Broj: Kž 198/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda, Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te Miroslava Šovanja i Damira Kosa kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Setnik, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Ž. B. i dr., zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. Kaznenog zakona i dr. („Narodne novine“ br: 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11., 125/11. i 143/12. – dalje u tekstu: KZ/97.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. Ž. B., opt. N. P., opt. J. B. i opt. L. M., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Splitu od 15. listopada 2012. broj K-54/01, u sjednici održanoj 31. siječnja 2017., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice opt. Ž. B. i braniteljice optuženog L. M., odvjetnice V. D. L.

 

 

p r e s u d i o   j e  i   r i j e š i o   j e

 

 

1.                 U povodu žalbi državnog odvjetnika, opt. Ž. B., opt. N. P. i opt. J. B., a po službenoj dužnosti, ukida se pobijana presuda u osuđujućem dijelu i to u odnosu na opt. Ž. B. i kaznena djela iz članka 337. stavka 4. u vezi članka 37. KZ/97 (točka 1.), članka 337. stavka 4. KZ/97 (točka 3.) i članka 337. stavka 4. u vezi članka 61. KZ/97 (točka 4.); opt. N. P. i kaznena djela iz članka 337. stavka 4. KZ/97 (točka 3.) i članka 337. stavka 4. u vezi članka 61. KZ/97 (točka 4.) te optuženog J. B. i kaznena djela iz članka 337. stavka 4. KZ/97 (točke 1. i 7.) i u tim dijelovima predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Uslijed ove odluke, žalbe državnog odvjetnika, opt. Ž. B., opt. N. P. i opt. J. B. su bespredmetne.

 

2.              Prihvaća se djelomično žalba opt. N. P., ukida se pobijana presuda u osuđujućem dijelu u odnosu na tu optuženicu i kazneno djelo iz članka 292. stavka 2. u vezi stavka 1. podstavaka 2. i 6. KZ/97 (točka 5.) i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Uslijed ove odluke, žalba državnog odvjetnika je bespredmetna.

 

3.            U povodu žalbi državnog odvjetnika i opt. Ž. B., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u osuđujućem dijelu u odnosu na opt. Ž. B. i kaznena djela iz članka 292. stavka 2. u vezi stavka 1. podstavaka 2. i 6. KZ/97 (točke 2. i 5.) te se izriče:

 

Na temelju članka 354. točke 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06. - dalje u tekstu: ZKP/97),

 

opt. Ž. B. (osobni podaci kao u prvostupanjskoj presudi) se

 

 

OSLOBAĐA OD OPTUŽBE

 

 

toč. 2.) da bi sredinom 1997. u T., kao direktor T. P. d.d. S., u nakani ostvarivanja nepripadne materijalne dobiti u velikom iznosu za T. P., sastavio i potpisao neistinitu dokumentaciju tzv. situacije, o preuređenju poslovno-proizvodnog objekta T. R. u T. od strane T. P., temeljem koje dokumentacije je T. R. platilo T. P. 28. rujna 1997. iznos od 110.000,00 kuna, premda svjestan kako spomenute radove preuređenja poslovno-proizvodnog objekta T. P. nikada nije obavilo za T. R., ostvarivši time za T. P. nepripadnu materijalnu dobit u iznosu 110.000,00 kuna,

 

dakle, kao odgovorna osoba u pravnoj osobi s ciljem pribavljanja znatne protupravne imovinske koristi za svoju pravnu osobu, sastavljanjem isprava neistinitog sadržaja i opisanim lažnim prikazivanjem činjenica neistinito prikazivao stanje i kretanje sredstava, te na opisani način grubo prekršio pravila poslovanja glede uporabe i upravljanja imovinom, čime je pribavljena znatna imovinska korist,

 

toč. 5.) da bi 10. prosinca 1997. u S., kao direktor T. P. d.d. S., zajednički i  dogovorno s N. P., u nakani ostvarivanja nepripadne materijalne dobiti u velikom iznosu za T. P., u ime T. P.“ potpisao račun broj 05-9261 od 10. prosinca 1997., te ga ispostavio T. R., neistinitog sadržaja za navodno obavljenu izgradnju betonskog zida i rušenje postojećeg u proizvodnom postrojenju T. R. u T. P. na iznos 155.133,92 kuna, koji je račun T. R. platilo T. P. prijebojima (kompenzacijama) dana 12. prosinca 1997. i 15. prosinca 1997. što ih je odobrila i potpisala N. P., a u ime T. P. ih potpisao okrivljeni Ž. B., premda svjestan kako spomenute radove izgradnje zida T. P. nikada nije obavilo za T. R., niti je ugovor o gradnji ikada sklopljen, nego je dotični zid po narudžbi i o trošku T. A.-A. T. izgradio građevinski obrt G. iz T. zaključno s danom 15. siječnja 1999., ostvarivši time za T. P. nepripadnu materijalnu dobit u iznosu 155.133,92 kune,

 

dakle, kao odgovorna osoba u pravnoj osobi s ciljem pribavljanja znatne protupravne imovinske koristi za svoju pravnu osobu, sastavljanjem isprava neistinitog sadržaja neistinito prikazao stanje i kretanje sredstava, te na opisani način grubo prekršio pravila poslovanja glede uporabe i upravljanja imovinom, čime je pribavljena znatna imovinska korist,

 

pa da bi time počinio dva kaznena djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja – zlouporabom ovlasti u gospodarskom poslovanju  iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. podstavcima 2. i 6. KZ/97.

