Poslovni broj: 6. P-567/2018-21

             

   Republika Hrvatska

Trgovački sud u Rijeci

  Rijeka, Zadarska 1 i 3

                            Poslovni broj: 6. P-567/2018-21

 

 

 

 

U      I M E      R E P U B L I K E        H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Tamari Jugo Smoljanović, u parničnom predmetu tužitelja D. V. iz K., OIB: ..., kojeg zastupaju opunomoćenici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda F. M. i I. B., R., protiv tuženika R. d.o.o. R., OIB: ..., kojeg zastupa opunomoćenik Đ. P., odvjetnik u R., radi isplate dobiti u iznosu od 1.953.299,00 kuna s kamatom, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 26. veljače 2019. u prisutnosti tužiteljevog opunomoćenika I. B., odvjetnika u R. te zamjenika tuženikovog opunomoćenika D. Ž., odvjetničkog vježbenika, objavljene 2. travnja 2019.

 

p r e s u d i o     j e

 

I.              Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju po osnovi dobiti za 2017. iznos od 1.953.299,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. svibnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje do 30. lipnja 2018., a od 1. srpnja 2018. po stopi od 6,82% godišnje do 31. prosinca 2018., od 1. siječnja 2019. po stopi od 6,54% do isplate, a u slučaju promjene te stope, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 8 (osam) dana.

              II.              Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 164.615,00 kuna na ime prouzročenog parničnog troška u roku od 8 (osam) dana.

             

Obrazloženje

Tužitelj je 13. rujna 2018. ovome sudu podnio tužbu radi isplate dobiti za 2017. u iznosu od 1.953.299,00 kuna. Obrazlaže da je tužitelj 13. siječnja 2005. sklopio s Z. K. U. o prijenosu dijela temeljenog uloga i poslovnog udjela u trgovačkom društvu R. d.o.o.-tuženiku, kojim ugovorom je tužitelj stekao temeljni ulog i poslovni udio u društvu u iznosu od 5.000,00 kuna. Isti dan je tuženik donio odluku kojom je dao suglasnost na prijenos dijela temeljnog uloga i poslovnog udjela člana društva Z. K. u visini od 5.000,00 kuna na tužitelja, bez naknade.

Tužitelj je 22. ožujka 2010. zatražio od tuženika upis u knjigu poslovnih udjela, što je tuženik odbio učiniti, radi čega je tužitelj pred naslovnim sudom pokrenuo parnicu radi utvrđenja da je tužitelj imatelj poslovnog udjela tuženika u nominalnom iznosu od 5.000,00 kuna, što predstavlja 25% upisanog temeljnog kapitala društva, te radi nalaganja tuženiku da upiše tužitelja u knjigu poslovnih udjela s danom 22. ožujka 2010. i to kao imatelja poslovnog udjela tuženika u nominalnom iznosu od 5.000,00 kuna, što predstavlja 25% upisanog temeljnog kapitala društva, a u kojem postupku je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1200/13 od 19. ožujka 2014. s time da je ista postala pravomoćna 13. veljače 2018. Tuženik je napokon 25. srpnja 2018. podnio sudskom registru prijavu za upis u sudski registar pod poslovnim brojem Tt-18/4513 uz koju je sudskom registru dostavio novi popis članova društva i pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1200/13, te je temeljem citirane prijave proveden upis u sudskom registru.

Skupština tuženika donijela je Odluku o raspodjeli dobiti za 2017. kojom odlukom su članovi društva odlučili o raspodjeli dobiti nakon oporezivanja za 2017. u iznosu od 7.867.290,00 kuna na sljedeći način: 54.094,00 kuna za pokriće iz prethodnih godina, 7.813.196,00 kuna isplate vlasnicima udjela. Odluka je stupila na snagu danom donošenja, međutim na istoj nije označen datum donošenja. Obzirom da je Odluka o raspodjeli dobiti za 2017. sastavni dio financijskih izvještaja za 2017. koji su javno objavljeni 10. kolovoza 2018. (vidljivo na web stranici sudskog registra i web stranici Financijske agencije), razvidno je da je navedeni dan zadnji dan kad je navedena odluka mogla biti donijeta, a samim time dobit koja pripada tužitelju dospjela na plaćanje.

