Broj: Kž-51/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dušanke Zastavniković Duplančić kao predsjednice vijeća, te Željka Horvatovića i Marijana Garca kao članova vijeća, uz sudjelovanje Jasmine Šarić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. Z., zbog kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. st 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluke Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11, 125/11 i 143/12 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi optuženog podnesenoj protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj KO-1479/12-117 od 30. rujna 2016., u sjednici vijeća održanoj dana 7. veljače 2017.,

p r e s u d i o   j e

Povodom žalbe optuženog I. Z., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela, na način da se utvrđuje da je optuženi I. Z., radnjama za koje je tom presudom proglašen krivim, počinio kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 247. st. 1. i 2. KZ/11, pa se za to kazneno djelo prihvaća izrečena kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, na koju ga je osudio prvostupanjski sud.

Na temelju čl. 54. KZ/11 u izrečenu kaznu zatvora optuženiku se uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 21. lipnja 2012. do 27. lipnja 2012.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom optuženi I. Z. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. st. 1. i 2. KZ/97, činjenično opisanog u izreci te presude, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

              Na temelju čl. 63. KZ/97 optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 21. lipnja 2012. do 27. lipnja 2012.

              Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – dalje u tekstu: ZKP/08) optuženik je obvezan na ime imovinskopravnog zahtijeva oštećenicima isplatiti, i to: F. d.o.o. iznos od 79.335,00 kn, S. I. d.o.o. iznos od 44.615,00 kn, M. d.o.o. iznos od 182.164,56 kn, A. obrt za proizvodnju vina iznos od 19.286,40 kn, E. d.o.o. iznos od 40.886,50 kn, Z. iznos od 32.595,00 kn, OPG F. iznos od 20.910,00 kn, Z. V. iznos od 54.612,00 kn, E. C. C. d.o.o. iznos od 40.542,25 kn, T. d.o.o. iznos od 8.600,00 kn, E. d.o.o. iznos od 28.105,50 kn, L. d.d. iznos od 18.813,96 kn, B. k.d. iznos od 9.899,63 kn i R. d.o.o. iznos od 34.756,40 kn, dok se s ostatkom imovinskopravnog zahtjeva u odnosu na kamatu oštećenici upućuju u parnicu.

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 2. toč. 1., 6. i 7. ZKP/08, optuženik je obvezan naknaditi trošak kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.077,25 kuna, te paušalnu svotu od 4.500,00 kuna kao i nagradu i nužne izdatke za postavljenog branitelja u iznosu od 1.875,00 kuna.

Protiv navedene presude pravodobno je žalbu podnio optuženi I. Z., po branitelju L. K., odvjetniku iz R., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni. Predložio je da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje odnosno da se preinači na način da mu se izreče blaža kaznena sankcija – rad za opće dobro ili uvjetna osuda.

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

Sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, prije sjednice vijeća spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, na dužno razgledanje.

              Žalba nije osnovana, međutim, ovaj sud drugog stupnja, povodom žalbe optuženika, a po službenoj dužnosti je izmjenio prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela te posljedično i u odluci o kazni.

              Nije u pravu žalitelj kad u žalbi ističe da je sud prvog stupnja pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, koje on vidi u tome što sud nije poklonio vjeru njegovoj obrani iz koje proizlazi da je trgovačko društvo A. s. d.o.o. osnovao na nagovor M. K. i D. U. kako bi oni preko ovog društva mogli početi prodavati robu, na što je on pristao te je bio jedini osnivač i direktor društva, a K. i U. su bili zaposlenici, te su oni naručivali i preuzimali robu, dok je on potpisivao dokumentaciju. Osobno, on je jedino preuzeo robu iz poduzeća V. te je naručio robu od tvrtke R.

              I po ocijeni ovog suda drugog stupnja pravilno je prvostupanjski sud, na temelju personalnih i materijalnih dokaza koje je izveo u postupku, ovakvu obranu optuženika cijenio kao nauvjerljivu i usmjerenu na otklanjanje kaznene odgovornosti.

Naime, ne samo da su D. U. i M. K., koje je sud prvog stupnja ispitao kao svjedoke, porekli tvrdnje optuženika da bi bili zaposlenici u trgovačkom društvu A. s. d.o.o., kako je to u svojoj obrani naveo optuženik, već su i predstavnici gotovo svih oštećenih trgovačkih društava, koje je sud ispitao, kao svjedoci na okolnosti poslovne suradnje s društvom A. s. d.o.o., i to; D. P., R. R. B., G. A., I. B., Z. I., M. F., V. V., V. T., I. B.₁, N. M., M. V. i S. H., iskazali da su tu suradnju ostvarili s optuženikom kao direktorom društva A. s. d.o.o.

