Broj: Kž-143/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Vidjak kao predsjednice vijeća te Jasne Pavičić i Rajke Tomerlin-Almer kao članova vijeća, uz sudjelovanje Sanje Bračić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog I. Š. zbog kaznenog djela prijetnje iz čl. 139 st. 3 Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11) i dr., rješavajući po žalbi okrivljenika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Virovitici, broj K-238/16 od 6. prosinca 2016. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 28. veljače 2017. godine,

p r e s u d i o   j e

I Djelomično se prihvaća žalba okrivljenog I. Š., preinačuje  se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i u odluci o kazni, na način da je okrivljeni I. Š., radnjama činjenično opisanim u toč. 1 i 2 izreke prvostupanjske presude, zbog kojih je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, počinio jedno kazneno djelo napada na službenu osobu iz čl. 315 st. 1 KZ/11, te se temeljem čl. 315 st. 1 KZ/11 osuđuje na KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 6 (ŠEST) MJESECI, a u koju mu se temeljem čl. 54 KZ/11 uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 19. srpnja 2015. do 20. srpnja 2015. godine.

II U ostalom dijelu žalba okrivljenog I. Š.   odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom okrivljeni I. Š. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela prijetnje iz čl. 139 st. 3 KZ/11 i kaznenog djela napada na službenu osobu iz čl. 315 st. 1 KZ/11, činjenično opisanih u izreci te presude u toč. 1 i 2, te mu je temeljem čl. 139 st. 3 KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci a temeljem čl. 315 st. 1 KZ/11 kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, te je potom temeljem čl. 51 KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci. Temeljem čl. 54 KZ/11, u izrečenu kaznu zatvora se uračunava vrijeme koje je okrivljenik I. Š. proveo u pritvorskoj policijskoj jedinici od 19. srpnja 2015. od 02,45 sati do 20. srpnja 2015. do 04,50 sati. Temeljem čl. 69 KZ/11, okrivljeniku se izriče sigurnosna mjera obaveznog liječenja ovisnosti od alkohola. Mjera može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora. Temeljem čl. 148 st. 2 Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08) u svezi čl. 145 st. 2 toč. 1 i 6 ZKP/08, nalaže se okrivljeniku da na ime troškova kaznenog postupka isplati ovom sudu iznos od 2.851,20 kuna, te s naslova paušala iznos od 500,00 kuna.

Protiv navedene presude pravodobno je žalbu podnio okrivljenik po svom branitelju T. V., odvjetniku iz V., uvodno navodeći da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede Kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, no iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali samo zbog povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kazni. Predložio je da se pobijana presuda preinači u pravcu žalbenih navoda te da mu se kazna zatvora zamijeni radom za opće dobro.

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

Županijski državni odvjetnik u Zagrebu vratio je ovome sudu spis koji mu je bio dostavljen, temeljem odredbe čl. 474 st. 1 ZKP/08, na dužno razgledavanje.

              Žalba je osnovana.