Odredbom čl. 406. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima određeno je da se dobit dijeli članovima u omjeru njihovih uplaćenih udjela, iz čega proizlazi da tužitelj ima pravo zahtijevati isplatu dobiti za 2017. u iznosu od 1.953.299,00 kuna, obzirom da je njegov udio u društvu 25%. Do dana podnošenja ove tužbe tuženik nije isplatio tužitelju dobit za 2017. Čak štoviše, na skupštini tuženika održanoj 4. rujna 2018. odvjetnik Đ. P., koji je na skupštini tuženika zastupao upravu društva, jasno je iznio stav da uprava društva tužitelju neće isplatiti dobit, budući da je tuženik pokrenuo parnični postupak protiv tužitelja radi naknade štete. Tužitelj ističe da okolnost da je tuženik pokrenuo bilo kakav postupak protiv njega nema utjecaja na obvezu tuženika da tužitelju isplati dobit za 2017. Uostalom, tužitelj nije prouzročio nikakvu štetu tuženiku. Povrh toga, tužitelj je na samoj skupštini dao tuženiku zadnji rok od 8 dana, kako bi mu ovaj isplatio dobit, a koji rok je istekao 12. rujna 2018., međutim dobit tužitelju nije isplaćena.

Tijekom svih 8 godina tužitelj od tuženika nije bio pozivan na skupštine društva, nije bio informiran o poslovanju društva, niti bilo kakvim odlukama koje su tijela društva donosila, drugim riječima tuženik je onemogućio tužitelju bilo kakvo sudjelovanje u radu i odlučivanju u društvu. Predlaže da sud prihvati tužbeni zahtjev.

 

Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Naveo je da je točno da su tužitelj i Z. K. zaključili Ugovor o prijenosu udjela trgovačkog društva tuženika, ali taj je ugovor ništetan sukladno pozitivnim propisima Republike Hrvatske. Skupština tuženika nije donijela odluku o raspodjeli dobiti kako je to navedeno u tužbi, već je donijela odluku da se ostvarena dobit zadržava na računu tuženika radi ulaganja u daljnje poslovanje. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

             

Tužitelj je ustrajao kod tužbe i tužbenog zahtjeva te je, očitujući se na navode iz odgovora na tužbu, naveo da je pravomoćnom presudom ovoga suda poslovni broj P-1491/2014 od 6. studenog 2014. odbijen tužbeni zahtjev Z. K. radi utvrđenja da je Ugovor o prijenosu poslovnih udjela trgovačkog društva R. d.o.o. zaključen 13. siječnja 2005. između Z. K. kao ustupitelja i tužitelja kao stjecatelja ništetan.

Neistinita je tuženikova tvrdnja da je skupština donijela odluku da se ostvarena dobit zadržava na tuženikovom računu radi ulaganja u daljnje poslovanje budući da je u suprotnosti s Odlukom skupštine tuženika o raspodjeli dobiti za 2017., koja je javno objavljena na web stranici sudskog registra i web stranici Agencije i to na zahtjev samog tuženika. Navedeno proizlazi iz Zapisnika o održanoj skupštini društva tuženika od 4. rujna 2018. kao razlog neisplate dobiti tužitelju navodi da mu se dobit neće isplatiti jer je protiv njega društvo pokrenulo postupak radi naknade štete.

