Broj: Kž 540/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. R. zbog kaznenih djela iz čl. 90. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola od 7. srpnja 2016. broj K-7/12-203, u sjednici održanoj 2. veljače 2017.,

p r e s u d i o   j e

              Žalba opt. I. R. odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom, u odsutnosti je osuđen I. R. zbog kaznenog djela  ubojstva iz čl. 90. KZ/97 na kaznu zatvora u trajanju od  10 godina.

Temeljem čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13 i 145/13 -  dalje u tekstu: ZKP/08) oštećenici su upućeni da svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruju u parnici.

Temeljem čl. 148. st. 1. ZKP/08, optuženik je obavezan na snašanje troškova kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 9.079,00 kn te nužne izdatke i nagradu branitelja po službenoj dužnosti, čija visina će biti naknadno određena posebnim rješenjem.

Protiv te presude optuženik podnosi zasebne žalbe po svom branitelju D. K., odvjetniku iz U., te braniteljici Lj. P.-J., odvjetnici iz P., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja  te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno da se preinači i optuženika oslobodi od optužbe, a podredno da se preinači i da "kazna izrečena optuženiku bude drastično blaža".

Žalbe optuženika u procesnom smislu predstavljaju cjelinu te su tako i razmatrane.

Državni odvjetnik je podnio odgovor na žalbu optuženika, u kojem pobija žalbene navode ističući njihovu neosnovanost i predlaže da se ista odbije, a pobijana presuda u cijelosti potvrdi.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen na uvid  Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Žalitelj ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, međutim, osim parafraziranja zakonskog teksta tog članka, u žalbi se ne navode konkretni razlozi pobijanja, a budući da ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti takve povrede nisu nađene, to istaknuti žalbeni osnov očito nije ostvaren.

Žalbom se, u stvari, pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a posljedično i primjena kaznenog zakona vezano za pravnu kvalifikaciju kaznenog djela.

Teza obrane, a sada i žalbe, sastoji se u tvrdnji da je optuženik kritične prilike postupao u stanju nužne obrane otklanjajući istovremeni protupravni napad ošt. I. R. na život i tijelo optuženikovog brata Š. R. Tvrdi se da je oštećenik prvi napao svjedoka zamahujući nožem prema njemu, pri čemu mu je razderao košulju, ali ga nije povrijedio. U prilog tome ukazuje se na iskaze očevidaca te rezultate mehanoskopskog vještačenja košulje. Stoga je optuženik imao osnovanog razloga smatrati da je život njegovog brata ugrožen, što ga je dovelo u stanje jake prepasti pa je kazneno djelo počinjeno "u nužnoj obrani ili u njezinu prekoračenju, a eventualno u stanju putativne nužne obrane, odnosno predmetno kazneno djelo trebalo je pravno označiti kao ubojstvo na mah".

Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike  Hrvatske nalazi da je sud prvog stupnja, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano našao dokazanim da je optuženik počinio kazneno djelo ubojstva na način kako ga tereti optužba.

Naime, nije sporno da je optuženik kritične prilike iz pištolja nepoznate marke ispalio ukupno pet hitaca u smjeru oštećenika, pri čemu su ga dva hica pogodila i nanijela prostrijelnu ranu desne potkoljenice i lijeve nadlaktice te ustrijelnu ranu lijevog prsišta sa strijelnom povredom lijevog pluća, uslijed čega je oštećenik istog dana preminuo u Općoj bolnici u Puli.

Teza o postupanju optuženika u stanju nužne obrane ili njezinog prekoračenja nije potvrđena rezultatima provedenog dokaznog postupka, kako pravilno zaključuje i obrazlaže prvostupanjski sud.