Dakle, iz izvedenih personalnih i materijalnih dokaza nedvojbeno proizlazi da je optuženik kao odgovorna osoba u trgovačkom društvu A. s. d.o.o., s ciljem da tom društvu pribavi protupravnu imovinsku korist, naručio i preuzeo robu od trgovačkih društava, obrta i zadruga navedenih u toč. 1. do 14. u izreci presude, pri tome im lažno prikazujući da će preuzetu robu platiti, a što stvarno nije imao nakanu učiniti, pa je time trgovačkom društvu A. s. d.o.o. stekao ukupnu nepripadnu materijalnu korist u iznosu od 615.133,75 kuna.

Prema tome, suprotno onom što optuženik ističe u žalbi, u ovom kaznenom predmetu prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice, na koje je onda pravilno i zakonito primjenio materijalno pravo, zaključivši da se u ponašanju optuženika ostvaruju sva bitna obilježja kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. st. 1. i 2. KZ/97, za koje ga je oglasio krivim.

Nije u pravu optuženik ni kad u žalbi navodi da mu je prvostupanjski sud, osudivši ga na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, izrekao prestrogu kaznu.

Prilikom izbora vrste i mjere kazne sud prvog stupnja optuženiku je kao olakotno cijenio raniju neosuđivanost, a kao otegotno to što je prekršajno kažnjavan kao i jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra jer ukupna visina nepripadne materijalne dobiti iznosi 615.133,75 kuna.

I po ocijeni ovog suda drugog stupnja, izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine je primjerena ličnosti optuženika kao i težini počinjenog kaznenog djela, jer je optuženik u stvari počinio četrnaest protupravnih radnji, koja su, primjenom čl. 61. KZ/11, tretirane kao jedno produljeno kazneno djelo. Dakle, u počinjenju ovog kaznenog djela optuženik je očitovao visoki stupanj kriminalne volje i upornosti, pa je stoga izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, suprotno žalbenim navodima, ne ukazuje prestrogom, jer će se ovom kaznom postići sve one svrhe kažnjavanja koje su predviđene u čl. 41. KZ/11, a posebno svrha specijalne i generalne prevencije.

Međutim, sukladno čl. 3. KZ/11, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u pitanju koji zakon je u konkretnom slučaju blaži, odnosno je li kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. st. 1. i 2. KZ/97, koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela i koji ima svoj pravni kontinuitet u kaznenom djelu prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 247. st. 1. i 2. KZ/11, ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da je blaži KZ/11, odnosno kazneno djelo iz čl. 247. st. 1. i 2. KZ/11.

Naime, iako je za kazneno djelo iz čl. 247. st. 2. KZ/11 propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina, a za kazneno djelo iz čl. 293. st. 2. KZ/97, kazna zatvora u trajanju od jedne do osam godina zatvora, blaže je kazneno djelo iz čl. 247. st. 2. KZ/11, jer je, prema čl. 87. st. 29. KZ/11, znatna šteta kao zakonsko obilježje ovog kaznenog djela, ostvarena ako ta vrijednost prelazi 60.000,00 kuna, što znači da je za ostvarenje ovog kvalificiranog kaznenog djela potrebna veća količina neprava u odnosu na kazneno djelo iz čl. 293. st. 2. KZ/97, kod kojega je, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, znatna šteta bila ostvarena ako je prelazila 30.000,00 kuna. Stoga je pobijanu presudu valjalo preinačiti u odnosu na pravnu kvalifikaciju djela na način je utvrđeno da je optuženik, radnjama za koje je proglašen krivim, počinio kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 247. st. 1. i 2. KZ/11, time da je prihvaćena po sudu prvog stupnja izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine.

Iz izloženih razloga, temeljem čl. 486. st. 1. ZKP/08, odlučeno je kao u toč I. ove presude, a s obzirom da nije utvrđeno postojanje povreda zakona koje drugostupanjski sud povodom žalbe, temeljem čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08, ispituje po službenoj dužnosti, temeljem čl. 482. ZKP/08, valjalo je odlučiti kao pod toč. II. ove presude te žalbu optuženog I. Z. odbiti kao neosnovanu i u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu, 7. veljače 2017.