Broj: Kž-Us 9/17
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Setnik, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog D. B. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 326. stavka 1. u vezi članka 329. i članka 52. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljenog O. H. J. A., podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 17. siječnja 2017. broj Kov-us-76/16, u sjednici održanoj 14. veljače 2017.,
r i j e š i o j e
Odbija se žalba okrivljenog O. H. J. A. kao neosnovana.
Obrazloženje
Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu odbijen je prijedlog branitelja okrivljenog O. H. J. A., odvjetnika K. M. za izdvajanjem iz spisa zapisnika o prepoznavanju u PU Zagrebačkoj, Sektoru kriminalističke policije, Službi organiziranog kriminaliteta broj … od 19. srpnja 2016. povodom obavljene radnje prepoznavanja osobe od strane osumnjičenog M. K. (listovi 174-175).
Protiv tog rješenja žalbu je podnio okrivljeni O. H. J. A. putem branitelja, odvjetnika K. M., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i iz spisa predmeta izdvoje nezakoniti dokazi.
Spis predmeta je, sukladno članku 495. u vezi s člankom 474. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08), dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
Žalba nije osnovana.
Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, okrivljeni O. H. J. A. parafrazira zakonski tekst ove bitne postupovne povrede navodeći da je izreka pobijanog rješenja nerazumljiva i nepotpuna, proturječna samoj sebi i razlozima rješenja, da pobijano rješenje nema razloga, odnosno da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno da su ti razlozi nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, a da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima rješenja i samih tih zapisnika.
Budući da je prvostupanjski sud, nakon pravilnog i potpunog utvrđenja svih činjenica odlučnih za donošenje odluke o prijedlogu obrane tog okrivljenika za izdvajanje dokaza kao nezakonitog, dao jasne, dostatne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama koji nisu međusobno proturječni niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima rješenja i samih tih zapisnika, u pobijanom rješenju nije ostvarena u žalbi istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka. Pobijano rješenje ispitano je i sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08, no ni pri tome nisu utvrđene povrede na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
Ponavljajući navode iz prijedloga za izdvajanje kao nezakonitog dokaza zapisnika o prepoznavanju PU Zagrebačke, Sektora kriminalističke policije, Službe organiziranog kriminaliteta broj … od 19. srpnja 2016., žalitelj nadalje ističe da je okrivljeni M. K. sudjelovao u dokaznoj radnji prepoznavanja bez odvjetnika iako je, sukladno odredbi članka 301. stavka 6. u vezi članka 273. stavka 4. ZKP/08, koji upućuje na postupanje tijela koje provodi ispitivanje prema članku 66. stavku 3. ZKP/08, morao imati branitelja po službenoj dužnosti.
Točno je da, ako prepoznavanje obavlja okrivljenik (članak 301. stavak 6. ZKP/08), treba postupiti sukladno članku 273. ZKP/08 koji u stavku 4. propisuje obvezu tijela koje provodi ispitivanje na postupanje sukladno članku 66. stavku 3. ZKP/08 ako okrivljenik nije uzeo branitelja s liste iz stavka 3. članka 273. ZKP/08, a ispitivanje se poduzima za kazneno djelo iz nadležnosti županijskog suda, kao i to da je dokazna radnja prepoznavanja u konkretnom slučaju obavljena zbog postojanja osnova sumnje da je počinjeno kazneno djelo iz članka 326. stavka 1. u vezi članka 329. KZ/11, dakle kazneno djelo iz nadležnosti županijskog suda. Međutim, nijedan od uvjeta obvezne obrane taksativno navedenih u članku 66. stavku 1. ZKP/08, u kojima postoji obveza postupanja sukladno odredbi članka 66. stavka 3. ZKP/08 na koju upire žalitelj, ne odnosi se na konkretan slučaj. Naime, M. K. uhićen je 18. srpnja 2016. u 17,40 sati (list 14), dok je O. H. J. A. uhićen 19. srpnja 2016. u 8,00 sati (list 18), a prepoznavanje osumnjičenog O. H. J. A. od strane osumnjičenog M. K. je, kako to proizlazi iz spornog zapisnika, započeto 19. srpnja 2016. 12,50 sati te je dovršeno u 13,15 sati (listovi 174-175). Tek nakon toga uslijedilo je dovođenje obojice uhićenika u pritvorsku policijsku jedinicu i njihova predaja pritvorskom nadzorniku, a potom njihovo prvo ispitivanje u USKOK-u, nakon kojega je uhićenik M. K. pušten na slobodu, dok je protiv uhićenika O. H. J. A. USKOK podnio prijedlog za određivanje istražnog zatvora, koji mu je potom i određen rješenjem suca istrage.
Kako su, dakle, u vrijeme obavljanja radnje prepoznavanja obojica imala status uhićenika, nije bio ispunjen nijedan od uvjeta propisanih odredbom članka 66. stavka 1. ZKP/08 za postavljanje im branitelja po službenoj dužnosti, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.
Žalitelj nije u pravu ni kada tvrdi da „izjave“ II okrivljenika M. K. o događaju“ na drugoj stranici spornog zapisnika o prepoznavanju predstavljaju obavijesni razgovor koji se mora izdvojiti iz zapisnika o prepoznavanju.
Naime, te, kako ih žalitelj naziva, „izjave o događaju“ ne predstavljaju obavijesti koje se moraju izdvojiti iz spisa predmeta sukladno članku 86. ZKP/08, već predstavljaju obvezni sastavni dio zapisnika o prepoznavanju koji imaju u vidu odredbe članka 301. stavaka 2. i 3. ZKP/08. Prema tome, njihov sadržaj može biti od utjecaja za ocjenu suda o stupnju vjerodostojnosti provedene radnje prepoznavanja, no ne i za ocjenu zakonitosti samog zapisnika o prepoznavanju.
Žalitelj nije u pravu ni kada tvrdi da je sporni zapisnik o prepoznavanju nezakonit dokaz i stoga što je praksa da se prepoznavanje provodi između pet do sedam osoba, što ovdje nije slučaj.
Budući da se i o toj tvrdnji (koja predstavlja ponavljanje navoda iz prijedloga za izdvajanje) već očitovao prvostupanjski sud, a te razloge prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, žalitelj se, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje na iste.
Konačno, pravilnost pobijanog rješenja nije s uspjehom dovedena u pitanje ni žalbenim tvrdnjama ovog okrivljenika da se na II okrivljenog (misleći na M. K.) moglo utjecati „jer nije postojala nikakva kontrola“; da, s obzirom na to da se on nagodio s tužiteljstvom i priznao djelo te je kažnjen radom za opće dobro, „postoji indicij da je morao pokazati nekoga koga bi se teretilo“, da se on (žalitelj) nalazi u istražnom zatvoru već šest mjeseci, a, osim tog „indicija“, nema nijednog drugog dokaza da bi počinio djelo za koje se tereti.
Te žalbene tvrdnje, osim što su paušalne i ničime potkrijepljene, mogu eventualno biti od utjecaja prilikom ocjene vjerodostojnosti provedene radnje prepoznavanja, no ne i kod ocjene zakonitosti samog zapisnika o prepoznavanju.
Budući da pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja nije s uspjehom dovedena u sumnju žalbenim tvrdnjama okrivljenog O. H. J. A., na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08, odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.
Zagreb, 14. veljače 2017.
