ilegalnom prijevozu predmetne robe, a iz obrane opt. B. M., kao i obrane opt. Z. S. proizlazi da potonji ima nadimak B. Osim toga, doista ne postoji niti jedan razlog zbog čega bi opt. B. M. lažno teretio opt. Z. S., tim više što su poznanici i nisu u nikakvom konfliktu odnosno sukobu. Zbog navedenih razloga je sud prvog stupnja osnovano prihvatio kao vjerodostojne obrane opt. B. M. i opt. B. P. u dijelu koji se tiče počinjenja kaznenog djela od strane opt. Z. S., te je na temelju istih, a prvenstveno obrane opt. B. M., pravilno utvrdio da je opt. Z. S. na inkriminirani način počinio kazneno djelo izbjegavanja carinskog nadzora poticanjem.

Zbog navedenih razloga nije osnovana žalba opt. Z. S. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nije u pravu opt. B. M. kada presudu pobija zbog povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 3. i 4. ZKP/08.

Što se tiče povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 3. ZKP/08, opt. B. M. navodi da je za predmetnu stvar već pravomoćno presuđen pravomoćnom presudom Prekršajnog suda u Varaždinu Stalna služba u Ivancu broj J-2801/11 od 16. svibnja 2011., kojom presudom je proglašen krivim za prekršaj iz čl. 8. st. 2. i čl. 48. st. 1. toč. 1. Zakona o nadzoru državne granice, s time da se u prekršajnom postupku teretio za istu radnju za koju se tereti i u ovom kaznenom predmetu, dakle radi se o istim djelima, pri čemu još ističe da citirani prekršaj za koji je pravomoćno proglašen krivim i predmetno kazneno djelo imaju isti objekt zaštite.

Suprotno citiranim žalbenim navodima, sud prvog stupnja nije počinio povredu kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 3. ZKP/08 jer se ne radi o presuđenoj stvari, koji zaključak i ocjenu je sud prvog stupnja obrazložio s jasnim, opširnim i valjanim razlozima (str. 19. zadnji odlomak i str. 20./I-IV odlomak) koje razloge u cijelosti prihvaća ovaj sud, te se žalitelj radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje na razloge iznijete u pobijanoj presudi. Žalitelju valja samo ponoviti da se i prema ocjeni ovog suda ne radi o istim djelima (prekršaj za koji je opt. B. M. pravomoćno proglašen krivim i kazneno djelo za koje je proglašen krivim pobijanom presudom) iz razloga kako je to i obrazloženo u pobijanoj presudi (različita protupravna ponašanja koja imaju različite zaštitne objekte, različiti zakonski konstitutivni elementi prekršaja i kaznenog djela te sukladno tome i različiti činjenični opisi kojima su ostvareni prekršaj odnosno kazneno djelo).

Također nije u pravu opt. B. M. kada presudu pobija zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08 smatrajući da je glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti, pri čemu komparira zakonske opise kaznenog djela izbjegavanja carinskog nadzora prema čl. 298. st. 1. KZ/97, tj. prema kaznenom zakonu koji je važio u vrijeme počinjenja djela, i prema čl. 257. st. 1. KZ/11, s obzirom da je dana 1. siječnja 2013. stupio na snagu KZ/11, uz tvrdnju da prema čl. 257. st. 1. KZ/11 ne postoji kazneno djelo izbjegavanja carinskog nadzora, iako su ispunjena zakonska obilježja tog kaznenog djela, ako je istim ponašanjem počinjeno neko drugo kazneno djelo za koje je propisana teža kazna. S obzirom da je rješenjem suca istrage Županijskog suda u Varaždinu broj Kio-16/11-55 od 13. lipnja 2011. obustavljena istraga radi kaznenog djela zlouporabe opojnih droga, tada iz čl. 173. st. 2. KZ/97, sada iz čl. 190. st. 2. KZ/11, po tvrdnji žalitelja i iz tog razloga se radi o presuđenoj stvari.

Naime, kao što je ranije navedeno, tijekom istrage opt. B. M., kao i ostali optuženici, teretili su se za dva kaznena djela i to iz čl. 298. st. 1. KZ/97 i čl. 173. st. 2. KZ/97, s tvrdnjom da su se među prevoženim stvarima nalazile i tvari koje su propisom proglašene opojnom drogom. U odnosu na kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ/97 istraga je obustavljena zbog odustanka državnog odvjetnika, dakle obustava istrage odnosila se samo na tvari, pojedinačno činjenično opisane, koje su propisom proglašene opojnom drogom, ali ne i na preostale u činjeničnom opisu opisane stvari tj. robu na koju se odnosi kazneno djelo izbjegavanja carinskog nadzora, za koje su optuženici proglašeni krivim. Zbog navedenih razloga nije u pravu opt. B. M. kada tvrdi da se radi o presuđenoj stvari zbog toga što je istraga obustavljena za kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ/97.

