Poslovni broj: 79 Pn-2650/17-19

 

 

               REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

                   Ulica grada Vukovara 84

 

 

 

Poslovni broj: 79 Pn-2650/17-19

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivani Markotić, u pravnoj stvari tužitelja S. N. iz S., OIB:…, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz O. d. M.-L.-B.-T. iz Z., protiv tuženika Financijske agencije, Zagreb, Ulica grada Vukovara 70, OIB:85821130368 i umješača na strani tužene Republike Hrvatske, OIB:52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 24. siječnja 2019. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja, odvjetnika T. L., S. P., dip.iur. zaposlenice tužene i punomoćnika umješača D. B., zamjenika ODO, dana 19. ožujka 2019. godine

 

p r e s u d i o  j e

 

I.              Nalaže se tuženiku               FINANCIJSKA AGENCIJA, Zagreb, Ulica grada Vukovara 70, OIB:85821130368 isplatiti tužitelju S. N. iz S., OIB:… iznos od 44.951,98 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. listopada 2013. god. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II.              Nalaže se  tuženiku  nadoknaditi  tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 7.850,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19.ožujka 2019. god. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, u roku od 15 dana.             

 

 

Obrazloženje

 

              Tužitelj u tužbi navodi da je pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4543/08 od dana 29.5.2009. god. naloženo Republici Hrvatskoj   kao tuženoj da mu isplati razliku bruto plaće u iznosu od 157.627,62 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa razlike plaće pa do isplate.

Od Porezne uprave je pribavio obračun poreza i doprinosa iz svoje bruto plaće i potom Fini podnio zahtjev za izravnu naplatu po točci II. presude posl.br. Pr-4543/08. Fina je dana 24.10.2013. god. njegovom punomoćniku izvršila plaćanje dijela iznosa koji mu pripada temeljem naprijed navedene presude nakon plaćanja poreza, prireza i doprinosa koji se plaćaju iz bruto plaće radnika. Sukladno obračunu Porezne uprave je na ime predujma poreza i prireza na dohodak od nesamostalnog rada naplaćenog po naprijed navedenoj presudi u ovršnom postupku bio dužan platiti iznos od 26.632,93 kn. Prema važećim propisima predujam poreza i prireza obustavlja se i uplaćuje u državni proračun istodobno s isplatom plaće, a obvezniku plaćanja poreza i prireza ne obračunavaju se i ne naplaćuju zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća bruto plaće. Predujam poreza i prireza na dohodak od samostalnog rada dospijevaju na naplatu tek u trenutku isplate plaće, a ne u trenutku dospijeća plaće (za razliku od poreza i prireza na dohodak od nesamostalnog rada koji se također plaćaju iz bruto plaće radnika te dospijevaju na naplatu u trenutku dospijeća bruto plaće pa se radnicima prilikom naplate doprinosa obračunavaju i kamate na te doprinose tekuće od dospijeća bruto plaće pa sve do isplate). Iako predujam poreza i prireza na dohodak od samostalnog rada dospijeva na naplatu u trenutku isplate plaće, a ne u trenutku dospijeća plaće, tuženik je prilikom obustave tužiteljevih poreza i prireza tužitelju obračunao i ustegnuo i zakonsku zateznu kamatu na iznos poreza i prireza tekuću od dana dospijeća tužiteljeve bruto plaće pa sve do dana isplate plaće. Tako je, umjesto da je ustegnuo iznos od 26.632,93 kn, koliko je tužitelj bio dužan platiti sukladno obračunu Porezne uprave, tuženik ustegnuo iznos od 71.584,91 kn čime je tužitelja neosnovano oštetila za iznos od 44.951,98 kn slijedom čega predlaže da mu sud naloži isplatu tog iznosa s naslova naknade imovinske štete, uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od 24.10.2013. god. do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka. Uz tužbu prilaže presliku presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br.Pr-4543/08. od 29.5.2009. god. (list 6-34 spisa), obračun poreza i doprinosa iz plaće sačinjenog od Ministarstva financija, Porezna uprava (list 35-39 spisa), zahtjev za izravnu naplatu od 23.9.2013. god. (list 40-41 spisa), specifikaciju naplata Pr-4543/08 (list 42-53 spisa).

