Broj: Kž 348/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika M. M., zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 5. u svezi st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u  Zadru od 28. travnja 2016. broj K-34/15, u sjednici održanoj 2. ožujka 2017. u nazočnosti optuženika i njegovog branitelja L. V., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o   j e

I.              Djelomično se prihvaća žalba opt. M. M., te se preinačuje prvostupanjska presuda u odluci o kazni tako da se optuženik, za kazneno djelo iz čl. 158. st. 5. u vezi st. 1. KZ/11, za koje je po sudu prvog stupnja oglašen krivim, temeljem tog zakonskog propisa, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, u koju mu se, temeljem čl. 54. KZ/11, uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 11. rujna 2013. do 13. rujna 2013. te od 3. travnja 2015. do 17. rujna 2015.

II.              U ostalom dijelu žalba opt. M. M. te žalba državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se, u nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. M. M. zbog kaznenog djela nasilnog spolnog odnošaja s djetetom mlađim od 15 godina iz čl. 158. st. 5. u vezi st. 1. KZ/11, za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, uz uračunavanje vremena provedenog u istražnom zatvoru, sukladno čl. 54. st. 1.  KZ/11.

              Oštećenica mlt. L. Ć. upućena je da svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parnici, sukladno čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08).

              Temeljem čl. 148. st. 1. ZKP/08 optuženik je obavezan na snašanje troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 1., 2. i 3. ZKP/08 u ukupnom iznosu od 73.888,62 kn u roku od 15 dana računajući od pravomoćnosti presude.

Protiv te presude žale se optuženik i državni odvjetnik.

Optuženik podnosi žalbu po svom branitelju L. V., odvjetniku iz Odvjetničkog društva M. i. p. j.t.d. Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe, a podredno da se ta presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

Državni odvjetnik se žali zbog  odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne stroža kazna zatvora.

Odgovor na žalbu optuženika nije podnesen.

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik po svom branitelju, u kojem pobija žalbene navode ističući njihovu neosnovanost te predlaže da se ista odbije.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

Sjednici drugostupanjskog vijeća nazočio je optuženik osobno uz branitelja L. V., koji je izložio navode žalbe i ostao kod žalbenih prijedloga. Iako uredno obaviješten, zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske nije pristupio pa je sjednica održana u njegovoj nenazočnosti, sukladno čl. 475. st. 5. ZKP/08.

Žalba optuženika je djelomično osnovana, dok žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Nije ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 koju optuženik paušalno obrazlaže parafrazirajući zakonski tekst tog članka. Tvrdnja žalbe da je prvostupanjski sud "propustio temeljito analizirati u korelaciji sve izvedene dokaze", odnosno da je iz rezultata provedenog psihijatrijskog vještačenja optuženika izveo pogrešne zaključke, svode se na pobijanje pravilnosti utvrđenih činjenica u prvostupanjskoj presudi.

Obrazlažući žalbeni osnov pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj smatra da nije bilo osnove za prihvaćanje terećenja oštećenice budući da ona iskazuje proturječno glede vremena učina djela, kao i svjedok G. I. kojoj se bezrazložno poklanja vjera. Ovo posebno s obzirom na činjenicu da se oštećenica vratila u O. tek 9. rujna 2013. (ispravno 8. rujna 2013.), kako proizlazi iz dopisa Udruge za rad s mladima B. U tom kontekstu nije prihvatljiv zaključak suda prvog stupnja o duljem proteku vremena od događaja koji bi opravdavao izostanak ozljeda na tijelu oštećenice. Također, smatra se da je, primjenom načela "in dubio pro reo", trebalo prihvatiti rezultate psihijatrijskog vještačenja po vještaku dr. sc. E. Ž. prema kojem je optuženik tempore criminis bio smanjeno ubrojiv u znatnoj mjeri. Također, osporava se svijest optuženika o dobi oštećenice. Zaključno, s obzirom na izostanak materijalnih tragova i očevidaca spornog događaja, trebalo je prihvatiti optuženikovu obranu i osloboditi ga od optužbe.

Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, ocjenjuje da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano zaključio da je optuženik počinio predmetno kazneno djelo na način kako ga tereti optužba.

Uvodno treba reći da je ranija osuđujuća presuda protiv optuženika ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-284/15 od 17. rujna 2015. zbog pogrešno utvrđenih činjenica vezano za ubrojivost optuženika tempore criminis te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu s uputom o potrebi provođenja novog, trećeg psihijatrijskog vještačenja optuženika kako bi se pravilno utvrdio stupanj njegove ubrojivosti.

U ponovljenom suđenju prvostupanjski je sud otklonio nedostatke na koje mu je prethodno ukazano te je na temelju ranije provedenih, ali i novih dokaza, osnovano zaključio da je predmetno kazneno djelo sa sigurnošću dokazano.

