Broj: Kž 27/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća te Damira Kosa, Miroslava Šovanja, doc. dr. sc. Marina Mrčele i Ileane Vinja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Setnik, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. V., zbog kaznenog djela iz čl. 111. toč. 3. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženog M. V. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 28. listopada 2016. godine, broj K-11/15-135, u sjednici održanoj 7. veljače 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalba optuženog M. V. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom proglašen je krivim M. V. što je počinio kazneno djelo iz čl. 111. toč. 3. KZ/11, za koje kazneno djelo mu je na temelju istog zakonskog propisa utvrđena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 24 godine i kazneno djelo iz čl. 331. st. 1. KZ/11 za koje kazneno djelo mu je na temelju istog zakonskog propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, nakon čega je uz primjenu odredbe čl. 51. st. 1. i 2. u svezi s čl. 46. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 25 godina. U ovu kaznu mu je na temelju čl. 54. KZ/11 uračunato vrijeme lišenja slobode od 6. kolovoza 2014. godine pa nadalje. Istom presudom na temelju čl. 69. KZ/11 optuženiku M. V. izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu koja će se izvršavati u okviru zatvorskog sustava i može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje tri godine.

 

Na temelju čl. 331. st. 6. KZ/11 od optuženog M. V. oduzeto je vatreno oružje i streljivo i to: pušku s glatkim cijevima marke Iž kalibra 12, oznake …, pušku s užlijebljenim cijevima marke Yoere kaustein Austria, model …, tvorničkog broja …, pušku s užlijebljenim cijevima marke Crvena zastava cal 7,62x 39 mm, tvorničkog broja …, 4 komada streljiva istog kalibra, 4 komada streljiva kalibra 7,9 mm, 2 komada streljiva kalibra 12 mm, ručnu bombu M-75 i ručnu bombu M-52.

 

U odnosu na troškove kaznenog postupka optuženom M. V. je na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08 naloženo da podmiri troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 5.000,00 kn (čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08), te daljnji trošak kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. ZKP/08 u iznosu od 4.123,44 kn, kao i trošak postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 7. ZKP/08 koji će biti naknadno utvrđeni posebnim rješenjem nakon što stranke dostave podatke o tim troškovima.

 

Protiv ove presude žalbu je podnio optuženi M. V. po branitelju H. M., odvjetniku iz K. Žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni. Predlaže da se pobijana presuda preinači i njega oslobodi od optužbe ili da ga se osudi na blažu kaznu, odnosno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Županijsko državno odvjetništvo u Karlovcu podnijelo je odgovor na žalbu optuženika predloživši da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

 

Sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, spis predmeta je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka tvrdeći da u obrazloženju pobijane presude postoji proturječje koje se ogleda u zaključivanju suda koji s jedne strane u cijelosti prihvaća navode provedenog medicinskog vještačenja, pa time i tvrdnju da nije isključena mogućnost da su neke od utvrđenih ozljeda nastale padom, a s druge strane prihvaća i obranu optuženika da je oštećenicu ostavio u ljetnoj kuhinji, a da bi potom čuo kako se tušira na katu kuće.

 

Naime, u odnosu na povrede koje su kod oštećenice objektivno utvrđene vještak navodi da se radilo o 27 manifestacija tjelesnih ozljeda od čega su dvije lake tjelesne ozljede, zadobila i tri teške tjelesne ozljede te dvije osobito teške tjelesne ozljede, zgnječenje malog mozga, primozga i velikog mozga i krvarenje ispod tvrde moždane ovojnice i u meke moždane ovojnice, te je upravo te ozljede okvalificirao kao realnu ugrozu za život oštećenice, a koje ozljede su u konačnici rezultirale smrtnim ishodom za oštećenicu ... Ove povrede prvostupanjski sud ispravno povezuje sa mjestom gdje su pronađeni tragovi krvi, a to je primarno ljetna kuhinja te krevet u kome je oštećenicu zatekao njihov sin te na temelju toga ispravno zaključuje da su sve povrede koje su kod oštećenice utvrđene nastale upravo na mjestu gdje postoje tragovi krvi, a to je upravo ljetna kuhinja, koje mjesto i optuženik označava kao mjesto njihovog jedinog verbalnog sukoba.

