Poslovni broj: 7 Pž-3447/2016-3

1
 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 7 Pž-3447/2016-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Šabarić Zovko, predsjednika vijeća, Ružice Omazić, suca izvjestitelja, i Mirte Matić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. d.o.o., OIB , V., kojeg zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik u K., protiv tuženika G. K., OIB …, K., kojeg zastupa punomoćnik Z. Ž., odvjetnik u K., radi naknade štete u iznosu od 3.524.875,00 kn, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3114/2013 od 31. ožujka 2016., u sjednici vijeća održanoj 27. ožujka 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbijaju se žalbe kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3114/2013 od 31. ožujka 2016. u točkama I. i II. te u dijelu točke III. izreke kojim je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 44.050,00 kn, te točki IV. izreke.

 

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3114/2013 od 31. ožujka 2016. u preostalom dijelu točke III. izreke, i sudi:

 

              Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku daljnje troškove parničnog postupka u iznosu od 625,00 kn (šestodvadesetpet kuna), u roku od osam dana.

 

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 44.050,00 kn.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 3.524.875,00 kn i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka, sve zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka I. izreke). Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 132.150,00 kn (točka II. izreke). Odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 44.675,00 kn (točka III. izreke), kao i tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 176.200,00 kn (točka IV. izreke).

 

              Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupaka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj nije naveo u kojem dijelu pobija prvostupanjsku presudu pa se u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) uzima da tužitelj pobija presudu u dijelu u kojem nije uspio u sporu, dakle u točkama I., II. i IV. njene izreke.

 

              Tužitelj smatra da je prvostupanjski sud pri donošenju pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer u obrazloženju nije naveo razloge zbog kojih smatra da tužitelj nije dokazao nastanak štete, te jer je odbio tužiteljeve dokazne prijedloge koji su se odnosili na utvrđenje visine štete. Žalitelj smatra da je pogrešan stav prvostupanjskog suda da tužitelju šteta nije nastala jer mu iznos utvrđen Sporazumom o poslovnoj suradnji koji je sklopljen s trgovačkim društvom R. D. d.o.o. nije plaćen, s obzirom na to da prema stajalištu tužitelja je upravo zbog činjenice što mu iznos na temelju tog sporazuma nije plaćen došlo do umanjenja vrijednosti imovine tužitelja. Tužitelj smatra da je nejasno kako je prvostupanjski sud utvrdio da je poslovni prostor koji je bio predan tužitelju u posjed bio u dobrom stanju, kada su bili predviđeni znatni građevinski radovi za rekonstrukciju cijelog objekta „Pothodnika“ u kojem se nalazio poslovni prostor te uzimajući u obzir činjenicu da predmetni poslovni prostor nije imao minimalne tehničke uvjete za obavljanje ugostiteljske i trgovačke djelatnosti, a što je i bila djelatnost naznačena u javnom natječaju. Ponavlja navode iznesene tijekom prvostupanjskog postupka, odnosno da je na temelju suglasnosti koju je tužitelj dao na idejno rješenje izvršio pripremu i zatvaranje financijske konstrukcije, a što je obuhvatilo i sporazum s R. D. d.o.o., pa smatra da je jasno da je naknadnim odustankom tuženika tužitelj pretrpio štetu. Navodi da je iz svih prepiski ovlaštenih osoba stranaka jasno vidljivo da je između stranaka postojao ugovorni odnos, pa se stoga odgovornost tuženika temelji na odredbi čl. 290. Zakona o obveznim odnosima, odnosno na činjenici raskida ugovora za koji je isključivo kriv tuženik. Predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              U odgovoru na žalbu tuženik pobija tužiteljeve žalbene navode kao neosnovane. Tuženik ponavlja činjenične navode iznijete u tijeku prvostupanjskog postupka i navodi da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te da pri donošenju presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje tužitelj upire u žalbi. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, a tužitelja obvezati na naknadu troškova sastava odgovora na žalbu tuženiku.

