Broj: Kžzd-4/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u  Varaždinu kao sud drugoga stupnja, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Zdravka Pintarića, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Stanke Vuk-Pintarić, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženice P. H., zbog kaznenog djela iz čl. 209. st. 2. u svezi sa st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11, u daljnjem tekstu KZ/97), odlučujući o žalbi optuženice protiv presude Općinskog suda u Varaždinu  broj 16 Kzd-76/15-8 od 30. lipnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 28. veljače 2017.,

p r e u s u d i o   j e

              Odbija se kao neosnovana žalba optuženice P. H. i potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom suda prvoga stupnja optuženica P. H. proglašena je krivom zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 209. st. 2. u svezi sa st. 1. KZ/97 na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude te je na temelju čl. 209. st. 2. KZ/97 osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci, s time da je na temelju čl. 67. i čl. 209. st. 3. KZ/97 primijenjena uvjetna osuda tako da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženica u roku od 2 godine ne počini novo kazneno djelo i uz daljnji uvjet da u roku od 8 mjeseci plati zaostale obroke uzdržavanja u iznosu od 26.441,00 kn.

Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku  („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14, u daljnjem tekstu ZKP/08) optuženica P. H. dužna je na ime troškova kaznenog postupka  iz čl. 145. st. 2. t. 6. ZKP/08 platiti paušalnu svotu u iznosu od 800,00 kn.

              Protiv te presude je optuženica putem branitelja D. G., odvjetnika iz V., pravovremeno podnijela žalbu zbog „apsolutno bitne povrede ZKP-a čl. 367. st. 1. toč. 11.“, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da Županijski sud u Varaždinu pobijanu presudu preinači i optuženicu oslobodi od optužbe, a podredno da je ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje nakon čega je državni odvjetnik uz podnesak broj KŽ-DO-68/17 od 10. veljače 2017. isti vratio ovom drugostupanjskom sudu.

              Žalba nije osnovana.         

              Premda je optuženica u uvodu pravnog lijeka naznačila da ga podnosi zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. t. 11. ZKP-a, pri čemu očito misli na bitnu postupovnu povredu iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08, istu de facto ne obrazlaže u smislu preciziranja u čemu se in concreto sastoji ova bitna proceduralna povreda, već iz sadržaja obrazloženja proizlazi da  se ona zapravo žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga je ovaj žalbeni sud napadanu presudu u tom dijelu ispitao u granicama ovlaštenja iz čl. 476. st. 1. t. 1. ZKP/08, pri čemu nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje pazi po službenoj dužnosti.

              Pobijajući predmetnu presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a ustvari samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer u žalbi ne tvrdi da neka od odlučnih činjenica nije utvrđena (čl. 470. st. 3. ZKP/08), optuženica u bitnome ponavlja svoju obranu iz prvostupanjskog postupka, ističući kako je ona potvrđena iskazom same oštećenice M. O., te osporava zaključak suda prvoga stupnja u pogledu postojanja subjektivnog obilježja inkriminiranog kaznenog djela, smatrajući da je ona u postojećim okolnostima učinila sve kako bi ispunjavala svoju obvezu uzdržavanja maloljetne kćeri u skladu s danim mogućnostima, zbog čega drži da je pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda da je kroz optuženo razdoblje odbijala davanje predmetnog uzdržavanja, već da su, naprotiv, sve njene radnje bile usmjerene zaštiti interesa, dobrobiti i razvoja svoje kćeri – oštećenice M. O.. U žalbi se također ukazuje na stav Županijskog suda u Varaždinu zauzetog u presudi toga suda broj Kžzd-9/16-4 od 8. ožujka 2016., koji se po mišljenju žaliteljice razlikuje od stajališta prvostupanjskog suda koje proizlazi iz pobijane presude.

              Suprotno naprijed iznijetim žalbenim navodima ovaj je sud drugog stupnja našao da je prvostupanjski sud valjanom analizom izvedenih dokaza pravilno utvrdio sve odlučne činjenice koje se tiču predmetne inkriminacije i da je za svoje činjenične zaključke u svemu dao uvjerljive i argumentirane razloge koje je ovaj žalbeni sud u cijelosti prihvatio.

