Broj: Kž 74/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te Damira Kosa i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. F. M. zbog kaznenog djela iz čl. 110. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. F. M., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Sisku od 13. prosinca 2016. broj K-8/16, u sjednici održanoj dana 28. veljače 2017.,

p r e s u d i o   j e

              I. Prihvaća se djelomično žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se opt. F. M. za kazneno djelo iz čl. 110. KZ/11 zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju tog zakonskog propisa osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina, u koju kaznu mu se na temelju čl. 54. KZ/11 uračunava vrijeme uhićenja, zadržavanja i pritvora od 23. rujna 2015. do 19. listopada 2015. i od 03. siječnja 2017. pa nadalje.

              II. Žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu, a žalba opt. F. M. u cijelosti odbijaju se kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a nepreinačnom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom Županijski sud u Sisku proglasio je krivim opt. F. M. zbog kaznenog djela protiv života i tijela - ubojstva iz čl. 110. K7/11, činjenično i pravno opisanog u izreci te odluke, te ga na temelju tog zakonskog propisa osudio na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina.

              Na temelju čl. 54. KZ/11 u izrečenu kaznu zatvora uračunato mu je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 23. rujna 2015. do 19. listopada 2015.

              Na temelju čl. 79. st. 1. i 2. KZ/11 od optuženika je oduzet nož marke „F. Dick“ ukupne dužine 33 cm, dužine oštrice 19,5 cm i širine 3 cm.

              Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. ZKP/08 oštećenik je s imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu.

              Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi s čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1., 6. i 7. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08) optuženik je obvezan da naknadi troškove kaznenog postupka u iznosu od 29.231,10 kn i paušalni iznos od 500,00 kn.

Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i opt. F. M.

              Državni odvjetnik žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i predlaže da se „pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, odnosno ako Vrhovni sud Republike Hrvatske ne nađe da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka da napadnutu presudu ukine i vrati na ponovno suđenje samo u odluci o kazni, odnosno, podredno, da napadnutu presudu preinači tako da se okrivljeniku izrekne stroža kazna“.

Optuženi F. M. žali se po braniteljici M. M., odvjetnici iz S., zbog povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se „pobijana presuda preinači i okrivljeniku izrekne blaža kazna i da ga se oslobodi obveze plaćanja troškova kaznenog postupka“.

              Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik uz prijedlog da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

              Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

              Iako se u žalbi državnog odvjetnika naznačuju žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, iz navoda kojima državni odvjetnik potkrjepljuje te osnove proizlazi da se prvostupanjska presuda pobija zbog odluke o kazni.

              Naime, nije točno da se pobijana presuda ne može ispitati jer nema razloga o odlučnim činjenicama i to onima o kojima ovisi kazna, čime državni odvjetnik konkretizira tvrdnju o počinjenoj bitnoj postupovnoj povredi iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Istina je, doduše, da su otegotne i olakotne okolnosti koje je prvostupanjski sud cijenio iznesene sumarno, no time ti razlozi nisu izostali pa ne stoji navod kako ih nema.

Druga je stvar što državni odvjetnik smatra kako je prvostupanjski sud propustio određene okolnosti cijeniti kao otegotne, iako ih je utvrdio (a pod čime prvenstveno spominje u pobijanoj presudi utvrđen razlog zbog kojeg je optuženik postupio na inkriminirani način – činjenicu što ošt. S. P. nije vratio dug optuženiku usprkos njihovom dogovoru da će toga dana to učiniti, ali i upornost optuženika razvidnu iz broja ozljeda koje je zadao oštećeniku), ali ti navodi predstavljaju obrazloženje žalbene osnove zbog odluke o kazni, a ne radi se o bitnoj postupovnoj povredi.

