Broj: Kr 39/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog N. D., zbog kaznenog djela iz čl. 190. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presude Općinskog suda u Splitu od 17. rujna 2015. broj K-870/13 i Županijskog suda u Osijeku od 10. prosinca 2015. broj Kž-469/15-4, u sjednici održanoj 16. veljače 2017.,

p r e s u d i o   j e

Zahtjev os. N. D. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom, koju čine presude Općinskog suda u Splitu od 17. rujna 2015. broj K-870/13 i Županijskog suda u Osijeku od 10. prosinca 2015. broj Kž-469/15-4, osuđen je N. D. zbog kaznenog djela iz čl. 190. st. 2. KZ/11 na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci te mu je, po čl. 57. st. 1. KZ/11, izrečena djelomična uvjetna osuda tako da će se kazna zatvora u trajanju od devet mjeseci izvršiti, dok mu se preostali dio kazne u trajanju od devet mjeseci neće izvršiti ako u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

Osuđenik je po svom branitelju M. J., odvjetniku iz S., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude "zbog razloga naznačenih u odredbi čl. 517. ZKP", s prijedlogom da se pravomoćna presuda preinači, a podredno da se ukine i vrati na ponovno suđenje. Ujedno je zatraženo odgoditi izvršenje pravomoćne presude.

Sukladno čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), primjerak zahtjeva sa spisima dostavljen je Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

Zahtjev nije osnovan.

Zahtjevom se tvrdi da je osuđeniku povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer ga drugostupanjski sud, suprotno čl. 475. st. 3. ZKP/08, nije obavijestio o sjednici žalbenog vijeća čime je "spriječen sudjelovati u tom postupku radi cjelokupnog razjašnjenja stvari".  

Suprotno tvrdnji zahtjeva, drugostupanjski sud  nije bio obvezan pozvati osuđenika ili njegovog branitelja na sjednicu vijeća na kojoj je odlučivao o njegovoj žalbi protiv prvostupanjske presude, budući da osuđenik to nije zahtijevao u žalbi ili roku za podnošenje žalbe, odnosno u roku za odgovor na žalbu. Tu činjenicu ne osporava niti u zahtjevu.

Iako ne izričito, podnositelj zahtjeva moguće smjera na pravo drugostupanjskog suda da o sjednici vijeća obavijesti obje stranke i onda kada to nisu zahtijevale, ako smatra da bi njihova nazočnost bila korisna za razjašnjenje stvari. Međutim, ocjenu o tome autonomno donosi predsjednik vijeća ili vijeće koje je u konkretnom slučaju očito zaključilo da nazočnost stranaka u tu svrhu nije nužna, tim više jer odlukom drugostupanjskog suda osuđenik nije stavljen u teži položaj od onog utvrđenog u prvostupanjskoj presudi. Ta se ocjena drugostupanjskog suda ne može ozbiljno dovesti u sumnju paušalnom tvrdnjom kakva je sada istaknuta u zahtjevu. Ukoliko je osuđenik smatrao da navode svoje žalbe treba sam usmeno izložiti drugostupanjskom vijeću i tako utjecati na njegovu odluku, trebao je zatražiti obavijest u zakonskom roku, što je propušteno učiniti.

Stoga nije povrijeđena odredba čl. 475. st. 2. ZKP/08 (u zahtjevu pogrešno citiran čl. 475. st. 3. ZKP/08) koja bi mogla utjecati na presudu niti je osuđenik pravomoćno osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske ili međunarodnim pravom.

Ostalim navodima zahtjeva osuđenik polemizira s rezultatima provedenog dokaznog postupka citirajući pojedine dijelove iskaza saslušanih svjedoka uz tvrdnju da je zbog neprovođenja rekonstrukcije događaja činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđenim. Pobija se ocjena sudova o vjerodostojnosti iskaza saslušanih policijskih službenika, a zanemaruje iskaz svjedokinje K. T. Također, ukazuje se da kazna zatvora nije pravilno odmjerena jer nisu cijenjene sve olakotne okolnosti.

Ovim navodima zahtjeva osuđenik, u stvari, pobija činjenična utvrđenja iz pravomoćne presude, a što ne može biti osnovom podnošenja ovog izvanrednog pravnog lijeka, kako proizlazi iz taksativno navedenih razloga u čl. 517. st. 1. ZKP/08. U protivnom, dozvolilo bi se preispitivanje činjeničnog stanja u trećem stupnju, što zakonske odredbe, u konkretnom slučaju, ne dopuštaju.

Kako navodi zahtjeva osuđenika dijelom nisu osnovani, a dijelom su podneseni iz razloga zbog kojih se zahtjev ne može podnijeti, to je, sukladno čl. 519. u vezi čl. 512. ZKP/08, odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 16. veljače 2017.