Poslovni broj: 5 Gž-1096/18-2

    Republika Hrvatska

  Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9                                                   Poslovni broj: 5 Gž-1096/18-2

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

              P R E S U D A                                                                     

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Marine Tante, kao predsjednice vijeća, Marina Grbića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Ante Milovca, kao člana vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja: 1. D M. iz U., OIB: … i 2. A. S. iz Z., OIB: …, oboje zastupani po punomoćniku I. M., odvjetniku u U., protiv tuženika G. U., OIB: …, radi predaje u posjed, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Bujama-Buie od 29. svibnja 2018. poslovni broj P-778/15, u sjednici vijeća održanoj dana 14. ožujka 2019.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja 1. D. M. i 2. A. S. kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Bujama-Buie od 29. svibnja 20187. poslovni broj P-778/2015, s time da se ujedno odbija i zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

                                                               Obrazloženje

Pobijanom presudom po točkom I odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

„Tuženik G. U. iz U., G. G. br. 6, OIB… dužan je tužiteljima D. M. iz U., OIB … i A. S. iz U., OIB …, predati u neposredan posjed (podrumske-prostorije na nekretnini označenoj kao k č. br. 2322 k.o. U., a koje su njihovo vlasništvo.“

Točkom II odlučeno je:

„Nalaže se tužiteljima D. M. i A. S. da tuženiku isplate parnični trošak u iznosu od 392,00 kn u roku od 15 dana."

Protiv gornje presude žale se tužitelji zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se žalba uvaži i pobijana presuda preinači.

              Na žalbu nije odgovoreno.

              Žalba nije osnovana.

Sud prvog stupnja svoju odluku detaljno obrazlaže time:

- da iz ugovora o kupoprodaji stana nad kojim postoji stanarsko pravo zaključen između O.U. i V. D. 31. svibnja 1995. slijedi da je predmet kupoprodaje bio stan koji se sastoji od jedne sobe, kupaonice i hodnika, ukupne površine 51,84 m2, iz kupoprodajnog ugovora zaključenog između D. D. i A. S. od 10. veljače 2004. da je predmet kupoprodaje stan koji se sastoji od jedne sobe, kupaonice i hodnika, ukupne površine 51,84 m2, iz ugovora o korištenju stana od dana 27. travnja 1984. zaključen između SIZ-a U. i V. D. da je V. D. dan stan na korištenje koji se sastoji od sobe, kuhinje i hodnika ukupne površine 38,32 m2, a da stanu pripada kantina, garaža, a iz bodovne liste prilikom otkupa stana utvrđeno je da podrum prekrižen iz bodovne liste, iz zk. izvatka da je površina stana S.A. 51,84 m2, dok je građevinski vještak izmjerio površinu njezina stana 45,86 m2, iz ugovora o kupoprodaji stana nad kojim postoji stanarsko pravo od 30. prosinca 1993. zaključenog između O. U. i D. M. utvrđeno je da je predmet kupoprodaje bio stan koji se sastoji od 2 sobe, kuhinje u ukupnoj površini od 33,59 m2, iz ugovora o korištenju stana proizlazi da je D. M. dan stan na korištenje, uz tavan i kantinu, uvidom u zk. izvadak utvrđeno je da je površina stana D. M. upravo 33,59 m2, a građevinski vještak je njegov stan izmjerio u površini od 35,66 m2, da u zk. izvatka u opisu stana niti jednog tužitelja nije naveden prostor naziva kantina podrum ili slično,

- da je nalazom i mišljenjem građevinskog vještaka utvrđeno da površina poslovnog prostora u prizemlju iznosi ukupno 69,12 m2 i da se sastoji od ulaza, sale šank, sale 2, muških i ženskih sanitarija, u ugovor o zakupu koje je dostavio tuženik utvrđeno da je predmet zakupa poslovni prostor u ulici M.B. 8, koji se sastoji od dvije prostorije i sanitarija, ukupne površine 60,80 m2,

- da je očevidom na licu mjesta identificiran poslovni prostor, u ulici M. B. br. 8. te je tužitelj D. M. naveo da je taj poslovni prostor nastao od tri ranije kantine te je po kazivanju tužitelja D. M. i pokazan dio poslovnog prostora gdje je bila ranija kantina (110), a iz izjave na listu 87 i 132 utvrđeno je da su se D. M. i V. D. 15. prosinca 1990. odrekli prava korištenja kantine (M.) i drvarnice (D.) u korist S. G.,

