Broj: Kž 33/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene Lj. P., zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženice podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 23. studenoga 2016. broj K-44/15-10., u sjednici održanoj 9. veljače 2017.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba optužene Lj. P. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Vukovaru, optužena Lj. P. proglašena je krivom zbog počinjenja kaznenog djela protiv službene dužnosti, zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 2. KZ/11. te osuđena na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, dok joj je na temelju članka 56. KZ/11. izrečena uvjetna osuda pa se kazna zatvora na koju je optuženica osuđena neće izvršiti ako u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

Na temelju članka 4. stavka 1., članka 5. stavka 1. točaka a), b) i c) i članka 3. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem (,,Narodne novine“, broj 145/10. - dalje u tekstu: ZOPOIK), utvrđeno je da novčani iznos od 185.715,58 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optužena Lj. P. ostvarila kaznenim djelom iz članka 291. stavka 2. KZ/11. i da navedeni iznos predstavlja imovinu Republike Hrvatske pa je naloženo optuženici da plati iznos od 185.715,58 kuna u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavcima 1. i 2. točkama 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženica je dužna naknaditi troškove kaznenog postupka i to na ime troškova vještačenja iznos od 2.760,00 kuna te na ime paušala iznos od 4.000,00 kuna.

Protiv te je presude žalbu osobno podnijela optužena Lj. P., navodeći da istu podnosi „u odnosu na iznos imovinske koristi koji nije utvrđen na adekvatan način po odgovarajućoj i propisanoj metodologiji kojom bi se na odgovarajući način mogao utvrditi iznos imovinske koristi.“. U žalbi se predlaže „poništenje presude, odbacivanje tumačenja da je moj (optuženičin) primitak okarakteriziran kao stjecanje materijalne koristi. Eventualno: :nakon provedbe obnove postupka poreznog nadzora za 2013 g. te donošenje novog rješenja obnovu sudskog postupka a zbog novog činjeničnog stanja a koje nije utvrđeno u postupku.“.

Na optuženičinu žalbu državni odvjetnik je podnio odgovor s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske žalbu optužene Lj. P. odbije kao neosnovanu.

Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Žalba nije osnovana.

Optuženica u žalbi pobija odluku suda prvog stupnja u odnosu na oduzimanje imovinske koristi, smatrajući da nije na pravilan način utvrđena visina pribavljene imovinske koristi, s obzirom na to da je u međuvremenu rješenje Ministarstva financija - Porezne uprave Područnog ureda V., KLASA: UP/I-471-02/14-01/64, URBROJ: 513-07-16/14-01 od 23. srpnja 2014. ukinuto i vraćeno prvostupanjskom tijelu na ponovno utvrđivanje. Zbog toga smatra da zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja potrebno imovinsku korist utvrditi na način da se od iznosa od 185.715,58 kuna odbije stvarni dohodak i troškovi koji su postojali u vrijeme njezinog rada kao predsjednice Društva osoba s invaliditetom ,,P.“ u tom razdoblju, bilo da se putem Vrhovnog suda utvrde troškovi, bilo da se pričeka odluka Ministarstva financija o istome, odnosno da se utvrde njezini stvarni primici. Osim toga, optuženica smatra da nije bilo mjesta odluci suda da se oduzeta imovinska korist uplati u korist Državnog proračuna jer da se nije niti radilo o proračunskim sredstvima, nego o sredstvima dobivenim iz donacija. Konačno, optuženica u žalbi smatra da, iako je njezina odgovornost jasna i kazna prihvatljiva, da se njezin primitak ne može okarakterizirati kao stjecanje materijalne koristi.

Prije svega treba istaknuti da se je u ovom postupku optužena Lj. P. izjasnila da se smatra krivom za počinjenje kaznenog djela iz članka 291. stavka 2. KZ/11. stavljenog joj na teret, zbog čega sukladno članku 464. stavku 7. ZKP/08. ne može podnijeti žalbu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, osim ako se, između ostalog, radi o činjenicama odlučnim za oduzimanje imovinske koristi. Slijedom navedenog, optuženica u žalbi ne može isticati da novac koji je prebačen s računa Društva osoba s invaliditetom ,,P.“ na njezin račun, a bez prateće valjane dokumentacije, ne predstavlja imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelo za koje je proglašena krivom i čije je počinjenje priznala.

Što se tiče daljnjih navoda u odnosu na oduzimanje imovinske koristi, oni nisu osnovani. Naime, u ovom kaznenom postupku oštećeno Društvo osoba s invaliditetom ,,P.“ nije postavilo imovinsko pravni zahtjev. Stoga je sukladno članku 77. KZ/11. i članku 1. ZOPOIK-a sud bio dužan od optuženice oduzeti imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom, s time da je odredbom članka 5. ZOPOIK-a propisano da novčani iznos koji je oduzet od optuženice postaje imovina Republike Hrvatske, zbog čega je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je optuženica iznos oduzete imovinske koristi dužna uplatiti u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske.

Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i iznos pribavljene imovinske koristi, budući da je taj iznos utvrđen i nalazom i mišljenjem financijsko-knjigovodstvenog vještaka, koji je nalaz i mišljenje sud prvog stupnja prihvatio kao uvjerljiv i vjerodostojan, dat stručno, objektivno i u skladu s pravilima struke. Pritom na visinu oduzete imovinske koristi nije od utjecaja činjenica da je u međuvremenu ukinuto rješenje Ministarstva financija – Porezne uprave Područnog ureda V., KLASA: UP/I-471-02/14-01/64, URBROJ: 513-07-16/14-01 od 23. srpnja 2014. Naime, iz rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/14-01/610, URBROJ: 513-04/16-3 od 20. rujna 2016. vidljivo je da je razlog ukidanja pogrešna primjena pravnog propisa po kojem je obračunat iznos poreza na imovinu Društva osoba s invaliditetom ,,P.“ izuzetu za privatne potrebe, a ne visina tako izuzete imovine niti razlog njezinog izuzimanja. Stoga ukidanje rješenja Ministarstva financija - Porezne uprave Područnog ureda V., KLASA: UP/I-471-02/14-01/64, URBROJ: 513-07-16/14-01 od 23. srpnja 2014. nije ni od kakvog utjecaja na utvrđivanje visine imovinske koristi koju je optužena Lj. P. ostvarila počinjenjem kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavak 2. KZ/11. i koja joj je pravilno oduzeta prvostupanjskom presudom.

Slijedom navedenog, a budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija presuda suda prvog stupnja te da prilikom ispitivanja pobijane presude nisu utvrđene ni povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08. na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu optužene Lj. P. trebalo odbiti kao neosnovanu i na temelju članka 482. ZKP/08. odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 9. veljače 2017.