Broj: Kž 267/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i doc.dr.sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. V. K. zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15; dalje u tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zadru od 05. ožujka 2015. broj K-17/10, u sjednici održanoj dana 26. rujna 2016. i 07. ožujka 2017.

p r e s u d i o   j e

              Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijski sud u Zadru je na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08) opt. V. K. oslobodio od optužbe da bi počinio dva kaznena djela protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u svezi st. 1. KZ/11, činjenično i pravno pobliže opisana u toč. 1. i 2. izreke.

              Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 određeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava suda.

              Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu podnio je opt. V. K. osobno, s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije, a pobijana presuda potvrdi.

              Spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike.

              Žalba nije osnovana.

              Državni odvjetnik smatra da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. u vezi s čl. 276. ZKP/08, jer da je prvostupanjski sud na raspravi od 03. veljače 2015. optuženiku dopustio da priloži u sudski spis pisanu obranu, a koja je dobrim dijelom utjecala na donošenje prijeporne oslobađajuće presude. Takav postupak po ocjeni žalitelja protivan je odredbi čl. 276. ZKP/08, po kojoj se optuženik ispituje usmeno.

Način i uvjete pod kojima se provodi ispitivanje okrivljenika reguliraju odredbe čl. 272. do 282. ZKP/08. Sukladno čl. 276. ZKP/08, a čije odredbe se smisleno primjenjuju i prilikom ispitivanja optuženika tijekom rasprave, ispitivanje treba obavljati tako da se u potpunosti poštuje osoba okrivljenika (st. 1.), okrivljenik se ispituje usmeno, a pri ispitivanju mu se može dopustiti da se služi svojim zabilješkama (st. 2.), pri ispitivanju treba okrivljeniku, bez obzira želi li odgovarati na postavljena pitanja, omogućiti da se u neometanom izlaganju  očituje o svim okolnostima koje ga terete i da iznese sve činjenice koje mu služe za obranu (st. 3.), da bi se okrivljeniku, nakon što završi iskaz, postavila pitanja ako je to potrebno da se predoči neki dokaz, popune praznine ili otklone proturječnosti ili nejasnoće u njegovu izlaganju (st. 4.).

              U raspravnom zapisniku na l. 1066 spisa ubilježeno je prvo da optuženik u svojoj obrani izjavljuje da „u cijelosti ostaje kod svojih obrana iznijeti na l. s. 64,526, 640-642, 922 i pisane obrane sa l. s. 930-933, kao i podneska za pripremno ročište održano 01. srpnja 2014. (l.s. 1034-1039)“, nakon čega je utvrđeno da „optuženik predaje u spis pisanu obranu koja se uručuje i zastupniku optužbe na uvid“, da bi nakon prekida rasprave od deset minuta u nastavku ista pisana obrana bila pročitana. Također je utvrđeno da je državni odvjetnik odmah potom prigovorio takvom načinu iznošenja obrane, da bi u nastavku te rasprave postavljao pitanja koja se odnose na sadržaj pročitane obrane. Dakle, iako prema odredbama ZKP/08, optuženik mora biti ispitan usmeno, istodobno valja primijetiti da nema formalne zapreke da optuženik u spis preda podnesak, kao što je to bilo u konkretnom slučaju. Pritom treba naglasiti da eventualni prigovori o načinu iznošenja obrane otpadaju time što je državni odvjetnik bio upoznat sa sadržajem tog podneska (budući da mu je primjerak predan, a potom je, nakon stanke od deset minuta, i pročitan), pa je i postavljao pitanja koja se odnose na razjašnjenje sadržaja tog podneska. Zbog toga se ne može ustvrditi da je nepravilna primjena odredaba kaznenog postupka utjecala na presudu ili mogla na nju utjecati.

              Ispitivanjem, pak, pobijane presude na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08, nije utvrđeno da bi bila ostvarena neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

              Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, državni odvjetnik nastoji osporiti ispravnost zaključka prvostupanjskog suda o tome da nema dovoljno dokaza da bi optuženik počinio terećena djela. Prije svega, državni odvjetnik smatra neprihvatljivim kako nema dovoljno dokaza za subjektivni element inkriminacije pod toč. 1., ističući da bi optuženik, da je doista htio provesti dogovor o poništenju interne javne dražbe od 23. listopada 1998., to zasigurno i učinio raskidanjem pojedinih ugovora sklopljenih nakon održane javne dražbe, no da to nije napravio. Također naglašava da ne odgovara podacima u spisu tvrdnja prvostupanjskog suda kako je optuženik stavio izvan snage inkriminirane ugovore.

