Broj: Kž-Us 34/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i doc. dr. sc. Marina Mrčele kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđ. A. M., zbog kaznenog djela iz čl. 91. toč. 4. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 - dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 26. veljače 2016. broj Kv-Us-138/15 (K-Us-66/09), u sjednici održanoj 23. veljače 2017.,

r i j e š i o   j e

              Odbija se žalba osuđ. A. M. kao neosnovana.

Obrazloženje

              Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, na temelju članka 507. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), odbijen je zahtjev osuđ. A. M. za obnovu kaznenog postupka dovršenog presudom tog suda od 3. studenog 2010. broj K-Us-66/09, a koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 8. veljače 2012. broj I Kž-Us-22/11, kojom je A. M. zbog kaznenih djela iz čl. 91. toč. 4. KZ/97 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šesnaest godina.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio osuđ. A. M. po braniteljici L. H., odvjetnici iz Z., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka (čl. 468. st. 1. toč. 11. i čl. 468. st. 2. ZKP/08), pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98,  113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje u tekstu: Ustav RH) i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - Ispravak, 14/02 i 1/06 - dalje u tekstu: Konvencija), s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Sukladno čl. 474. st. 1. u vezi s čl. 495. ZKP/08, spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu osuđ. A. M. kada tvrdi da je prvostupanjskim rješenjem ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, jer je pobijano rješenje nejasno time što prvostupanjski sud, odbijajući kao neosnovan osuđenikov zahtjev za obnovu kaznenog postupka, nije vodio računa o tome da je konačna presuda Europskog suda za ljudska prava (dalje u tekstu: ESPLJ) uvijek nova činjenica, odnosno novi dokaz na temelju kojeg bi trebalo dopustiti obnovu kaznenog postupka. Također, nije u pravu osuđenik ni kada tvrdi da se prvostupanjski sud uopće nije osvrnuo na navode iz zahtjeva za obnovu kaznenog postupka koji se odnose na nezakonite dokaze iz čl. 10. st. 2. toč. 1. i 4. ZKP/08, a s tim u vezi i na nemogućnost primjene odredbe čl. 10. st. 3. ZKP/08 na ocjenu zakonitosti tih dokaza, a da su razlozi izneseni u pobijanom rješenju nejasni.

Naime, prvostupanjski je sud, obrazlažući svoje utvrđenje o neosnovanosti podnesenog zahtjeva za obnovu kaznenog postupka, sasvim jasno utvrdio da, iako je konačna presuda ESPLJ od 9. srpnja 2015. nova činjenica, odnosno novi dokaz u postupku obnove kaznenog postupka, ona sama za sebe ili u svezi s prijašnjim dokazima, nije prikladna da prouzroči oslobođenje osuđenika ili njegovu osudu po blažem zakonu, a samim time da nisu ispunjeni ni uvjeti za obnovu kaznenog postupku iz čl. 501. st. 1. toč. 3. ZKP/08, koje razloge prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Zbog toga nije počinjena bitna postupovna povreda na koju se upire žalbom.

Prvostupanjski je sud, nadalje, jasno, valjano i dostatno obrazložio da se pravomoćna presuda koju čine presuda Županijskog suda u Zagrebu od 3. studenog 2010. broj K-Us-66/09. i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 8. veljače 2012. broj I Kž-Us-22/11 kojom je osuđenik proglašen krivim zbog počinjenja kaznenih djela iz čl. 91. toč. 4. KZ/97., ne temelji samo na dokazima za koje osuđenik u svom zahtjevu za obnovu kaznenog postupka tvrdi da su nezakoniti, već i na drugim dokazima izvedenim tijekom tog postupka (iskazima krunskog svjedoka, suoptuženika kao i iskaza ostalih svjedoka), dajući time razloge i za ocjenu zakonitosti dokaza na kojima se temelji pravomoćna presuda. Budući da su pobijanim rješenjem izneseni jasni, valjani pravni i određeni razlozi za tu odluku, a zbog toga osuđeniku nije ni na koji način povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava RH, kao i na obrazloženu sudsku odluku kao neizostavnog aspekta prava na pravično suđenje iz čl. 6. st. 1. Konvencije, to nije ostvarena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 na koju se upire u žalbi.

