Broj: Kž-Us 2/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. Ž., zbog kaznenih djela iz članka 291. stavka 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 23. studenoga 2016. broj K-Us-21/15., u sjednici održanoj 23. veljače 2017.,

r i j e š i o   j e

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjenim vijećem.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Splitu, na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženi D. Ž. oslobođen je od optužbe da bi počinio tri kaznena djela protiv službene dužnosti i to dva kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11. opisana u točkama 1. i 2. izreke prvostupanjske presude te jednog produljenog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. u vezi s člankom 52. KZ/11. opisanog u točki 3. izreke prvostupanjske presude.

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. optuženi D. Ž. u cijelosti je oslobođen obveze snašanja troškova kaznenog postupka te isti padaju na teret proračunskih sredstava (ispravno bi bilo: „troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1.-5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava“).

Protiv te je presude žalbu podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. ZKP/08.). Žalbom se predlaže „da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine pobijanu presudu i uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku“.

Optuženi D. Ž. je po braniteljima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda, odvjetnicima B. Š., N. T. i L. Š. iz P. na žalbu državnog odvjetnika podnio odgovor s prijedlogom da se tu žalbu odbije kao neosnovanu.

Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana.

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je u pobijanoj presudi počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na način da je ta presuda proturječna sama sebi i razlozima, razlozi presude da su potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, a da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, slijedom čega da se presuda ne može ispitati. Na ovaj način žalitelj zapravo parafrazira odredbu članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., dok iz obrazloženja u čemu bi se konkretno ta povreda sastojala proizlazi da državni odvjetnik zapravo pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja, o čemu će biti riječi u nastavku ove odluke. Pobijana je presuda stoga ispitana u smislu članka 476. stavka 1. točaka 1. i 2. ZKP/08. i nije utvrđeno da bi u istoj bila počinjena ijedna od povreda odredaba kaznenog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, a niti je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

No, s pravom za sada državni odvjetnik dovodi u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda i to u odnosu na sva tri kaznena djela za koja je optuženik prvostupanjskom presudom oslobođen od optužbe.

Naime, u odnosu na djelo iz točke 1. izreke pobijane presude, prvostupanjski sud sadržaj snimljenog razgovora između optuženika i P. Š., brata Z. Š., smatra neistinitim, odnosno izmišljenim, navodeći u odnosu na taj razgovor da osobe koje su relativno bliske i prisne (iako u pobijanoj presudi nije utvrđeno da bi optuženik bio u bliskim i prisnim odnosima s P. Š.) „…, a posebno muškarci, i posebno iz južnijih krajeva, skloni su u komunikaciji određene stvari i preuveličati, pa u krajnjem slučaju i izmišljati, drugim riječima, na taj se način šaliti, pa i prijateljski provocirati drugu stranu, pa se nikako ne može isključiti da je tako bilo i u ovom razgovoru“. No, pritom iz stanja spisa predmeta, odnosno provedenih dokaza, niti proizlazi da je optuženik prisan i u prijateljskim odnosima s P. Š. niti bilo koji podatak u spisu predmeta upućuje na zaključak da bi optuženik događaj o kojem je na telefon govorio P. Š., a vezano za njegovu sestru i počinjeni prekršaj koji joj je oprostio, izmislio. Stoga je, neovisno o tome je li ovaj dokaz dostatan za donošenje osuđujuće presude (a što je tek potrebno utvrditi, povezujući taj dokaz s ostalim provedenim dokazima), pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda da je sve što je optuženik govorio P. Š. vezano za njegovu sestru i prekršaj koji joj je oprostio, neistina, odnosna izmišljotina.

Jednako se tako za sada čini pogrešnim i utvrđenje prvostupanjskog suda da na poziciji navedenoj u točki 1. izreke prvostupanjske presude nije niti obavljana kontrola prometa, jer da to proizlazi iz iskaza V. M. i A. B., a koji su iskazali da se sukladno usmenom nalogu A. B. „na poziciji neposredno pred raskrižje za ulazak u M. S., točnije stotinjak metara ispred raskrižja“ nije obavljala kontrola prometa pa da se onda sukladno tome događaj opisan u točki 1. izreke prvostupanjske presude nije niti dogodio. Naime, iz izreke presude niti nije vidljivo na kojem je točno mjestu bila postavljena kontrola („u M. S. na državnoj cesti ...“). Osim toga, navedeno mjesto obavljanja kontrole brzine sukladno je izdanom radnom nalogu za dan 31. kolovoza 2014. (list 160. spisa predmeta), na što s pravom upire i državni odvjetnik u žalbi.

Što se tiče djela pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude, s pravom državni odvjetnik u žalbi ističe da prvostupanjski sud pogrešno svjedoka M. L. ocjenjuje kao nevjerodostojnog svjedoka te prihvaća iskaz svjedoka V. M. koji potvrđuje optuženikovu obranu i u koliziji dva protivna dokaza (iskaza V. M. i snimke razgovora optuženika s I. K.) priklanja se onom povoljnijem za optuženika te ga oslobađa od optužbe i za ovo djelo.