 

Na temelju članka 123. stavka 1. ZKP/97 troškovi kaznenog postupka u tom dijelu padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Uslijed ove odluke, žalbe državnog odvjetnika i opt. Ž. B. su bespredmetne.

 

4.           U povodu žalbi državnog odvjetnika, opt. Ž. B. i opt. N. P., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela te se izriče da je radnjama opisanima u točki 6. izreke osuđujućeg dijela te presude opt. Ž. B. počinio kazneno djelo poticanja na utaju poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. u vezi s člankom 37. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11), a opt. N. P. kazneno djelo utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11.

 

5.              Uslijed odluke pod IV., preinačuje se prvostupanjska presuda u odnosu na opt. Ž. B. i opt. N. P. i kaznena djela opisana u točki 6. izreke osuđujućeg dijela te se izriče:

 

              Na temelju članka 353. točke 6. ZKP/97,

 

protiv opt. Ž. B. (s osobnim podacima kao u prvostupanjskoj presudi) i

 

protiv opt. N. P. (s osobnim podacima kao u prvostupanjskoj presudi)

 

 

ODBIJA SE OPTUŽBA

 

 

toč. 6.) da bi u razdoblju od 31. prosinca 1998. do veljače 1999. u T., okrivljena N. P. kao direktor T. R. d.d. T., na traženje okrivljenog Ž. B. kao predsjednika nadzornog odbora istog trgovačkog društva, u nakani ostvarivanja nepripadne materijalne dobiti u velikom iznosu za T. R., suprotno članku 6. stavku 1. Zakona o platnom prometu, članku 41. Zakona o porezu na dohodak, članku 204. Zakona o mirovinsko-invalidskom osiguranju i članku 42. Zakona o zdravstvenom osiguranju okrivljena N. P. odobrila isplatu plaće zaposlenicima T. R. za listopad i studeni 1998. u gotovini mimo žiro-računa, ne obračunavši i ne uplativši propisane poreze, prireze i doprinose iz i na plaću u ukupnom iznosu 57.926,39 kunu, ostvarivši time za T. R. nepripadnu materijalnu dobit u navedenom iznosu, a na štetu proračuna Republike Hrvatske

 

dakle, opt. N. P., s ciljem da druga osoba potpuno izbjegne plaćanje poreza, nije prijavila činjenice koje su od utjecaja na utvrđivanje porezne obveze, pa je zbog toga došlo do neutvrđenja porezne obveze u iznosu koji prelazi dvadeset tisuća kuna, a opt. Ž. B. drugoga s namjerom potaknuo da, s ciljem da druga osoba potpuno izbjegne plaćanje poreza, ne prijavi činjenice koje su od utjecaja na utvrđivanje porezne obveze, pa je zbog toga došlo do neutvrđenja porezne obveze u iznosu koji prelazi dvadeset tisuća kuna,

 

pa da bi time počinili kaznena djela protiv gospodarstva i to opt. Ž. B. kazneno djelo poticanja na utaju poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/11, a opt. N. P. kazneno djelo utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11.

 

              Uslijed gornje odluke, oštećena Republika Hrvatska se sa imovinsko pravnim zahtjevom upućuje u parnicu.

 

Na temelju članka 123. stavka 1. ZKP/97 troškovi kaznenog postupka u tom dijelu padaju na teret proračuna.

 

Uslijed ove odluke, žalbe državnog odvjetnika, opt. Ž. B. i opt. N. P. su bespredmetne.

 

6.           Prihvaćanjem žalbe opt. L. M. a povodom te žalbe i žalbe državnog odvjetnika i po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela te se izriče da je opt. L. M. radnjama opisanima u točki 7. izreke osuđujućeg dijela pobijane presude počinio kazneno djelo protiv gospodarstva - zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 1. KZ/11.

 

VII.    Uslijed odluke pod VI., preinačuje se prvostupanjska presuda u odnosu na opt. L. M. i kazneno djelo opisano u točki 7. izreke osuđujućeg dijela pobijane presude te se izriče:

 

              Na temelju članka 353. točke 6. ZKP/97,

 

protiv opt. L. M. (s osobnim podacima kao u prvostupanjskoj presudi)

 

 

ODBIJA SE OPTUŽBA

 

 

