Broj: Kr 115/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslava Šovanja kao predsjednika vijeća te Damira Kosa i doc. dr. sc. Marina Mrčele kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Setnik kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog F. Č., zbog kaznenog djela iz čl. 235. st. 1. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenog F. Č. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Zadru od 3. ožujka 2016. godine, broj K-435/15-30 i presuda Županijskog suda u Varaždinu od 12. listopada 2016. godine, broj Kž-191/16-4, u sjednici održanoj 7. veljače 2017.godine,

p r e s u d i o   j e

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog F. Č. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Zadru od 3. ožujka 2016. godine, broj K-435/15-30 i presuda Županijskog suda u Varaždinu od 12. listopada 2016. godine, broj Kž-191/16-4 proglašen je krivim i osuđen F. Č. što je počinio dva kaznena djela iz čl. 235. st. 1. KZ/11, za koja kaznena djela mu je utvrđena kazna zatvora od po četiri mjeseca za svako djelo i jedno kazneno djelo iz čl. 314. st. 2. u svezi s čl. 34. KZ/11 za koje kazneno djelo mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju osam mjeseci, nakon čega je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine u odnosu na koju kaznu mu je izrečena djelomična uvjetna osuda na način da se ima izvršiti kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, dok se dio kazne u trajanju od šest mjeseci neće izvršiti ukoliko optuženi Č. u roku od četiri godine ne počini novo kazneno djelo.

Protiv ove presude osuđeni F. Č. je po branitelju, odvjetniku iz Z. I. B., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude. Zahtjev podnosi zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 517. st. 1. toč. 1. u svezi s čl. 368. st. 1. Zakon o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08). Predlaže da se pobijana presuda preinači i njega oslobodi od optužbe, a podredno da se ukinu prvostupanjska i drugostupanjska presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Očitujući se svojim odgovorom od 27. prosinca 2016. godine, broj KR-I-DO-244/2016 na zahtjev osuđenika, zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Gordana Haramina Hranilović predložila je da se zahtjev osuđenika odbije kao neosnovan. Odgovor državnog odvjetnika dostavljen je na znanje osuđeniku i njegovom branitelju.

Zahtjev nije osnovan.

Nije u pravu osuđenik da bi pravomoćnom presudom bio povrijeđen kazneni zakon u dijelu kada sudovi osuđenog proglašavaju krivim za dva kaznena djela iz čl. 235. st. 1. KZ/11, a ne kako to on sugerira za jedno produljeno kazneno djelo.

Naime, u tome dijelu prema mišljenu ovog suda ispravno su i prvostupanjski, a zatim i drugostupanjski sud utvrdili relevantne činjenice i zatim u odnosu na te činjenice dali svoje zaključke na temelju raspoložive dokazne građe da se radi o dva odvojena postupanja osuđenog Č., kod kojih je osuđenik, za svako od njih, iako među njima postoji vremenska povezanost (iako ne neposredni slijed) formirao samostalnu i odvojenu namjeru za postupanje i ostvarenje obilježja svakog od kaznenih djela. Problematiziranje u ovom izvanrednom pravnom lijeku da su sudovi pogriješili u pogledu utvrđivanja činjenica da se radi o dvije radnje za koje je posebno formirana namjera za svaku od njih predstavlja osporavanje činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog i drugostupanjskog suda. Kako se ovaj izvanredni pravni lijek uopće ne može podnijeti zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, to ovaj razlog za podnošenje zahtjeva nije osnovan.

U odnosu na tvrdnju iz zahtjeva da je kazneni zakon povrijeđen time što sudovi postupanje osuđenog označeno kao kazneno djelo oštećenja tuđe stvari počinjeno udarcima nogom u policijski automobil nisu utvrdili nekažnjivim pratećim djelom u odnosu na kazneno djelo prisile prema službenoj osobi u pokušaju valja istaći da osuđeni Č. nije u pravu.

