Broj: Kž 65/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te Damira Kosa i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Setnik, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog B. P., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbi optuženog B. P. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 28. studenog 2016. broj K-50/13, u sjednici održanoj 28. veljače 2017.,

p r e s u d i o   j e

Žalba optuženog B. P. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom optuženi B. P. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11., opisanog pod točkom 1. izreke i kaznenog djela iz članka 256. stavka 1. KZ/11., opisanog pod točkom 2. izreke. Nakon što mu je za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, a za kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. KZ/11. kazna zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci, optuženik je, uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 3 (tri) mjeseca. Na temelju članka 4. stavka 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ br: 145/10. – dalje u tekstu: ZOPOIK) u vezi članka 77. KZ/11. utvrđeno je da novčani iznos od 1.516.377,06 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi B. P. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11.; da je novčani iznos od 1.516.377,06 kuna imovina Republike Hrvatske te je naloženo optuženom B. P. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 1.516.377,06 kuna u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude. Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženi B. P. dužan je platiti troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. ZKP/08. za troškove vještačenja u iznosu od 25.346,40 kuna, iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08. u paušalnom iznosu od 300,00 kuna i iz članka 145. stavka 2. točke 7. ZKP/08. nagradu i nužne izdatke branitelja o kojoj visini će sud donijeti posebno rješenje.

Žalbu protiv te presude podnio je optuženi B. P. putem branitelja, odvjetnika I. G., navodeći da istu pobija „u cijelosti... iz svih žalbenih razloga“, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Županijska državna odvjetnica u Slavonskom Brodu podnijela je odgovor na žalbu optuženika u kojem je predložila da se ta žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

Spis predmeta je, sukladno odredbi članka 474. stavka 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, a vraćen je uz popratni dopis zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Inke Jurišić broj KŽ-DO-124/2017 od 1. veljače 2017.

Žalba nije osnovana.

Žalitelj ističe da je pobijana presuda donesena na temelju vještačenja vještaka R. P. koje se temelji na manjem dijelu dokumentacije trgovačkog društva „N. Q.“ d.o.o. pa zaključuje da je dio vještačenja obavljen na temelju vještakovih pretpostavki, a ne stvarnog činjeničnog stanja koje proizlazi iz dokumentacije trgovačkog društva „N. Q.“ d.o.o., kao i to da se ne može isključiti mogućnost donošenja krivih zaključaka donesenih na subjektivnim pretpostavkama vještaka, zbog čega da to vještačenje nije pouzdan dokaz za donošenje osuđujuće presude.

Prije svega treba navesti da je stalni sudski vještak, mr. sci. R. P., a kako to proizlazi iz njegovog pisanog nalaza i mišljenja, po primitku sudskog spisa predmeta na vještačenje trgovačkom društvu „N. Q.“ d.o.o. uputio zamolbu za dostavu dokumentacije za potrebe vještačenja, no nakon što je primio povrat preporučene poštanske pošiljke s naznakom da je primatelj nepoznat, vještačenje je obavio na temelju one dokumentacije kojom je raspolagao. Okolnost što on, unatoč poduzetom naporu, nije uspio doći do sve potrebne dokumentacije ne dovodi u pitanje njegovu stručnost i vjerodostojnost njegovog vještačenja provedenog na temelju one dokumentacije kojom je raspolagao u trenutku provođenja vještačenja. Naime, svoje vještačenje izradio je na temelju naloga Županijskog državnog odvjetništva u Slavonskom Brodu broj K-DO-26/12-7 od 9. srpnja 2012., u skladu s pravilima struke i po najboljem stručnom znanju, davši za sve svoje zaključke jasna i određena obrazloženja te odgovorivši na sva postavljena mu pitanja s obzirom na onu dokumentaciju kojom je raspolagao u vrijeme provođenja vještačenja, a ni branitelj optuženika na isti nije imao primjedbi. Stoga je prvostupanjski sud njegov nalaz i mišljenje s pravom ocijenio vjerodostojnim, a to nije dovedeno u pitanje prethodno izloženim paušalnim, nekonkretiziranim i ničime potkrijepljenim žalbenim prigovorima optuženika.

Žalitelj nadalje ističe da tijekom postupka nije dokazano da je kaznena djela za koja je proglašen krivim počinio s namjerom te da se nigdje u optužbi ne spominje osobno počinjenje kaznenih djela, zaključujući da ga se ne može osuditi za kaznena djela koja je mogao počiniti i netko drugi.

Istaknuti žalbeni navodi, osim što su paušalni te nisu ničime potkrijepljeni, nisu ni osnovani budući da je u izreci pobijane presude jasno navedeno da je optuženik postupao „u nakani da se znatno materijalno okoristi“, što je potom i valjano obrazloženo. Budući da razloge prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud, žalitelj se, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje na iste.

Žalitelj nije u pravu ni kada ističe da su iskazi svjedoka neuvjerljivi, ponajviše zato jer je od navodnog počinjenja kaznenih djela pa do njihova iskazivanja na raspravi proteklo gotovo deset godina, a svjedoci su iskazivali nesigurno, pokušavajući se prisjetiti događaja vezanih uz razdoblje navodnog počinjenja kaznenih djela.