toč. 7.) da bi u razdoblju od sredine 1995. do sredine 1996. u T. i S., kao predsjednik nadzornog odbora T. R. d.d. T., zajednički i dogovorno s J. B., u nakani ostvarivanja sebi materijalne dobiti u velikom iznosu, nakon što je J. B. 6. lipnja 1996. u ime T. R. sklopio i potpisao preliminarni ugovor o prodaji stana površine 36,60 m² na predjelu P. v. – J. u S. kojim T. R. dotični stan prodaje D. Š. za ukupan iznos 45.750,00 ondašnjih DEM, te istoga nadnevka od D. Š. primio dio kupoprodajne cijene u iznosu 30.000,00 ondašnjih DEM, koji iznos je za sebe zadržao, ne predavši ga u T. R., niti ga evidentiravši u poslovnim knjigama tog TD, od D. Š. u dva navrata primio dio kupoprodajne cijene dotičnog stana i to 30. siječnja 1996. u iznosu 5.555,00 ondašnjih DEM, a 27. lipnja 1996. u iznosu 4.000,00 ondašnjih DEM, koje novčane iznose je za sebe zadržao, ne predavši ih u T. R., niti ih evidentiravši u poslovnim knjigama tog TD, oštetivši time T. R. za navedene iznose tj. ukupno 39.555,00 ondašnjih DEM protuvrijednosti oko 158.000,00 kuna, te potom radi prikrivanja protupravnosti svojih postupaka, nakon što je doznao da Financijska policija provodi nadzor poslovanja T. R., tijekom veljače 1999. u T., premda od 4. kolovoza 1997. više nije bio predsjednik nadzornog odbora tog TD, sastavio i supotpisao s J. B. u ime T. R., te ovjerio pečatom tog društva, ugovor o posredovanju iz kojeg neistinito proizlazi kako je sklopljen 25. svibnja 1995., te kako je T. R. obavezno isplatiti D. Š. iznos od 9.500,00 kuna prigodom svake uplate najamnine U.-a kao nagradu za posredovanje pri sklapanju ugovora o najmu između T. R. i U.-a, premda svjestan kako nikakvog posredovanja D. Š. nije bilo,

 

dakle, u gospodarskom poslovanju povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelji na zakonu i na taj način sebi pribavio protupravnu imovinsku korist,

 

pa da bi time počinio kazneno djelo protiv gospodarstva – zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 1. KZ/11.

 

Na temelju članka 123. stavka 1. ZKP/97 troškovi kaznenog postupka u tom dijelu padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Uslijed ove odluke, žalba državnog odvjetnika je bespredmetna.

 

8.      U povodu žalbi državnog odvjetnika i opt. J. B., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela i izriče da je opt. J. B. djelom činjenično opisanim u točki 2. izreke osuđujućeg dijela te presude počinio kazneno djela protiv gospodarstva - zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11.

 

9.           Uslijed odluke pod I. i VIII. te djelomičnim prihvaćanjem žalbe opt. J. B., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kaznenoj sankciji te se taj optuženik za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11, opisano u točki 2. izreke osuđujućeg dijela te presude, uz primjenu članka 48. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora od 6 (šest) mjeseci, a na temelju članka 56. stavka 1. KZ/11, izriče mu se uvjetna osuda pa se kazna zatvora na koju je on osuđen neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od 1 (jedne) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

10.              Žalbe državnog odvjetnika i opt. J. B. u ostalom dijelu odbijaju se kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijski sud u Splitu proglasio je krivim i to

 

- opt. Ž. B. da je radnjama opisanim pod toč. 1., 3. i 4. izreke počinio kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti, iz čl. 337. st. 4. KZ/97, u vezi čl. 37. KZ/97 u odnosu na djelo iz toč. 1., za koja mu je primjenom čl. 57. st. 1. i 2. toč. b) KZ/97 utvrdio pojedinačne kazne zatvora i to za djela iz toč. 1. i 3. kaznu zatvora u trajanju od po šest mjeseci, a za djelo iz toč. 4. kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci; da je radnjama opisanim pod toč. 2., 5. i 6. izreke počinio kaznena djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju, iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. podstavka 2. i 6. (u odnosu na djela iz toč. 2. i 5. ) te iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. podstavka 4. KZ/97 i čl. 37. KZ/97 (u odnosu na djelo iz toč. 6. ), za koja mu je primjenom čl. 57. st. 1. i 2. toč. b) KZ/97 utvrdio pojedinačne kazne zatvora u trajanju od po šest mjeseci za svako djelo,

 

- opt. N. P. da je radnjama opisanim pod toč. 3. i 4. izreke počinila  kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti, iz čl. 337. st. 4. KZ/97, za koja joj je primjenom čl. 57. st. 1. i 2. toč. b) KZ/97 utvrdio pojedinačne kazne zatvora i to za djelo iz toč. 3. kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci, a za djelo iz toč. 4., kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci,

 

- opt. J. B. da je radnjama opisanim pod toč. 1. i 7. izreke počinio kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti, iz čl. 337. st. 4. KZ/97, za koja mu je primjenom čl. 57. st. 1. i 2. toč. b) KZ/97 utvrdio pojedinačne kazne zatvora od po šest mjeseci za svako djelo; da je radnjama opisanim pod toč. 2., izreke počinio kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju, iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. podstavka 2. i 6. za koje mu je primjenom čl. 57. st. 1. i 2. toč. b) KZ/97, utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci,

 

- opt. L. M. da je radnjama opisanim pod toč. 7. izreke počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti, iz čl. 337. st. 4. KZ/97, za koje mu je, primjenom čl. 57. st. 1. i 2. toč. b) KZ/97 izrekao kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci,

 

dok je na temelju navedenih zakonskih odredbi i primjenom čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) optuženicima Ž. B., N. P. i J. B., izrekao i to opt. Ž. B. jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i jedanaest mjeseci, opt. N. P. jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci i opt. J. B. jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca. Svim je optuženicima na temelju čl. 56. st. 1. KZ/97, izrečena uvjetna osuda tako da se izrečene kazne neće izvršiti ako opt. Ž. B. u roku od tri godine, opt. N. P. u roku od dvije godine, opt. J. B. u roku od dvije godine i opt. L. M. u roku od jedne godine ne počine novo kazneno djelo.