 

              Protiv točke III. izreke prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno odbio trošak sastava podneska od 27. srpnja 2015. s obzirom na to da je sud raspravnim rješenjem od 9. srpnja 2015. dodijelio tuženiku rok od 20 dana radi očitovanja na podnesak tužitelja koji je tuženiku dostavljen na tom ročištu. Navodi da nije osnovan zaključak prvostupanjskog suda da tuženiku ne pripada pravo na trošak pristupa ročištu za objavu presude s obrazloženjem da takav trošak nije bio potreban za vođenje parnice jer su se stekli uvjeti za isticanje presude na e-oglasnoj ploči, kao niti zaključak da tuženiku ne pripada pravo na trošak za pristojbu jer zahtjev nije postavljen određen u skladu s odredbom čl. 164. st. 2. ZPP-a. Predlaže preinačiti presudu u pobijanom dijelu i tužitelja obvezati na trošak sastava žalbe.

 

              Odgovor na tuženikovu žalbu nije podnesen.

 

Tužiteljeva žalba nije osnovana.

 

Tuženikova žalba je djelomično osnovana.

 

              Pobijana je presuda ispitana na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i st. 2. ZPP-a, u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 10., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

              U odnosu na tužiteljevu žalbu:

 

              Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj nije u skladu s odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a dokazao da mu je nastala šteta, a slijedom čega je pravilnom primjenom odredaba čl. 221.a ZPP-a i čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO), a u vezi s odredbom čl. 251. st. 2. ZOO-a, ocijenio da tuženik nije dužan naknaditi tužitelju štetu.

 

              Tužitelj u ovom postupku potražuje od tuženika naknadu imovinske štete u ukupnom iznosu od 3.524.875,00 kn, za koju navodi da je pretrpio jer je krivnjom tuženika došlo do raskida Ugovora o zakupu.

 

              Između stranaka nije sporno da je tužitelj na temelju javnog natječaja koji je objavio tuženik 12. travnja 2012. u listu K. T. dao tuženiku ponudu za zakup poslovnog prostora u K.,  koji se u naravi sastoji od dvije prostorije i zajedničkog WC-a površine 300 m² (list 20. spisa), po cijeni 40,00 kn po m2. Iz sadržaja izabrane ponude (list 20. spisa) proizlazi da ponuditelj može započeti s radom u vremenu koliko je i zakonski potrebno da se utvrde minimalni tehnički uvjeti, odnosno za otprilike 7 do 15 dana ukoliko zakupodavac omogući i na vrijeme dostavi sve potrebne dokumente i ugovore za obavljanje rada. Navedenu ponudu je tuženik izabrao kao najpovoljniju te je 11. lipnja 2012. tužitelj stupio u posjed nekretnine, a o čemu je sastavljen Zapisnik o primopredaji (list 8. spisa) iz kojeg proizlazi da se poslovni prostor u trenutku predaje tužitelju nalazio u dobrom stanju.

 

              Tužitelj navodi da je s obzirom na stanje poslovnog prostora koji je primio u posjed namjeravao izvršiti znatna ulaganja u vezi čega se obratio tuženiku, te da je radi ulaganja tuženik 12. rujna 2012. izdao tužitelju suglasnost na idejno rješenje radi uređenja poslovnog prostora, ali da je tuženik odbio dati odobrenje za građevinske zahvate u navedenom poslovnom prostoru s obrazloženjem da se traže tehnička rješenja od strane H. C. d.o.o. vezana za sanaciju kolnika „brze ceste“, a dinamiku izvođenja i tehnička rješenja tuženik ne zna. O odbijanju davanja suglasnosti je tuženik obavijestio tužitelja dopisom od 27. veljače 2013., slijedom čega je tužitelj 9. travnja 2014. vratio tuženiku posjed poslovnog prostora.