 

              Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je u konkretnom slučaju relevantna odredba čl. 217 Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14) koji uređuje provedbu ovrhe radi naplate novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koja je utvrđena u bruto iznosu. U postupku izravne naplate temeljem ovršne presude radi naplate novčane tražbine iz radnog odnosa kojom je ovrhovoditelju dosuđen bruto iznos s pripadajućom zateznom kamatom ovrhovoditelj, uz zahtjev za izravnu naplatu i presudu Fini dostavlja i potvrdu Porezne uprave o obračunu poreza, prireza i doprinosa, uključujući i doprinos za individualiziranu kapitaliziranu štednju iz ukupno utvrđenog iznosa uz naznaku propisanog računa na koji će se isti uplatiti (čl. 217 st. 5 . OZ-a). Obračun Porezne uprave nema značenje upravnog akta i protiv njega nisu dopušteni pravni lijekovi (čl. 217 st. 3 OZ-a). Obveza tuženika je postupati sukladno čl. 217 st. 6. OZ-a  kojim je propisano da će tuženik po primitku zahtjeva za izravnu naplatu naložiti prijenos iznosa iz ovršne isprave prema podacima iz potvrde Porezne uprave o obračunu. Tuženik ukupan bruto iznos koji je dosuđen presudom ne prenosi ovrhovoditelju u cijelosti (iako je presudom radniku dosuđen bruto iznos) već vrši prijenos sredstava na način da dio isplaćuje u korist računa radnika (neto iznos), a dio kako je to navedeno u potvrdi Porezne uprave. Kako potvrda Porezne uprave sadrži podatke o iznosima koji se odnose na pojedine vrste prihoda razvrstane po mjesecima i godinama (ako se radi o plaći za više mjeseci i godina), kao i podatak o uplatnim računima u korist kojih se vrši uplata za pojedinu vrstu prihoda to tuženik kamatu isplaćuje na isti račun na koji se vrši i uplata glavnice. Navedeno iz razloga jer je kamata akcesorna tražbina, ovisi o postojanju glavne obveze pa se stoga isplaćuje na isti račun na koji se isplaćuje i glavnica. Na opisani se način postupka u odnosu na sve vrste prihoda od kojih se sastoji bruto iznos pa tako i u odnosu na porez i prirez. Potvrda Porezne uprave u ovom predmetu sadrži podatak o računima u korist kojih se isplaćuju kamate, osim za iznose kamata na porez i prirez. Pomanjkanje posebnog podatka za uplatu kamate na porez i prirez na potvrdi Porezne uprave ne može se tumačiti na način koji bi značio da kamate na porez i prirez treba isplatiti radniku već to znači da Porezna uprava ne traži isplatu kamate na porez i prirez te da istu uopće ne treba obračunati niti isplatiti. Navedeni stav Porezne uprave proizlazi iz odredbe čl. 45 st. 2 Zakona o porezu na dohodak prema kojem obveza uplate predujma poreza i prireza na dohodak dospijeva tek u trenutku isplate plaće, naknade plaće ili otpremnine. Obzirom da Porezna uprava kojoj se isplaćuje glavnica (porez i prirez na porez na dohodak) nema pravo na kamate, to pravo na kamate ne pripada ni tužitelju jer obveza uplate predujma poreza i prireza na dohodak dospijeva u trenutku isplate plaće. Činjenica da je tužitelju po osnovi presude dosuđena plaća u bruto iznosu, ne znači da mu treba isplatiti ukupan iznos plaće u bruto iznosu već da mu pripada plaća u neto iznosu uvećano za kamate od dospijeća do isplate, dok se porezi i doprinosi iz plaće isplaćuju na račune i u iznosu kako je to navedeno u potvrdi Porezne uprave. Ako u potvrdi Porezne uprave nema zahtjeva za isplatu kamate iste ne mogu pripasti niti tužitelju. Slijedom svega navedenog, osporava osnov i visinu, ali ne i obračun Porezne uprave. Predlaže odbiti tuženi zahtjev u cijelosti. Tuženik je podneskom od 25.10.2017. god. predložio da se o otpočetoj parnici obavijesti Republika Hrvatska, Ministarstvo financija koja je podneskom od 29.11.2017.  prijavila svoje stupanje u parnici u svojstvu umješača na strani tuženika. Ističe da ima pravni interes ustupiti u parnicu kao osnivač tuženika, polazeći od pravnog stava Ustavnog suda Republike Hrvatske izrečene u odluci broj U-III-4601/08 od 7.3.2012. god. vezano uz prava i obveze osnivača. U cijelosti se pridružuje navodima tuženika iz odgovora na tužbu. Smatra da tužitelj pogrešno tumači da bi mu pripadala dosuđena zatezna kamata na cijelu razliku bruto plaće. Ističe da porez i prirez na dohodak čine sastavne dijelove bruto plaće (uz neto plaće i doprinose) te da dospijevaju tek s isplatom što znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza na dohodak pa se na te iznose zatezne kamate ne obračunavaju.