 

              Na temelju čl. 82. KZ/97, od optuženika i T. P. d.d. u stečaju oduzima se imovinska korist ostvarena kaznenim djelima i to od opt. Ž. B. ostvarena kaznenim djelima iz čl. 337. st. 4. KZ/07, opisanim pod toč. 1., 3. i 4. izreke, u ukupnom iznosu od 339.022, 35 kn, od opt. N. P. ostvarena kaznenim djelima iz čl. 337. st. 4. KZ/07, opisanim pod toč. 3. i  4. izreke, u ukupnom iznosu od 288.815, 85 kn, od opt. J. B., ostvarena kaznenim djelima iz čl. 337. st. 4. KZ/07, opisanim pod toč. 1. i 7. izreke, u ukupnom iznosu od 170.039,64 kn, od opt. L. M., ostvarena kaznenim djelom iz čl. 337. st. 4. KZ/07, opisanim pod toč. 7. izreke, u iznosu od 38.166,85 kn, te od T. P. d.d. u stečaju, ostvarena kaznenim djelima opisanim pod toč. 2. i 5. izreke, u ukupnom iznosu od 265.133,92 kn.

 

              Na temelju čl. 132. st. 1. i 2. ZKP/97, ošt. Republici Hrvatskoj dosuđuje se imovinsko pravni zahtjev (u odnosu na kazneno djelo pod toč. 6. izreke) te se opt. Ž. B. i opt. N. P., obvezuju opt. Republici Hrvatskoj solidarno isplatiti 57.926,39 kn, u roku od 15 dana po pravomoćnosti, pod prijetnjom ovrhe, dok se s viškom zatraženog iznosa oštećena upućuje na parnicu.

 

Na temelju čl. 122. st. 1. u vezi čl. 119. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/07, optuženici su obvezani podmiriti troškove kaznenog postupka sudu u iznosu od po 3.082,00 kn, te paušalni iznos od 2.000,00 kn, svaki, dok se na temelju čl. 122. st. 4. ZKP/97, opt. N. P. i opt. J. B. oslobađaju obveza naknade troškova branitelja postavljenih po službenoj dužnosti.

 

Istom presudom sud je na temelju čl. 354. toč. 3. ZKP/97 oslobodio od optužbe opt. Ž. B. i opt. N. P. da su počinili kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju, iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. podstavak 6. KZ/97 na način opisan pod toč. 8. izreke, te opt. N. P. da je počinila kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97, na način opisan pod toč. 9. izreke.

 

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97, u odnosu na toč. 8. oslobađajućeg dijela, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na toč. 8. i 9. oslobađajućeg dijela i u odnosu na toč. 1. osuđujućeg dijela te zbog odluke o kaznenoj  sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda u odnosu na kaznena djela opisana pod toč. 8. i 9. oslobađajućeg dijela i toč. 1. osuđujućeg dijela, ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a u odnosu na (ostali) osuđujući dio da se preinači u odluci o kaznenoj sankciji i optuženike osudi na kazne zatvora u primjerenom trajanju.

 

Opt. Ž. B. žali se osobno i putem branitelja B. A., odvjetnika iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi i imovinsko pravnom zahtjevu, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Opt. N. P. žali se osobno i putem branitelja B. M.₁, odvjetnika iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kazni, odluke o oduzimanju  imovinske koristi, imovinsko pravnom zahtjevu i troškovima postupka, s prijedlogom da se u odnosu na kaznena djela opisana pod toč. 4. i 6. izreke, optužba odbije zbog zastare, odnosno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Opt. J. B. žali se putem branitelja I. S., odvjetnika iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se oslobodi optužbe ili da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Žalbu je podnio i opt. M. L. putem braniteljice V. D. L., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kazni, odluke o oduzimanju  imovinske koristi, i troškovima postupka, te predlaže donošenje presude kojom se optužba odbija zbog zastare, a podredno da se pobijana presuda ukine.

 

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnijeli su opt. N. P. i opt. L. M., s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

 

              Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, vraćajući spise prema čl. 373. st. 1. i 2. ZKP/97, predložio je da se žalba državnog odvjetnika usvoji, a žalbe optuženika odbiju kao neosnovane.

 

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti opt. Ž. B. i braniteljice opt. L. M., V. D. L., a sukladno odredbi čl. 374. st. 4. ZKP/07, u odsutnosti državnog odvjetnika, branitelja opt. Ž. B., odvjetnika Borisa A., opt. J. B. i njegovog branitelja odvjetnika I. S., te opt. L. M., budući da nisu pristupili iako su uredno izvješteni o sjednici vijeća.

 

Žalba opt. L. M. je osnovana, a žalbe optuženih N. P. i J. B. djelomično su osnovane, dok su žalbe državnog odvjetnika i opt. Ž. B. dijelom neosnovane a dijelom bespredmetne.

 

 

U odnosu na toč. I. izreke

 

Žalbe državnog odvjetnika i optuženih Ž. B., N. P. i J. B., postale su bespredmetne nakon što je povodom tih žalbi utvrđeno da se u odnosu na kaznena djela iz čl. 337. st. 4. KZ/97 označena u točkama 1., 3., 4., i 7. za koja su proglašeni krivima radi o bitnoj povredi odredba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97, u vezi čl. 466. ZKP/97, na koju ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 379. st. 1. ZKP/97.