 

Tuženik je na pripremnom ročištu održanom 15. studenog 2018. u spis dostavio, između ostalog, odluku Skupštine društva tuženika od 9. svibnja 2018. kojom je utvrđena dobit tuženika za 2017. od 7.867.290,00 kuna te kojom je odlučeno da je iz sredstava društva isplaćena tražbina D. M. u bruto iznosu od 2.392.040,70 kuna; da se stavlja izvan snage Odluka Skupštine društva od 30. travnja 2018. kojom je odlučeno da se izvrši isplata dobiti vlasnicima udjela te je odlučeno da će se preostala sredstva zadržati na posebnom računu tuženika radi reinvestiranja u buduće gospodarske projekte te da se neće isplaćivati udjelničarima (list 165 spisa).

 

              Tužitelj je na istom ročištu istaknuo da sukladno Zakonu o trgovačkim društvima i relevantnoj sudskoj praski odluka skupštine društva se može izmijeniti isključivo do zaključenja glavne skupštine društva. Obzirom da je ova odluka donesena tek naknadno, ista nema nikakva utjecaja na dospjelo pravo na isplatu dobiti koja je utvrđena odlukom na koju se poziva tužitelj, a koja je očito donesena 30. travnja 2018. Smatra da je time definitivno potvrđena vjerodostojnost odluke o rasporedu dobiti na koju se tužitelj poziva.

              Što se tiče dostavljanja tužbe radi naknade štete, tužbe radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o prijenosu udjela, tužitelj ističe da su nebitne i nemaju nikakva utjecaja na utvrđenje činjenice u ovoj pravnoj stvari, a uostalom tužitelj je dostavio u spis pravomoćnu sudsku odluku kojom je utvrđeno da Ugovor o prijenosu poslovnog udjela zaključen između tužitelja i Z. K. nije ništetan.

 

              Tužitelj je u podnesku zaprimljenom kod suda 5. prosinca 2018. ponovno istaknuo da je iz Odluke Skupštine tuženika od 9. svibnja 2018. jasno vidljivo da je Odluka o raspodjeli dobiti za 2017. donesena 30. travnja 2018. pa je potraživanje tužitelja dospjelo 1. svibnja 2018. jer je odluka stupila na snagu danom donošenja. Stoga je u tom smislu tužitelj precizirao tužbeni zahtjev (list 171 spisa).

              Tužitelj dalje navodi da je Odluka skupštine društva tuženika od 9. svibnja 2018. ništetna jer je protivna odredbi čl. 49. st. 4. Ustava Republike Hrvatske, koja propisuje da prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu biti umanjena zakonom, niti drugim pravnim aktom. Pravo člana društva na sudjelovanje u dobiti društva proizlazi iz imovinskog članskog prava proisteklog iz njegovog poslovnog udjela, a pravo na isplatu stječe kad skupština donese odluku o isplati dobiti. Stoga tužitelj ističe prigovor ništetnosti Odluke skupštine tuženika od 9. svibnja 2018., a posebno t. III. i IV. Odluke.

 

Sud je izveo dokazni postupak pregledom i čitanjem dokumentacije koja je priložena spisu utvrđujući odlučne činjenice savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP-a, "Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13. i 89/14.).

 

              Na temelju izvedenog dokaznog postupka sud utvrđuje slijedeće:

Tužbeni zahtjev odnosi se na isplatu po osnovi dobiti za 2017. u iznosu od 1.953.299,00 kuna s kamatom od 1. svibnja 2018. do isplate temeljem Odluke skupštine društva tuženika od 30. travnja 2018. (list 41 spisa).

              Tužbeni zahtjev je osnovan.

             

              Među strankama nije sporno da je tužitelj 13. siječnja 2005. sklopio s Z. K. U. o prijenosu dijela temeljenog uloga i poslovnog udjela u trgovačkom društvu R. d.o.o.-tuženiku, kojim ugovorom je tužitelj stekao temeljni ulog i poslovni udio u društvu u iznosu od 5.000,00 kuna. Isti dan je tuženik donio odluku kojom je dao suglasnost na prijenos dijela temeljnog uloga i poslovnog udjela člana društva Z. K. u visini od 5.000,00 kuna na tužitelja, bez naknade.