              Sadržaj odbijanja davanja uzdržavanja u smislu kaznenog djela povrede dužnosti uzdržavanja iz čl. 209. KZ/97 sastoji se u neispunjavanju ili neredovitom ispunjavanju na zakonu utemeljene obveze koja je obvezniku uzdržavanja naložena pravomoćnom sudskom presudom, a koju je ovaj očito mogao ispuniti. Drugim riječima, biće kaznenog djela iz naznačene zakonske odredbe čini i onaj tko ne uzdržava osobu koju je po zakonu dužan uzdržavati i to na način, u visini i u rokovima određenim sudskom odlukom ili bilo kojom drugom ovršnom ispravom. Radi se o tome da se počinitelj, ako raspolaže materijalnim sredstvima, mora striktno pridržavati određene mu obveze uzdržavanja plaćanja alimentacijskih obroka i pri tome nije ovlašten samoinicijativno i po svojoj volji mijenjati naložene mu uvjete ispunjenja te dužnosti, tim više kada je riječ o zaštiti dobrobiti i prava djeteta.

              Iz provedenih dokaza ne proizlazi da optuženica, usprkos svom statusu nezaposlene osobe, objektivno nije mogla izvršavati predmetnu dužnost sukladno naprijed spomenutoj sudskoj presudi Općinskog suda u Pagu. To što ona smatra da otac uzdržavanog djeteta D. O. nije i ne bi raspolagao uplaćenim novcem u korist i za dobrobit zajedničke malodobne kćeri M. O. ne može opravdati odluku optuženice da više ne plaća alimentacijske obroke na njegov račun, kako je određeno navedenom sudskom odlukom. To poradi toga što u takvom slučaju postoje drugi pravni mehanizmi da se takvo eventualno postupanje drugog roditelja spriječi. Isto tako optuženicu ne može ekskulpirati niti činjenica što je ona svojoj kćeri,prema vlastitom nahođenju ili prema prohtjevima samog djeteta, kupovala različite stvari - garderobu, kozmetiku, bicikl, mobitel, prijenosno računalo i dr. Takvo postupanje ne može se prihvatiti kao ispunjenje obveze uzdržavanja, jer njena dužnost nije bila određena u kupnji uporabnih stvari, već u plaćanju mjesečnog alimentacijskog obroka u iznosu od 1.082,00 kn. Tek uz namirenje te obveze optuženica je povrh toga mogla kćerki kupovati što je smatrala za shodno. Prema tome optuženica nije bila u mogućnosti sama birati kada će, kako  i koliko platiti za uzdržavanje kćeri, već je bila dužna poštivati pravomoćnu sudsku odluku i zakonsku obvezu, koja iz nje proizlazi, uredno i redovito izvršavati.

              Ovako izraženi stav nije u suprotnosti sa stajalištem koje je ovaj sud drugog stupnja izložio u presudi broj Kžzd-9/16-4 od 8. ožujka 2016., jer se u tom kaznenom predmetu radilo o okolnosno drugačijem slučaju koji se ne može poistovjetiti s konkretnim.

              Slijedom iznijetih razloga žalba optuženice iz ove žalbene osnove nije uvažena.

              Žalbeni razlog povrede kaznenog zakona optuženica nije posebno obrazložila pa je stoga ovaj sud drugog stupnja napadanu presudu u tom segmentu ispitao sukladno obvezi iz čl. 476. st. 1. t. 2. ZKP/08, pri čemu nije uočio da bi prvostupanjski sud na bilo koji način na štetu optuženice povrijedio kazneni zakon.

              Postupajući u skladu s odredbom čl. 478. ZKP/08 ovaj je žalbeni sud pobijanu presudu ispitao i u dijelu odluke o kaznenopravnoj sankciji te je našao da je prvostupanjski sud valjano vrednujući kao olakotnu okolnost na strani optuženice što do sada nije osuđivana, dok otegotne okolnosti nije utvrdio, pravilno postupio kada je u predmetnom slučaju optuženicu osudio na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci uz istodobnu primjenu uvjetne osude s vremenom provjeravanja od 2 godine i dodatnom obvezom da u roku  od 8 mjeseci plati zaostale obroke uzdržavanja u iznosu od 26.441,00 kn, jer je i po uvjerenju ovog žalbenog suda takva kaznena sankcije u svakom pogledu primjerena stupnju krivnje, težini djela i osobi optuženice te je ujedno podobna za ostvarenje opće i posebne svrhe kažnjavanja u smislu čl. 6. i čl. 50. KZ/97. Ne treba, izgubiti iz vida da je optuženica unutar inkriminiranog razdoblja iskazala određenu dozu skrbi za svoju kćer M. O., kupujući joj školske potrepštine, garderobu, higijenska sredstva i bonove za mobitel, te povremeno joj dajući na ruke određene iznose (200,00 kn, nekada i više).

Slijedom iznijetih razloga valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ove presude.

U Varaždinu, 28. veljače 2017.