Na kraju, nije u pravu opt. B. M. kada tvrdi da je sud prvog stupnja povrijedio kazneni zakon kada ga je proglasio krivim, jer nije u potpunosti primijenio odredbu iz čl. 3. KZ/11 koja predviđa primjenu "blažeg propisa". Naime, prema mišljenju žalitelja, s obzirom da je kazneno djelo izbjegavanja carinskog nadzora iz čl. 257. KZ/11 blanketno kazneno djelo, jer se primjenjuju carinski propisi, a od 1. srpnja 2013. Republika Hrvatska je ušla u jedinstveno carinsko područje sa Republikom Slovenijom u okviru Europske unije, tako da se na granici između tih dviju država više ne kontrolira i ne carini provoz robe, po tvrdnji žalitelja optužbu je trebalo odbiti odnosno trebalo ga je osloboditi od optužbe.

Naime, premda su točni žalbeni navodi da je od 1. srpnja 2013. Republika Hrvatska ušla u jedinstveno carinsko područje sa Republikom Slovenijom u okviru Europske unije, tako da roba koja se prenosi preko granice iz Republike Slovenije u Republiku Hrvatsku više nije predmet carinskog nadzora, ta činjenica ničim ne utječe na postojanje kaznenog djela izbjegavanja carinskog nadzora za koje su optuženici proglašeni krivim. Naime, kazneno djelo izbjegavanja carinskog nadzora iz čl. 298. st. 1. KZ/97, dakle prema kaznenom zakonu koji je važio u vrijeme počinjenja kaznenog djela za koje se optuženici terete, ima svoj pravni kontinuitet u kaznenom djelu izbjegavanja carinskog nadzora iz čl. 257. st. 1. KZ/11, jer u oba slučaja djelo čini tko izbjegavajući mjere carinskog nadzora prenese preko granice (carinske crte) robu čija je proizvodnja ili (i) promet ograničen ili zabranjen. U vrijeme počinjenja kaznenog djela (8. travnja 2011.) predmetna roba koju su optuženici B. M. i B. P. prenijeli preko granice iz Republike Slovenije u Republiku Hrvatsku izbjegavajući mjere carinskog nadzora bila je predmet carinskog nadzora sukladno u izreci pobijane presude citiranim odredbama Carinskog zakona, s obzirom da se u to vrijeme Republika Hrvatska još nije nalazila u Europskoj uniji, pa stoga sa Republikom Slovenijom nije bila dio jedinstvenog carinskog područja. Stoga su optuženici inkriminiranim ponašanjem za koje su proglašeni krivim ostvarili zakonska obilježja kaznenog djela iz čl. 298. st. 1. KZ/97, koje kazneno djelo ima pravni kontinuitet u čl. 257. st. 1. KZ/11. Činjenica da nakon 1. srpnja 2013. roba koja se prenosi preko granice iz Republike Slovenije u Republiku Hrvatsku više nije predmet carinskog nadzora nema nikakav utjecaj na postojanje kaznenog djela za koje su optuženici proglašeni krivim, jer je riječ o činjeničnom pitanju (da li je određena roba predmet carinskog nadzora) koje predstavlja zakonsko obilježje kaznenog dijela, zbog čega ne dolazi u obzir primjena blažeg kaznenog zakona, kod čega valja ponoviti da i nadalje egzistira kazneno djelo izbjegavanja carinskog nadzora.

Zbog navedenih razloga nije u pravu opt. B. M. kada presudu pobija zbog povrede kaznenog zakona.

Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada presudu pobija zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08 s tvrdnjom da je kaznena djela trebalo pravno označiti po čl. 298. st. 1. KZ/97, u odnosu na opt. Z. S. i u svezi čl. 37. KZ/97, s obzirom da novi KZ/11 nije blaži, pri čemu državni odvjetnik u odnosu na opt. Z. S. osnovano navedeno žalbeno pobijanje povezuje sa pobijanjem odluke o kazni s tvrdnjom da ne postoje opravdani razlozi da mu se izrečena kazna zatvora zamijeni radom za opće dobro.