- da je iskazom N .S. također utvrđeno da je D. M. svoju šupu "prepustio" S. G. radi otvaranja nekog marketa, a sjeća se da je to isto učinio i Vlado, i to negdje 1990. Taj prostor je danas caffe bar „V.“. Iz iskaza svjedoka P. D. i M. S. proizlazi da je postojao dogovor D. i pok. S. da će se u prostoru kantina otvoriti market, a kasnije je to preuređeno u kafić. Iz iskaza tužitelja D. M. proizlazi da je on od T. C. dobio na korištenje stan, potkrovlje i kantinu da mu je pok. S. G. predložio da od tri kantine urede trgovinu, zbog neuređenih odnosa i sukoba do otvaranja marketa nikada nije došlo već je nakon 1992. godine otvoren u tom prostoru kafić u čiji posjed je došao kasnije G. U. koji je iznajmljivao kafić. U postupku je saslušana i tužiteljica A. S. koja je navela da je kupila predmetni stan i podrum za koji je navela da je veličine sudnice cca 20 m2, navela da podrumske prostorije ne koristi jer joj ne trebaju, ali zna da je u tom podrumu bila gostionica, a oni su se "snašli" i bez podruma. Za vrijeme tužiteljičina iskaza sud je došao do saznanja da tužiteljica boluje od Alzheimerove bolesti,

- da je izvedenim dokazima u postupku, analizirajući dokaze u svojoj ukupnosti i svaki dokaz posebno, sud ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim jer je utvrđeno da predmetne podrumske prostorije nisu vlasništvo tužitelja temeljem čega bi tužitelji mogli zahtijevati predaju u posjed od strane tuženika, da je nesporno da su podrumske prostorije nekadašnje kantine sastavni dio današnjeg poslovnog prostora kojeg u posjedu kao posredni posjednik ima tuženik koji taj poslovni prostor daje i u zakup i to u svrhu obavljanja ugostiteljske djelatnosti stoga sud ocjenjuje da su tužitelji pravilno usmjerili tužbeni zahtjev protiv tuženika G. U., ali da bi tužbeni zahtjev bio osnovan tužitelji su u prvom redu morali dokazati da su oni vlasnici predmetnih kantina koje nesporno kao takve danas više ne postoje, pa ne postoje niti kao takve opisane u tužbenom zahtjevu (podrumske prostorije),

- da je izvedenim dokazima utvrđeno da su prilikom zaključenja ugovora o korištenju stana i D. M. i V. D. dane na korištenje i kantine, međutim, oni su se još 1990. godine odrekli prava korištenja nad tim kantinama u korist sada pok. S. G. Kantine (podrumske prostorije) kao takve nisu navedene niti u ugovoru o kupoprodaji stana nad kojim postoji stanarsko pravo niti su bodovane u bodovnoj listi. Izmjerom površine stanova po građevinskom vještaku i površine upisane u zemljišnoj knjizi utvrđeno je da se radi o manjim odstupanjima u površini i to za D. M. za cca 3 m2, a za A. S. za 6 m2 s time da je za D. M. površina upisana u z.k. manja za 3 m2 od stvarne, a za A. S. je površina upisana u z.k. veća za 6 m2 od one stvarne. Radi se o manjim odstupanjima koja nikako ne predstavljaju površinu podruma koji sporni dio je prema nalazu građevinskog vještaka 25,11 m2,

