Broj: Kž 655/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. V. M. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama opt. V. M. i opt. A. V. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 27. listopada 2016. broj K-125/14, u sjednici održanoj 1. veljače 2017., u nazočnosti branitelja opt. V. M., odvj. P. D., u javnom dijelu sjednice,

 

 

p r e s u d i o  j e :

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. V. M. i opt. A. V. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim opt. V. M. i opt. A. V. zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11 te ih je na temelju  čl. 246. st. 2. KZ/11 osudio na kazne zatvora u trajanju od po jedne godine svakog od optuženika, s tim da je primjenom uvjetne osude iz čl. 56 KZ/11 optuženicima izvršenje izrečenih kazni zatvora odgođeno kroz period provjeravanja od pet godina u odnosu na svakog optuženika pod uvjetom da u tom periodu ne počine novo kazneno djelo.

 

Na temelju čl. 4. st. 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ br. 145/10) utvrđeno je da novčani iznos od po 657.592,81 kn predstavlja imovinsku korist koju su optuženici V. M. i opt. A. V. svaki ostvarili počinjenjem kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11 te je utvrđeno da ti iznosi predstavljaju imovinu Republike Hrvatske te je naloženo opt. V. M. i A. V. da svaki Republici Hrvatskoj uplati po 657.592,81 kn u roku od petnaest dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju čl. 148. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14, dalje: ZKP/08) optuženici su presuđeni na platež troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1.-6. ZKP/08 u iznosu od po 13.611,52 kn te na platež paušala u iznosu od po 1.000,00 kn svaki te na trošak nagrade i nužnih izdataka branitelja postavljenih po službenoj dužnosti koji će biti određeni posebnim rješenjem.

 

Protiv te su presude žalbu podnijeli opt. V. M., putem branitelja P. D., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i premet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku te opt. A. V. putem braniteljice Z. G., odvjetnice iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, odluke o oduzimanju imovinske koristi te troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda „ukine i opt. A. V. oslobodi kaznene odgovornosti“.

 

Odgovor na žalbe nije podnesen.

 

Sjednici vijeća je nazočio branitelj opt. V. M., P. D., odvjetnik iz Z., koji je u žalbi zahtijevao da se obavijesti o sjednici vijeća, dok je u odnosu na opt. V. M. i državnog odvjetnika, koji su o sjednici izviješteni, sjednica u smislu odredbe čl. 475. st. 5. ZKP/08 održana u njihovoj odsutnosti.

 

Spis je sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Optuženik V. M. neosnovano u žalbi tvrdi da je izreka pobijane presude nerazumljiva i da je proturječna razlozima presude jer da u izreci u činjeničnom opisu nije navedeno na temelju kojih odredbi Zakona o trgovačkim društvima optuženik nije postupio, dok se u obrazloženju navodi da je postupio protivno čl. 252. tog zakona, što da je proturječno i da je stoga počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

              Naime, u činjeničnom opisu izreke pobijane presude su navedeni svi bitni elementi kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11, između ostalog i to da su optuženici sukladno Zakonu o trgovačkim društvima bili ovlašteni, u vođenju poslova društva, donositi poslovne odluke i raspolagati imovinom društva. Dakle, utvrđeno je da su na temelju zakona  u gospodarskom poslovanju bili ovlašteni štititi interese trgovačkog društva u kojem su bili direktori, tako da je u tom pravcu izreka presude potpuno razumljiva jer sadrži sve što je u odnosu na predmetno kazneno djelo  potrebno. To što se u obrazloženju presude precizira da su optuženici postupili protivno odredbi čl. 252. ZTD, čiji sadržaj („članovi uprave moraju voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika te djelovati za dobrobit društva“) u bitnom odgovara navodima iznesenim u izreci, nije ni u jednom dijelu proturječno. Uostalom, odredba čl. 246. KZ/11 nije blanketne naravi jer biće tog kaznenog djela ne obuhvaća i odredbe nekog drugog referentnog  propisa kojeg bi bilo nužno obuhvatiti u izreci presude.

 

Optuženik A. V., iako uvodno u žalbi  citira i tu žalbenu osnovu, u obrazloženju ne precizira koju je to bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. ZKP/08 sud počinio, pa je ovaj drugostupanjski sud, na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 pobijanu presudu ispitao po službenoj dužnosti te je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od taksativno navedenih postupovnih povreda iz citiranog propisa.