Bezuspješno se žalbom osporava vjerodostojnost iskaza ošt. djeteta L. Ć. koja je u vrijeme događaja imala nepunih 15 godina. Oštećenica je tijekom postupka u dva navrata suglasno i detaljno opisala događaj o kojem je na jednak način govorila svjedocima M. L. i G. I., što ovi potvrđuju uz napomenu da je oštećenica bila vidno uzrujana i plakala. Dapače, odgajateljica u Udruzi B. svjedok G. I. opisuje da je oštećenica po povratku u O. bitno izmijenila svoje ponašanje jer je postala tužna i potištena, izrazito se znojila, izgubila apetit te noću vrištala u snu. O toj promjeni raspoloženja govore i svjedoci K. te S. K. kod kojih je oštećenica u vrijeme događaja boravila, a jednako proizlazi i iz liječničke dokumentacije o psihijatrijskim pregledu oštećenice od 16. rujna 2013. kada su kod nje konstatirane smetnje anksiozno-depresivnog karaktera u sklopu akutne reakcije za stres. Jednako proizlazi i iz psihijatrijskog vještačenja oštećenice, a psihijatrijski vještak dr. E. S. nalazi da je oštećeničin opis događaja konzistentan u iznošenju podataka uz vidljivu neugodu i napor te dekompenzirano psihičko stanje nakon događaja te nema elemenata koji bi sa forenzičke strane dovodili u pitanje vjerodostojnost njezinog terećenja. Također, kod oštećenice je utvrđena klinička slika razvijene i manifestne stresne reakcije na tešku traumu do razine jasnog PTSP-a.

Nadalje, otkrivanje kaznenog djela i pokretanje postupka poteklo je od tadašnjeg dečka oštećenice, svjedoka M. L., koji je o tome obavijestio policiju i odgajateljice u Udruzi B. Navedeno ukazuje da inicijativa za podnošenje kaznene prijave nije potekla od same oštećenice, a time su obeskrijepljeni i prigovori obrane o njezinom zlonamjernom terećenju. Doista, niti obrana ne nudi nikakav ozbiljan motiv zbog kojeg bi oštećenica, koja je do tada nesporno bila u dobrim odnosima sa optuženikom, kao susjedom i bivšim partnerom svoje majke, njega lažno optuživala za ovako teško kazneno djelo te se bezrazložno izlagala neugodnostima vođenja ovog kaznenog postupka, ako ne zato što je s njim doista doživjela traumatsko seksualno iskustvo, kakvo sama opisuje.

Žalitelj u žalbi daje pretjerani značaj utvrđenju točnog datuma učina kaznenog djela s obzirom da sam događaj, kada oštećenica u jutarnjim satima dolazi u stan optuženika tražiti cigaretu, uopće nije sporan. Naime, iako optuženik tvrdi da se ne sjeća točnog datuma ("negdje pred kraj ljetnih praznika"), prihvaća da je to bilo upravo na dan 25. kolovoza 2013. Dapače, tvrdi da je oštećenicu naknadno vidio u Z. još na dane 26. i 27. kolovoza te godine. Oštećenica, pak, također tvrdi da je to bilo dana 25. kolovoza 2013., a svjedok G. I. koja je s njom nesporno kontaktirala po povratku u O. iskazuje da joj je oštećenica ispričala da je pretrpjela seksualno zlostavljanje koje se dogodilo u Z. prije dva tjedna, kako je navedeno i u liječničkoj dokumentaciji o ginekološkom pregledu oštećenice te njezinom psihijatrijskom pregledu. Dakle, neovisno o tome kada se oštećenica faktično vratila u O., ostaje činjenica da je ona svim službenim osobama s kojima je kontaktirala navodila da je od događaja proteklo dva tjedna.

U tom kontekstu, a s obzirom da se oštećenica vratila u B. dana 8. rujna 2013., kako proizlazi iz službene dokumentacije tog Doma, očito je da događaj treba vremenski odrediti upravo na način kako je to učinjeno u izreci prvostupanjske presude.

Drugo je pitanje što je oštećenica krivo upamtila datum svog povratka u O. što, međutim, nije neobično kada se uzme u obzir njezina mlada dob, protek vremena od događaja te stresnost čitave situacije. Tome u prilog govori i iskaz svjedoka G. I. koja se sjeća da je povratak oštećenice u O. bio odgođen zbog manifestacije "…", pa je očito da je oštećenica, kada govori o vremenu svog povratka, u stvari, upamtila prvobitni termin koji je bio dogovoren, ali iz objektivnih razloga odgođen. Prvostupanjski sud pravilno uočava tu nehotičnu pogrešku te ju valjano cijeni nalazeći da je iskaz oštećenice, usprkos ove vremenske nelogičnosti, u cijelosti istinit.

Slijedom toga, izostanak povreda na tijelu oštećenice može biti rezultat proteka vremena između kritičnog događaja i liječničkog pregleda, kako pravilno zaključuje i prvostupanjski sud. Osim toga, medicinski vještak dr. D. M. zaključuje da dinamika događaja opisana po oštećenici nije niti morala ostaviti vidljivih ozljeda na njezinom tijelu, dok činjenica defloriranosti potvrđuje da je imala spolne odnošaje. Stoga suprotno tvrdnji žalbe, nalaz i mišljenje ovog medicinskog vještaka govori u prilog terećenja oštećenice, a u najmanju ruku ga ne isključuje.

