- 1 -              Rev 1744/2014-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1744/2014-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. K. iz U., kojeg zastupa punomoćnica V. D. L., odvjetnica u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Varaždinu, Građansko - upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-4871/13-2 od 16. travnja 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-384/12-55 od 13. lipnja 2013., u sjednici vijeća održanoj 3. travnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom je presudom odbijena tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev za isplatu 272.700,00 kn sa zateznim kamatama i naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove u iznosu od 10.000,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju prema čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13, - dalje: ZPP) navevši da odluka u sporu ovisi o rješenju pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni o kojima je pobijana odluka utemeljena na pravnom shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u određenim odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava. Predložio je da revizijski sud ukine nižestupanjske presude.

 

Tuženica nije odgovorila na reviziju.

 

Pobijanom drugostupanjskom presudom odlučeno je o tužbenom zahtjevu za isplatu 272.700,00 kn. Kako, dakle, vrijednost predmeta spora pobijane presude prelazi 200.000,00 kn, protiv predmetne je presude dopuštena (redovna) revizija prema odredbi čl. 382. st. 1. toč 1. ZPP, a nije dopuštena (izvanredna) revizija prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, jer je tom odredbom propisano da se takva revizija može podnijeti ako je stranke ne mogu podnijeti prema čl. 382. st. 1. ZPP.

 

Stoga je ovaj revizijski sud predmetnu reviziju cijenio kao (redovnu) reviziju iz odredbe čl. 381. st. 1. ZPP i ispitao je s obzirom na razloge zbog kojih se takva revizija može podnijeti (čl. 385. st. 1. ZPP) djelomično izričito navedene u reviziji te kroz sadržaj pitanja koje je tužitelj postavio postavljaju sastavivši reviziju prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP, a koja su razmotrena kao procesnopravni i materijalnopravni prigovori.

 

Revizija nije osnovana.

 

Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu neimovinske štete u iznosu od 272.700,00 kn za koju tužitelj tvrdi da je trpi zbog povrede ljudskog dostojanstva jer je bio izložen ponižavajućem i nečovječnom postupanju za vrijeme izdržavanja zatvorske kazne u Kaznionici L., do čega je došlo zbog prenapučenosti zatvora i neosiguravanja humanih uvjeta za boravak zatvorenika, jer su sobe u kojem je kao zatvorenik boravio manje površine i kubikaže od propisanoga, uslijed čega su zatvorenici bili razdražljivi, te zbog toga što se higijena nije pravilno održavala te mu sredstva za osobnu higijenu nisu bila na raspolaganju u dovoljnoj mjeri.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da nije sporno da od dolaska tužitelja na izdržavanje kazne zatvora u Kaznionici L. tuženica nije osigurala tužitelju smještaj u odnosu na veličinu soba u kojima je tužitelj bio smješten za vrijeme izdržavanja kazne zatvora kako je to propisano odredbom čl. 74. st. 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine" broj 128/99, 55/00, 129/00, 59/01, 67/01, 12/02, 190/03 - pročišćeni tekst, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11 i 56/13), prema kojoj spavaonica mora imati 4 m2 i 10 m3 prostora za svakog zatvorenika,

 

- da je tužiteljev dnevni raspored u kaznionici takav da mu omogućuje boravak izvan spavaonice (sobe na koju se odnose prigovori da ne udovoljava standardima) skoro tokom cijeloga dana, osim za vrijeme spavanja, od 23,00 do 6,00 sati,

 

- da je tužitelj bio radno angažiran u pakirnici radnim danima od 7,00 do 15,00 sati,

 

- da je po okončanju radnoga dijela dana imao mogućnost baviti se većim brojem sportskih aktivnosti,

 

- da je tužitelj slobodno vrijeme provodio koristeći se uslugama knjižnice te je mnogo čitao,

 

-da je imao mogućnost boraviti na svježem zraku,

 

- da se osobna higijena mogla održavati prema uobičajenim standardima.

