Broj: Kž 695/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i doc.dr.sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okr. S. I.₁ zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 26. listopada 2016. broj Kov-7/16, u sjednici održanoj dana 07. veljače 2017.,

r i j e š i o   j e

              Žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

              Pobijanim rješenjem optužno vijeće Županijskog suda u Splitu je na temelju čl. 355. st. 1. toč. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08) obustavilo kazneni postupak protiv okr. S. I.₁ zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11, a povodom optužnice ŽDO u Splitu od 01. ožujka 2016. broj K-DO-48/15.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio državni odvjetnik, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se optužnica potvrdi.

Spis je, sukladno čl. 495 u svezi čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Ocjenjujući ima li dovoljno dokaza da je okr. S. I.₁ osnovano sumnjiva za kazneno djelo iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11 za koje se tereti optužnicom ŽDO u Splitu od 01. ožujka 2016. broj K-DO-48/15, prvostupanjski je sud opravdano uzeo u obzir sve izvedene dokaze, te zaključio da su ispunjene pretpostavke za obustavu kaznenog postupka iz osnove u čl. 355. st. 1. toč. 4. ZKP/08.

Naime, optužnicom ŽDO u Splitu okrivljenica se tereti da je, u bitnom, u periodu od 01. travnja do 31. prosinca 2006., kao član uprave trgovačkog društva S. L. d.o.o., u nakani da se na štetu tog društva okoristi u velikom iznosu, postupajući suprotno čl. 252. ZTD-a, zastupajući društvo kao prodavatelja obećala kupcima T. i M. S. prodati garažno mjesto u sklopu objekta „L.“ u S., i na ime prodajne cijene u nekoliko navrata primila ukupno 11.000,00 Eura, koji nije uplatila u korist računa društva S. L. d.o.o., već ga je uzela i zadržala za sebe, oštetivši tako društvo S. L. d.o.o. u stečaju za protuvrijednost od oko 82.500,00 kn.

Optužno vijeće prvostupanjskog suda je, nakon preispitivanja optužnice, utvrdilo da nema dovoljno dokaza da je okrivljenica imala subjektivno svojstvo neophodno za počinjenje predmetnog kaznenog djela, da inkriminiranim radnjama nije nastala šteta za društvo, te da nema dovoljno dokaza da je okrivljenica postupala s namjerom pribavljanja protupravne imovinske koristi na štetu tog društva.

Državni odvjetnik osporava ispravnost izloženih zaključaka, ističući da je, glede svojstva odgovorne osobe, okrivljenica nastupala kao faktički voditelj poslovanja društva, pregovarajući s kupcima, pri čemu joj je formalno registrirani direktor, njezin otac S. I.₂, s povjerenjem prepustio ovlasti člana uprave i prije nego što je to provedeno formalnim upisom. U pogledu materijalne štete naglašava da je nesporno kako je okrivljenica od kupaca uzela 11.000,00 Eura, koji je iznos bila dužna položiti na račun društva, no da ga je zadržala za sebe, a tek nakon pokretanja kaznenog postupka vratila je novac supružnicima S. i sanirala dug društva prema njima. Takvim postupkom ona je doista nadoknadila štetu pri dovršetku istrage, ali to govori samo o naivnosti načina njezinog postupanja, a po mišljenju državnog odvjetnika ne otklanja njezinu krivnju. Upravo činjenica da je okrivljenica za primljeni novac trebala izdati fakturu kupcima i isti položiti na poslovni račun društva, a što nije učinila, ukazuje po ocjeni državnog odvjetnika na to da je okrivljenica postupala s namjerom prisvajanja imovinske koristi.