 

Isto se odnosi i na žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona jer oba optuženika, iako se žale i iz te žalbene osnove, u obrazloženju ne navode u kojem pitanju iz čl. 469. toč. 1.-6. ZKP/08 je povrijeđen kazneni zakon. Stoga je i u tom pravcu pobijana presuda ispitana po službenoj dužnosti, na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08, te je utvrđeno da sud prvog stupnja nije na optuženikovu štetu povrijedio kazneni zakon.

 

Neosnovano se optuženici žale zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio.

 

Optuženik V. M. smatra da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio vrijeme počinjenja predmetnog kaznenog djela od 1. siječnja 1999. do prosinca 2008. i da je pogrešno utvrđenje da su u tom periodu optuženici bile odgovorne osobe ukazujući da nije prijeporno da su oba optuženika u registru Trgovačkog suda u Zagrebu upisani tek 20. svibnja 1999. i to na temelju izmjena Društvenog ugovora trgovačkog društva B. v. d.o.o.

 

              Međutim, ova okolnost vremena  formalnog upisa statusa odgovorne osobe  u registru Trgovačkog suda u Zagrebu nema to značenje koje joj pridaje opt. M. Naime, da su optuženici i prije navedenog upisa u registar suda vodili poslovanje trgovačkog društva, te dakle, faktički bile odgovorne osobe u društvu, proizlazi iz pravilno, po prvostupanjskom sudu, utvrđenih okolnosti isplate prethodnog vlasnika Španjolca J. L. L. R. Iako sud prvog stupnja ne prihvaća obrane optuženika da su preuzimajući firmu putem svjedoka L. B. isplatili prethodnog vlasnika šaljući 30 tisuća DEM, jer je ovaj svjedok te tvrdnje optuženika uvjerljivo opovrgao, sud utvrđuje da su oni to učinili na neki drugi način, ali svakako iz prihoda društva, a ne iz vlastitih sredstava. Dakle, upravo iz te okolnosti, da su optuženici u proljeće 1999. isplatili prethodnog vlasnika sredstvima trgovačkog društva, ukazuje da su oni, iako još nisu bili formalno upisani kao direktori društva, bili u poziciji da odlučuju o prihodima društva, što nedvojbeno ukazuje da su faktički vodili poslovanje firme i bili stoga i odgovorne osobe, i prije formalnog upisa u registarskom sudu.

 

U ostalom dijelu žalbe optuženika gotovo na suglasan način osporavaju pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja navodeći da nije dokazano da su imali namjeru na štetu društva za sebe ostvariti protupravnu imovinsku korist, da su putem prijevoznika inozemnim dobavljačima roba u kovertama slali gotovinu koja nije evidentirana, da tijekom cijelog razdoblja poslovanja nisu uvećali svoju privatnu  imovinu, da nisu naplaćivali niti troškove na račun firme na koje su imali pravo što ukazuje da nikada nisu imali namjeru obogatiti se na račun društva te da iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da je stanje manjka blagajne (3.068.736,65 kn) samo za oko tisuću kuna veće od potraživanja dobavljača iz inozemstva (3.067.882,80 kn) koje ti vjerovnici nisu prisilno naplaćivali, što da potvrđuje obrane optuženika o tome da je roba plaćana u gotovini, slanjem koverti po vozačima.

 

Međutim, svim navedenim tvrdnjama optuženici ne dovode u pitanje utvrđenja suda prvog stupnja koje se temelji na pravilnoj ocjeni, na raspravi izvedenih, dokaza.

 

Naime, sud prvog stupnja s pravom ne prihvaća obrane optuženika da su inozemnim dobavljačima kupljenu robu plaćali slanjem novca po vozačima ukazujući da te tvrdnje prijevoznici S. Z. i K. Z. ne potvrđuju jer su samo na posredan način čuli da su vozači nosili nekakve koverte u Italiju, ali ne znaju o tome ništa detaljnije, a svjedok Z. samo pretpostavlja da je u kovertama bio novac. Povezujući iskaze ovih svjedoka s iskazom svjedoka Z. H., koji je izričito naveo da on kao prijevoznik nije nosio novac prodavateljima te je naveo da ga je nekoliko mjeseci prije svjedočenja zvao opt. V. i tražio od njega da u iskazu potvrdi da je nosio novce prodavatelju, što je on međutim odbio učiniti i to je rekao opt. V., te s činjenicom da optuženici o dugogodišnjem plaćanju robe na „crno“ u inozemstvu (što je samo po sebi neuvjerljivo) nemaju nikakvog dokaza niti u vidu evidencije isplata, niti dokaza o kupovinama valuta kojom je navodno roba isplaćivana, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je ovakva obrana optuženika smišljena radi otklanjanja odgovornosti za manjak u blagajni.