Što se tiče teze obrane o spolnoj impotenciji optuženika, ista nije potvrđena provedenim medicinskim vještačenjem po vještaku urologu dr. sc. J. Š. niti po vještaku dr. D. M. Uvidom u zdravstveni karton optuženika vidljivo je da lijekovi koje je uzimao u vrijeme događaja (Normabel) nisu mogli utjecati na erektilnu disfunkciju, kako paušalno tvrdi žalitelj. S obzirom da je optuženik tvrdnju o svojoj spolnoj nemoći iznio tek u obrani od 24. ožujka 2015. tj. protekom skoro dvije godine od događaja, to se njegovim liječničkim pregledom u vrijeme suđenja više ne bi mogle utvrditi relevantne činjenice. S druge strane, nalaz i mišljenje liječnika psihijatra dr. sc. E. Ž. nije prihvaćen pa niti u dijelu njegovog mišljenja da osobe s kronificiranim PTSP-om, kakav je utvrđen kod optuženika, nemaju velikog interesa za seksualnom aktivnošću. Nasuprot tome, iz psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja po vještacima mr. sc. S. K. i dr. sc. J. Z. proizlazi da je optuženik tijekom vještačenja nedvojbeno pokazao da ima interes za područje seksualnosti, a tome u prilog govori i činjenica da su pretragom njegovog doma pronađena seksualna pomagala.

Također, u ponovljenom postupku pravilno je utvrđen stupanj ubrojivosti optuženika u vrijeme događaja. Naime, provođenjem ukupno tri psihijatrijska vještačenja optuženika i usuglašavanjem vještačkih nalaza i mišljenja, prvostupanjski sud s pravom zaključuje da je optuženik tempore criminis bio smanjeno ubrojiv, ali ne u bitnoj mjeri. Pri obnovljenom vještačenju u smislu čl. 318. ZKP/08 sud nije dužan primijeniti načelo "in dubio pro reo", već uz pomoć vještaka pouzdano utvrditi  stupanj ubrojivosti u forenzičkom smislu. Ne radi se ovdje o tome da bi ubrojivost optuženika ostala dvojbena, kako tvrdi žalitelj, već o tome da su mišljenja ostalih psihijatrijskih vještaka usuglašena tako da isključuju nalaz i mišljenje dr. sc. E. Ž.

Konačno, niti za ovaj žalbeni sud nema dvojbe da je optuženik bio svjestan činjenice da oštećenica nema navršenih 15 godina života. To proizlazi kako iz njezinog iskaza, tako i činjenice da je optuženik prethodno bio u duljoj izvanbračnoj vezi s njezinom majkom koja živi u istoj zgradi te da je optuženik bio gost na rođendanima oštećenice. Stoga je i ova relevantna činjenica sa sigurnošću utvrđena, što žalitelj ne dovodi s uspjehom u sumnju.

Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je primijenio i odgovarajuću odredbu materijalnog prava te je optuženika osnovano oglasio krivim za kazneno djelo iz optužnice.

Međutim, u pravu je žalitelj da mu je za počinjeno kazneno djelo izrečena prestroga kazna zatvora.

Naime, iako je prvostupanjski sud imao u vidu sve olakotne okolnosti konkretnog slučaja, nije ih u dovoljnoj mjeri cijenio. Činjenica da je optuženik u poodmakloj životnoj dobi s ozbiljnim zdravstvenim tegobama te da do sada nikada nije dolazio u sukob sa zakonom, svakako predstavljaju značajne olakotne okolnosti koje su morale biti više cijenjene. Zbog toga, neovisno o utvrđenim otegotnim okolnostima, optuženiku je bilo primjereno izreći kaznu zatvora u trajanju od tri godine koja će, po uvjerenju ovog žalbenog suda, u dostatnoj mjeri ostvariti zakonom predviđene svrhe.

S druge strane, nije u pravu državni odvjetnik da optuženika treba strože kazniti. Okolnost da optuženik nije pokazao kajanje zbog počinjenog kaznenog djela ne može mu se cijeniti otegotnim kada poriče učin djela. Iako se radi o teškom kaznenom djelu na štetu djeteta, utvrđene olakotne okolnosti, a posebno smanjena ubrojivost optuženika vezano za kronificirani PTSP s elementnima trajnog poremećaja ličnosti (uslijed čega mu je i oduzeta poslovna sposobnost), ukazuju da bi izricanje strože kazne bilo neprimjereno.

Konačno, nije u pravu optuženik kada pobija odluku prvostupanjskog suda kojom je obavezan na snašanje troškova kaznenog postupka. Ova obaveza proizlazi iz izričite zakonske odredbe u čl. 148. st. 1. ZKP/08. Tek u slučaju da optuženik te troškove ne bude mogao platiti jer bi time ugrozio vlastito uzdržavanje, koje činjenice treba dokazati odgovarajućom dokumentacijom, predsjednik vijeća prvostupanjskog suda može ga osloboditi dužnosti naknade troškova postupka u smislu čl. 148. st. 6. ZKP/08.

Kako su time navodi žalbe optuženika djelomično osnovani, dok žalba državnog odvjetnika nije osnovana, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. i čl. 486. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 2. ožujka 2017.