Isto vrijedi i u odnosu na argumente kojima državni odvjetnik konkretizira žalbenu osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, i sam državni odvjetnik priznaje da je prvostupanjski sud reproducirao najvažnije dijelove zapisnika o obdukciji iz kojeg su vidljivi vrsta i broj nanesenih ozljeda, pa prigovor da su to bile premise za sugerirani zaključak o upornosti optuženika, odnosno o načinu izvršenja djela koji je trebalo cijeniti prilikom odmjeravanja kazne predstavlja konkretizaciju žalbene osnove zbog odluke o kazni. Činjenično stanje je nepotpuno utvrđeno kada sud kakvu odlučnu činjenicu nije utvrdio, a to ovdje nije slučaj, jer nema dvojbe da je sud prvog stupnja proveo sve predložene dokaze, koje je potom i adekvatno analizirao i ocijenio, a druga je stvar što državni odvjetnik nalazi da sve utvrđene činjenice nisu u dovoljnoj mjeri valorizirane prilikom odmjeravanja kazne.

Optuženik pod žalbenom osnovom povrede kaznenog zakona, i to tvrdnje da postoje okolnosti koje isključuju krivnju, u suštini pobija ispravnost zaključaka prvostupanjskog suda o ostvarenim subjektivnim obilježjima inkriminiranog kaznenog djela, inzistirajući na upitnoj ubrojivosti optuženika tempore criminis. Ispravnost pravne kvalifikacije prosuđuje se prema činjeničnom opisu inkriminacije iz izreke pobijane presude, a taj, suprotno mišljenju optuženika, sadrži sve konstitutivne subjektivne i objektivne elemente kaznenog djela ubojstva iz čl. 110. KZ/11. Stoga optuženik, kada problematizira svoju ubrojivost prigovara ispravnosti utvrđenja stanja svijesti i volje tempore criminis iz pobijane presude, a to su prigovori pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, koji bi, da su osnovani, proizveli i tzv. posrednu povredu kaznenog zakona.

Što se tiče opširnog žalbenog razmatranja ubrojivosti optuženika tempore criminis, pri čemu on smatra da je ta okolnost ostala upitna, odnosno nerazjašnjena, pozivajući se na nalaz i mišljenje toksikološkog vještaka, opažanje liječnika prilikom pregleda optuženika nakon počinjenja djela i izjave koje je optuženik dao prilikom uzimanja uzoraka krvi i urina na analizu, treba naglasiti da su svi ti navodi bespredmetni kraj decidirane obrane u kojoj je optuženik jasno naveo da je prije počinjenja kaznenog djela popio tek manju količinu žestokog alkoholnog pića, procjenjujući da se radilo o dva puta po 0,3 dl rakije, da bi nakon počinjenja djela popio preostalu količinu iz boce, a misli da je u boci moglo biti oko 3 dl. Takva izjava optuženika ne dopušta drugačije tumačenje i određivanje koncentracije apsolutnog alkohola u krvi od onog koje je toksikološka vještakinja iznijela u dopuni svog nalaza i mišljenja, procjenjujući da je optuženik u vrijeme inkriminiranog događaja bio pripit, a to stanje prema nalazu i mišljenju vještaka psihijatra ne dovodi u pitanje njegovu ubrojivost. Opravdano je stoga prvostupanjski sud, prihvativši kao stručne, obrazložene i razumljive, te međusobno podudarne nalaze  i mišljenja ovih vještaka, zaključio da ubrojivost optuženika nije upitna, pa se izneseni prigovori optuženika ukazuju neosnovanima.

Ispitivanjem, pak, pobijane presude na temelju čl. 476. st. 1. ZKP/08, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nije utvrdio da bi bila počinjena neka bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti, kao ni da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

Zbog odluke o kazni žale se obje stranke, pri čemu državni odvjetnik smatra da su otegotne okolnosti i način izvršenja djela podcijenjeni, a da su trebali rezultirati strožom kaznom, a optuženik, pak, misli da je trebalo odmjeriti mu i blažu kaznu zatvora, navodeći kako je oštećenik od njega i prije posuđivao novac, pa ga čak i potkradao, te naglašavajući da su njega, za razliku od oštećenika, susjedi percipirali kao ugodnu i pristojnu osobu.