 

Nigdje na putu od ljetne kuhinje pa do kreveta nisu pronađeni tragovi krvi koji bi ukazivali na eventualni pad oštećenice u kome bi ona zadobila onako opsežne povrede glave kako su one utvrđene u nalazu i mišljenju liječnika vještaka, pa teoretsko utvrđenje o mogućnosti samostalnog kretanja oštećenice u ograničenom opsegu, uz izostanak tragova koji bi ukazivali na mogući pad i drugačiji mehanizam zadobivanja ozljeda, ne dovodi u sumnju ispravnost zaključaka prvostupanjskog suda, a niti su ti zaključci proturječni sami sebi, kako to pogrešno tvrdi žalba.

 

Također, proizvoljni su navodi žalbe da bi prvostupanjski sud u obrazloženju presude očitovao se na način da prihvaća obranu optuženika kako je, nakon što je oštećenicu ostavio da leži u ljetnoj kuhinji, čuo da se ona popela na kat kuće te da se tušira. Vjerodostojnošću toga dijela iskaza prvostupanjski sud se uopće nije bavio već je samo utvrdio objektivne činjenice gdje su u ljetnoj kuhinji utvrđeni tragovi krvi, za koje mjesto zaključuje da je bilo i mjesto povređivanja te objektivnu činjenicu da je sutradan ujutro oštećenicu zajednički sin optuženika i oštećenice, D. V., došavši u kuću roditelja našao obnaženu u njenom krevetu.

 

Prema tome, ne radi se o proturječju kako to optuženik sugerira svojom žalbom.

 

Također, nije ostvarena bitna povreda niti u odnosu na kazneno djelo iz čl. 331. st. 1. KZ/11 uz tvrdnju da presuda uopće nema obrazloženje u odnosu na ovo kazneno djelo.

 

Ovo kazneno djelo ostvaruje se samim držanjem oružja odnosno eksplozivnih stvari, čije posjedovanje je građanima zabranjeno.

 

Upravo naznaka posjedovanja od strane optuženika između ostalog i dvaju ručnih bombi, što su notorno predmeti zabranjeni za nabavljanje i posjedovanje građanima navedena je u činjeničnom opisu optužbe u odnosu na koje kazneno djelo se optuženik očitovao da se smatra krivim, čime nije osporio niti jedna od navoda iz ovakvog činjeničnog opisa optužbe, a uslijed čega mu je u smislu čl. 464. st. 8. ZKP/08 i isključeno pravo na pobijanje ovog dijela presude zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Imajući u vidu ranije iznesene okolnosti a posebno činjenicu da optuženik priznajući ovo kazneno djelo nije osporio niti jedan njegov dio, obrazloženje prvostupanjskog suda kako je ono navedeno na listu 13. i 14. pisanog otpravka prvostupanjske presude dostatno je te se ne radi o bitnoj povredi kako se to tvrdi žalbom.

 

Također, nije ostvarena povreda kaznenog zakona za koju optuženik u žalbi ističe da je rezultat pogrešno utvrđenog stanja, a koja bi se sastojala u činjenici da je optuženik proglašen krivim, a da je kod njega izostao element krivnje - ubrojivost.

 