 

              Tužitelj smatra da je ovakvim radnjama tuženika, kao i vraćanjem jamčevine tužitelju, došlo do jednostranog raskida ugovora o zakupu i to krivnjom tuženika, a zbog čega je tužitelj pretrpio štetu u vidu izmakle koristi jer je trgovačko društvo R. D. d.o.o. otkazalo sporazum o poslovnoj suradnji s tužiteljem na temelju kojeg je tužitelj trebao steći sredstva u iznosu od 500.000,00 kn radi investicijskog zahvata u zakupljeni poslovni prostor, zatim u vidu izgubljene dobiti u iznosu od 3.000.000,00 kn jer je raskinuti ugovor o zakupu prema redovitom tijeku stvari trebao trajati pet godina, a tužitelj je u predmetnom poslovnom prostoru namjeravao otvoriti ugostiteljski objekt-noćni klub, kao i običnu štetu u iznosu od 24.875,00 kn koju je pretrpio na ime troškova izrade idejnog projekta na koji je tuženik dao suglasnost.

 

              Tuženik je osporio svoju odgovornost za štetu navodeći da ugovor o zakupu nije niti sklopljen jer ga je upravo tužitelj odbio potpisati, te da razlog zbog kojeg nije došlo do sklapanja ugovora leži na strani tužitelja, a ne tuženika.

 

              U odnosu na prigovor tuženika da do sklapanja ugovora o zakupu nije niti došlo, prije svega se upućuje na odredbu čl. 286. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da se ugovor može sklopiti u bilo kojem obliku, osim ako je zakonom drugačije propisano, dok je odredbom čl. 290. st. 1. ZOO-a propisano da ugovor koji nije sklopljen u propisanom obliku nema pravni učinak, osim ako iz cilja propisa kojim je određen oblik ne proizlazi što drugo.

 

              Odredbom čl. 4. st. 3. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora („Narodne novine“ broj 125/11; dalje: Zakon o zakupu) je propisano da ugovor o zakupu poslovnoga prostora mora biti sastavljen u pisanom obliku, a kada ga kao zakupodavac sklapa Republika Hrvatska, odnosno jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku.

 

              S obzirom na to da tužitelj nije potpisao ugovor o zakupu poslovnog prostora broj 03-6633-4/2012 koji mu je tuženik dostavio te da takav ugovor nije soleminiziran po javnom bilježniku, osnovano tuženik navodi da između tužitelja i tuženika nije niti nastao ugovorni odnos.

 

              Tužiteljevi navodi da je izborom tužiteljeve ponude kao najpovoljnije došlo do sklapanja ugovora o zakupu su neosnovani. Naime, tužitelj je na poziv tuženika da se učini ponuda pod objavljenim uvjetima (javni natječaj) dao tuženiku svoju ponudu iz sadržaja koje proizlazi cijena pod kojom tužitelj nudi da se za pojedini poslovni prostor sklopi ugovor o zakupu te vrijeme protekom kojeg ponuditelj može početi obavljati djelatnost (list 20. spisa). Nije sporno da je tuženik izabrao tužiteljevu ponudu kao najpovoljniju, međutim samim izborom ponude kao najpovoljnije nije došlo do sklapanja ugovora o zakupu, već je nastala obveza tuženika da s nositeljem najpovoljnije ponude sklopi ugovor o zakupu u obliku koji zakon propisuje, i to s onim sadržajem pod kojim je prihvatio ponudu te pod kojim je objavio natječaj za davanje poslovnog prostora u zakup.

 

              Do sklapanja ugovora izborom najpovoljnije ponude može doći jedino ako je tako određeno u pozivu za dostavljanje ponuda za sklapanje ugovora o zakupu poslovnog prostora pod određenim uvjetima, a koji tužitelj nije dostavio u spis. Stoga je pravilno prvostupanjski sud zauzeo stajalište da je ugovor o zakupu strogo formalan posao te da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonom propisane pretpostavke na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je ugovor između stranaka sklopljen, a slijedom čega nije niti moglo doći do raskida ugovora koji nije niti bio sklopljen.