Ovaj drugostupanjski sud nalazi, jednako kao i državni odvjetnik, da sve utvrđene okolnosti nisu dovoljno došle do izražaja prilikom odmjeravanja kazne. Naime, neovisno o tomu što je optuženik u dobi od 65 godina neosuđivana osoba, što govori o tome da je do tada njegov način života bio usklađen sa zakonom, te da je riječ o osobi narušenog zdravlja, propušteno je uzeti  obzir brojnost ozljeda koje je kritične zgode oštećenik zadobio, a riječ je o ukupno 12 ozljeda. To nesumnjivo govori o upornosti i bešćutnosti optuženika, koji je takvim postupanjem demonstrirao čvrstu volju da djelo dovrši, što demantira da je riječ o trenutnoj bijesnoj reakciji na prethodni događaj. Nema sumnje da je samom inkriminiranom događaju prethodila svađa oštećenika i optuženika do koje je došlo zbog oštećenikovog nevraćanja duga i nepridržavanja dogovoru, tijekom koje je oštećenik bio verbalno, pa i fizički agresivan prema optuženiku, izbacujući ga iz svog stana. Takva dinamika događaja govori da je nevraćanje duga bilo razlog svađi, no to nije bila i pobuda zbog koje je djelo izvršeno, pa da bi se optuženiku  moglo imputirati koristoljublje kao otegotna okolnost, kako to sugerira državni odvjetnik. Druga je stvar što svađa između optuženika i oštećenika nije odudarala od njihovog uobičajenog funkcioniranja, kako to proizlazi iz iskaza ispitanih svjedoka, susjeda optuženika i oštećenika, pa se ona ne može razmatrati ni u okviru olakotnih okolnosti, kako to smatra optuženik, ističući da ga je tijekom te razmirice oštećenik udario i nanio mu lake tjelesne ozljede.

Razmatrajući ovako utvrđene olakotne i otegotne okolnosti (u okviru kojih i dugogodišnje prijateljske odnose aktera koje daju dodatnu težinu počinjenom kaznenom djelu relativizirajući ozbiljnost prethodnog sukoba i njegovog uzroka), Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da je u konkretnom slučaju primjerena, cijeneći raspon zakonom zaprijećene kazne zatvora za inkriminirano kazneno djelo (od pet do dvadeset godina), kazna zatvora u trajanju od deset godina, koja će postići svrhu kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11. Zbog toga je u tom dijelu osnovana žalba državnog odvjetnika, a žalba optuženika nije osnovana. U izrečenu je kaznu uračunato i vrijeme koje je optuženik proveo u istražnom zatvoru.

              Ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 478. ZKP/08, utvrđeno je i da je oduzimanje predmeta iz čl. 79. KZ/11 ispravno primijenjeno, jer su se za to stekle sve činjenične pretpostavke.

Što se tiče odluke o troškovima kaznenog postupka, prvostupanjski sud je primijenio kogentnu odredbu čl. 148. st. 1. ZKP/08, prema kojoj je dužan, kada okrivljenika proglasi krivim, u presudi mu naložiti da podmiri troškove kaznenog postupka. Bude li imovinsko stanje osuđenika u vrijeme izvršenja odluke o troškovima kaznenog postupka takvo da bi plaćanjem tih troškova bilo dovedeno u pitanje uzdržavanje osuđenika, predsjednik vijeća može, na obrazloženi zahtjev osuđenika, posebnim rješenjem ga osloboditi dužnosti naknade tih troškova, a sukladno odredbi čl. 148. st. 6. ZKP/08.

Slijedom izloženog, trebalo je na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/97 presuditi kao u izreci.

U Zagrebu 28. veljače 2017.