Naime, tijekom ovog postupka provedeno je psihijatrijsko vještačenje optuženika te je vještak dr. G. A., nakon sveobuhvatne analize raspoloživih dokaza i razgovora sa optuženikom utvrdio da je optuženik u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio bitno smanjeno ubrojiv. Točno je da je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog provođenja novog psihijatrijskog i psihologijskog vještačenja optuženika nakon što je on iznio obranu. Međutim, obrana kako je iznesena predstavlja potpuno poricanje kaznenog djela uz sugeriranje da su povrede kod oštećenice nastale samopovređivanjem na način da je ona sama udarala glavom o zid. Kako optuženik u iznesenoj obrani niti na koji način nije ukazao na bilo kakve posebnosti, a vještačenju je prethodio klinički intervju sa optuženikom u kojem je verbalizirao svoje nezadovoljstvo oštećenom i žaljenje što se ranije nije razveo te negativan stav prema njoj koji je mogao kontrolirati, ali samo kada je trijezan, koja okolnost je u kombinaciji sa alkoholnom ovisnošću i objektivno utvrđenim zdravstvenim stanjem optuženika rezultirala zaključkom vještaka da je optuženik, ako se dokaže da je počinio kazneno djelo, u to vrijeme bio bitno smanjeno ubrojiv.

 

Stoga bi određivanje novog, dopunskog vještačenja doista vodilo nepotrebnom odugovlačenju postupka, a klinički intervju uz ostale dokaze koji su bili na raspolaganju vještaku bili su dostatni za utvrđivanje stupnja ubrojivosti koja ubrojivost, suprotno tvrdnji iz žalbe, nije bila potpuno isključena, pa se stoga i ne radi o povredi kaznenog zakona kako to sugerira žalba optuženika.

 

Također, ne radi se o pogrešno ili nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, koju povredu optuženik nalazi u tvrdnji da medicinski vještak nije utvrdio mehanizam i dinamiku tj. točan slijed zadobivanja povreda, a obzirom na tvrdnju da su teorijski neke od povreda mogle nastati i padom na tvrdu podlogu.

 

Već je ranije istaknuto da optuženik poriče bilo kakav tjelesni kontakt sa oštećenicom tvrdeći da je bio prisutan kada je ona sama udarala glavom o zid, nakon čega je on napustio ljetnu kuhinju.

 

Prvostupanjski sud taj dio obrane o samopovređivanju oštećenice isključuje i dovodi ga u vezu sa ostalim povredama, smještajući mjesto povređivanja u ljetnu kuhinju gdje su i pronađeni tragovi krvi. Izostanak pronalaska bilo kakvih tragova na putu od ljetne kuhinje do spavaće sobe na katu, gdje je oštećenica sutra ujutro pronađena, i po mišljenju ovog suda, opravdano dovodi do zaključka da su sve povrede morale biti zadane upravo na mjestu gdje su i pronađeni tragovi krvi tj. u ljetnoj kuhinji, a gdje je po navodu obrane bilo verbalnog sukoba i navodnog samopovređivanja same oštećenice.

 

Prema tome, u okvirima raspoložive dokazne građe i obrane koja poriče bilo kakav fizički kontakt sa oštećenicom, prvostupanjski sud opravdano odbija dopunsko medicinsko vještačenje radi točnog utvrđenja mehanizma i dinamike tj. točan slijed zadobivanja povreda.

 

Također, nije u pravu optuženik kada žalbom tvrdi da bi se kod njega moglo eventualno raditi o kaznenom djelu teške tjelesne ozljede s posljedicom smrti jer da nije dokazana njegova namjera da usmrti oštećenicu obzirom da ju je izvjesno živom ostavio u ljetnoj kuhinji, a ona je još uvijek živa pronađena sutradan ujutro u svome krevetu.

 

Međutim, ispravno zaključuje prvostupanjski sud da je postupanje optuženika koje je rezultiralo tako brojnim i opsežnim ozljedama koje su objektivno utvrđene kod oštećenice bilo motivirano očito samo jednom namjerom, a to je usmrtiti oštećenicu. Okolnost što ona nije preminula odmah u ljetnoj kuhinji gdje ju je ostavio ležati nakon što joj je nanio povrede ne ulazi u sferu namjere optuženika da oštećenica preživi ove povrede. Naime, iz utvrđenih tragova krvi na podu ljetne kuhinje vidljivo je da je dosta tih tragova utvrđeno na podu kuhinje gdje je oštećenica izvjesno ležala i krvarila, a očito i u vrijeme kada ju je optuženik tamo ostavio napustivši ovaj prostor. Da je njegova namjera bila smrt oštećenice kao posljedica povreda koje je oštećenoj zadao vidljivo je i iz sadržaja razgovora optuženog i njihovog zajedničkog sina kada na upite sina, svjedoka D. V., toga jutra kada je oštećenica i pronađena u svome krevetu, a koji razgovor svjedok V. opisuje na način da navodi kako se upravo optuženik javio na majčin mobitel govoreći mu da je majka - oštećenica pijana, da se razbila i skinula gola te da ne dolazi radi poslova koje je dogovorio prethodnog dana s majkom (list 308/2 spisa).