 

Naime, sud je pozivom na odredbu čl. 82. KZ/97, od optuženika oduzeo imovinsku korist ostvarenu počinjenim kaznenim djelima i to od opt. Ž. B. u ukupnom iznosu od 339.022,35 kn ostvarenu djelima iz toč. 1., 3. i 4. izreke pobijane presude, od opt. N. P. u ukupnom iznosu od 288.815,85 kn, ostvarenu djelima pod toč. 3. i 4. izreke, od opt. J. B., u ukupnom iznosu 170.039,64 kn ostvarenu djelima pod toč. 1. i 7. izreke, pri čemu u obrazloženju te odluke nije naveo razloge za istu, odnosno kako i na koji način je došao do navedenih iznosa imovinske koristi koju oduzima od pojedinih optuženika (je li to rezultat ocjene da su optuženici pribavljenu korist dijelili na jednake dijelove, ako je, na čemu se temelji takav zaključak, je li u pitanju slobodna ocjena u smislu čl. 466. ZKP/97) , uslijed čega se pobijana presuda u tom dijelu ne može ispitati.

 

Stoga je trebalo, povodom žalbi državnog odvjetnika i navedenih optuženika, a po službenoj dužnosti, bez upuštanja u ocjenu ispravnosti utvrđenog činjeničnog stanja, ukinuti pobijanu presudu u odnosu na optuženike Ž. B., N. P. i J. B. i djela iz toč. 1., 3., 4. i 7. izreke, i u tom dijelu vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u kojem će sud najprije otkloniti povredu na koju je ukazano, te nakon što provede sve već provedene dokaze, savjesnom ocjenom svih izvedenih dokaza, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, donijet će novu, na zakonu osnovanu odluku, koju će valjano i potpuno obrazložiti.

 

Uslijed takve odluke, žalbe državnog odvjetnika i navedenih optuženika u tom dijelu su bespredmetne.

 

 

U odnosu na toč. II. izreke

 

U pravu je opt. N. P. kada u odnosu na djelo iz toč. 5. izreke, iz čl. 292. st. 2. KZ/97, navodi da pobijana presuda u tom dijelu zapravo nema obrazloženja namjere optužene usmjerene na pribavljanje koristi drugoj pravnoj osobi, jer sud zaista zanemaruje okolnost da je posao u vezi spornog zida obavljen prije nego je opt. N. P. došla na mjesto direktora T. R., pa nisu dani razlozi za zaključak da je unatoč tome još i prije toga postupala zajednički i dogovorno sa opt. Ž. B. u namjeri ostvarivanja nepripadne imovinske koristi za T. P., na štetu T. R. Pri tomu nije do kraja jasno niti o kojem i kakvom se zidu radi, te tko ga je, kada i za koga radio, jer se spominje gradnja jednog poprečnog zida od strane V. M., te gradnja drugog, uzdužnog zida, kojeg je radio građevinski obrt G. po narudžbi T. A. A.

 

              Iz tih je razloga u tom dijelu prihvaćena žalba opt. N. P., uslijed čega je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni u odnosu na navedeno djelo postala bespredmetna. U ponovljenom postupku sud će provesti sve već provedene dokaze, savjesnom ocjenom svih izvedenih dokaza, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, donijet će novu, na zakonu osnovanu odluku, koju će valjano i potpuno  obrazložiti.

 

U odnosu na toč. III. izreke

 

U povodu žalbi državnog odvjetnika i opt. Ž. B., u odnosu na kaznena djela iz toč. 2. i 5. izreke, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud je po službenoj dužnosti, preinačio pobijanu presudu u tom dijelu i opt. Ž. B., oslobodio od optužbe za navedena kaznena djela, pozivom na odredbu čl. 354. toč. 1. ZKP/97, jer navedena djela po zakonu više nisu kaznena djela.

 

Naime, dana 01. siječnja 2013. stupio je na snagu novi Kazneni zakon (KZ/11) koji u odredbi čl. 3. obvezuje sud da ispita postojanje pravnog kontinuiteta između kaznenog djela za koje je optuženik osuđen i nekog od kaznenih djela iz novog Kaznenog zakona i to tako da činjenično stanje podvede pod biće odgovarajućeg kaznenog djela iz novog zakona, pa ako utvrdi da kontinuitet postoji, primijenit će zakon koji je blaži za počinitelja, a ako pravnog kontinuiteta nema tada nema niti kaznenog djela.

 

Stoga je ovaj sud najprije ispitao postojanje pravnog kontinuiteta između kaznenih djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju, iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. alineja 2. i 6. KZ/97, opisana pod toč. 2. i 5. izreke pobijane presude, i nekog od kaznenih djela protiv gospodarstva iz KZ/11,te je utvrdio da s obzirom na činjenični supstrat terećenih kaznenih djela, ne postoji pravni kontinuitet sa nekim od kaznenih djela iz KZ/11.