              Također nije sporno da je Z. K. pred ovim sudom podnio tužbu protiv ovdje tužitelja radi utvrđenja da je Ugovor o prijenosu poslovnog udjela trgovačkog društva tuženika ništetan. Ovaj sud je presudom poslovni broj P-1491/2014-13 od 6. studenog 2015. odbio taj tužbeni zahtjev kao neosnovan (presuda na listu 131-137 spisa). Navedena presuda u cijelosti je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-8581/2015 od 19. rujna 2018. (presuda VTS na listu 137-141 spisa).

              Dakle, nije sporno da je tužitelj imatelj poslovnog udjela društva tuženika u nominalnom iznosu od 5.000,00 kuna, što predstavlja 25% upisanog temeljnog kapitala društva, što je sud utvrdio uvidom u izvadak iz sudskog registra za tuženika (list 26-28 spisa), prijavu za upis u sudski registar i popis članova društva (list 29-32 spisa).

              Također nije sporno da je pravomoćnom presudom ovoga suda poslovni broj P-1200/13-27 od 19. ožujka 2014. naloženo tuženiku da upiše tužitelja u knjigu poslovnih udjela s danom 22. ožujka 2010. i to kao imatelja poslovnog udjela tuženika u nominalnom iznosu od 5.000,00 kuna, što predstavlja 25% upisanog temeljnog kapitala društva (presuda na listu 16-25 spisa).

              Nije sporno da je skupština društva tuženika 30. travnja 2018. donijela Odluku o raspodjeli dobiti za 2017. na način: 54.094,00 kuna za pokriće iz prethodnih godina, 7.813.196,00 kuna isplate vlasnicima udjela. Odluka je stupila na snagu danom donošenja (Odluka na listu 41 spis). Također nije sporno da je Odluka o raspodjeli dobiti za 2017. sastavni dio financijskih izvještaja za 2017. koji su javno objavljeni 10. kolovoza 2018. (web stranica sudskog registra i web stranica Agencije, list 33-41 spisa).

Budući da navedene činjenice među strankama nisu sporne, ne treba ih dokazivati sukladno odredbi čl. 221. st. 1. ZPP-a.

 

              Sporno jest je li tuženik dužan isplatiti tužitelju dobit u utuženom iznosu s obzirom na tuženikove navode da je skupština društva tuženika nije donijela Odluku o raspodjeli dobiti, već da je donijela Odluku da će se ostvarena dobit zadržati na poslovnom računu tuženika radi ulaganja u daljnje poslovanje.

 

              Osnovno imovinsko pravo člana društva njegovo je pravo na isplatu dobiti. Tako je odredbom čl. 406. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima (dalje: ZTD-a, "Narodne novine" broj 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 111/12., 152/11., 68/13. i 110/15.) propisano da se dobit dijeli članovima, ako nema drugačije odredbe u društvenome ugovoru, u omjeru njihovih uplaćenih uloga. Uvidom u Društveni ugovor tuženika od 13. siječnja 2005. (list 88-96 spisa) utvrđeno je da drukčije odredbe o podjeli dobiti u Društvenom ugovoru nema.

              Uvidom u dokumentaciju koja je priložena spisu sud je utvrdio da je tužitelj udjelničar tuženika, odnosno imatelj poslovnog udjela tuženika u nominalnom iznosu od 5.000,00 kuna, što predstavlja 25% upisanog temeljnog kapitala društva tuženika.

              Također je sud utvrdio da je tuženik donio Odluku o raspodjeli dobiti za 2017. u iznosu od 7.867.290,00 kuna (list 41 spisa) na način da se vlasnicima udjela isplati 7.813.196,00 kuna, dakle tužitelju kao vlasniku udjela utuženi iznos (25%).