 

Pravila o provedbi ovrhe radi naplate novčane tražbine po osnovi radnog odnosa uređena su Ovršnim zakonom. Stoga dio novčane tražbine, utvrđene u bruto iznosu ne pripada radniku što proizlazi iz odredbe čl. 7 st. 1 toč. 33 Zakona o doprinosima te iz istoga proizlazi da se bruto plaća odnosi na doprinose, porez i prirez poreza na dohodak, odnosno da bruto plaća nije isključivo prihod radnika već se radi o prihodima HZMO-a, HZZO-a te jedina lokalne i područne samouprave. Smatra da bi odredbu čl. 217 st. 6 Ovršnog zakona trebalo tumačiti uzevši u obzir naprijed navedeno. Izričaj "prema podacima iz potvrde o obračunu" koji se spominje u čl. 217 st. 6. Ovršnog zakona ne daje pravo tuženiku niti sudu u ovršnom postupku odrediti prijenos novčanih sredstava u nekom drugom iznosu od onoga koji je određen u ovršnoj ispravi tako da se navedenom potvrdom Porezne uprave o obračunu ne mijenja i ne ukida pravomoćna sudska odluka. Štoviše, potvrdom o obračunu se omogućava provedba takve ovršne sudske odluke jer ona služi da iznos sredstava utvrđen ovršnom ispravom u bruto iznosu bude u skladu s važećim propisima isplaćen svim vjerovnicima čije su tražbine obuhvaćene tom ovršnom ispravom.  

 

              Aktivno legitimirajućeg radnika na utuženje  plaće u bruto iznosu omogućuje mu da utječe na obveznika uplate doprinosa i poreza na način da sam aktivno zaštiti prava iz radnog odnosa, čak i ona koja nisu direktno njegov prihod, ali iz kojih proizlazi pravo na zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Time se olakšava položaj radnika, no on ne može steći nešto što mu od početka ne pripada, a to je dio bruto iznosa određenog u ovršnoj ispravi. Stoga osporava aktivnu legitimaciju tužitelja obzirom da bruto novčane tražbine nisu u cijelosti pravo radnika pa stoga nisu niti ispunjene pravne pretpostavke iz odredbe čl. 1045 i čl. 1046 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11, u nastavku ZOO-a). Osporava odgovornost, osnov i visinu tužbenog zahtjeva te ističe da nema adekvatne uzročno posljedične veza između postupanja tuženika kod izvansudske izravne naplate i navodne štete koja bi se sastojala u razlici između bruto plaće koju je tužitelj ostvario pravomoćnom presudom. Pr-4543/08 i isplate plaće u neto iznosima koji su isplaćeni tužitelju, odnosno zatezne kamate na iznos poreza i prireza na dohodak. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška.

 

              Tijekom postupka tužitelj ističe da je nesporno da tuženik tužitelju ne isplaćuje ukupan bruto iznos dosuđen presudom već vrši prijenos sredstava na način da isplaćuje u korist računa tužitelja, a dio kako je to navedeno u potvrdi Porezne uprave. Nije sporno niti da je tuženik po primitku zahtjeva za izravnu naplatu dužan naložiti prijenos iznosa iz ovršne isprave prema podacima iz potvrde Porezne uprave. Smatra kako je tuženik dužan utvrditi koliki je ukupan bruto iznos dosuđen presudom te isti zaplijeniti ovršeniku (obračunati dosuđene kamate na dosuđenu bruto glavnicu i sve to onda zaplijeniti ovršeniku) te isplatiti zaplijenjeni iznos tužitelju u skladu s podacima iz potvrde Porezne uprave o obračunu poreza, prireza i doprinosa. Nesporno je i da se na porez i prirez ne plaća zakonska zatezna kamata tekuća od dospijeća plaće pa do njezine isplate jer radnikova obveza plaćanja predujma poreza i prireza na dohodak iz njegove bruto plaće dospijevaju u trenutku isplate plaće.