 

Naime, opt. Ž. B. činjeničnim opisom djela iz toč. 2. i 5. izreke pobijane presude, stavlja se na teret da je kao odgovorna osoba u pravnoj osobi (direktor T. P.), s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za svoju pravnu osobu, grubo prekršio zakon glede uporabe i upravljanja imovinom, a kaznenim djelima je pribavljena znatna imovinska korist, a što je u naravi značilo da je u odnosu na djelo iz toč. 2. sastavio i potpisao neistinitu dokumentaciju o preuređenju poslovnog prostora u T. R., svjestan da T. P. nikada nije obavila poslove za T. R., dok je u odnosu na djelo iz toč. 5. potpisao sporni račun za navodno obavljenu izgradnju betonskog zida u T. R. svjestan da T. P. nije obavilo te radove za T. R.

 

Tako opisana kaznena djela iz čl. 292. st. 2., u vezi st. 1. alineja 2. i 6. KZ/97, za koja je opt. Ž. B. proglašen krivim pod toč. 2. i 5. izreke pobijane presude, nemaju pravni kontinuitet sa nekim od kaznenih djela iz novog KZ/11, pa niti sa kaznenim djelom zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju, iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11, obzirom da to kazneno djelo čini onaj tko zlouporabom povjerenja pribavi sebi ili drugoj osobi protupravnu imovinsku korist, time da druga osoba može biti druga fizička ili pravna osoba, dakle ne ona pravna osoba u kojoj počinitelj obnaša dužnost odgovorne osobe. Naime, u odredbi čl. 246. st. 1. KZ/11 propisano je da navedeno kazneno djelo čini onaj tko povrijedi dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa i na taj način pribavi sebi ili drugoj osobi protupravnu imovinsku korist te time onome o čijim se imovinskim interesima dužan brinuti prouzroči štetu.

 

Kako je u konkretnom slučaju opt. Ž. B. terećen da je nepripadnu materijalnu dobit označenu pod toč. 2. i 5. izreke, ostvario za T. P. u kojem je bio direktor (dakle, za svoju pravnu osobu), to je evidentno da njegovim postupanjem nisu ostvarena obilježja kaznenog djela iz čl. 246. KZ/11.

 

Stoga, a kako je utvrđeno da pravni kontinuitet u konkretnom slučaju ne postoji u skladu s odredbom čl. 3. st. 3. KZ/11, to nema kaznenog djela, pa je na temelju čl. 354. toč. 1. ZKP/97, odlučeno kao pod toč. III. izreke ove presude, čime su žalbe državnog odvjetnika i opt. Ž. B. u tom dijelu postale bespredmetne.

 

U odnosu na toč. IV. i V. izreke

 

Kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. podstavak 4. KZ/97, za koje su pobijanom presudom proglašeni krivima opt. Ž. B. (kao poticatelj) i opt. N. P., na način opisan pod toč. 6. izreke pobijane presude, ima pravni kontinuitet u kaznenom djelu protiv gospodarstva, utaja poreza ili carine, iz čl. 256. st. 1. KZ/11, a budući da je zapriječena kazna za kazneno djelo iz čl. 256. st. 1. KZ/11 (od šest mjeseci do pet godina zatvora) blaža u odnosu na zapriječenu kaznu za kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. KZ/97 (od jedne do osam godina zatvora), u konkretnom slučaju trebalo je primijeniti KZ/11, kao zakon koji je blaži za počinitelja, sukladno odredbi čl. 3. st. 2. KZ/11, te je u povodu žalbi državnog odvjetnika i navedenih optuženika, po službenoj dužnosti preinačena pobijana presuda u pravnoj oznaci djela, na način pobliže opisan pod toč. IV. izreke ove drugostupanjske odluke.

 

Za kazneno djelo iz čl. 256. st. 1. KZ/11, za koje se sada kao blaže terete optuženici Ž. B. i N. P., a koje je počinjeno u vremenu od 31. prosinca 1998. do veljače 1999., a za koje je propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, po čl. 81. st. 1. alineja 4. KZ/11, zastara nastupa s protekom petnaest godina od izvršenja djela, što je u ovom slučaju protekom veljače 2014. a kako je prvostupanjska presuda donesena prije 01. siječnja 2013. (15. listopada 2012), a do tada nije nastupila zastara za djelo iz čl. 292. st. 2. KZ/97, za koje su optuženici proglašeni krivima pobijanom presudom, to se zastarni rok u smislu čl. 81. st. 3. KZ/11, produžava za dvije godine, te je u ovom slučaju zastarni rok protekao protekom veljače 2016., pa je uslijed toga valjalo na temelju čl. 353. toč. 6. ZKP/97, protiv optuženika Ž. B. i N. P., odbiti optužbu za kazneno djelo iz čl. 256. st. 1. KZ/11 na način pobliže opisan pod toč. V. izreke ove drugostupanjske odluke, a uslijed takve odluke žalbe državnog odvjetnika i optuženika Ž. B. i N. P., u odnosu na navedena kaznena djela, postale su bespredmetne.