Osuđenik, nadalje, osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, tvrdi da se citirana pravomoćna presuda kojom je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šesnaest godina temelji na nezakonitim dokazima koji su pribavljeni mučenjem, neljudskim i ponižavajućim postupanjem, kao i dokazima za koje se saznalo iz tih dokaza, a da je upravo ta povreda čl. 3. Konvencije utvrđena presudom ESLJP, zbog čega je pobijanim rješenjem na temelju tog novog dokaza trebalo utvrditi da navedena pravomoćna presuda temelji na nezakonitim dokazima te mu dopustiti obnovu kaznenog postupka.

Naime, s obzirom da je presudom ESLJP od 9. srpnja 2015., utvrđeno je da je u predmetnom postupku vođenom protiv osuđ. A. M. pred Županijskom sudom u Zagrebu i pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske došlo do povrede čl. 3. Konvencije, ta presuda doista predstavlja novi dokaz u smislu čl. 501. st. 1. toč. 3. ZKP/08.

No, ono što je važno napomenuti je da Konvencija ne sadržava pravila o tome kada bi način pribavljanja ili uporabe nekog dokaza trebalo smatrati nezakonitim, jer je propisivanje razloga nezakonitosti dokaza prepušteno nacionalnim pravima država stranaka Konvencije. Sukladno tome, niti ESLJP u svojim odlukama ne određuje je li neki dokaz u nacionalnom kaznenom postupku nezakonit, već se zadržava na utvrđenju je li način njegova pribavljanja ili uporabe u konkretnom kaznenom predmetu, i to s obzirom na postupak u cjelini, bio protivan Konvenciji. Navedeno nije bilo utvrđeno niti u presudi ESLJP, na temelju koje sada osuđenik traži obnovu kaznenog postupka. Upravo iz tog razloga ESLJP od slučaja do slučaja ocjenjuje je li u nekom nacionalnom kaznenom postupku u stadiju pribavljanja ili tijekom izvođenja i ocjene nekog dokaza došlo do povreda konvencijskih prava, pri čemu je sam ESLJP opseg takve svoje ocjene odredio vrlo restriktivno, postavivši pravilo da su za procjenu zakonitosti dokaza primarno nadležni domaći sudovi i da tu ocjenu ESLJP ne može nadomjestiti svojom odlukom. Takvo stajalište izrijekom je izneseno u više odluka ESLJP (primjerice u presudama Khan protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2000.; § 34) i Jalloh protiv Njemačke (2006., § 94 - 95).

Prema tome, kad ESLJP ustanovi povredu nekog konvencijskog prava, tada utvrđuje da je tijekom nacionalnih radnji ili mjera pribavljanja ili uporabe dokaza došlo do povrede određenog konvencijskog članka, a ne izriče i da je tako pribavljeni, odnosno uporabljeni dokaz nezakonit te da se nije mogao upotrijebiti kod donošenja presude, i to zato što i ESLJP smatra da pitanje njegove pravne upotrebljivosti mora riješiti nacionalno pravo, odnosno nadležni domaći sudovi država članica Konvencije.

Naime, navedenom presudom utvrđeno je da je u postupku čija se obnova sada traži došlo do povrede postupovnog i materijalnog aspekta čl. 3. Konvencije, a to znači da je utvrđeno da istraga u vezi s osuđenikovim tvrdnjama o njegovom zlostavljanju od strane policije nije bila u skladu sa zahtjevima Konvencije u pogledu neovisnosti i učinkovitosti (povreda postupovnog aspekta čl. 3. Konvencije), kao i da nije dano uvjerljivo i detaljno objašnjenje koji se odnosi na uzrok ozljeda koje je zadobio osuđenik, a taj nedostatak je doveo do snažnog nepovoljnog zaključka da je on bio izložen prekomjernoj i nerazmjernoj sili od strane predstavnika države (povreda materijalnog aspekta čl. 3. Konvencije). Dakle, to što je presudom ESLJP od 9. studenog 2015. utvrđena povreda iz čl. 3. Konvencije još uvijek ne znači da se radi o nezakonitim dokazima, a to se niti ne utvrđuje predmetnom presudom, pa se onda niti dokazi koje osuđenik navodi ne mogu smatrati nezakonitima.