 

Upravo iz ovakvog postupanja optuženika vidljivo je da je njegova namjera bila da posljedica povreda koje je oštećenici nanio bude njena smrt, jer je odvraćao sina od dolaska u kuću u kojoj su živjeli on i oštećenica, očito znajući da će sin kada zatekne majku u stanju u kome ju je i zatekao zvati hitnu medicinsku pomoć, što je u svjedok V. i učinio, a što optuženik očito nije htio, već je želeći nastup smrti oštećene kao posljedicu povreda koje je svojoj supruzi Š. V. nanio. Da nije bila upravo takva volja optuženika, tada bi već on zvao liječničku pomoć, što on međutim nije učinio nego je nasuprot tome otklanjao nastup uvjeta (odgovarao sina od dolaska u njegovu kuću) u kojima bi i netko drugi mogao zvati liječnika. Stoga ispravno zaključuje prvostupanjski sud da je optuženik u trenutku nanošenja povreda oštećenici postupao htijući njenu smrt u čemu je uznastojao i u trenutku kada je shvatio da je ona još živa pokušavajući otkloniti mogućnost da i netko drugi pozove liječnika radi pružanja pomoći oštećenici.

 

Slijedom izloženoga potpuno je isključena mogućnost da u ovakvom postupanju optuženika budu ostvareni samo elementi namjere za počinjenje kaznenog djela teške tjelesne ozljede sa smrtnom posljedicom, zbog čega je žalba optuženika i u tome dijelu neosnovana.

 

U dijelu odluke o kazni, prvostupanjski sud je ispravno utvrdio sve odlučne činjenice važne za proces individualizacije kazne i zatim ih i prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, ispravno vrednovao. Pri tome opravdano prvostupanjski sud izdvaja kao otegotnu okolnost brojnost zadanih povreda oštećenici koji u značajnoj mjeri nadilaze i onako teške okolnosti počinjenog kaznenog djela. Također, iako okolnost ranijeg zlostavljanja supruge kao bliske osobe predstavlja kvalifikatorno obilježje kaznenog djela, vrijeme kroz koje se to zlostavljanje događalo te okolnosti koje su nastupile kao posljedica tog zlostavljanja (uz fizičku zlostavu koja je rezultirala i jednim pobačajem, potreba bijega od kuće sa djecom i skrivanje kod susjeda u vremenu više od dvadeset godina) u značajnoj mjeri nadilazi kvalifikatorno obilježje ovog kaznenog djela i može biti tretirano kao posebna otegotna okolnost. Također, sud je kao olakotnu okolnost imao u vidu i činjenicu da je kazneno djelo iz čl. 111. toč. 3. KZ/11 počinjeno u stanju bitno smanjene ubrojivosti. Sve ove okolnosti opravdavaju osudu optuženika na kazne kako su utvrđene za svako pojedinačno kazneno djelo te na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 25 godina za koju i ovaj sud smatra da je primjerena kako okolnostima počinjenih kaznenih djela tako i osobi samog optuženika. Okolnosti koje optuženik navodi u svojoj žalbi tvrdeći da je osuđen na prestrogu kaznu nisu ovaj sud dovele u sumnju u ispravnost odluke o kazni prvostupanjskog suda, zbog čega je žalba optuženika odbijena i u tome dijelu.

 

Prema tome, kako ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz čl. 476. st. 1. ZKP/08, na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 presuditi kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 7. veljače 2017. godine