 

U odnosu na toč. VI. i VII. izreke

 

Kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti, iz čl. 337. st. 4. KZ/97, za koje je pobijanom presudom proglašen krivim opt. L. M., na način opisan pod toč. 7. izreke te presude, ima pravni kontinuitet u kaznenom djelu zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju, iz čl. 246. KZ/11, a kako se optuženika tereti za pribavljanje imovinske koristi od ukupno 9.550,00 DEM, što iznosi 38.166,85 kn, pa imajući u vidu odredbu čl. 87. st. 29. ZID KZ od 22. svibnja 2015. prema kojoj zakonsko obilježje „znatna imovinska korist“ postoji kada vrijednost imovinske koristi prelazi 60.000,00 kn, proizlazi da se sada radi o kaznenom djelu iz čl. 246. st. 1. KZ/11, za koje je zapriječena kazna od šest mjeseci do pet godina (blaže od kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. sa propisanom kaznom od jedne do deset godina) te je iz tih razloga prihvaćanjem žalbi opt. L. M. a povodom te žalbe i žalbe državnog odvjetnika i po službenoj dužnosti, najprije preinačena pobijana presuda u pravnoj oznaci djela na način pobliže opisan pod toč. VI. izreke ove drugostupanjske odluke, a zatim je na temelju čl. 353. toč.6. ZKP/97, prema opt. L. M., odbijena optužba da bi počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju, iz čl. 246. st. 1. KZ/11.

 

Naime, za kazneno djelo iz čl. 246. st. 1. KZ/11 za koje se sada tereti opt. L. M., a koje je počinjeno u vremenu od sredine 1995. do sredine 1996., a za koje je propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, to je za predmetno kazneno djelo zastara nastupila protekom roka zastare od petnaest godina, sukladno odredbi čl. 81. st. 1. alineja 4. KZ/11, odnosno nakon proteka sredine 2011., pri čemu u ovom slučaju ne dolazi u obzir daljnji rok zastare od dvije godine po čl. 81. st. 3. KZ/11, budući da je prvostupanjska presuda donesena nakon proteka zastarnog roka od petnaest godina (prvostupanjska presuda je donesena 15. listopada 2012., a zastara kaznenog progona od petnaest godina je nastupila prije toga, tj. sredinom 2011.), pa je uslijed toga valjalo na temelju čl. 353. toč. 6. ZKP/97, protiv opt. L. M. odbiti optužbu za kazneno djelo iz čl. 246. st. 1. KZ/11, na način pobliže opisan pod toč. VII. izreke ove drugostupanjske odluke, a uslijed takve odluke žalba državnog odvjetnika u odnosu na opt. L. M., i navedeno kazneno djelo, postala je bespredmetna.

 

U odnosu na toč. VIII. i IX. izreke

 

Opt. J. B. smatra da je u odnosu na kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. KZ/97 opisano pod toč. 2. izreke pobijane presude, počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97, jer je izreka presude proturječna sadržaju zapisnika o ispitivanju svjedoka te da nisu dani razlozi o odlučnim činjenicama pa je presuda iz tih razloga nerazumljiva.

 

Protivno takvim tvrdnjama žalitelja, prvostupanjski sud je dao potpune i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama koje je utemeljio na rezultatima i ocjeni dokaza izvedenih na glavnoj raspravi, pa se istaknuti žalbeni navodi ustvari svode na prigovore pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koji će se razmotriti nastavno kod obrazlaganja te žalbene osnove.

 

Prema tome, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje se u žalbi poziva opt. J. B., niti se radi o bilo kojoj povredi kaznenog postupka iz čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP/97, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Protivno istaknutim žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje kada je, nakon svestrane analize obrane optuženika i provedenih dokaza, zaključio da je opt. J. B. počinio kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju, iz čl. 292. st. 2. KZ/97, na način opisan pod toč. 2. izreke pobijane presude, za što je dao dostatne, uvjerljive i valjane razloge, koje u cijelosti prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud i na njih upućuje žalitelja radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja.

 

Naime, pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da je opt. J. B. kao direktor T. R., potpisao tzv. situacije o preuređenju objekta u T. R. od strane T. P., za koje je znao da su neistinite jer T. P. nije izvelo nikakve radove u T. R., kako to proizlazi iz suglasnih iskaza svjedoka zaposlenika u T. R. M. V.₁, M. V.₂ i V. G., te iz iskaza svjedoka zaposlenika u T. P. T. M., B. M.₂ i R. S., te je na temelju takvih neistinitih situacija T. R. platilo T. P. na ime navodno obavljenih radova 110.000,00 kn.

 

Slijedom izloženog, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, nije osnovana žalba opt. J. B. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Međutim, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 379. st. 1. ZKP/97, a imajući na umu da je u međuvremenu, dana 01. siječnja 2013. stupio na snagu KZ/11, sukladno odredbi čl. 3. st. 2. KZ/11, ispitan je pravni kontinuitet između kaznenog djela iz čl. 292. st. 2. KZ/97 za koje je opt. J. B. proglašen krivim i kaznenih djela iz KZ/11, te je utvrđeno da u ovom slučaju kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju, iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. podstavak 2. i 6. KZ/97, ima pravni kontinuitet u kaznenom djelu protiv gospodarstva, zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju, iz čl. 246. st. 2. KZ/11, pri čemu je KZ/11, u odnosu na to djelo blaži za optuženika, neovisno o težoj zapriječenoj kazni (od jedne do deset godina, dok je za djelo iz čl. 292. st. 2. KZ/97, propisana kazna od jedne do osam godina), jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV K-4/12, koje je prihvaćeno i u već spomenutoj odredbi čl. 87. st. 29. ZID KZ od 22. svibnja 2015., zakonsko obilježje „znatna imovinska korist“,odnosno „znatna šteta“, postoji kada vrijednost imovinske koristi odnosno štete prelazi 60.000,00 kn, dok je ranije iznosila 30.000,00 kn, time da je sud pri odmjeravanju kazne vezan maksimalno zapriječenom kaznom koja je za optuženika povoljnija, a to je u ovom slučaju ona od osam godina iz čl. 292. st. 2. KZ797.

