Broj: Kr 144/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. M. G., zbog kaznenih djela iz čl. 345. st. 3. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Osijeku od 16. travnja 2014. broj K-617/2010 i presuda Županijskog suda u Osijeku od 11. lipnja 2015. broj Kž-31/2015, u sjednici vijeća održanoj 2. veljače 2017 .,

p r e s u d i o   j e

I.              Utvrđuje se da je zahtjev os. M. G. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude djelomično osnovan te da je pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Osijeku broj K-617/2010 od 16. travnja 2014. i presuda Županijskog suda u Osijeku broj Kž-31/2015 od 11. lipnja 2015., povrijeđen kazneni zakon na njegovu štetu u odredbi čl. 469. toč. 4. ZKP/08 pa se u pravnoj oznaci djela preinačuje pravomoćna presuda i izriče da je osuđenik, djelom za koje je pod toč. 1. izreke prvostupanjske presude oglašen krivim, počinio kazneno djelo pronevjere iz čl. 233. st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11).

II.              Uslijed odluke pod I., preinačuje se pravomoćna presuda i u odluci o kazni tako da se os. M. G., za kazneno djelo iz čl. 233. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11, uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci te mu se za kazneno djelo iz čl. 291. st. 2. u vezi st. 1. KZ/97 za koje je pod toč. 2. izreke prvostupanjske presude oglašen krivim, uzima kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, pa se os. M. G., uz primjenu čl. 51. st. 2. KZ/11, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 4 (četiri) mjeseca, u koju mu se, temeljem čl. 54. KZ/11, uračunava vrijeme provedeno na izdržavanju kazne od 18. siječnja 2016. do 20. siječnja 2017.

III.              U ostalom dijelu zahtjev osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom, koju čine presude Općinskog suda u Osijeku broj K-617/2010 od 16. travnja 2014. i presuda Županijskog suda u Osijeku broj Kž-31/2015 od 11. lipnja 2015., osuđen je M. G. zbog kaznenog djela pronevjere iz čl. 345. st. 3. u vezi st. 1. KZ/97 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine te zbog kaznenog djela nesavjesnog gospodarskog poslovanja iz čl. 291. st. 2. u vezi st. 1. KZ/97, za koje mu je također utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine pa je primjenom odredaba o stjecaju osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

Osuđenik je po svom branitelju M. Z., odvjetniku iz Z., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ističući povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 1., 2., 4. i 5. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 9. i 10. ZKP/08 te zbog povrede prava okrivljenika na obranu na raspravi odnosno zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, a što je moglo utjecati na presudu, s prijedlogom da se pravomoćna presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, a podredno da se ukine drugostupanjska presuda i predmet vrati u fazu žalbenog postupka, odnosno da se pravomoćna presuda preinači i osuđenika oslobodi od optužbe.

Sukladno čl. 518. st. 4. ZKP/08, primjerak zahtjeva sa spisima dostavljen je Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

Zahtjev je djelomično osnovan.

Iako se u uvodu zahtjeva ističu gotovi svi osnovi temeljem kojih se pravomoćna presuda u smislu čl. 517. st. 1. ZKP/08 može pobijati, u obrazloženju zahtjeva se navode slijedeći razlozi: u odnosu na povredu iz čl. 469. toč. 1. i 2. ZKP/08, tvrdi se da kaznena djela pod toč. 1. i 2. izreke prvostupanjske presude nisu kaznena djela niti su sudovi utvrdili pravilan oblik krivnje s kojom bi osuđenik postupao. Nalazi se ostvarenom povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08 iz razloga jer su sudovi pogrešno pravno kvalificirali kazneno djelo pod toč. 1. izreke prvostupanjske presude ne vodeći pritom računa o primjeni blažeg zakona, sukladno čl. 3. st. 2. KZ/11. Nastavno se ukazuje na konstrukciju produljenog kaznenog djela, a ne realnog stjecaja kako su ocijenili sudovi. Ostali navodi zahtjeva svode se na isticanje proturječja u činjeničnom opisu kaznenog djela te njegovoj pravnoj oznaci, kao i proturječja između dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva i visine imovinske koristi odnosno štete koja je u postupku utvrđena. Smatra se da obrazloženje prvostupanjske presude ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama glede obilježja kaznenog djela pod toč. 1. izreke te presude, također ostvarene su bitne povrede iz čl. 468. st. 1. toč. 9. i 10. ZKP/08 te je na raspravi povrijeđeno pravno obrane, a što je moglo utjecati na zakonitost presude. Konačno, smatra se da je obrazloženje drugostupanjske presude suviše sumarno i općenito jer taj sud nije odgovorio na sve navode žalbe što je dovelo do povrede prava na pravični postupak.

Istaknuti navodi zahtjeva tek su djelomično osnovani i to u odnosu na pravnu oznaku kaznenog djela iz čl. 345. st. 3. u vezi st. 1. KZ/97 pod toč. 1. izreke prvostupanjske presude.