Osim toga, dokazi za koje sada osuđenik tvrdi da su nezakoniti s osnove zlostavljanja, odnosno mučenja, nisu tijekom postupka koji je pravomoćno okončan, niti osporavani s te osnove, već je osuđenik tvrdio da je nezakonit samo zapisnik o pretrazi i potvrda o privremenom oduzimanju predmeta (iz drugih razloga), a taj zahtjev je tijekom postupka pravomoćno odbijen. Prema tome, ne samo da osuđenik nije predlagao izdvajanje tih dokaza tijekom postupka kao nezakonitih, već on niti sada nije ničim potkrijepio da bi ti dokazi koji su pribavljeni tijekom izvida i kriminalističke obrade bili takvog karaktera da bi utjecali na način iznošenja njegove obrane tijekom postupka ili provođenje bilo koje druge procesne radnje koja bi dovela do pribavljanja nezakonitih dokaza, tim više što je on počinjenje terećenih mu kaznenih djela porekao već prilikom uhićenja, a od te obrane nije odstupao tijekom cijelog kaznenog postupka (što je njegovo zakonito pravo). Iako je presudom ESPLJP utvrđeno da je prije uhićenja osuđenik bio dobrog zdravlja i da je zadobio ozljede u kontekstu svog uhićenja, ponovno se ističe da njome nije ni na koji način utvrđeno da bi takvo postupanje rezultiralo pribavljanjem nezakonitih dokaza, a kako se to u žalbi tvrdi.

Ocjena o tome predstavlja li neko postupanje mučenje ovisi o nizu okolnosti (duljina njegovog trajanja, učincima, dobi i zdravstvenom stanju žrtve, načinu nanošenja…), a ono je obuhvaćeno jačinom nanošenja boli ili patnji, namjerom nanošenja boli, kao i ostvarenju određenog cilja (zastrašivanje, dobivanje informacija…). Stoga niti tvrdnje osuđenika da je prilikom uhićenja premlaćen, da je zlostavljan tijekom izvida, da mu se prijetilo u policijskoj postaji, tijekom pretrage doma i pokretne stvari, kako je njegovo zdravstveno stanje bilo jako loše, pa da nije mogao pratiti tijek pretrage, da svjedoci pretrage nisu ispitani pred sudom, a što je sve rezultiralo nezakonitim pribavljanjem dokaza, samo na temelju činjenice da je presudom ESPLJ utvrđena povreda čl. 3. Konvencije, nisu osnovane. Pri tome treba napomenuti da ESLJP nije osuđeniku utvrdio neku drugu povredu prava zajamčenog Konvencijom, a niti je to osuđenik u svom zahtjevu istaknuo. Stoga, unatoč tako utvrđenoj povredi čl. 3. Konvencije, ne može se izvesti zaključak o nezakonitosti svih onih dokaza navedenih u zahtjevu za obnovu kaznenog postupka, a koje osuđenik sada ponavlja i u žalbi, pozivajući se i na praksu ESLJP.

Imajući na umu sve navedeno, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da navedena presuda ESLJP, iako predstavlja novi dokaz, nije takva da bi sama za sebe ili u vezi s prijašnjim dokazima bila prikladna da prouzroči osuđenikovo oslobođenje ili njegovu osudu po blažem zakonu. Stoga nije osnovana niti osuđenikova žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog prava.

Budući da ni prilikom ispitivanja pobijanog rješenja nisu nađene povrede iz čl. 494. st. 4. ZKP/08 na koje sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08 trebalo riješiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 23. veljače 2017.