Naime, sud prvog stupnja je predmetna kaznena djela pravno označio po novom KZ/11 tj. po čl. 257. st. 1. KZ/11, u odnosu na opt. Z. S. i u svezi čl. 37. KZ/11 smatrajući da je novi KZ/11 blaži za optuženike "što se tiče mogućnosti primjene kaznene sankcije za počinitelje, poglavito što se tiče III okr. jer se istome po KZ/11 kazna zatvora u trajanju od jedne godine može zamijeniti radom za opće dobro koja mogućnost po KZ/97 ne postoji".

Za kazneno djelo iz čl. 298. st. 1. KZ/97 propisana je kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina, a za kazneno djelo iz čl. 257. st. 1. KZ/11 također je propisana kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina, iz čega proizlazi da novi KZ/11 nije blaži jer propisuje isti raspon kazne kao i stari KZ/97. S obzirom da je opt. B. M. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, a opt. B. P. na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, s time da je prema obojici izrečena uvjetna osuda s rokom kušnje od dvije godine, proizlazi, kako to osnovano državni odvjetnik ističe u žalbi, da je sud prvog stupnja u odnosu na opt. B. M. i opt. B. P. kaznena djela za koja su proglašeni krivim pogrešno pravno označio po čl. 257. st. 1. KZ/11, dakle po novom kaznenom zakonu, a ne po čl. 298. st. 1. KZ/97, dakle po kaznenom zakonu koji je važio u vrijeme počinjenja djela, iz razloga što novi KZ/11 primjenom načela konkretnosti u odnosu na iste nije blaži.

Što se tiče opt. Z. S., kao što je rečeno, državni odvjetnik pobijanje presude zbog povrede kaznenog zakona povezuje sa pobijanjem presude zbog odluke o zamjeni izrečene kazne zatvora radom za opće dobro. Prije svega u pravu je državni odvjetnik kada u odnosu na opt. Z. S. pobija presudu zbog odluke o zamjeni kazne zatvora radom za opće dobro, pri čemu valja navesti da je odluka o kaznenopravnoj sankciji u odnosu na opt. Z. S. ispitana i po njegovoj žalbi sukladno čl. 478. ZKP/08. Naime, u odnosu na opt. Z. S. sud prvog stupnja je cijenio kao olakotne okolnosti činjenicu da je otac dvoje malodobne djece koje je dužan uzdržavati, da je slabijeg imovnog stanja te da je sudionik Domovinskog rata, dok mu je kao otegotnu okolnosti cijenio raniju osuđivanost. U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je sud prvog stupnja prilikom odluke o zamjeni izrečene kazne zatvora radom za opće dobro nedovoljno cijenio navedenu otegotnu okolnost, a da je precijenio utvrđene olakotne okolnosti. Naime, kao što proizlazi iz izreke pobijane presude opt. Z. S. prije počinjenja kaznenog djela u dva navrata je kazneno osuđivan, i to presudom Općinskog suda u Varaždinu Stalna služba u Ivancu broj K-1036/09 od 20. travnja 2010., pravomoćna 22. listopada 2010., zbog istovrsnog kaznenog djela tj. kaznenog djela iz čl. 298. st. 1. KZ/97, za što mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci uvjetno na dvije godine i presudom Općinskog suda u Krapini broj K-153/09 od 1. ožujka 2010. pravomoćna 18. svibnja 2011. zbog kaznenog djela protuzakonitog prebacivanja osoba preko državne granice iz čl. 177. st. 1. KZ/97 novčanom kaznom. Nakon počinjenja predmetnog kaznenog djela opt. Z. S. je pravomoćno osuđen presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Kov-US-14/13 od 10. travnja 2013., pravomoćna 7. svibnja 2013. zbog kaznenog djela protuzakonitog prebacivanja osoba preko državne granice iz čl. 177. st. 1. i st. 3. KZ/97 na bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine uz oduzimanje imovinske koristi. Iz citiranih podataka o ranijoj kaznenoj osuđivanosti opt. Z. S. proizlazi da je predmetno kazneno djelo počinio unatoč tome što je ranije kazneno osuđivan, između ostalog, i za istovrsno kazneno djelo, te da je nakon počinjenja predmetnog kaznenog djela pravomoćno osuđen za kazneno djelo protuzakonitog prebacivanja osoba preko državne granice na bezuvjetnu kaznu zatvora uz oduzimanje imovinske koristi, iz čega proizlazi sklonost, upornost i odlučnost opt. Z. S. u činjenju kaznenih djela koja su povezana sa kršenjem odredbi o nadzoru državne granice odnosno carinskom nadzoru, motiviran stjecanjem protupravne imovinske koristi. Stoga je u pravu državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da se u odnosu na opt. Z. S. ne može očekivati da će se svrha kažnjavanja ostvariti zamjenom izrečene kazne zatvora radom za opće dobro, već naprotiv, radi ostvarenja svrhe kažnjavanja opt. Z. S. nužno je izreći bezuvjetnu kaznu zatvora, s time da ovaj sud ocjenjuje da u pobijanoj presudi izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine je primjerena svim ranije navedenim okolnostima relevantnim za izbor vrste i mjere kazne, stupnju kaznene odgovornosti optuženika, te pogibeljnosti kaznenog djela za koje je proglašen krivim. S obzirom da je prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika u odnosu na opt. Z. S. preinačena pobijana presuda u odluci o zamjeni izrečene kazne zatvora radom za opće dobro na način da je isti osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, primjenom načela konkretnosti ni u odnosu na opt. Z. S. novi KZ/11 ne ukazuje se blažim, zbog čega je prihvaćena žalba državnog odvjetnika zbog povrede kaznenog zakona, te je i u odnosu na opt. Z. S., kazneno djelo za koje je proglašen krivim pravno označeno po KZ/97, dakle kaznenom zakonu koji je važio u vrijeme počinjenja djela.