Naime, ovo kazneno djelo ima svoj pravni kontinuitet u kaznenom djelu pronevjere iz čl. 233. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11, ali sa zapriječenom blažom kaznom (od jedne do osam godina zatvora), nego li za kazneno djelo pronevjere iz čl. 345. st. 3. u vezi st. 1. KZ/97 (od jedne do deset godina zatvora). Osim toga, podnositelj zahtjeva pravilno ukazuje da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. prosinca 2012. o visinama neodređenih vrijednosti koje su zakonsko obilježje kaznenih djela,  pojam velike vrijednosti, kao obilježje kvalificiranog oblika tog kaznenog djela, sada podrazumijeva iznos od preko 60.000,00 kn, što je također povoljnije za počinitelja nego li u vrijeme učina kaznenog djela kada je isti pojam podrazumijevao iznos veći od 30.000,00 kn. Kako je u slučaju izmjene zakona nakon počinjenja kaznenog djela, sukladno čl. 3. st. 2. KZ/11, obvezna primjena zakona koji je za počinitelja blaži, to s pravom ukazuje podnositelj zahtjeva da je pogrešnom primjenom materijalnog prava povrijeđen zakon na njegovu štetu.

Kako niti sud drugog stupnja nije otklonio ovu povredu po službenoj dužnosti u smislu čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 već je prvostupanjsku presudu potvrdio, trebalo je preinačiti pravomoćnu presudu u pravnoj oznaci djela na način učinjen ad I. izreke ove presude. Nastavno tome, trebalo je po novoj pravnoj kvalifikaciji djela osuđeniku utvrditi novu, sada nešto blažu kaznu zatvora od one koja mu je primjenom strožeg zakona utvrđena u pobijanoj pravomoćnoj presudi. Kada se uz navedeno ima u vidu protek vremena od izvršenja djela, ovaj sud nalazi da je osuđeniku za kazneno djelo iz čl. 233. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 potrebno utvrditi ublaženu kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci te prihvaćanjem pravomoćno utvrđene kazne zatvora u trajanju od jedne godine za kazneno djelo iz čl. 291. st. 2. u vezi st. 1. KZ/97, za koje je pod toč. 2. izreke pravomoćne presude oglašen krivim, osuditi ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca.

Pri tome, osuđeniku je u sada izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora trebalo uračunati vrijeme faktičnog lišenja slobode vezano za izdržanu kaznu. Naime, prema podacima suca izvršenja Županijskog suda u  Osijeku, osuđenik je započeo s izdržavanjem zatvorske kazne dana 18. siječnja 2016. time da je dana 20. siječnja 2017. pušten na uvjetni otpust koji ističe 18. srpnja 2017. S tim u vezi, tijelo koje je odobrilo uvjetni otpust donijeti će novu odluku sukladno duljini jedinstvene kazne zatvora koja je sada izrečena pod toč. II izreke ove presude.

Nasuprot tome, ostali navodi zahtjeva nisu osnovani.

Suprotno tvrdnji zahtjeva, kaznena djela za koja je osuđenik pod toč. 1. i 2. izreke prvostupanjske presude oglašen krivim, ne predstavljaju produljenu kriminalnu aktivnost. Usprkos postojanju određenih sjedinjujućih faktora, ne radi se ovdje o više istih ili istovrsnih kaznenih djela kako predviđa odredba čl. 61. KZ/97 (a jednako i čl. 52. st. 1. KZ/11). Kaznena djela pronevjere i nesavjesnog gospodarskog poslovanja nemaju isti zaštitni objekt jer je kazneno djelo pronevjere imovinski delikt, dok se kaznenim djelom nesavjesnog gospodarskog poslovanja štiti sigurnost poslovanja (i platnog prometa), dakle, radi se o različitim, a ne istovrsnim kaznenim djelima. Osim toga, ne postoji niti identitet namjere počinitelja budući da je kazneno djelo pronevjere usmjereno na bogaćenje počinitelja prisvajanjem stvari koje su mu povjerene na radu, dok se oblik krivnje počinitelja kaznenog djela iz čl. 291. KZ/97 očituje u njegovoj svijesti da će grubom povredom svoje dužnosti da skrbi o imovinskim interesima pravne osobe, za tu pravnu osobu nastupiti šteta, dakle, počinitelj nema namjeru pribavljanja osobne imovinske koristi.

Stoga se nesumnjivo radi o realnom stjecaju tih kaznenih djela, neovisno o tome što su oba djela počinjena iskorištavanjem istog položaja odgovorne osobe – glavnog skladištara u tvrtki B. d.o.o. O. i u istom vremenskom periodu.

Također, nije ostvarena povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 1. i 2. ZKP/08 koju podnositelj zahtjeva izvodi iz, po njemu, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ovo iz razloga što se u postupku izvanrednog pravnog lijeka ispituje primjena zakona na činjenično stanje koje i kakvo je utvrđeno u pravomoćnoj presudi. Budući da izreka pobijane presude sadrži nužnu činjeničnu podlogu za pravilnu primjenu zakona, to činjenice izvan onih naznačenih u činjeničnom opisu kaznenih djela ne mogu biti predmetom preispitivanja u ovoj fazi postupka, sukladno taksativno navedenim razlozima u čl. 517. st. 1. ZKP/08.