 

Na temelju iznesenih utvrđenja zaključeno je da je, iako zbog prekapacitiranosti kaznionice tužitelju nije bio osiguran standard zatvorske sobe od četiri četvorna metra odnosno deset kubičnih metara po zatvoreniku, kaznionica postupila u skladu s čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te da je ukupna kakvoća tužiteljeva boravka u kaznionici takva da tužitelj nije podvrgnut trpljenju i poniženju koji prelazi neizbježnu razinu povezanu s danim oblikom legitimnoga lišenja slobode i da mu stoga ne pripada naknada štete prema odredbama čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) odnosno čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08  i 125/11).

 

Neosnovano tužitelj upire na postojane bitne povrede odredaba parničnog postupka iz „čl. 354. st. 2. toč 11. ZPP-a u vezi sa čl. 338. st. 4. ZPP-a, te čl. 365. ZPP-a“ što obrazlaže tvrdnjom da je „prvostupanjski sud ... propustio iznijeti ocjenu izvedenih dokaza tj. iskaza samog tužitelja kojeg je saslušao kao stranku, svjedoka predloženih po tužitelju i saslušanih u postupku ...“. Suprotno toj tvrdnji, prvostupanjski je sud u obrazloženju presude naveo koje je dokaze proveo i kako ih je ocijenio, a iskaze saslušanih svjedoka i reproducirao u obrazloženju presude.

 

Iz sadržaja revizije proizlazi da tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnoga prava tužitelj nalazi stoga što smatra da činjenica što nije bio smješten u prostoriju veličine najmanje 4 četvorna metra odnosno 10 kubičnih metara po zatvoreniku sama po sebi dovodi do povrede prava osobnosti prema čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i prava na naknadu štete.

 

U vezi s tim, valja reći da je Ustavni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka, tako i u odluci U-III-2388/15 od 26. veljače 2018., u kojem se radi o činjenično i pravno podudarnoj pravnoj stvari, imajući u vidu i stajališta Europskog suda za ljudska prava ponovio načelna stajališta o pravima zatvorenika u vezi s ponižavajućim postupanjem u zatvorima, izražena u odluci broj U-III-5725/2016 od 19. prosinca 2017., a u kojima je slijedio svoje stajalište iz odluke broj: U-IIIB-890/2012 od 4. svibnja 2016. ("Narodne novine" broj 54/16.). Tako Ustavni sud Republike Hrvatske ističe da: „Trpljenje i poniženje koji su povezani s nekim oblikom kažnjavanja mora nadilaziti stupanj trpljenja ili poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan kako bi moglo doći u domašaj navedenih odredaba Ustava odnosno Konvencije. Međutim, država je dužna osigurati provedbu ovih mjera u uvjetima u kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo i u kojima način i metoda izvršenja mjere ne izlažu osobu nad kojom se primjenjuju takvoj nelagodi ili trpljenju čiji bi intenzitet prelazio neizbježnu razinu, inherentnu lišenju slobode i boravku u zatvoru. Postupanje protivno dobrobiti zatvorenika nedopušteno je i dostatno je da ono doseže minimalni stupanj težine. Ocjena o tom stupnju ovisi o svim okolnostima slučaja, kao što su, primjerice, trajanje takvog postupanja ili okolnost da je cilj takvog postupanja bio (odnosno nije bio) poniziti i omalovažiti žrtvu (pored kriterija dobi, spola, zdravstvenog stanja, utjecaja na psihofizičko zdravlje zatvorenika i drugih okolnosti svakog pojedinog slučaja).“

 