 

Smatra da je nejasno iz kojeg razloga je tuženik iz dosuđenog bruto iznosa uvećanog za dosuđene kamate, tužitelju pored poreza i prireza ustegnuo i kamate na porez i prirez u iznosu od 44.951,98 kn. Smatra da tuženik brka dvije različite obveze i to obvezu poslodavca na isplatu bruto plaće i pripadajućih kamata i obvezu radnika na plaćanje svojih obveza iz bruto plaće (poreza i prireza na dohodak te doprinosa iz plaće) i pripadajućih kamata. Ističe da jedna od obveza predstavlja obvezu poslodavca prema radniku na isplatu bruto plaće sa kamatama u slučaju zakašnjenja (obveza temeljem radnog odnosa) čiji je opseg u konkretnom slučaju određen pravomoćnom presudom u kojoj je navedena i glavnica i opseg i tijek zakonske zatezne kamate. Tuženik je prema predmetnoj presudi trebao obračunati cjelokupnu dosuđenu kamatu na cjelokupnu dosuđenu bruto glavnicu i sve to zajedno zaplijeniti ovršeniku. Druga je obveza radnika da iz svoje bruto plaće plati doprinose te poreze i prireze na dohodak, a koja obveza nastaje ispunjenjem obveze poslodavca na isplatu plaće.

 

Tužitelj je u ovršnom postupku koji se vodio pred FINA-om imao potraživanje kako mu je to dosuđeno, glavnicu bruto plaće i dosuđenih zakonskih zateznih kamata na njegovu cjelokupnu bruto plaću te sve što je dosuđeno pripada tužitelju kao radniku koji je prilikom isplate dosuđene plaće dužan platiti obveze poreza i doprinosa, sukladno obračunu iz Porezne uprave dok je sve ostalo dužna FINA isplatiti radniku. Smatra da je tuženik neosnovano i protivno zakonskim propisima obračunao i ustegnuo zakonske zatezne kamate na porez i prirez u iznosu od 44.951,98 kn iako i sam tuženik priznaje kako tužitelj uopće nije obveznik plaćanja zakonskih zateznih kamata na porez i prirez. Pravomoćnom  presudom Pr-4543/08 tužitelj nije obijen sa pravom na isplatu onog dijela zakonske zatezne kamate na bruto plaću iz kojeg se plaća porez na dohodak i prirez porezu na dohodak pa mu je tuženik trebao isplatiti i taj dio zatezne kamate na bruto plaću umjesto što ga je proslijedio Poreznoj upravi na ime nepostojeće tužiteljeve obveze plaćanja kamata na porez i prirez bez da je obrazložio po kojoj je pravnoj osnovi to učinio.

 

              Tuženik tijekom postupka navodi da je provodeći ovrhu dužan postupati sukladno čl. 217 st. 6. OZ-a, a što znači da ukupan bruto iznos dosuđen presudom ne prenosi ovrhovoditelju u cijelosti već vrši prijenos na način kako je to navedeno u potvrdi Porezne uprave. Ako bi se kamate na porez i prirez i isplatile tužitelju, radilo bi se o stjecanju bez osnove jer iako ovršna isprava sadrži pojedinačne iznose bruto plaće uvećano za kamate, to ne znači da tužitelju trebaju pripasti i kamate za porez i prirez koje ne postoje. U konkretnom slučaju tuženik je postupio u skladu s izrekom ovršne isprave vršeći obračun na način određen ovršnom ispravom, u skladu s obračunom Porezne uprave. Međutim, obzirom da isplata poreza i doprinosa dospijeva u trenutku isplate plaće, kamate na porez i prirez koje ne postoje, tuženik je ipak obračunao kamatu na porez i prirez jer je takav obračun u skladu s ovršnom ispravom i uplatila u korist računa kao i porez i prirez, zbog toga što kamata ovisi o postojanju glavne obveze te se isplaćuje na isti račun na koji se isplaćuje i glavnica.