Dinamika događaja utvrđena je iskazima očevidaca, od kojih samo svjedok Š. R. tvrdi da je oštećenik mahao nožem prema njemu i zarezao mu košulju, nakon čega ga je svjedok odgurnuo u predjelu ramena tako da je oštećenik pao na pod, a svjedok se "bacio u stranu". Drugi nazočni brat optuženika, svjedok S. R., međutim, iskazuje da nije vidio čime je oštećenik zamahivao, "imao je u ruci nešto crno, ne zna što niti se može sjetiti", dok prijatelj optuženika svjedok S. S. uopće ne spominje nož, već tvrdi da je optuženik pri naguravanju sa oštećenikom ovome rukama poderao košulju. Ostalo dvoje očevidaca, izvanbračna supruga oštećenika, svjedok E. M. i oštećenikov sin A. R. izričiti su da oštećenik u ruci nije imao nož niti bilo kakvo slično sredstvo, već je odgurujući svjedoka Š. R. rukama od sebe, poderao mu košulju.

S obzirom na takve iskaze očevidaca događaja, a imajući u vidu da uviđajem na licu mjesta nije pronađen nikakav nož ili slično sredstvo, prvostupanjski sud s pravom otklanja tezu obrane i zaključuje da svjedok Š. R. nije bio napadnut od strane oštećenika, pogotovo ne nožem, već se radilo o njihovom međusobnom naguravanju, pri čemu je optuženik rukama poderao košulju svjedoka. Takav zaključak prvostupanjski sud prvenstveno temelji na iskazu svjedoka A. R. koji, za razliku od drugih svjedoka, događaj jednako opisuje u istrazi i na raspravi, neovisno o tome što je tempore criminis imao 11 godina. Pri tome, nije životno uvjerljivo da bi oštećenik, u situaciji kada su ga na njegovom posjedu dočekala četvorica muškaraca, izazivao sukob s bratom optuženika Š. R., jer bi time intenzivirao već ionako prijeteću opasnost za sebe i svoju izvanbračnu suprugu s malim djetetom na rukama te za svog maloljetnog sina koji su stajali u blizini.

Osim toga, krajnje je neuvjerljivo da bi oštećenik zarezao nožem košulju koju je na tijelu imao Š. R., a da mu pri tome ne bi nanio ni najmanju ozljedu.

S druge strane, optuženik je, zajedno s još trojicom muškaraca, došao na posjed oštećenika naoružan pištoljem i s očitom namjerom da se s njim razračuna zbog neisplaćenog duga. Zbog toga, sve da je naguravanje sa svjedokom Š. R. i započelo na inicijativu oštećenika, a nije, to se po svom intenzitetu ne bi moglo smatrati protupravnim napadom na život i tijelo optuženikovog brata niti postoji istovremenost napada i obrane jer optuženik prilazi i puca u oštećenika kada su se on i svjedok Š. R. već razdvojili (svjedok S. S. iskazuje da je prošla "možda minuta ili manje"), dakle kada je navodni napad već bio prestao.

Navodima žalbe bezuspješno se osporava ocjena iskaza ispitanih svjedoka jer je prvostupanjski sud za to dao valjane i uvjerljive razloge koji su u skladu sa slobodnom sudačkom ocjenom dokaza u postupku.

Žalitelj u žalbi pogrešno interpretira nalaz i mišljenje vještaka za mehanoskopiju smatrajući da govori u prilog obrane. Naime, dipl. ing. V. N. zaključuje da na košulji, koju je nesporno nosio svjedok Š. R., nema mehaničkih oštećenja koja bi, s obzirom na karakterističan izgled oštećenja na rubovima vlakana, nastala mehanizmom probijanja (ubadanja) i sječenja oštricom noža. Upravo suprotno, vještak zaključuje da mehaničko oštećenje leđne strane košulje s dijelom desnog rukava košulje ima karakterističan izgled oštećenja koja nastaju mehanizmom cijepanja i trganja tkanine, dok ostala oštećenja na leđnom dijelu košulje i dijelu desnog  rukava (oštećenja B, D i G) su nastala rezanjem podesnim predmetom, ali najvjerojatnije škarama prilikom izuzimanja uzorka DNA za vještačenje. Jednako je vidljivo i iz priložene fotodokumentacije u spisu.

