1              Poslovni broj: Gž-2312/2018-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-2312/2018-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Andree Boras- Ivanišević, kao predsjednice vijeća, Luke Grgata, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te Borisa Mimice, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Ž. S. rođene J. pok. M., OIB: ..., iz S. K., Republika Srbija, zastupane po odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu I. B. i P. B., iz S., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Šibeniku – Građansko upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Šibeniku broj XIV Pn-106/17 od 14. lipnja 2018., u sjednici vijeća održanoj dana 21. ožujka 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se presuda prvostupanjskog suda.

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice da joj tužena isplati, na ime štete, iznos od 295.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, kako je pobliže navedeno  pod točkom I. izreke prvostupanjske presude.

 

Odlučeno je da tužiteljica tuženoj naknadi trošak postupka u iznosu od 30.000,00 kuna točka II.).

 

Žali se tužiteljica pobijajući presudu iz svih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/912, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13. i 89/14 –dalje: ZPP) s prijedlogom da drugostupanjski sud žalbu uvaži i pobijanu presudu preinači shodno navodima žalbe, ili istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

 

Tužena nije podnijela odgovor na žalbu tužiteljice.

 

Žalba tužiteljice nije osnovana.

 

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da joj tužena isplati 295.000,00 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

Ispitujući prvostupanjsku presudu Pn-106/17 u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrditi je da ista sadrži jasne i valjane razloge o svim utvrđenim odlučnim činjenicama.

 

Tužiteljica zahtjev temelji na činjenicama da su u Domovinskog rata, u tijeku vojno-redarstvene akcije Oluja, prilikom oslobađanja Drniša sa okolicom od neprijateljske vojske, u Drnišu, dana 5. kolovoza 1995., oko 17 sati, ubijeni njen otac M. J. i brat B. J., kao ratni zarobljenici, s kojima je u to vrijeme živjela u zajedničkom domaćinstvu.

 

Sporna je osnova odgovornosti tužene, a podredno i visina štete.

 

U tijeku prvostupanjskog postupka utvrđeno je:

 

-da su u tijeku Domovinskog rata, u vojno-redarstvene akcije „Oluja“, prilikom oslobađanja Drniša i okolice od srbočetničke vojske, u toj ratnoj akciji, dana 5. kolovoza 1995.  poginuli M. J. i B. J., a što je utvrđeno prilikom humane sanacije na otvorenom prostoru Drniša, predio Gradina;

-da je obavljen očevid 6. kolovoza 1995., od zaposlenika Policijske uprave u Š., kojom prilikom je pronađeno mrtvo tijelo M. J., u džepu pronađena osobna iskaznica na isto ime;

-da je prilikom identifikacije tri mrtva tijela na Odjelu patologije Opće bolnice u Š., od 6. i 7. kolovoza 1995., M. J. pok. B. rođen 1968., iz D., nakon pregleda izjavio da je mrtvo tijelo pod brojem 13 njegov rođak M. J. zvani Z. pok. N., rođen 1935., a mrtvo tijelo pod brojem „6“ je isto njegov rođak B. J. zvani B. sin M., rođen 1960, što potvrđuje i Zapisnik o vanjskom pregledu sastavljen od istražnog suca Županijskog suda u Šibeniku broj Kir-174/95 od 6 i 7. kolovoza 1995. i broj: Kir-168/95;

-da je Medicinski fakultet Sveučilišta u Z., Zavod za sudsku medicinu i kriminalistiku dana 17. prosinca 2014. izdao potvrdu o smrti M. J. rođen 1935. i potvrdu o smrti B. J. rođen 1960., uz naznaku pod točkom 29c da su podaci ispunjeni na temelj izjave kćeri i sestre Ž. S.;

-da je Županijsko državno odvjetništvo u Šibeniku pokrenulo postupak pod brojem KN-DO-5/01 protiv nepoznatog počinitelja kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika M. J. zvani Z. i B. J. zvani B., otac i brat tužiteljice;

-da je u tijeku parnice, između ostalih dokaza, izveden dokaz saslušanjem P. I., pripadnika hrvatskih postrojbi koji su sudjelovali u akciji „Oluja“ , koji je izjavio da su tijekom oslobađanja Drniša zarobljeni M. J., B. J., osobno poznati svjedoku, i još jedan pripadnik neprijateljske vojske, od jednog pripadnika 4. gardijske brigade (to zaključuje po tome što je na glavi imao crvenu kapu koju u vojnoj odori nose pripadnici 4. gardijske brigade), da ih je, sa još jednim zarobljenikom, odveo, a nakon nekoliko minuta, u tom ratnom metežu ispaljivanja iz raznog oružja, čuo rafalni pucan iz smjera kamo su ta trojica odvedena, a potom naišao na mrtva tijela te trojice, ali da nije vidio kako u poginuli i je li ih je netko ubio ili da su poginuli na drugi način svojstven ratu.

S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, koje je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio, pravilno je primijenjeno materijalno pravo iz članka 376. i 377. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) koji se na temelju članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08) primjenjuje na konkretan slučaj.

 

Naime, u ovom slučaju, kraj nepostojanja pravomoćne presude u kaznenom postupku, ne dolazi do primjene odredba članka 377. ZOO-a, jer je primjena tog roka vezna za postojanje osuđujuće pravomoćne presude kojom se utvrđuje postojanje kaznenog djela, utvrđuje se tko je počinitelj i kaznena odgovornost počinitelja, u ovom slučaju nije nedvojbeno utvrđeno na koji su način poginuli ili ubijeni pok. M. J. i B. J., a niti tko je počinitelj.

 

U odnosu na primjenu članka 376. ZOO-a, utvrđeno je da je nastupila zastara potraživanja. To iz razloga što je smrt nastupila 5. kolovoza 1995., a tužba je podnesena 21. srpnja 2016., što potvrđuje da je protekao objektivni rok od 5 godina.

 

Prigovor tužiteljice da je ona za smrt svoga oca i brata doznala tek izdavanjem smrtnog lista od 17. prosinca 2014., pa da je time tužba podnesena u roku, pravilno je prvostupanjski ud odbio  takav prigovor i dao jasne i valjane razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Naime, potvrde o smrti izdane su na zahtjev tužiteljice, što upućuje da je tužiteljica u svemu upoznata o smrti svog oca i brata, što je sasvim logično  životnim odrednicama, a poglavito kada se uzme u obzir da je tužiteljica dolazila u Hrvatsku, kako je to sama izjavila, kod svekrve i radi sređivanja statusa da je hrvatska državljanka ( u spisu je priložila domovnicu). Tužiteljica je znala, i objektivno mogla znati, da je smrt njenog otac i brat nastupila u vrijeme vojno-redarstvene akcije Hrvatske vojske „Oluja“ u kolovozu 1995., a o čemu je mogla znati iz svih prethodno navedenih radnji provedenih od policije i  istražnog suca i od osoba sa kojima je u srodstvu. Jednostavno nije za očekivati da bi tužiteljica čekala 20-tak godina da bi doznala  je su  li  njen otac i brat preminuli 1995., i pod kojim su okolnostima.

 

I odluka o trošku postupka pravilno je donesena.

 

S obzirom na sve iznijeto valjalo je temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu prvostupanjskog suda.

 

Iznijeto stajalište prvostupanjskog suda i ovog drugostupanjskog suda u skladu je  sa sudskom odlukom Europskog sud za ljudska prava u predmetu Savo Bogdanović i drugi protiv Republike Hrvatske, Zahtjev broj72254/11, od 18. ožujka 2014.

 

U Splitu 21. ožujka 2019.