Naime, iako je točno da se svjedok M. L. nije mogao prisjetiti svih detalja vezanih za počinjeni prekršaj, on je u istrazi izričito iskazao da mu je policijski službenik koji ga je zaustavio zbog počinjenog prekršaja rekao da je počinio jedan prometni prekršaj za koji je propisna viša kazna (nije bio siguran koja, misli 2.000,00 kuna), ali da će mu napisati da je počinio prekršaj s blažom kaznom (1.000,00 kuna) pa da će na licu mjesta morati platiti pola od te kazne, a što je njemu bilo u interesu pa je platio 500,00 kuna kazne. Kod tog je iskaza ostao i na raspravi. Kada se navedeno poveže sa snimkom razgovora između optuženika i I. K. u kojem optuženik navodi da je M. L. trebao kazniti za puno teži prekršaj od onog za koji ga je kaznio te s iskazom V. M. koji sud, suprotno od iskaza M. L. ocjenjuje istinitim i vjerodostojnim, iako se on u istrazi nije mogao sjetiti detalja vezanih za ovaj događaj, nego se svega sjetio tek na raspravi gotovo dvije godine nakon događaja, što baš i nije životno i logično, tada se za sada čini da je u pravu državni odvjetnik da u odnosu na ovo djelo ima više dokaza koji potvrđuju činjenični opis iz optužnice, nego optuženikovu obranu. Stoga je i u odnosu na ovo djelo činjenično stanje pogrešno utvrđeno.

U odnosu na produljeno djelo iz točke 3. izreke pobijane presude prvostupanjski sud navodi da su iskazi prikrivenih istražitelja i njihova izvješća jedini dokazi iz kojih proizlazi da je optuženik počinio ovo djelo. Budući da je člankom 333. stavkom 3. ZKP/08. propisano da se presuda suda ne može temeljiti isključivo i samo na iskazu svjedoka prikrivenog istražitelja, a vodeći računa i o praksi Europskog suda za ljudska prava prema kojoj se presuda ne može temeljiti isključivo ili u pretežnoj mjeri na iskazu anonimnih svjedoka, to je u nedostatku dokaza optuženik i za ovo djelo oslobođen od optužbe. Osim toga, smatra se da su prikriveni istražitelji prilikom postupanja poduzeli nedozvoljene radnje jer da su optuženika poticali na počinjenje kaznenog djela.

Prije svega treba istaknuti da niti iz iskaza prikrivenih istražitelja „1“ i „2“, niti iz njihovih izvješća, a niti iz audio-zapisa sačinjenih prilikom postupanja sukladno članku 332. stavku 1. točki 5. ZKP/08. koje je sud izveo kao dokaz na raspravi ne proizlazi da bi prikriveni istražitelji na bilo koji način poticali optuženika na počinjenje djela. Prikriveni istražitelj „1“ se je žalio da nema novaca jer mu treba za nastavak putovanja pa bi platio nešto manje, dok je prikriveni istražitelj „2“ rekao optuženiku da napravi što mora. Stoga se ovakvo postupanje, suprotno navodima prvostupanjskog suda, ne može smatrati poticanjem na počinjenje kaznenog djela, a što pravilno navodi i državni odvjetnik u svojoj žalbi.

Osim toga, iskazi prikrivenih istražitelja nisu jedini dokaz iz kojeg proizlazi inkriminirano postupanje optuženika opisano u točki 3. izreke prvostupanjske presude. Sud propušta uz njihove iskaze cijeniti i njihova izvješća, kao i izvješća o provođenju dokazne radnje iz članka 332. stavka 1. točke 4. ZKP/08, nadzirani razgovor o provedbi posebne dokazne radnje iz članka 332. stavka 1. točke 1. ZKP/08., raspored rada Policijske postaje S., optuženikovo izvješće o postupanju po radnom nalogu broj X-44/2-2014 za 3. listopada 2014. te potvrdu o naplaćenoj kazni P. L., na što pravilno upire državni odvjetnik u svojoj žalbi. Iz svega navedenog proizlazi da je i u odnosu na ovu točku za sada činjenično stanje pogrešno utvrđeno.

Stoga, a budući da je žalbom državnog odvjetnika s uspjehom osporeno i dovedeno u pitanje utvrđenje suda prvog stupnja da iz provedenog dokaznog postupka nije nedvojbeno dokazano da bi optuženi D. Ž. počinio tri kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11., pri čemu je jedno od njih produljeno, na način kako mu je to optužnicom stavljeno na teret, to je pobijanu prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti i uputiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odlučivanje i to pred potpuno izmijenjeno vijeće.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će iznova provesti sve do sada izvedene dokaze, kao i druge dokaze za koje se ukaže potreba izvođenja. Sve izvedene dokaze sud prvog stupnja će savjesno i detaljno ocijeniti i utvrditi pravno odlučno činjenično stanje na temelju kojeg će, uzimajući u obzir i okolnosti na koje je upozoren ovom odlukom, donijeti zakonitu i ispravnu presudu koju će, sukladno odredbi članka 459. stavka 5. ZKP/08., i valjano obrazložiti.

Slijedom navedenog, na temelju članka 483. stavka 1. i članka 484. stavka 1. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 23. veljače 2017.