 

              Bitne činjenice potrebne za donošenje odluke sud je utvrdio čitanjem naprijed pobrojane dokumentacije te cijeneći istu sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 u daljnjem tekstu: ZPP-a) utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan.

 

              Nesporno je među strankama da je tužitelju pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4543/08 od dana 29.5.2009. god. dosuđena razlika bruto plaće od 157.627,62 kn uz zateznu kamatu od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate te da je tužitelj tuženiku podnio zahtjev za izravnu naplatu te tražbine. Iz obračuna Porezne uprave proizlazi da porez i prirez na dohodak  iznosi 26.632,93 kn dok je tuženik izvršio prijenos novčanih sredstava u iznosu od 71.584,91 kn. Tužitelj u ovom postupku potražuje razliku obračunatog i ustegnutog iznosa, ukupno 44.951,98 kn.

 

Sporni su aktivna legitimacija, odgovornost tuženika, osnov i uzročno posljedična veza.

 

Pitanje izravne naplata novčane tražbine na temelju ovršne odluke i nagodbe domaćeg suda, upravnog tijela, odnosno obračuna poslodavca kao i način postupanje tuženika regulirano je odredbom čl. 209 OZ-a na koji se sukladno st. 3 čl. 209.OZ-a primjenjuju i odredbe čl. 205 i 206 OZ-a. Pitanje provedbe ovrhe radi naplate novčane tražbine  po osnovi radnog odnosa  koja je utvrđena u bruto iznosu  propisan je odredbom čl. 217 OZ-a.

 

Čl. 217 st.1 OZ-a propisano je da je ovrhovoditelj ovlašten, kad predlaže provedbu ovrhe radi naplate novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koja je utvrđena u brutoiznosu, na temelju izvješća obračuna dospjele, a neisplaćene plaće kao ovršne isprave, tražiti ovrhu radi naplate ukupno utvrđenog iznosa. Nadalje st. 2 propisano je da će porezna uprava na zahtjev ovrhovoditelja, sukladno čl. 18 izdati potvrdu o obračunu poreza, prireza i doprinosa, uključujući i doprinos za individualnu kapitaliziranu štednju iz ukupno utvrđenog iznosa, u skladu s važećim propisima koji uređuju obračunavanje i plaćanje doprinosa iz plaće i poreza na dohodak, uz naznaku propisanih računa na koje će se uplatiti porez, prirez i doprinosi, uključujući i doprinos za individualnu kapitaliziranu štednju, a dok je st.3. propisano da navedeni obračun nema značenje upravnog akta i protiv njega nisu dopušteni pravni lijekovi. St. 4  propisao je da je ovrhovoditelj dužan uz prijedlog za ovrhu iz stavka 1 ovoga članka priložiti potvrdu o obračunu iz st. 2 ovoga članka, koja potvrda će se ovršeniku dostaviti uz rješenje o ovrsi. Stavkom 5 propisano je da ovrhovoditelj može na temelju ovršne odluke i nagodbe domaćeg suda ili upravnog tijela koje glase na ispunjenje određene novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koja je utvrđena u brutoiznosu i koja ima potvrdu o ovršnosti zatraži izravnu naplatu ukupno dosuđenog iznosa od Agencije sukladno članku 209 tog Zakona. Ako ovrhovoditelj zatraži izravnu naplatu od Agencije dužan je uz tu ispravu dostaviti i potvrdu o obračunu iz st. 2 ovoga članka, a dok je stavkom 6 propisano da će Agencija, po primitku zahtjeva za izravnu naplatu iz stavka 5 ovoga članka, naložiti prijenos iznosa iz ovršne isprave prema podacima iz potvrde o obračunu.

