Broj: Kž-576/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Varaždinu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Zdravka Pintarića, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Stanke Vuk-Pintarić, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženika I. L., zbog kaznenog djela iz čl. 235. st. 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15, u daljnjem tekstu KZ/11), odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Sisku protiv presude Općinskog suda u Sisku broj 10 K-200/14 od 23. rujna 2016., u sjednici vijeća održanoj 21.veljače 2017.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se kao neosnovana žalba Općinskog državnog odvjetništva u Sisku i potvrđuje pobijana presuda suda prvoga stupnja.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom suda prvoga stupnja je na temelju čl. 453. t. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 , u daljnjem tekstu ZKP/08) optuženik I. L. oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo iz čl. 235. st. 1. i 2. KZ/11 na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude, slijedom čega je na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 odlučeno da troškovi kaznenog postupka padaju na teret državnog proračuna.

              Istom presudom je na temelju čl. 544. st. 1. ZKP/08 stavljena izvan snage presuda Općinskog suda u Sisku broj K-200/14 od 11. rujna 2014. kojom je izdan kazneni nalog.

              Protiv te presude je Općinsko državno odvjetništvo u Sisku (u daljnjem tekstu ODO) pravovremen podnijelo žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

              U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj KŽ-DO-532/16 od 28. prosinca 2016. vratio ovome sudu drugog stupnja.

              Žalba nije osnovana.

              ODO smatra da prvostupanjski sud nije imao razloga ne prihvatiti kao vjerodostojan iskaz svjedokinje Ž. B. koji je bila dala policijskom istražitelju, budući da je prije toga upozorena na dužnost istinitost iskazivanja, a zapisnik je vlastoručno potpisala. Osim toga ništa ne govori da bi policijski službenik M. M. nezakonito proveo ispitivanje imenovane svjedokinje, odnosno da bi u zapisnik imao potrebu unijeti nešto što ona uopće nije rekla. Državni odvjetnik nadalje u žalbi ističe da, s obzirom da je bila riječ o svjedokinji čiji ispitivanje nije predložio optuženik, policijski istražitelj, koji je postupao po nalogu ODO, nije imao obvezu da o mjestu i vremenu provođenja dokazne radnje ispitivanja svjedokinje Ž. B. obavijesti optuženika pa da se stoga ne može smatrati da je ovaj dokaz pribavljen protivno čl. 213. st. 4. u svezi s čl. 234. ZKP/08. Shodno tome ODO drži da se u konkretnom slučaju ne radi o zapisniku o ispitivanju svjedoka na kojem se, u smislu odredbe čl. 431. st.2. ZKP/08, ne može isključivo ili u odlučujućoj mjeri temeljiti osuđujuća presuda.

              Suprotno naprijed iznijetom žalbenom stajalištu ovaj je sud drugog stupnja našao da je prvostupanjski sud pravilno i u skladu sa zakonom zaključio da optuženika I. L. s inkriminiranim kaznenim djelom oštećenja tuđe imovine iz čl. 235. st. 1. i 2. KZ/11 povezuje jedino prvobitni iskaz svjedokinje Ž. B. koji, međutim, istražitelju nije bio dan u kontradiktornom postupku pa kao takav ne može biti jedini dokaz na kojem bi se temeljila osuđujuća presuda, tim više što je spomenuta svjedokinja na raspravi iskazivala drugačije i pojasnila kako je sastavljen zapisnik u policiji (strana 3/V odlomak pobijane presude).