Naime, i po stajalištu ovog drugostupanjskog suda, osnovano ističe u svojoj žalbi okrivljenik da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio Kazneni zakon kada je okrivljenika proglasio krivim zbog počinjenja dva kaznena djela u stjecaju, dakle i zbog počinjenja kaznenog djela prijetnje iz čl. 139 st. 3 KZ/11 i zbog kaznenog djela napada na službenu osobu iz čl. 315 st. 1 KZ/11. Žalitelj, naime, osnovano tvrdi da je okrivljenika trebalo proglasiti krivim samo za jedno kazneno djelo i to kazneno djelo napada na službenu osobu iz čl. 315 st. 1 KZ/11, a jer to kazneno djelo, po stajalištu žalitelja, u sebi sadrži i sva bitna obilježja kaznenog djela prijetnje iz čl. 139 st. 3 KZ/11, a sve to iz razloga što se u konkretnom slučaju radi o tzv. prividnom stjecaju. Imajući u vidu da iz zakonskog opisa kaznenog djela napada na službenu osobu iz čl. 315 st. 1 KZ/11 nedvojbeno proizlazi da to djelo čini onaj tko „silom ili prijetnjom uporabe sile napadne policijskog službenika…“, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nedvojbeno proizlazi da je okrivljenik inkriminirane zgode počinio upravo to kazneno djelo. On je, naime, proglašen krivim što je počinio dva kaznena djela opisana u toč. 1 i 2 s tim da se u toč. 1. doslovno navodi: „dana 19. srpnja 2015. godine oko 2,50 sati u V., u prostorijama Postaje prometne policije, nakon što mu je policijski službenik Postaje prometne policije, M. M. ponudio alkotest i priopćio da je uhićen zbog prekršaja iz zakona o sigurnosti prometa na cestama, revoltiran time pa u namjeri da uplaši M. M., prijetio mu riječima „ti si mrtav, pustit ću ti krv, majku ti jebem, naći ću te kad izađem, pišat ćeš krv“ a što je kod M. M. izazvalo osjećaj straha i nelagode“, dok se u toč. 2 navodi doslovno: „dana 19. srpnja 2015. godine oko 2,50 sati u V., u prostorijama Postaje prometne policije, nakon što mu je policijski službenik Postaje prometne policije, M. M. priopćio da je uhićen zbog prekršaja iz zakona o sigurnosti prometa na cestama, revoltiran time vrijeđao M. M. pogrdnim riječima, prijetio mu, potom ustao sa stolice i nasrnuo na M. M. pokušavajući ga udariti glavom…..“

              Dakle, u pravu je ovaj žalitelj kad ističe da je prvostupanjski sud povrijedio Kazneni zakon kad je okrivljenika proglasio krivim za dva kaznena djela. Stoga, a imajući u vidu osnovanu žalbenu tvrdnju okrivljenika da se u konkretnom slučaju radi samo o jednom kaznenom djelu, i to kaznenom djelu napada na službenu osobu iz čl. 315 st. 1 KZ/11, to je u tom pravcu prvostupanjska presuda i preinačena te je okrivljenik proglašen krivim samo zbog počinjenja jednog kaznenog djela iz čl. 315 st. 1 KZ/11.

Potom je, uslijed ovakve odluke, a po službenoj dužnosti, prvostupanjska presuda preinačena i u odluci o kazni, te je okrivljenik temeljem čl. 315 st. 1 KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci.

Nije, međutim, u pravu žalitelj kad tvrdi da okrivljeniku treba kaznu zatvora zamijeniti radom za opće dobro. Naime, imajući u vidu niz olakotnih okolnosti spomenutih u prvostupanjskoj presudi (obiteljsko stanje te činjenica da je u vrijeme počinjenja djela bio smanjeno ubrojiv ali ne i bitno), a na koje se posebno poziva u svojoj žalbi i sam okrivljenik, dodajući da u Njemačkoj ima tvrtku u kojoj zapošljava veći broj ljudi, ali također cijeneći kao otegotnu okolnost dosadašnju višestruku osuđivanost okrivljenika, po stajalištu ovog drugostupanjskog suda, svrha kažnjavanja kod njega se ne može ostvariti zamjenom kazne zatvora radom za opće dobro. Ta će se svrha kažnjavanja upravo ostvariti izrečenom kaznom zatvora u trajanju od šest mjeseci, a u okviru koje će se i provesti izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti od alkohola. Dakle, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, upravo će se tako izrečenom kaznom kod okrivljenika u cijelosti ostvariti svrha kažnjavanja opisana u čl. 41 KZ/11.

              Iz izloženih razloga, a s obzirom da nije utvrđeno postojanje drugih povreda zakona koje drugostupanjski sud povodom žalbe temeljem čl. 476 st. 1 toč. 1 i 2 ZKP/08 ispituje po službenoj dužnosti, temeljem čl. 486 st. 1 ZKP/08, valjalo je odlučiti kao pod točkom I izreke ove presude, dok je temeljem čl. čl. 482 ZKP/08 valjalo odlučiti kao pod točkom II izreke ove presude.

U Zagrebu, 28. veljače 2017.