 

Obveza je tuženika u konkretnom slučaju bila postupiti sukladno čl. 217. st.6 OZ-a na način da je po primitku zahtjeva tužitelja za izravnu naplatu po predmetnoj ovršnoj ispravi (koji je zaprimljen dana 23.9.2013.god.) trebao naložiti prijenos iznosa iz ovršne isprave  prema podacima iz potvrde o obračunu Porezne uprave. Tuženik je temeljem čl. 217 st.6 OZ-a ovlašten izvršiti prijenos novčanih u korist Porezne  uprave prema podacima iz potvrde o obračunu po kojoj potvrdi treba prenijeti iznos od 26.632,93 kn, a ne i daljnji iznos od 44.951,98 kn zbog čega je postupio protivno čl. 217 st.6 OZ-a. Pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4543/08 od dana 29.5.2009. god. naloženo je Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju razliku bruto plaće u iznosu od 157.627,62 kn sa zakonskom zateznom kamatom, a što uključuje i zakonske zatezne kamate na  onaj dio koji predstavlja predujam poreza i prireza od 26.632,93 kn.  Obveza je tuženika u potpunosti ispoštivati isplatu po pravomoćnoj i ovršnoj presudu (dakle obvezan je postupati prema sadržaju ovršne isprave  čiju zakonitost nije ovlašten ispitivati), a kako iz obračuna porezne uprave  ne proizlazi da porezna uprava traži da se na njezin račun isplate zatezne kamate na predujam poreza i prireza, to je taj iznos koji se odnosi na zatezne kamate na predujam poreza i prireza trebalo isplatiti tužitelju. Obveza je tuženika postupati  unutar iznosa određenog u ovršnoj ispravi, a potvrda o obračunu porezne uprave predstavlja  identificiranje dijela bruto iznosa  koji se isplaćuje na ime  poreza, prireza i doprinosa i njime se ne mijenja ovršna isprava. Kako je u čl. 217 st. 6 OZ-a  navedena formulacija "prema podacima iz potvrde o obračunu", to iz sadržaja navedene formulacije proizlazi da Financijska agencija nije ovlaštena odrediti prijenos novčanih sredstva u nekom drugom iznosu od onoga koji je određen u ovršnoj ispravi niti se potvrdom porezne uprave o obračunu mijenja pravomoćna i ovršna sudska odluka, već se potvrdom o obračunu omogućava provedba takve ovršne sudske odluke jer ona služi da iznos sredstava, utvrđen ovršnom ispravom u bruto iznosu, bude u skladu s važećim propisima isplaćen svim vjerovnicima čije tražbine su obuhvaćene tom ovršnom ispravom (rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3558/2013 od 1. ožujka 2016. godine). Slijedom navedenoga, a kako tuženik nije postupio sukladno čl. 217 st.6 OZ-a već je neovlašteno ustegnuo iznos od 44.951,98 kn, koji je trebao platiti tužitelju, to je tužitelj čija aktivna legitimacija proizlazi iz pravomoćne i ovršne presude poslovni broj Pr-4543/08 ovlašten tražiti isplatu navedenog iznosa s osnova naknade imovinske štete, a tuženik mu je istu dužan nadoknaditi temeljem čl. 1045 st.1 ZOO-a. Obzirom na navedeno istaknuti nedostatka aktivne legitimacije, odgovornosti i nedostatka uzročno posljedične veze su neosnovani. Visina tužbenog zahtjeva utvrđena je uvidom u potvrdu Porezne uprave, a pravo na zatezne kamate tekuće od 24.10.2013. god. (ustezanje) kao dana nastanka štete pa do isplate tužitelju pripadaju temeljem čl. 29 st. 1 i 2 te čl. 1086 ZOO-a.

 

Odluka o trošku je donesena temeljem čl. 154 st 1 i čl. 155 ZPP-a, sukladno vrijednosti predmeta spora, prema tarifi nagradi za rad odvjetnika. Tužitelju je priznat sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7 t.1), podnesaka od 17.10.2017., 29.12.2017., 12.2.2018. u iznosu od po 100 bodova za svaki (Tbr. 8 t.1) te zastupanja na ročištu 24.1.2019. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 9 t.1). Uz vrijednost jednog boda od 10 kn i 25 % PDV-a od 1.250,00 kn priznati trošak iznosi 6.250,00 kn. Navedenom trošku treba dodati trošak sudske pristojbe na tužbu (800,00 kn) i presude (800,00 kn) pa ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 7.850,00 kn, uvećano za zatezne kamate od presuđenja pa do isplate temeljem čl. 29. st. 2. i 8.  ZOO-a.

 

U Zagrebu, dana 19. ožujka 2019.

         Sudac:

Ivana Markotić, v.r.

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu.

 

 

 

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku

- pun. umješača

 

Za točnost otpravka - ovlašteni službenik:

                                                                                           Marina Pisuljak

1