 

              Nije sporno da je tuženik dostavio tužitelju Ugovor o zakupu poslovnog prostora potpisan od strane gradonačelnika G. K. na strani tuženika, te da je nakon primitka prijedloga ugovora tužitelj dopisom od 26. lipnja 2012. predložio tuženiku da se usuglase uvjeti ugovora, da se sagleda sadašnje stanje prostora te da tuženik odobri prijedlog rješenja budućeg uređenja poslovnog prostora uvidom u troškove ulaganja zakupnika. Isto tako nije sporno da je tužitelj dopisom od 18. studenog 2012. dostavio tuženiku troškovnik planiranih radova iz kojeg proizlazi da vrijednost radova iznosi 1.279.314,00 kn, te da nakon dostavljanja troškovnika tuženik nije dao odobrenje na građevinske zahvate u prostor navodeći da, bez obzira na to što bi tužitelj prethodno snosio troškove investicija, takvi troškovi bi u konačnici pali na teret tuženika kao zakupodavca, a slijedom čega je tuženik ocijenio da takvi troškovi trenutno nisu nužni te je odbio dati odobrenje za građevinski zahvat u prostoru.

 

              Naime, tuženik je tijekom postupka tvrdio, a tužitelj nije osporio, da je standardna procedura da tuženik nakon davanja suglasnosti na idejno rješenje uređenja prostora i nakon analize troškovnika, donese odluku o tome hoće li uopće odobriti izvođenje radova uređenja ili ne (promemorija, list 24. spisa). S obzirom na to da je iz tužiteljevog troškovnika proizlazilo da je cijena planiranih radova iznosila 1.279.314,00 kn s PDV-om, a što je za tuženika predstavljao izuzetno veliki trošak koji nije planirao u svom proračunu, tuženik je imao pravo odbiti dati suglasnost na izvođenje građevinskog zahvata u prostor.

 

              Odbijanje davanja suglasnosti za građevinski zahvat u poslovni prostor nije opravdani razlog zbog kojeg bi tužitelj imao pravo odbiti sklopiti ugovor o zakupu, a slijedom toga i potraživati naknadu štete. Navedena radnja tuženika bi predstavljala štetnu radnju i opravdani razlog zbog kojeg nije došlo do sklapanja ugovora o zakupu jedino da je u uvjetima natječaja tuženik odredio da će zakupodavcu dopustiti veće građevinske zahvate u poslovni prostor do određenog iznosa, te da je nakon izbora ponude tuženik odbio dati takvu suglasnost. Kako tužitelj nije dostavio u spis sadržaj javnog natječaja u kojem je stavio ponudu za sklapanje ugovora o zakupu, tužitelj zapravo nije dokazao da je tuženik takvim ponašanjem počinio tužitelju štetu. Uostalom, sam tuženik je svojim dopisom od 9. srpnja 2013. (list 27. spisa), primitak kojeg tužitelj nije osporio, obavijestio tužitelja da bi tuženik s obzirom na vrijednost namjeravanih ulaganja, morao provesti postupak javne nabave, te da zahtjevom za investicijska ulaganja tužitelj zapravo odstupa od svoje prvobitne ponude.

 

              Uzimajući u obzir rezultate dokaznog postupka, ovaj sud ocjenjuje da je upravo tužitelj svojim ponašanjem spriječio sklapanje ugovora o zakupu, odnosno odustao od njegovog sklapanja. Stoga na strani tuženika nema elemenata protupravnosti, a slijedom čega nisu niti ispunjene pretpostavke predugovorne odgovornosti za štetu iz odredbe čl. 1045. st. 1., a u vezi s odredbom čl. 251. st. 2. ZOO-a.

 

              Slijedom navedenog, pravilnom primjenom odredbe čl. 221.a ZPP-a je prvostupanjski sud zaključio da ne postoji odgovornost tuženika za štetu, a slijedom čega je pravilno zaključio da nije osnovan tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 3.524.875,00 kn.