 

Iz navedenih razloga je po službenoj dužnosti, povodom žalbi državnog odvjetnika i opt. J. B., a po službenoj dužnosti preinačena pobijana presuda u pravnoj oznaci djela na način pobliže opisan pod toč. VIII. izreke ove drugostupanjske odluke, a slijedom toga i u odluci o kazni.

 

Pri tome se i državni odvjetnik i opt. J. B. žale se zbog odluke o kazni, time da državni odvjetnik smatra da je opt. J. B. izrečena preblaga kazna, te da nije bilo mjesta za primjenu odredbi o ublažavanju kazne jer utvrđene olakotne okolnosti nemaju značaj posebno izraženih olakotnih okolnosti, dok optuženik istaknutu žalbenu osnovu ne obrazlaže.

 

Cijeneći istaknute žalbene navode, imajući na umu odluku iz toč. I. izreke ove odluke u odnosu na opt. J. B., te činjenicu da je opt. J. B., sukladno odluci iz toč. VIII. izreke ove drugostupanjske odluke, sada osuđen samo za jedno kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, imajući na umu sve utvrđene činjenice nalazi da će se upravo izrečenom kaznom zatvora od  šest mjeseci, uz primjenu uvjetne osude, s rokom provjeravanja od jedne godine, prema opt. J. B. ostvariti svi vidovi i svrhe kažnjavanja, čime je zapravo djelomično prihvaćena žalba opt. J. B. zbog odluke o kazni, a uslijed takve odluke žalba državnog odvjetnika zbog iste žalbene osnove nije mogla biti prihvaćena.

 

              U odnosu na toč. X. izreke

 

              Nije u pravu državni odvjetnik kada u odnosu na kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. podstavak 6. KZ/97, opisano pod toč. 8. za koje su optuženi Ž. B. i N. P. oslobođeni optužbe, smatra da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97, jer da se sud u izreci poziva na odredbu čl. 354. toč. 3. ZKP/97 (da nema dokaza da su optuženici počinili kazneno djelo), dok u obrazloženju zaključuje da nisu imali namjeru usmjerenu na pribavljanje nepripadne materijalne dobiti za društvo N. C. d.d., zbog čega da je izreka proturječna obrazloženju. Naime, suprotno istaknutim žalbenim navodima, prvostupanjski sud pravilno i u izreci i u obrazloženju zaključuje da nema dokaza da bi optuženici počinili predmetno kazneno djelo, te za takav zaključak daje dostatne razloge, koji presudu ne čine nejasnom i proturječnom, kako pogrešno smatra žalitelj.

 

              Nije u pravu državni odvjetnik niti kada se žali da je činjenično stanje u odnosu na kaznena djela iz toč. 8. i 9. oslobađajućeg dijela pobijane presude pogrešno utvrđeno, jer suprotno tvrdnjama žalitelja, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da u odnosu na djelo iz toč. 8., nema dokaza da su poduzimajući inkriminirane radnje optuženici Ž. B. i N. P., postupali s namjerom usmjerenom na pribavljanje nepripadne materijalne dobiti tvrtki N. C. na štetu njihove tvrtke R. za koji zaključak su dani jasni i utemeljeni razlozi koje u cijelosti prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske , kao drugostupanjski sud, jer iz provedenih dokaza proizlazi opravdan zaključak da su optuženici kao poduzetnici prilikom kupnje udjela u T. N. A. očekivali da će time ostvariti dobit proizvodnjom i plasmanom brodskih boja, a što se nije ostvarilo jer N. A. nije mogla produžiti niti dobiti licencu za proizvodnju brodskih boja, što je bio razlog da se predugovor o kupnji udjela nije realizirao do kraja na očekivani način.

 

              Državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i u odnosu na kazneno djelo opisano pod toč. 9. oslobađajućeg dijela pobijane presude, u odnosu na opt. N. P. Protivno žalbenim navodima, pravilno zaključuje prvostupanjski sud da u odnosu na opt. N. P. nema dokaza da je sudjelovala u radnjama nabave cementa i zadržavala sredstva od tog cementa za sebe osobno i za opt. Ž. B., jer je ona postala direktorice tvrtke R. 01. listopada 1997., a avans za kupljeni cement tvrtki M. je tvrtka R. uplatila ranije, a i sporni računi, za cement, koje je naknadno odobrila odnose se na ranije vrijeme (od 01., 05. i 12. rujna 1997.), te nema računa koje bi ona potpisala u vrijeme njihova izdavanja.

 

              Iz navedenih razloga žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kazneno djela iz toč. 8. i 9. oslobađajućeg dijela pobijane presude nije osnovana, dok je u odnosu na kazneno djelo iz toč. 1. osuđujućeg dijela prvostupanjske presude postala bespredmetna, jer je pobijana presuda u odnosu na to djelo ukinuta (toč. I. izreke ove odluke).

 

Prema svemu što je izloženo trebalo je na temelju čl. 390. st. 1., čl. 387. i čl. 388. st. 1. ZKP, odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

 

Zagreb, 31. siječnja 2017.