              Nepobitna je činjenica da optuženika u korelaciju s predmetnim kaznenim djelom dovodi samo iskaz svjedokinje Ž. B., koji je ona u stadiju istraživanja dala istražitelju, kada je izjavila da je prilikom mimoilaženja s optuženikom I. L. „…čula zvuk karakterističan za zveckanje spreja s bojom (zvuk karakterističan po zveckanju kuglice unutar spreja)“ i da je „odmah po prelasku ceste na izlogu trgovine „L.“ zamijetila crveni natpis „H.“ i osjetila miris spreja“, a „u istom trenutku se okrenula prema I. L.… i vidjela kako isti drži obje ruke na leđima i u jednoj ruci bočicu nalik na sprej s bojom.“

              Točan je žalbeni navod da istražitelj o provođenju naprijed navedene dokazne radnje nije bio dužan izvijestiti optuženika, jer se nije radilo o dokaznoj radnji koju je predložio optuženik, a niti je bila riječ o dokaznom ročištu u smislu čl. 235. ZKP/08, no ODO pogrešno smatra da se zbog toga na ovaj dokaz ne može primijeniti odredba čl. 431. st. 2. ZKP/08. Naprotiv, prvostupanjski sud je ispravno i zakonito postupio kada je spomenuti personalni dokaz, s obzirom na naprijed iznijete procesno-pravne okolnosti, podveo pod propis iz naprijed naznačenog zakonskog članka. Naime, ovdje se radi o tzv. nekonfrontiranom iskazu, tj. o iskazu svjedoka koji je ispitan na nekontradiktoran način i u nekonfrontacijskoj formi, budući da optuženik nije bio nazočan dokaznoj radnji ispitivanja imenovane ključne svjedokinje u fazi istraživanja i bez mogućnosti djelotvornog pobijanja činjenica koje proizlaze iz tog iskaza. U tom smislu procesno-pravni učinak i doseg odredbe čl. 431. st. 2. ZKP/08 valja protegnuti i na takve slučajeve. To pak posebice važi za onu situaciju  u kojoj je svjedok na raspravi odstupio (u cijelosti ili djelomično) od svog nekonfrontiranog iskaza, odnosno ako na raspravi više ne tereti optuženika, jer tada raniji nekonfrontirani iskaz sud ne smije koristiti za osudu, upravo sukladno čl. 431. st. 2. ZKP/08, već se u svojoj odluci mora osloniti na raspravni iskaz toga svjedoka.

              Prema tome prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju pravilno pošao od raspravnog iskaza svjedokinje Ž. B. u kojem je ona navela da se ne sjeća da bi prolazeći pored optuženika čula bilo kakav zvuk niti da bi osjetila ikakav miris dolaskom do trgovine „L.“. Isto tako nije mogla reći što je optuženik držao u rukama iza leđa, dok je u spomenutoj trgovini  prodavačici D. F. samo kazala da imaju natpis na izlogu, a da je prodavačica na to odgovorila da je to napravio optuženik, što je, međutim, potonja, ispitana na raspravi kao svjedokinja, osporila.

              Imajući, dakle, u vidu sve iznijeto ovaj žalbeni sud nalazi da je prvostupanjski sud s pravom utvrdio da u predmetnom slučaju nema dovoljno dokaza za zaključak da je optuženik postupio na način kako ga se tereti optužbom, zbog čega je u skladu s načelom in dubio pro reo donio pobijanu oslobađajuću presudu.

              Točan je žalbeni navod ODO da je optuženikova obrana u dijelu u kojem tvrdi da kritične zgode uopće nije prelazio na drugu stranu ulice gdje se nalaze zgrade s ispisanim natpisima „H.“ u suprotnosti s iskazom svjedokinje Ž. B. koja je navela da se s njime mimoišla kada je ovaj dolazio upravo iz smjera trgovine „L.“, međutim ta okolnost sama za sebe nije dovoljna za osuđujuću presudu, a naročito kada se uzmu u obzir sve naprijed iznijete činjenice.

              Stoga žalba ODO iz ove žalbene osnove nije prihvaćena.

              Kako, dakle, žalbeni razlog u ovom slučaju nije ostvaren, a preispitivanjem pobijane presude u smislu obveze iz čl. 476. st. 1. t. 1. i 2. ZKP/08 ovaj žalbeni sud nije uočio povrede zakona na čije postojanje pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 donijeti odluku kao u izreci ove presude.

U Varaždinu, 21. veljače 2017.