Međutim, ono što je najbitnije, a žalba prešućuje, mehanoskopskim vještačenjem nisu nađena oštećenja prednjeg dijela košulje, što isključuje dinamiku događaja kako opisuje svjedok Š. R. tvrdeći da je oštećenik, dok su stajali sučelice, zamahom noža razrezao njegovu košulju na više mjesta. Stoga rezultati provedenog vještačenja u potpunosti potvrđuju da je do kidanja leđnog dijela košulje došlo pri naguravanju i hvatanju rukama za tijelo svjedoka Š. R., kako opisuje svjedok A. R.

Suprotno tvrdnji žalbe, činjenično stanje je potpuno utvrđeno. S obzirom da je svjedok S. S. nedostupan, te je njegov iskaz pred istražnim sucem pročitan na raspravi uz suglasnost stranaka, to je prijedlog žalbe za njegovo neposredno ispitivanje usmjeren na odugovlačenje postupka. Isto tako, nema potrebe za ponovnim mehanoskopskim vještačenjem košulje svjedoka Š. R. jer je nalaz i mišljenje vještaka na raspravi pročitan uz suglasnost stranaka te bez ikakvih primjedaba ili prijedloga za dopunu. Konačno, nije prihvatljiv niti prijedlog žalbe za provođenjem rekonstrukcije događaja budući da je dinamika zbivanja u dovoljnoj mjeri razjašnjena iskazima očevidaca, a upitna je i dokazna vrijednost te radnje s obzirom na protok vremena od događaja i činjenicu da spisu ne prileži fotografski elaborat lica mjesta niti situacijski plan iz vremena učina kaznenog djela.

Slijedom navedenog, očito je da navodima žalbe nisu s uspjehom dovedeni u sumnju činjenični zaključci prvostupanjskog suda niti je materijalno pravo pogrešno primijenjeno jer je predmetno kazneno djelo pravilno kvalificirano kao kazneno djelo ubojstva. Ne radi se niti o kaznenom djelu ubojstva na mah, kako paušalno tvrdi žalba, jer optuženik, kako opisuju svjedoci, kritične prilike nije bio objektom napada, teškog vrijeđanja ili zlostavljanja, a što je nužno obilježje tog kaznenog djela.

Nije u pravu optuženik da mu je za počinjeno kazneno djelo izrečena prestroga kazna zatvora.

Prvostupanjski je sud imao u vidu sve relevantne okolnosti koje su od utjecaja na odmjeravanje kazne. Činjenica da je optuženik u oštećenika ispalio veći broj hitaca u nazočnosti drugih osoba, pa i maloljetne djece oštećenika, posljedicom čega je ozlijedio i izvanbračnu suprugu E. M. koja je prišla s djetetom na rukama, doista  predstavlja značajnu otegotnu okolnost koja pokazuje na optuženikovu upornost i snažnu kriminalnu volju da oštećenika liši života pa i uz ugrožavanje drugih osoba.

S druge strane, u žalbi isticana optuženikova neosuđivanost i dugi protek vremena od događaja, već je u dovoljnoj mjeri cijenjena od strane prvostupanjskog suda, tim više jer je dugotrajnost ovog sudskog postupka izravna posljedica optuženikove nedostupnosti.

Isto tako, tvrdnja žalbe da je optuženik u vrijeme događaja bio otac petero mlt. djece relativizirana je činjenicom da je i oštećenik imao petero djece koja su posljedicom kriminalnog ponašanja optuženika ostala nezbrinuta.

Stoga i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ocjenjuje da je izrečena kazna zatvora u trajanju od deset godina u svemu primjerena jer odgovara okolnostima konkretnog slučaja i težini počinjenog kaznenog djela te će se samo takvom kaznom izraziti odgovarajući prijekor društva i utjecati na optuženika na shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog postupka, a ujedno će se upozoriti drugi građani da se klone sličnih ponašanja.

Kako time žalba optuženika nije osnovana, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 2. veljače 2017.