Nadalje, i Europski sud za ljudska prava u svojim odlukama polazi od toga da se ne može definitivno utvrditi određeni broj kvadrata koji treba biti dodijeljen zatvoreniku kako bi bio u skladu s Konvencijom, već je dužnost suda da uzme u obzir sve odlučne okolnosti određenog predmeta prilikom procjene na temelju čl. 3. Konvencije. Pritom je taj sud naglasio da se ocjena o tome je li došlo do povrede čl. 3. Konvencije ne može svesti na numerički proračun kvadratnih metara dodijeljenih zatvoreniku, već je potreban sveobuhvatni pristup uvjetima boravka u zatvoru u svakom pojedinačnom slučaju (tako M. protiv Hrvatske [Vv] (br. 7334/13, presuda od 20. listopada 2016.). Ako je zatvorenik u nekom razdoblju na raspolaganju imao manje od 3 m2 smatra se da postoji čvrsta pretpostavka povrede čl. 3. Konvencije. Međutim, taj manjak prostora može biti nadoknađen na drugi način (većom kvalitetom ostalih sadržaja ustanove u kojoj je zatvorenik smješten, mogućnošću provođenja vremena izvan ćelije odnosno raznim aktivnostima) time da je obično tu čvrstu pretpostavku moguće oboriti ako su kumulativno ispunjeni uvjeti koje navodi Sud, a teret dokaza da je taj manjak prostora bio nadoknađen na drugi način je na državi.

 

U ovom konkretnom slučaju, nižestupanjski sudovi su upravo utvrdili odlučne činjenice za ocjenu osnovanosti prigovora tuženice da je takav manjak prostora bio nadomješten na drugi način. Tako su utvrdili da je tužitelj imao mogućnost dovoljne slobode kretanja i prikladnih aktivnosti izvan sobe koje su ublažile situaciju stvorenu oskudnim prostorom unutar sobe, posebice da je tužitelj u sobi mogao boraviti samo tijekom noći kada je spavao na svom ležaju. Također su utvrđene i relevantne okolnosti prikladnosti zatvorske ustanove u cjelini kao i okolnosti zdravstvenog stanja tužitelja odnosno utjecaja predmetnih okolnosti na psihofizičko zdravlje tužitelja.

 

S obzirom na osnovu tužbenog zahtjeva (naknada štete zbog posljedica nedostatka osobnog prostora tijekom boravka u zatvoru) u ovom slučaju se radi o odštetnoj odgovornosti tuženice po općim propisima obveznog prava. Za takve štete ona odgovara po načelu krivnje (čl. 1100. ZOO) za koju je potrebno kumulativno postojanje svih općih pretpostavki za postojanje odštetne odgovornosti (protupravna štetna radnja, šteta i adekvatna uzročno posljedična veza).

 

Izdržavanje kazne zatvora neosporno je tegobno i uznemirujuće za osobu koja tu kaznu izdržava, posebice kada je smještena u oskudnom prostoru. Ali, i prema stavu ovog revizijskog suda, ta činjenica sama po sebi ne dovodi do odštetne odgovornosti tuženice. U ovom konkretnom slučaja utvrđeno je da, s obzirom na količinu vremena koje je tužitelj tijekom cijelog trajanja dana provodio u sobi, odnosno imajući u vidu vrijeme koje je provodio baveći se aktivnostima u sigurnom okruženju izvan smještajnog prostora svaki dan - što uključuje rad, mogućnost bavljenja sportom, boravak na svježem zraku i korištenje knjižnice, značajno ublažen negativni učinak manjka prostora u samoj sobi. Stoga tužitelj nije bio podvrgnut trpljenju ili poniženju takvog intenziteta koji prelazi neizbježnu razinu trpljenja ili poniženja koje je povezano s oblikom legitimnog lišenja slobode, a što bi predstavljalo povredu dostojanstva tužitelja u mjeri koja opravdava dosudu pravične novčane naknade. Zbog sveg navedenog, neosnovani su revizijski navodi da su tužitelju povrijeđena njegova prava utvrđena navedenim zakonskim odredbama odnosno odredbama Ustava Republike Hrvatske i Konvencijom.

 

S obzirom na to da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo je tužiteljevu reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP)

 

Zagreb, 3. travnja 2019.