Broj: Kr 128/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. M. S. zbog kaznenog djela iz čl. 247. st. 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude što je čine presude Općinskog suda u Osijeku od 05. svibnja 2016. broj K-387/12 i Županijskog suda u Osijeku od 20. listopada 2016. broj Kž-344/16, u sjednici održanoj dana 21. veljače 2017.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se kao neosnovan zahtjev os. M. S. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

              Presudom Općinskog suda u Osijeku od 05. svibnja 2015. broj K-387/12, preinačenom u pravnoj oznaci djela i u odluci o kazni presudom Županijskog suda u Osijeku od 20. listopada 2016. broj Kž-344/16, M. S. proglašen je krivim za kazneno djelo iz čl. 247. st. 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15; dalje u tekstu: KZ/11) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, a na temelju čl. 57. st. 1. i 3. KZ/11 mu je izrečena djelomična uvjetna osuda, tako da neuvjetovani dio kazne zatvora iznosi jednu godinu i tri mjeseca, a uvjetovani dio kazne zatvora iznosi jednu godinu i tri mjeseca i neće se izvršiti ako M. S. u vremenu provjeravanja od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

              Osuđeni M. S. je po branitelju B. K., odvjetniku iz O., dana 07. prosinca 2016. podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, naznačujući da ga podnosi iz zakonskih osnova u čl. 517. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08), s prijedlogom da se „označene pravomoćne presude Općinskog suda u Osijeku i Županijskog suda u Osijeku preinače i opt. M. S. oslobodi od optužbe, a podredno iste ukinu i vrate prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje“.

              U skladu s odredbom čl. 518. st. 4. ZKP/08 dostavljen je primjerak zahtjeva sa spisima Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske. U odgovoru na zahtjev, državni odvjetnik je predložio da se zahtjev odbije. Taj je odgovor proslijeđen osuđeniku i njegovom branitelju na znanje.

              Zahtjev osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan.

              Povredu kaznenog zakona osuđenik vidi u tome što po njegovom mišljenju u postupanju zbog kojeg je proglašen krivim nema prijevarne namjere, a to je krucijalno pitanje postojanja kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju, koje je ostalo bez odgovora. Osuđenik s tim u vezi ističe da je prijevarna namjera morala egzistirati prilikom započinjanja poduzimanja radnji, prigovarajući da tako nešto nije utvrđeno.

Međutim, izloženi prigovori zapravo predstavljaju kritiku ispravnosti utvrđenih činjenica. Naime, ispravnost pravne kvalifikacije djela prosuđuje se prema činjeničnom opisu kriminalne aktivnosti sadržanom u izreci prvostupanjske presude. Presudom Općinskog suda u Osijeku od 05. svibnja 2016. broj K-387/12 M. S. proglašen je krivim za radnje čiji opis sadrži sva bitna subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 247. st. 1. i 3. KZ/11 (ranije čl. 293. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11; dalje u tekstu: KZ/97)), pa tako i naznaku prijevarne namjere koja je prema navodima izreke nesumnjivo egzistirala i prije poduzimanja radnji kojima je djelo realizirano. Je li ispravan zaključak suda da je iz izvedenih dokaza s izvjesnošću utvrđena inkriminirana aktivnost osuđenika pitanje je ispravnosti utvrđenih činjenica, a to predstavlja žalbenu osnovu zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog koje se, prema odredbi čl. 517. ZKP/08 ne može podnijeti ovaj izvanredni pravni lijek.

Osuđenik također smatra da su sudovi prekoračili ovlast u odnosu na oduzimanje imovinske koristi, pri čemu naznačuje odredbu čl. 158. st. 2. ZKP/08 koja se ne odnosi na oduzimanje imovinske koristi nego na imovinskopravni zahtjev, a to su potpuno različite kategorije. U nastavku tog dijela zahtjeva osuđenik navodi da je dosuđeni imovinskopravni zahtjev neosnovano previsoko određen, iznoseći niz zamjerki zbog kojih tvrdi da je taj iznos realno niži. No, sukladno odredbi čl. 517. st. 1. toč. 1. ZKP/08 zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može se podnijeti zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika predviđene u čl. 469. toč. 1. do 4. ZKP/08 (odnosno ako je kazneni zakon povrijeđen u pitanju je li djelo za koje se optuženik progoni kazneno djelo, ima li okolnosti koje isključuju krivnju, a osobito je li nastupila zastara kaznenog progon ili je progon isključen zbog amnestije ili pomilovanja ili je stvar već pravomoćno presuđena, te je li glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti), ili zbog povrede iz toč. 5. tog članka ako se prekoračenje ovlasti odnosi na odluku o kazni, djelomičnoj uvjetnoj osudi, posebnim obvezama, zaštitnom nadzoru, sigurnosnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi ili predmeta. Pobijanom pravomoćnom presudom M. S. je obvezan da oštećeniku IPK „T. š.“ O. isplati iznos od 7.791.364,42 kn na ime imovinskopravnog zahtjeva za naknadu štete, pa nema sumnje da se u konkretnom slučaju ne radi o oduzimanju imovinske koristi, a zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu, sukladno citiranoj odredbi ZKP/08, nije dopušteno podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Najzad, podnositelj zahtjeva poziva se na povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 449. i dr. ZKP/08, počinjenu u drugostupanjskoj presudi, s tvrdnjom da je Županijski sud u Osijeku, odbijajući žalbu optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, zapravo reinterpretirao obrazloženje prvostupanjske presude. Osuđenik, dakle, nalazi da su povrijeđene odredbe kaznenog postupka u žalbenom postupku, iako iz navoda zahtjeva ne proizlazi na koje to odredbe osuđenik misli. Naime, to što je žalbeni sud, nakon razmatranja navoda žalbe i dokazne građe u spisu, ocijenio žalbu neosnovanom te potvrdio prvostupanjsku presudu, pri čemu se pozvao na identične razloge iznesene u prvostupanjskoj presudi, ne predstavlja povredu odredaba kaznenog postupka, pa niti prava osuđenika na pravično suđenje, nego je riječ o tome da je drugostupanjski sud došao do istih zaključaka kao i sud prvog stupnja, te da je utvrdio kako su razlozi izneseni u prvostupanjskoj presudi sveobuhvatni i logični, pa ih nije potrebno dopunjavati.

Slijedom svega iznesenog, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 21. veljače 2017.