              Tražbina člana društva za isplatu dobiti nastaje donošenjem odluke kojom se utvrđuje dobit društva, a dospijeva donošenjem odluke o uporabi dobiti. Iz t. 3. Odluke o raspodjeli dobiti za 2017. proizlazi da ta Odluka stupa na snagu danom donošenja, međutim na istoj nije naveden datum donošenja (list 41 spisa).

              No, tuženik je u spis dostavio Odluku Glavne skupštine tuženika od 9. svibnja 2018. (list 165 spisa) iz koje je vidljivo da je Odluka o raspodjeli dobiti za 2017. donijeta 30. travnja 2017. (t. III. Odluke od 9. svibnja 2018.), a što znači da je potraživanje tužitelja dospjelo 1. svibnja 2018.

              Tuženik je tijekom postupka prigovorio da Skupština društva tuženika nije donijela odluku o raspodijeli dobiti, već da je donijela odluku da se ostvarena dobit zadržava na računu tuženika radi ulaganja u daljnje poslovanje. Kao dokaz tome tuženik je u spis priložio Odluku Glavne skupštine društva od 9. svibnja 2018. kojom je u t. I. utvrđeno da ostvarena dobit društva tuženika po završnom računu iznosi 7.867.290,00 kuna; da je iz sredstava društva temeljem Odluke skupštine od 19. prosinca 2017. isplažena tražbina D. M. u bruto iznosu od 2.392.040,70 kuna (t. II.); da se stavlja izvan snage Odluka skupštine društva od 30. travnja 2018. kojom je odlučeno da se izvrši isplata dobiti vlasnicima udjela (t. III.); te da će se preostala sredstva zadržati na računu tuženika radi ulaganja u buduće gospodarske projekte te da se neće isplaćivati udjelničarima (t. IV., Odluka na listu 165 spisa).

              U odnosu na Odluku tuženika od 9. svibnja 2018. o stavljanju izvan snage Odluke od 30. travnja 2018. o isplati dobiti za 2017., ističe se da odluka glavne skupštine obvezuje društvo danom donošenja pa sud utvrđuje da je predmetna Odluka o isplati dobiti za 2017.  valjana. Naime, glavna skupština društva može na istoj skupštini opozvati odluku donesenu na toj skupštini, ali samo prije nego što je zaključen zapisnik s te skupštine jer se smatra da donesena odluka još nije postala valjana (tako i sudska praksa VTS Pž-3120/04 od 6.6.07.).

              Dakle, sud utvrđuje da Odluka tuženika od 9. svibnja 2018. nema pravnog učinka jer se njenim sadržajem čini povreda propisa kojima se štiti osnovano imovinsko pravo člana društva-pravo na isplatu dobiti propisano odredbom čl. 406. ZTD-a. U konkretnom slučaju tužitelj je vjerovnik društva tuženika jer svoje pravo na isplatu dobiti kao udjelničar temelji na ranijoj Odluci skupštine od 30. travnja 2018. U odluci poslovni broj VTS Pž-6904/02 od 8. prosinca 2004. iznijet je stav da skupština čini povredu odredbe čl. 49. st. 4. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10.-prijevod objave na strani jezik i 5/14.), koja propisuje da se prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu umanjiti zakonom niti drugim pravnim aktom, ako na nekom naknadnom zasjedanju ukine ranije donesenu odluku o isplati dividende, koji stav u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

              Budući da sud sukladno odredbi čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO-a, "Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.) na ništetnost pazi po službenoj dužnosti te da je odredbom čl. 357. st. 1. u vezi s čl. 448. ZTD-a propisano da se ništetnost odluke skupštine može isticati tužbom i na bilo koji drugi način, sud utvrđuje da Odluka skupštine tuženika od 9. svibnja 2018. i to t. III. i IV. te odluke ne proizvode pravne učinke odnosno da su ništetne.