Naime, ispravno zaključuje drugostupanjski sud da se ne radi o nekažnjivom naknadnom djelu. Da bi se moglo raditi o nekažnjivom naknadnom djelu bilo bi potrebno utvrditi da je to naknadno djelo ono kojim se osigurava ili iskorištava stanje nastalo počinjenjem prethodnog djela, tako da se njime ne uzrokuje bitno nova šteta. Kazneno djelo prisile prema službenoj osobi, koje je prethodilo i kome je bitno drugačiji objekt zaštite u odnosu na oštećenje tuđe stvari je dovršeno. Novo kazneno djelo oštećenja tuđe stvari sa posebno formiranom namjerom polazi od zaštite drugog pravnog dobra, te se u konkretnom slučaju ne može biti tretirano kao nekažnjivo prateće kaznenom djelu, kako to pogrešno u svome zahtjevu tvrdi osuđeni Č.

Također, ne radi se o povredi kaznenog zakona kako to u svome zahtjevu ističe osuđeni Č. niti u dijelu kada pobija pravomoćnu presudu tvrdnjom da opis ponašanja označen u djelima iz toč. 1. i 3. prvostupanjske presude (oštećenje tuđe stvari) ne predstavlja kazneno djelo jer je u činjeničnom opisu izostao opis namjere s kojom bi ova djela bila počinjena.

Točno je da je krivnja (namjera ili nehaj) sastavnica kaznenog djela, optuženik je proglašen krivim za kazneno djelo koje se može počiniti samo s namjerom, a tekstualni izričaj činjeničnog opisa u naznaci postupanja optuženika daje mogućnost nedvojbenog zaključivanja o namjeri u postupanju optuženika. Kod naznake da je on „drvenom drškom razbio semafor“ za koji je notorno da se nalazi na visini iznad glave osobe koja bi ga razbila, te je isključena mogućnost slučajnog zapinjanja, nije ostavljena nikakva dvojba da je to postupanje bilo s namjerom. U odnosu na oblik namjere (izravna ili ne izravna) valja istaći da je prvostupanjski sud u obrazloženju naveo da se radi o blažem obliku namjere tj. o neizravnoj namjeri, pa niti u tome dijelu postupanje suda nije bilo na štetu osuđenog. U odnosu na drugo kazneno djelo F. Č. je osuđen što je, nakon što je bio svladan od policije i nakon što su mu na ruke stavljene lisice „…. nogom udario u vrata i blatobran vozila ….“. I u ovom dijelu već sama naznaka postupanja – udaranje nogom u vrata automobila, daje pravo na nedvojbenu vidljivost namjere u postupanju osobe koja se ponaša na takav način.

Prema tome uz propust koji se ukazuje formalnim (neoznačavanje izrijekom namjere u postupanju), u situaciji kada je ta namjera nedvosmisleno vidljiva iz opisa u postupanju osuđene osobe, ne radi se o povredi kako se to sugerira zahtjevom te po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske i ovakvi činjenični opisi u sebi sadrže dovoljno elemenata da se postupanje osuđenog Č. označi kao kazneno djelo.

U odnosu na tvrdnju da činjenični opis kaznenog djela sprečavanja službene osobe za koje je osuđen nije dostatan da bi se radilo o kaznenom djelu, već o prekršaju narušavanja javnog reda i mira, osuđeni Č. nije u pravu.

Točno je da bi takvo postupanje moglo ostvarivati i obilježja nekog od prekršaja protiv javnog reda i mira, ali to ne isključuje postojanje i kaznenog djela. Međutim, iz činjeničnog opisa jasno proizlazi da je postupanje osuđenog Č. u odnosu na ovo kazneno djelo uslijedilo u trenutku kada je policija došla na intervenciju (utvrđivanje što se dogodilo te utvrđivanje identiteta eventualnog počinitelja i njegovo eventualno uhićenje) radi ranije počinjenog kaznenog djela, a njegovo postupanje je bilo usmjereno upravo u osujećenju službenih osoba da obave radnju radi koje su došli.

Stoga nije osnovan zahtjev osuđenog Č. niti u tome dijelu.

S obzirom na izneseno, trebalo je temeljem čl. 512. u svezi s čl. 519. ZKP/08 zahtjev osuđenika odbiti kao neosnovan.

Zagreb, 7. veljače 2017.godine