Što se tiče tvrdnje zahtjeva da je izreka prvostupanjske presude sama sebi proturječna te da u njezinom obrazloženju izostaju razlozi o odlučnim činjenicama, treba reći da se ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnijeti zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Osim toga, navedeni prigovori nisu niti osnovani. Naime, podnositelj zahtjeva smatra da iznos dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva ošt. tvrtki B. d.o.o. O. u iznosu od 94.062,77 kn ne odgovara utvrđenim iznosima štete odnosno koristi naznačenim u činjeničnim opisima kaznenih djela  pod toč. 1. i 2. izreke te presude od ukupno 352.123,23 kn. Stoga podnositelj smatra da se oštećenik nije mogao sa viškom imovinskopravnog zahtjeva uputiti na parnicu, već da su sudovi trebali po službenoj dužnosti od osuđenika oduzeti imovinsku korist pa kada to nisu učinili, ostvarili su povredu kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 5. ZKP/08 te je izreka prvostupanjske presude sama sebi proturječna.

Ovim navodima zahtjeva podnositelj, u stvari, pokazuje da ne razumije razliku između mjere oduzimanja imovinske koristi stečene kaznenim djelom i dosuđivanja imovinskopravnog zahtjeva oštećeniku. Imovinsku korist je u konkretnom slučaju moguće oduzeti samo u dijelu kojim se imovina osuđenika povećala, a to se odnosi na kazneno djelo pod toč. 1. izreke prvostupanjske presude kojom je osuđenik stekao protupravnu korist u visini od 70.068,50 kn. Nasuprot tome, u odnosu na prouzročenu znatnu imovinsku štetu nastalu učinom kaznenog djela nesavjesnog gospodarskog poslovanja iz čl. 291. st. 2. KZ/97, oduzimanje imovinske koristi, sukladno čl. 82. KZ/97, ne dolazi u obzir već se ta šteta u kaznenom postupku može reparirati samo dosuđivanjem imovinskopravnog zahtjeva, što je prvostupanjski sud i učinio te obavezao osuđenika na naknadi štetu ostvarenu kriminalnom radnjom pod toč. 2a. izreke prvostupanjske presude u iznosu od 23.994,27 kn, dok za štetu nastalu radnjom pod toč. 2b. izreke prvostupanjske presude je uputio oštećenika na parnicu zbog činjenice da je u međuvremenu presudom Općinskog suda u Požegi broj P-841/10 od 21. veljače 2013. Obrt Š. već obavezan oštećeniku naknaditi iznos od 347.665,01 kn. Stoga nikakvog proturječja u tom dijelu izreke pravomoćne presude nema niti se povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 5. ZKP/08 može odnositi na odluke o imovinskopravnom zahtjevu, kako proizlazi iz jasne dikcije iz čl. 517. st. 1. toč. 1. ZKP/08.

Što se tiče istaknutih povreda iz čl. 468. st. 1. toč. 9. i 10. ZKP/08, treba reći da iste nisu bile isticane u žalbi protiv prvostupanjske presude zbog čega ne mogu biti osnovnom podnošenja ovog izvanrednog pravnog lijeka u smislu čl. 517. st. 2. ZKP/08.

Konačno, nije osnovana niti tvrdnja da je drugostupanjski sud u obrazloženju svoje presude propustio odgovoriti na sve navode optuženikove žalbe. Obavezu tog suda u smislu čl. 487. st. 1. ZKP/08, ne treba shvatiti tako da je drugostupanjski sud dužan ocijeniti svaki žalbeni razlog, već samo one koje smatra bitnima za zakonitost presude. Uvidom u obrazloženje drugostupanjske presude utvrđeno je da je taj sud naveo dostatne i razumljive razloge u odnosu na relevantne žalbene prigovore, pri čemu treba ukazati da je tadašnji opseg pobijanja prvostupanjske presude (po drugom branitelju) bio znatno uži nego li što je sada predmetom ovog izvanrednog pravnog lijeka.

Ostali navodi zahtjeva kojima se ističe da "sudovi nisu uskladili činjenični opis radnje kaznenih djela sa rezultatima dokaznog postupka" tj. da je "potrebno ispitati stupanj pouzdanosti utvrđenog činjeničnog stanja … naročito glede postojanja uzročne veze između radnje osuđenika i štete oštećeniku", kao i razlozi koji se s tim u vezi navode, predstavljaju pobijanje činjeničnog stanja utvrđenog u pravomoćnoj presudi koje se, kako je već naprijed istaknuto, u ovoj fazi postupka ne može preispitivati. Time se ujedno ne može prihvatiti niti tvrdnja da bi donošenjem pravomoćne presude bilo povrijeđeno načelo "in dubio pro reo", odnosno da je donošenjem osuđujuće presude povrijeđeno pravo obrane na raspravi.

Slijedom svega naprijed navedenog, dakle, zahtjev osuđenika osnovan je samo u odnosu na istaknutu povredu kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08 koja je otklonjena na način učinjen pod toč. I. i II. izreke ove presude, dok ostali navodi zahtjeva nisu osnovani pa je, sukladno čl. 519. u vezi čl. 512. ZKP/08, odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 2. veljače 2017.