Međutim, rezoniranje državnog odvjetnika navedeno u žalbi nije prihvatljivo. Naime, nije sporno da je za sve iznose novca koji su u inkriminiranom razdoblju primljeni od kupaca S. na ime plaćanja akontacije vezane uz namjeravanu kupovinu garažnog mjesta od društva S. L. d.o.o. okrivljenica izdavala potvrde koje je potpisivala, a takav postupak ozbiljno kompromitira tezu o namjeri zadržavanja novca za sebe. Također nije sporno između kupaca S. i okrivljenice kako je cijena za garažno mjesto koje su oni imali namjeru kupiti iznosila 14.625,00 Eura, te da je među njima postignut usmeni dogovor da će ugovor o kupnji garažnog mjesta između trgovačkog društva S. L. d.o.o. kao prodavatelja i kupaca biti sačinjen kada kupci isplate ukupan iznos kupovnine. Suglasno navode kupci i okrivljenica da kupci nisu uplatili cjelokupan iznos kupovnine, zbog čega ugovor o kupoprodaji garaže nije ni sačinjen, a nad društvom S. L. je u međuvremenu otvoren stečaj. Stečajna upraviteljica Lj. P., imenovana u ljeto 2013., iskazujući kao svjedok i u pisanom podnesku navela je da je predmetno garažno mjesto u trenutku otvaranja stečajnog postupka bilo uknjiženo na društvo S. L. d.o.o., što podrazumijeva da imovina društva nije bila umanjena. Uz to, prema navodima stečajne upraviteljice, utvrđeno je da za spomenuto garažno mjesto nije bio podnesen ni izlučni zahtjev, te da je društvo S. L. d.o.o. u vrijeme otvaranja stečajnog postupka imalo nenamireno potraživanje prema društvu D. d.o.o. (u kojem je jedini imatelj poslovnih udjela M. S., ujedno i njegov zastupnik), koje se odnosilo na isplatu dijela kupovnine za poslovni prostor za koji je bio sklopljen kupoprodajni ugovor, a o čemu je u spis predana i prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Splitu od 06. prosinca 2011. broj P-1237/11, prema kojoj je tuženik D. d.o.o. dužan isplatiti tužitelju S. L. d.o.o. iznos od 14.096,00 Eura. Iako je jasno da identitet kupca garažnog mjesta i kupca poslovnog prostora nije isti (s obzirom na to da je kupac garažnog mjesta fizička osoba, odnosno supružnici S., dok je kupac poslovnog prostora pravna osoba D. d.o.o.), činjenica da je pravna osoba D. d.o.o. u isključivom vlasništvu M. S., koji ju je i zastupao u pravnim poslovima s društvom S. L. d.o.o. predstavlja razumno objašnjenje zbog čega društvo S. L. d.o.o. nije sačinilo i pisani ugovor o kupoprodaji garažnog mjesta s kupcima fizičkim osobama, ima li se na umu da je takav pisani ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora s kupcem društvom D. d.o.o. sačinjen usprkos tome što kupovnina nije bila u cijelosti plaćena.

Iz prezentiranog stanja stvari slijedi da imovina trgovačkog društva S. L. d.o.o. ni u jednom trenutku nije bila umanjena, niti je to društvo pretrpjelo štetu time što okrivljenica nije na račun tog društva položila iznos od 11.000,00 Eura primljen od M. S. radi namjeravane kupnje garažnog mjesta, s obzirom da predmetno garažno mjesto nije izašlo iz imovine tog društva. Da bi predmetno kazneno djelo bilo ostvareno, bilo je potrebno da kupoprodajni ugovor o garažnom mjestu bude sklopljen te proveden u zemljišnim knjigama, čime bi imovina društva S. L. d.o.o. bilo umanjena za vrijednost te nekretnine, a da istodobno iznos novca primljen za prodaju te nekretnine ne bude položen na račun društva.

Ne može se, nadalje, govoriti niti o eventualnom pokušaju tog kaznenog djela, jer niti jedan dokaz ne ukazuje na to da je okrivljenica imala namjeru da, nakon što primi puni iznos cijene garažnog mjesta i sačini s kupcima ugovor o kupoprodaji garažnog mjesta, taj novac zadrži za sebe, čime bi ujedno oštetila trgovačko društvo S. L. d.o.o., a jedino na taj način bilo bi moguće počiniti kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti u gospodarskom poslovanju. Mišljenje knjigovodstvenog vještaka, pak, ukazuje na nepostupanje sukladno Zakonu o računovodstvu, zbog čega može u određenoj mjeri biti oštećen državni proračun, no to ne predstavlja obilježje inkriminiranog kaznenog djela.

Navodi žalbe kojima se polemizira s činjenicom da je okrivljenica tek naknadno, nakon započinjanja kaznenog postupka kupcima vratila primljeni iznos od 11.000,00 Eura ne dovode u pitanje osnovanost zaključka prvostupanjskog suda o dokazanosti terećenog djela, pri čemu i sam državni odvjetnik priznaje da je „šteta naknađena kupcima“, čime potvrđuje da društvo S. L. d.o.o. ni u jednom trenutku nije bilo oštećeno. Takvom rezoniranju odgovara i činjenica da su i kupci kao osobu od koje su tražili povrat novca naznačili, ne trgovačko društvo S. L. d.o.o., nego upravo okrivljenicu kao fizičku osobu, koja im je u tom svojstvu i potpisivala primitak pojedinih uplata, pri čemu su je sumnjičili zbog kaznenog djela prijevare, za koje je pak državni odvjetnik u međuvremenu odustao od kaznenog progona.

Slijedom svega iznesenog, u konkretnom slučaju nije odlučno je li ili nije okrivljenica tempore criminis faktički djelovala kao član uprave, zbog čega nema potrebe preispitivati po žalbenim navodima taj dio rješenja prvostupanjskog suda.

Stoga je, a budući da ispitivanjem pobijanog rješenja po službenoj dužnosti, na temelju čl. 494. st. 4. ZKP/08, nije utvrđeno da je prvostupanjsko rješenje donijelo nenadležno tijelo niti da je počinjena povreda kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, na temelju čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08, trebalo odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 07. veljače 2017.