Broj: Kž 534/14

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Marina Mrčele i Miroslava Šovanja kao članova vijeća te više sudske savjetnice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog T. B., zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 1. i drugih Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog T. B. izjavljenima protiv presude Županijskog suda u Splitu od 11. lipnja 2014. broj K-29/14., u sjednici održanoj 21. veljače 2017., u prisutnosti optuženog T. B.,

p r e s u d i o   j e

Žalbe državnog odvjetnika i optuženog T. B. odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Splitu, proglašen je krivim optuženi T. B. da je počinio dva kaznena djela i to kazneno djelo protiv imovine - razbojništvo iz članka 230. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - Odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. - dalje: KZ/11.) i kazneno djelo protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa - silovanje iz članka 153. stavka 1. u svezi sa člankom 152. stavkom 1. KZ/11. Za kazneno djelo iz članka 230. stavka 1. KZ/11. optuženom T. B. utvrđena je kazna zatvora u trajanju 1 (jedna) godina, za kazneno djelo iz članka 153. stavka 1. u svezi sa člankom 152. stavkom 1. KZ/11. utvrđena mu je kazna zatvora 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci. Optuženik je na temelju članka 230. stavka 1. i članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. KZ/11. i uz primjenu članka 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) godine.

Optuženom je na temelju članka 54. KZ/11. u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 2. kolovoza 2012. do 24. kolovoza 2012. te od 28. studenoga 2013. pa nadalje.

Na temelju članka 70. KZ/11. optuženom T. B. izrečena je sigurnosna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana u ustanovi za izvršenje kazne zatvora u trajanju do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje dvije godine.

Nadalje, na temelju članka 158. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08.) oštećenoj A. Đ. dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu 1.700,00 kuna, a na temelju članka 148. ZKP/08. optuženi T. B. dužan je na ime troškova kaznenog postupka isplatiti paušalni iznos 500,00 kuna.

Prvostupanjski sud je također rješenjem odbio prijedlog zamjenice Županijskog državnog odvjetništva Split o produljenju istražnog zatvora nad optuženikom i to iz razloga što je po nepravomoćnoj presudi istog suda od 8. travnja 2014. broj K-63/12. u kojoj je okrivljenik osuđen na jedinstvenu zatvorsku kaznu u trajanju 5 (pet) godina istom produljen istražni zatvor koji ima trajati i dalje (a što je potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske).

Protiv navedene presude, žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u dijelu odluke o kazni na način da se optuženom T. B. izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

Žalbu podnosi i optuženi T. B. osobno i po braniteljici, odvjetnici M. M., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja uz prijedlog Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „prihvati žalbu okrivljenika, ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku“. U žalbi koju je optuženi podnio osobno, ne navode se žalbene osnove ali se predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske „preinači prvostupanjsku presudu u djelo odluke o vjerodostojnosti iskaza svjedoka optužbe kao i oštećenice ... zbog razvidne kontradiktornosti svjedoka i same oštećene ... te okrivljenika oslobodi u potpunosti krivnje po svim točkama optužbe i izrečene presude.“

Spis je, u skladu s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08. dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Sjednica je održana u prisutnosti optuženog T. B. Na sjednicu nisu pristupili uredno izvješteni državni odvjetnik i braniteljica optuženika odvjetnica M. M. pa je sjednica održana u njihovoj odsutnosti (članak 475. stavak 5. ZKP/08.).

Žalbe nisu osnovane.

U odnosu na žalbu optuženika, osim zbog odluke o kazni

Prigovarajući utvrđenom činjeničnom stanju optuženik prigovara ocjeni vjerodostojnosti prvostupanjskog suda u odnosu na iskaz svjedokinje A. Đ. Pritom ističe da je svjedokinja otprije poznavala optuženika pa se pita „kako to da ga nije prepoznala prilikom počinjenja kaznenih djela“. Za svjedokinju J. J. žalitelj smatra da ona tek „pretpostavlja“ da je optuženik počinitelj i da se iskazi obje svjedokinje „temelje na pretpostavkama i indicijama“ te za osudu „nema nikakvih argumenata ni dokaza“, a „kazivanje [oštećene A. Đ.] je u kontradikciji s dokazima“.

Prvostupanjski sud je marljivo raščlanio iskaze obje svjedokinje. S obzirom na to da oštećenica nije mogla vidjeti lice osobe koja je bila napadač, prvostupanjski sud je pravilno uočio da je iskaz svjedokinje J. J. „krucijalan“. O. je, naime, čula zapomaganje oštećenice i istovremeno vidjela optuženika kao se udaljuje s tog mjesta. Kada je došla do oštećenice, tada joj je oštećenica rekla da ju je silovao muškarac koji se upravo udaljio i da joj je uzeo 700,00 kuna i mobitel.