 

              Odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u točkama II. i III. izreke je donesena u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

 

              U odnosu na tuženikovu žalbu:

 

              Pravilno je prvostupanjski sud na temelju odredbe čl. 155. ZPP-a odbio kao neosnovan tuženikov trošak za sastav podneska od 27. srpnja 2015. Točno tuženik u žalbi ukazuje da je prvostupanjski sud raspravnim rješenjem od 9. srpnja 2015., na tuženikov zahtjev, dodijelio tuženiku rok od 20 dana radi očitovanja na tužiteljev podnesak dostavljen na tom ročištu. Međutim, kako tuženik u svom podnesku nije iznosio nove činjenične navode niti dokazne prijedloge, već je ponovio već iznijete navode, to je pravilno prvostupanjski sud ocijenio takav trošak kao nepotreban za vođenje parnice.

 

              Osnovan je tuženikov žalbeni navod da je prvostupanjski sud neosnovano odbio trošak pristupa tuženika na ročište za objavu presude u iznosu od 500,00 kn uvećano za PDV (Tbr. 9.5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika).

 

              Odredbom čl. 335. ZPP-a propisano je da će se ročište na kojem se presuda objavljuje održati neovisno o tome jesu li stranke o njemu uredno obaviještene, odnosno jesu li pristupile na to ročište. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi. U slučaju iz st. 9. ovoga članka sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-Oglasna ploča sudova. Presuda mora biti istaknuta na internetskoj stranici e-Oglasna ploča sudova osam dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

 

              Prethodno navedeni način koji zakon propisuje za urednu dostavu od koje počinje teći rok za žalbu primjenjuje se na onu stranku koja je uredno pozvana na ročište, a takvom ročištu nije pristupila. U slučaju kad stranka pristupi ročištu za objavu presude, kao u konkretnom predmetu, sud po odredbi čl. 335. st. 8. ZPP-a stranci mora uručiti presudu jer joj od navedenog dana počinje teći rok za podnošenje pravnog lijeka. Stoga je prvostupanjski sud pogrešno odbio kao neosnovan trošak pristupa tuženikovog punomoćnika na ročište za objavu u iznosu od 500,00 kn uvećano za 25% PDV (Tbr. 9.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), jer je tuženikov punomoćnik pristupio na ročište za objavu na kojem mu je uručena objavljena presuda.

 

              Neosnovan je tuženikov žalbeni navod da je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom odredbe čl. 164. st. 2. ZPP-a odlučio o tuženikovu zahtjevu za naknadu troškova sudske pristojbe.

 

Odredbom čl. 164. ZPP-a je propisano da o naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke, bez raspravljanja te da je stranka dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu.

 

Sud u parničnom postupku odlučuje unutar zahtjeva stranke (čl. 2. st. 1. ZPP-a), kako glavnih tako i sporednih. Pritom je stranka dužna u svom zahtjevu navesti naknadu kojih troškova potražuje, kako po osnovi tako i po visini. Zahtjev koji nije određen u skladu s citiranom zakonskom odredbom je neodređen i kao takav neosnovan jer sud nije ovlašten arbitrirano dosuditi troškove izvan zahtjeva koji je stranka postavila.

 

              Slijedom navedenog, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbio žalbe kao neosnovane i potvrdio prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke i dijelu točke III. izreke kojim je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 44.050,00 kn, te točki IV. izreke, jer ne postoje razlozi zbog kojih se pobija niti razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. U preostalom dijelu točke III. izreke je prvostupanjska presuda na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a djelomično preinačena jer je zahvaćena pogrešnom primjenom materijalnog prava.

 

              Tuženik nema pravo na naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 44.050,00 kn, jer takav trošak nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 166. st. 1., a u vezi s čl. 155. ZPP-a).

 

Zagreb, 27. ožujka 2019.

 

Predsjednik vijeća

Branka Šabarić Zovko, v. r.

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Brankica Curman