- da su u vrijeme zaključenja ugovora o prodaji stana nad kojim postoji stanarsko pravo (1993. i 1995.) predmetne podrumske prostorije već bile prenamijenjene u poslovni prostor, a što je učinio nesporno S. G. u čiju korist se V. D. i tužitelj odrekli prava korištenja, pa samim tim predmetni poslovni prostor u prizemlju više nije mogao biti predmetom ugovora o kupoprodaji stana nad kojim postoji stanarsko pravo. Stoga su nekadašnje podrumske prostorije zbog promjene namjene prostora izgubile karakter pripatka stana i radilo se o poslovnom prostoru koji je postao objektom zasebnih stvarnih prava i kasnije ugovornog odnosa G. U. kao zakupodavca s jedne strane i zakupaca s druge strane. U vrijeme kad su zaključeni ugovori o kupoprodaji stana nad kojim postoji stanarsko pravo tužitelji uopće više nisu koristili nekadašnje kantine jer su one kao takve i izgubile svrhu. Kako je navedeno nikakvi podrumski prostori, drvarnice ili kantine ne spominju se u ugovoru o kupoprodaji stana, usporedbom stvarne površine i one iz zemljišne knjige razvidno je da njihova površina nije niti unesena u ugovor pa se tužitelji neosnovano u ovom postupku predstavljaju kao vlasnici podrumskih prostorija budući je svim izvedenim dokazima u postupku, onima koji su predložili sami tužitelji kao i onima predloženim od strane tuženika utvrđeno da tužitelji vlasništvo nad podrumskim prostorijama nisu stekli,

- da presuda poslovni broj P-454/90-11 od 14. svibnja 1991. nije od odlučne važnosti za ovaj postupak iz ranije navedenih razloga posebno zato što je u postupku utvrđeno da podrumske prostorije - kantine nisu bile predmetom ugovora o kupoprodaji stana nad kojima postoji stanarsko pravo, podrumske prostorije ne spominju se niti u ugovoru između V. D. kao prodavatelja i tužiteljice A. S. kao kupca, a D. M. i V. D. prije "otkupa" stana odrekli su se bilo kakvog prava korištenja nad predmetnim kantinama, dakle, sud je utvrdio da tužitelji nisu vlasnici predmetnih prostorija koje su danas sastavni dio caffe bara.

Prije svega, kako se taj žalbeni razlog posebno ne ističe, pobijana presuda nije opterećena niti jednom apsolutno bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08 i 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP)ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

Nadalje, navedena činjenična utvrđenja, njihovu ocjenu i primjenu materijalnog prava ovaj sud u potpunosti prihvaća u smislu čl. 375. st. 5. ZPP-a s time da žaliteljima valja ipak, u bitnom, odgovoriti:

- da je p

redmet spora u ovoj pravnoj stvari vlasnički zahtjev tužitelja radi predaje u posjed spornog poslovnog prostora u naravi ugostiteljskog objekta, dakle, radi se o vlasničkoj tužbi iz čl. 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine», broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 - pročišćeni tekst, dalje ZVDSP) s tužbenom tezom da su tužitelji izvanknjižni vlasnici prijepora, a tuženik posredni posjednik (reivindicatio),

- da je prilikom odbijanja tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja pravilno zaključio da tužitelji nisu dokazali prvu zakonom propisanu pretpostavku za pružanje zatražene vlasničkopravne zaštite - da su vlasnici prijepora - odnosno svoju aktivnu legitimaciju, iako bi nekadašnja kantina i drvarnica svojoj prirodi i namjeni ranije predstavljale pripadnost stana na kojima su 1. tužitelj i pravni prednik 2. tužiteljice imali stanarsko pravo, tj. činile bi pertinenciju jer su im dane na korištenje i činile sastavni dio stanova, ali su i prije otkupa stanova po odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“ broj 43/92 do 120/00) ti prostori prestali biti sastavni dio stanova kako to bjelodano proizlazi iz izjava 1. tužitelja i prednika 2. tužiteljice V. D. izjavom od 15. prosinca 1990. na listu 87 i 132 kojima su se odrekli tadašnjeg prava korištenja kantine (M.) i drvarnice (D.) isključivo u korist sada pok. S. G. koji je prenamijenio cijelo prizemlje tako da kantina i drvarnica još od tada kao takve stvarno više ne postoje zbog čega se nisu navele u ugovorima kojima su prodani stanovi na kojima je ranije postojalo stanarsko pravo, s time da tužitelji nisu u smislu čl. 219. st. 1. ZPP-a tvrdili i dokazivali da li bi im nakon prenamjene na poslovnom prostoru pripalo pravo (su)vlasništva.

Slijedom navedenog obrazloženja, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, valjalo je potvrditi prvostupanjsku presudu, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok se odluka o trošku temelji na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP-a.

U Zadru, 14. ožujka 2019.

                                                                                                                PREDSJEDNICA VIJEĆA

                                                                                                                        Marina Tanta, v. r.