Temeljem čl. 478. ZKP/08 pobijana presuda ispitana je u pogledu odluke o kaznenopravnoj sankciji u odnosu na opt. B. M., s obzirom da se isti žali zbog povrede kaznenog zakona, kojim ispitivanjem je utvrđeno da je sud prvog stupnja u odnosu na istog pravilno vrednovao utvrđene olakotne okolnosti i to činjenicu da je nezaposlen, da je lošijeg imovnog stanja, da je otac dvoje malodobne djece koje je dužan uzdržavati i da je sudionik Domovinskog rata (optuženiku je neosnovano cijenjena kao olakotna okolnost priznanje djela s obzirom da je optuženik izjavio da se ne osjeća krivim i na raspravi se branio šutnjom), a kao otegotnu okolnost jednu raniju kaznenu osudu za kazneno djelo prijetnje, kada ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci i kada je prema njemu primijenio uvjetnu osudu s rokom kušnje od dvije godine, koju kaznenopravnu sankciju i ovaj sud ocjenjuje primjerenom pogibeljnosti kaznenog djela za koje je proglašen krivim i podobnom za ostvarenje svrhe kažnjavanja.

Također je u pravu državni odvjetnik kada u odnosu na sve optuženike presudu pobija zbog odluke o troškovima kaznenog postupka smatrajući da ih je sud prvog stupnja obvezao na preniski paušalni iznos. Naime, prema čl. 145. st. 3. ZKP/08 paušalna svota utvrđuje se u okviru svota određenih posebnim propisom s obzirom na složenost i trajanje izvida i kaznenog postupka, iz čega proizlazi da imovinske prilike optuženika, suprotno ocjeni suda prvog stupnja, nisu relevantne za visinu paušalne svote. Imajući u vidu dugotrajnost predmetnog kaznenog postupka, kao i njegovu složenost, paušalne svote u iznosu od 400,00 kn odnosno 500,00 kn, na koje su optuženici obvezani pobijanom presudom, dakle na samoj granici propisanog minimuma, doista se ukazuju preniskima, kako to osnovano državni odvjetnik ističe u žalbi, zbog čega je i u tom dijelu prihvaćena žalba državnog odvjetnika te preinačena pobijana presuda u odluci o troškovima kaznenog postupka na način da je svaki optuženik obvezan na platež paušalne svote u iznosu od 1.500,00 kn, koji iznos ovaj sud ocjenjuje primjerenim trajanju i složenosti postupka.

Stoga je slijedom svega navedenog prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika pobijana presuda temeljem čl. 486. st. 1. ZKP/08 preinačena u pravnoj oznaci djela, u odluci o kaznenoj sankciji i u odluci o troškovima kaznenog postupka na način kako je to navedeno u toč. I./ i II./ izreke ove presude, dok su žalbe opt. B. M. i opt. Z. S. temeljem čl. 482. ZKP/08 odbijene kao neosnovane, te u preostalom pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđena presuda suda prvog stupnja, kako je to navedeno u toč. III./ izreke ove presude.

U Varaždinu, 31. siječnja 2017.