              Tužba radi naknade štete koju je ovdje tuženik podnio protiv ovdje tužitelja pred Općinskim sudom u Rijeci 16. kolovoza 2018. (list 148-153 spisa) te tužba koju je ovdje tuženik podnio ovome sudu 13. studenog 2018. protiv ovdje tužitelja i Z. K. radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o prijenosu poslovnog udjela tuženika zaključen 13. siječnja 2005. između ovdje tužitelja i Z. K. (tužba na listu 154-156 spisa) nisu od važnosti za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, tim više što je ovaj sud već donio pravomoćnu odluku poslovni broj P-1491/2014-13 od 6. studenog 2015. kojom je utvrđeno da Ugovor o prijenosu poslovnog udjela tuženika od 13. siječnja 2005. nije ništetan.

              Iz svih navedenih razloga sud je odbio kao suvišan tuženikov prijedlog za izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja, tuženikovih zastupnika po zakonu E. Z. i Z. K. te svjedoka D. M. jer je u konkretnom slučaju jedino bilo potrebno utvrditi je li tužitelj udjelničar društva tuženika te je li tuženik donio odluku o raspodjeli dobiti za 2017.

              Slijedom navedenog, sud utvrđuje da tužitelj kao udjelničar tuženika te temeljem Odluke tuženika o raspodjeli dobiti za 2017. od 30. travnja 2018. ima pravo na isplatu dobiti u utuženom iznosu s kamatom od 1. svibnja 2018. do isplate sukladno odredbi čl. 406. st. 2. ZTD-a.

Tuženik je pao u zakašnjenje jer nije ispunio obvezu u roku određenom za ispunjenje sukladno čl. 183. st. 1. ZOO-a. Na temelju odredbe čl. 29. st. 1. i 2. istog Zakona, dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom pa je sud tužitelju dosudio i kamate. Sukladno tome, sud je prihvatio tužbeni zahtjev te naložio tuženiku da isplati tužitelju utuženi iznos (t. I. izreke presude).

             

Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu, dužan je tužitelju nadoknaditi parnične troškove. Stoga je sud tužitelju, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora od 1.953.299,00 kuna, priznao parnični trošak u iznosu od 164.615,00 kuna (t. II. izreke presude).

              Tužitelj osnovano traži naknadu parničnog troška odnosi se na trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 5.000,00 kuna, na prijedlog i rješenje o privremenoj mjeri od ukupno 5.000,00 kuna i na presudu u iznosu od 5.000,00 kuna sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 74/95., 57/96., 137/02., 125/11., 112/12., 157/13., 110/15. i 118/18.) te na trošak zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa, "Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.), budući da je tužitelja zastupao odvjetnik, koji se sastoji od troška sastava tužbe od 19.532,00 kuna sukladno Tbr. 7/1, troška sastava prijedloga za osiguranje privremenom mjerom od 19.532,00 kuna sukladno Tbr. 11/1, troška sastava odgovora na tuženikovu žalbu od 19. listopada 2018. od 2.500,00 kuna sukladno Tbr. 11/8, troška sastava obrazloženih podnesaka od 7. studenog 2018., kojim odgovara na tuženikove navode iz odgovora na tužbu te od 5. prosinca 2018., kojim se očituje na tuženikovu dokumentaciju dostavljenu na ročištu 15. studenog 2018. u iznosu od po 19.532,00 kuna (ukupno 39.064,00 kuna) sukladno Tbr. 8/1, troška zastupanja na ročištima 15. studenog 2018. i 26. veljače 2019. u iznosu od po 19.532,00 kuna (ukupno 39.064,00 kuna) sukladno Tbr. 9/1 te PDV u iznosu od 29.293,00 kuna sukladno Tbr. 42.

 

Rijeka, 2. travnja 2019.

 

 

Sutkinja

Tamara Jugo Smoljanović

 

 

 

 

UPUTA O PRAVU NA IZJAVLJIVANJE PRAVNOG LIJEKA:

              Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 8 (osam) dana od dana objave odluke na mrežnoj stranici e-oglasne ploče sudova, a u slučaju da nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 8 (osam) dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovom sudu u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

1