U odnosu na istaknute žalbene navode prije svega treba navesti da činjenica vremenskog odmaka od počinjenja kaznenih djela za koja je žalitelj optužen do iskazivanja svjedoka o činjenicama koje su odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke o njegovoj kaznenopravnoj odgovornosti sama za sebe nije dostatna za zaključak da su iskazi tih svjedoka neuvjerljivi. Osim toga, žalitelj ni ne konkretizira u čemu bi se sastojala ta njihova neuvjerljivost i nesigurnost u iskazivanju, tako da je i taj žalbeni navod paušalan. Budući da su iskazi svjedokinja A. Č. i A. F. u pogledu odlučnih činjenica suglasni, kako međusobno, tako i s materijalnom dokumentacijom u spisu predmeta, uključujući nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka mr. sci. R. P., prvostupanjski sud ih je s pravom prihvatio kao istinite, dok iskaz svjedokinje N. B. R. ni nije posebno cijenio smatrajući da ona nije imala saznanja o odlučnim činjenicama u ovom postupku.

Što se tiče daljnjeg žalbenog navoda optuženika da mu je zbog činjenice suđenja u odsutnosti onemogućeno osobno sudjelovanje u postupku i izjašnjavanje o krivnji, treba navesti da su u konkretnom slučaju, a kako to proizlazi iz spisa predmeta, prije donošenja rješenja o suđenju u odsutnosti (list 732 spisa predmeta) poduzeti svi mogući napori kako bi se osigurala osobna prisutnost optuženika u ovom kaznenom postupku (određen istražni zatvor još u stadiju istrage, raspisana tuzemna, a potom i međunarodna tjeralica i u konačnici izdan europski uhidbeni nalog). Drugim riječima, odluka o tome da će se optuženiku suditi u odsutnosti donesena je tek kada su iscrpljeni svi raspoloživi načini osiguranja njegove osobne prisutnosti u ovom postupku. Međutim, nema zapreke da se postupak protiv optuženika obnovi u njegovoj prisutnosti, naravno uz uvjete propisane odredbom članka 497. stavka 3. ZKP/08.

U okviru žalbe zbog povrede kaznenog zakona žalitelj navodi da je na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Istaknutim žalbenim navodima zapravo se pobija pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, a ono ne opravdava žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona. Ovo stoga što se postojanje povreda kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne onom koje bi sa stanovišta žalitelja bilo ispravno. Budući da je prvostupanjski sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon pravno označivši djelatnost optuženika opisanu u točki 1. izreke pobijane presude kao kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11., a onu opisanu u točki 2. izreke pobijane presude kao kazneno djelo utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11., nije osnovana ni žalba optuženika izjavljena zbog žalbene osnove iz članka 469. ZKP/08., a ni ispitivanjem pobijane presude sukladno članku 476. stavku 1. točki 2. ZKP/08. nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

Žaleći se iz osnove u članku 471. ZKP/08., optuženik ističe da dosuđena kazna nije primjerena jer nije neupitno dokazano počinjenje kaznenih djela za koja je osuđen.

Ispitujući pobijanu presudu u odluci o kazni, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve okolnosti koje su odlučne pri izboru vrste i mjere kazne, i to kako olakotne (činjenicu da je od počinjenja kaznenih djela do donošenja pobijane presude proteklo gotovo deset godina), tako i otegotne (duljinu inkriminiranog razdoblja od dvije godine, visinu protupravno stečene imovinske koristi u odnosu na kazneno djelo opisano u točki 1. izreke pobijane presude, koja višestruko premašuje iznos od 60.000,00 kuna potreban za ostvarenje kvalificiranog oblika kaznenog djela iz članka 246. KZ/11., iznos neplaćenog poreza u odnosu na kazneno djelo opisano u točki 2. izreke pobijane presude, koji također višestruko premašuje iznos od 20.000,00 kuna potreban za ostvarenje kaznenog djela iz članka 256. stavka 1. KZ/11., činjenicu kaznene osuđivanosti optuženika, kao i to da on nije iskazao nikakav trud da naknadi štetu). Uzevši u obzir sve prethodno izložene, a po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđene okolnosti, ocjena je ovog suda da je optuženiku za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11., opisano u točki 1. izreke pobijane presude, pravilno utvrđena kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, a za kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. KZ/11., opisano u točki 2. izreke pobijane presude, kazna zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci, kao što je potom pravilnom primjenom odredbe članka 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 3 (tri) mjeseca. Naime, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda upravo je ta jedinstvena kazna zatvora primjerena okolnostima počinjenih kaznenih djela i osobi optuženika te je za očekivati da će se njome ostvariti svi vidovi svrhe kažnjavanja iz članaka 41. i 47. KZ/11. Stoga nije mogla biti prihvaćena žalba optuženika izjavljena zbog odluke o kazni.

Ispitujući pobijanu presudu u odluci o oduzimanju imovinske koristi sukladno članku 478. ZKP/08., utvrđeno je da je prvostupanjski sud prilikom donošenja te odluke pravilno primijenio odredbu članka 77. KZ/11. u svezi s člankom 4. stavak 1. ZOPOIK-a budući da je nedvojbeno utvrđeno da si je optuženik počinjenjem kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11. za koje je proglašen krivim pod točkom 1. izreke pobijane presude pribavio imovinsku korist u iznosu od 1.516.377,06 kuna.

Slijedom svega izloženoga te budući da ispitivanjem pobijane presude sukladno članku 476. stavku 1. točkama 1. i 2. ZKP/08. nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od povreda na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 28. veljače 2017.