              Međutim, iako je točno da iz podataka u spisu ne proizlazi da je realizirana odluka iz zapisnika od 23. listopada 1998., odnosno da su formalno raskinuti ugovori o ortakluku (koji u suštini predstavljaju ugovore o zakupu poslovnih prostora), istodobno treba naglasiti da nije dokazano da su ti poslovni prostori i zaživjeli u smislu da su podzakupci ušli u njih. Kraj takvog stanja stvari i činjeničnog opisa inkriminacije, a ima li se na umu da je poduzeće „M.“ d.d. u trenutku kada je optuženik postao odgovorna osoba nepobitno već bilo u velikim financijskim i poslovnim problemima, činjenica što je radi davanja poslovnih prostora tog poduzeća u podzakup, i to radnicima istog poduzeća, na prijedlog optuženika, s kojim se suglasio nadzorni odbor, održana javna dražba, nije dovoljan temelj za zaključak o namjeri optuženika da dvjema pravnim osobama („T. M.“ d.o.o. i „M. c.“ d.o.o.) i jednoj fizičkoj osobi (Š. K.) pribavi protupravnu imovinsku korist. U činjeničnom supstratu inkriminacije pod toč. 1. optužnice, osim što se navodi da je optuženik postupao suprotno odredbi čl. 252. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima, koja je općenite prirode, pa ju je trebalo konkretizirati, ne spominje se u čemu se sastoji optuženikovo nepridržavanje dužnosti vođenja poslovanja društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika. Navod, da su inkriminirani poslovni prostori bili vlasništvo Grada Z., koji ih je dao u zakup „M.“ d.d., pa je davanje u podzakup tih prostora bilo suprotno Zakonu o zakupu poslovnog prostora nije samo po sebi postupanje kojim se može ostvariti posljedica, odnosno pribavljanje imovinske koristi drugoj osobi, a na štetu „M.“ d.d., pa dakle, nedostaje uzročno posljedična veza između postupaka optuženika protivno odredbama Zakona o zakupu poslovnog prostora i namjeravane i prema optužnici, ostvarene posljedice. Optuženik u trenutku raspisivanja i održavanja javne dražbe nije mogao znati tko će se na tu dražbu odazvati niti je mogao znati tko će dati najbolju ponudu, a činjenični opis kaznenog djela ne sadrži nikakva pojašnjenja u smislu toga što je to optuženik trebao činiti da bi osigurao izvršavanje sklopljenih ugovora i zaštitio interese pravne osobe u kojoj je odgovorna osoba. Nadalje, s obzirom na to da nema dovoljno dokaza na temelju kojih bi se moglo utvrditi je li „M.“ d.d. ispraznio navedene poslovne prostore radi davanja u podzakup i jesu li i kada podzakupci stupili u poslovne prostore koje su uzeli u podzakup, ne može se tvrditi niti da su podzakupci stekli imovinsku korist, nema ni dovoljno temelja za tvrdnju da su podzakupci od sklopljenih ugovora imali koristi. Konačno, kraj obrane optuženika da je tijekom svog petomjesečnog mandata samo manjim dijelom mogao obavljati svoju dužnost jer mu je fizički zapriječen ulaz u poduzeće, koju državni odvjetnik nije uspješno osporio, niti je u tom smislu ponudio neke dokaze, navod, da u tom razdoblju nije ništa učinio da bi naplatio tražbine od podzakupaca, nije dovoljno potkrijepljen.

              Što se pak tiče kaznenog djela pod toč. 2. pobijane presude, iskaz stečajnog upravitelja B. S. s rasprave od 18. studenog 2014., koji je dan nakon završenog stečajnog postupka, u cijelosti opravdava donošenje oslobađajuće presude zbog nedovoljno dokaza. Naime, stečajni je upravitelj ustvrdio da ne postoje nikakva nenaplaćena potraživanja „M.“ d.d. prema poduzećima „T. M.“ d.o.o. i „M. c.“ d.o.o., a isti svjedok je naveo i kako nije našao otvorene stavke za prodaju vozila, zbog čega je zaključio da je sve to, prije nego što je svjedok preuzeo dužnost stečajnog upravitelja, riješio optuženik. Kako u spisu nema dokumentacije koja bi demantirala takve navode, koji u cijelosti odgovaraju obrani optuženika da su predmetna potraživanja prebijena kompenzacijom, prvostupanjski je sud opravdano primijenio načelo „in dubio pro reo“ i oslobodio optuženika optužbe i u odnosu na to kazneno djelo.

Slijedom svega iznesenog, trebalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 presuditi kao u izreci.

U Zagrebu 07. ožujka 2017.