 

Oba optuženika ističu kao okolnost koja potvrđuje njihove obrane da se suma nenaplaćenih potraživanja dobavljača (3.067.882,80 kn) gotovo u cijelosti podudara s manjkom u blagajni na dan 31. prosinca 2008. (3.068.736,65 kn) što sud prvog stupnja s pravom nije prihvatio ukazujući pravilno da nedostatak u blagajni nije pokriven baš nikakvim dokumentom, što ukazuju da te tvrdnje optuženika nisu vjerodostojne. Uostalom, ovom sudu drugog stupnja nije logično da su dobavljači iz inozemstva svoja potraživanja fakturirali, iako im je prema tvrdnjama optuženika roba plaćena u gotovini putem vozača. Dakle, prema takvoj neprihvatljivoj tvrdnji optuženika, prodavatelji u inozemstvu su se najprije upustili u rizik naplate robe na „crno“, a onda, kada su to učinili su posve bespotrebno ipak ispostavljali i uredne račune, što nedvojbeno povlači i njihovu fiskalnu odgovornost u matičnoj zemlji za naplatu poreza na dodanu vrijednost i sl. Prema tome, ovaj argument optuženika u biti ne potvrđuje, već u stvari demantira njihove obrane, jer ukazuje da računi dobavljačima nisu plaćeni, a novac u gotovini utrošen je u druge, a ne poslovne svrhe.

 

              Dopunskim vještačenjem je optuženicima priznat trošak plaćanja troškova transporta robe na način kako su to u obranama naveli optuženici i djelomično potvrdio u svom iskazu svjedok H., te je u tom pravcu i izmijenjena optužnica, tako da je ustrajavanje na toj okolnosti uračunavanja troškova prijevoza u žalbama postalo bespredmetno.

 

Nadalje, posve je irelevantno pozivanje žalitelja na okolnost nenaplate dnevnica, putnih naloga i sličnih materijalnih troškova tijekom inkriminiranog razdoblja, a sve kao dokaz da oni nisu namjeravali svoju tvrtku oštetiti, jer je financijskim vještačenjem nedvojbeno utvrđeno da je tvrtka B. v. d.o.o. upravo njihovim postupanjem oštećena navedenim manjkom u blagajni koji nije ni na koji način dokumentiran jer podizanje novca nije učinjeno u poslovne svrhe.

 

Kraj takvog stanja stvari, kada su sve odlučne  činjenice utvrđene pravilno i potpuno, nije bilo potrebe nakon proteka toliko vremena ispitivati svjedoka R. A. iz P. na okolnost prijevoza robe iz Italije u periodu od 2001. do 2003. jer se provođenjem tog dokaza utvrđeno činjenično stanje ne bi niti u najmanjoj mjeri dovelo u pitanje.

 

Dakle, nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio.

 

Zbog odluke o kaznenoj sankciji se žali samo opt. A. V., međutim kako žalba opt. M. sadrži osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, to se uzima u smislu odredbe čl. 478. ZKP/08 da se i on žali zbog odluke o kazni i odluke o  oduzimanju imovinske koristi.

 

Međutim, žalbe optuženika zbog odluke o kazni nisu osnovane jer je sud prvog stupnja optuženicima za ovo pogibeljno kazneno djelo za koje je zapriječena kazna zatvora od jedne do deset godina zatvora izrekao minimalne kazne zatvora u trajanju od po jedne godine, čije je izvršenje primjenom uvjetne osude odgodio kroz period provjeravanja u trajanju od po pet godina, što svakako nisu prestroge kaznene sankcije.

 

Odluka o oduzimanju imovinske koristi koju su stekli optuženici  sud prvog stupnja je ispravno oduzeo na temelju propisa citiranim u izreci prvostupanjske presude.

 

Iz svih naprijed navedenih razloga, kako žalbe nisu osnovane, na temelju čl. 482. ZKP/08, presuđeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 1. veljače 2017.