Prvostupanjski sud pravilno uočava podudarnosti u iskazima oštećenice i svjedokinje J. J., a te podudarnosti se odnose na sastavnice kaznenih djela za koja je optuženik proglašen krivim. Prema tome, iskazi obje svjedokinje međusobno se podudaraju i nadopunjuju u odnosu na cjelokupni događaj i sastavnice kaznenih djela. Prvostupanjski sud je to uočio, detaljno raščlanio i pravilno ocijenio vjerodostojnost iskaza svjedokinja kao i nevjerodostojnost optuženikove obrane koji ne poriče seksualni kontakt s oštećenicom, ali tvrdi da je bio dobrovoljan.

No, iskaz oštećenice sadrži nedvosmislene opise optuženikova postupanja; uporabu sile, uzimanje novca i mobitela, udaranje po glavi, stavljanje penisa u usta oštećenice, ozljeđivanje oštećenice. Te dijelove iskaza oštećenice potvrđuju i drugi izvedeni dokazi; medicinska dokumentacija, zapisnici o prepoznavanju i provedena vještačenja. Upečatljiv je iskaz oštećenice koja je navela da je optuženik ejakulirao u njena usta, a da je ona povratila njegovu spermu koja je pala po njenoj trenirci. Potom je optuženik nožem „iskidao joj dio trenirke, zaparao je na par mjesta po lijevoj dojci“. Osim medicinske dokumentacije, na listu 133 spisa je nalaz i mišljenje DNA vještačenja iz kojeg jasno proizlazi da su na gornjem dijelu trenirke oštećenice pronađeni tragovi njene krvi i optuženikove sperme, a da su na donjem dijelu trenirke pronađeni tragovi spreme osuđenika. Prema tome, pronađeni materijalni tragovi potpuno potvrđuju opis događaja kako je to iskazala oštećenica.

Stoga nema nikakve dvojbe da je upravo optuženik na štetu oštećenice počinio dva kaznena djela činjenično opisana u izreci prvostupanjske presude. Žalbeni navodi ne dovode u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a time niti pravilnost prvostupanjske presude u cjelini.

U odnosu na žalbe stranka zbog odluke o kazni

Državni odvjetnik smatra „da sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio okolnosti počinjenja kaznenog djela, da je … postupao sa izrazitom grubošću i bezobzirnošću … što je sve kod oštećenice izazvalo osjećaj iznimno velike prepasti“.

Optuženik se izrijekom ne žali zbog odluke o kazni, ali je ovaj sud presudu ispitao i u tom dijelu jer žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjenično stanja podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni (članak 478. ZKP/08.).

Prvostupanjski sud je olakotnim cijenio smanjenu ubrojivost optuženika, njegov poremećaj osobnosti „dok posebno otegotnih okolnosti, osim okolnosti koje su već sadržane u biću kaznenih djela silovanja i razbojništva sud nije našao“. U pravu je državni odvjetnik kada upire na ponašanje optuženika koje nadilazi okolnosti koje su potrebne za ostvarenje obilježja kaznenih djela za koja je proglašen krivim. Optuženik je, naime, nakon što je ejakulirao u usta oštećenice, nožem joj skidao gornji dio trenirke i zarezao je po dojci. To su doista okolnosti koje objektivno nadilaze sastavnice koje su nužne za ostvarenje kaznenih djela za koja je optuženik proglašen krivim.

S druge strane, treba imati na umu da je od počinjenja kaznenih djela prošlo više od pet godina, a za taj protek nije odgovoran optuženik jer je oštećenica duže vrijeme bila nedostupna sudu. Osim toga, optuženik je u vrijeme počinjenja djela imao 28 godina, dakle bio mlađe životne dobi.

Razmatrajući sve navedene okolnosti, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno odmjerio pojedinačne kazne, a jednako tako i jedinstvenu kaznu zatvora na koju je osudio optuženika. Stroža kazna pretjerano bi naglašavala retributivnu sastavnicu svrhe kažnjavanja. Jedinstvena kazna zatvora u trajanju tri godine sadrži dostatnu količinu društvene osude za zlo koje je optuženik počinjenjem kaznenih djela nanio oštećenici i društvu u cjelini. Istovremeno, ta kazna može jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelje i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti ponovno uključivanje optuženika u društvo.

Ispitivanjem pobijane presude nisu utvrđene povrede zakona na koje ovaj sud, u smislu članka 476. stavka 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti. S obzirom na sve to, na temelju članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 21. veljače 2017.