Broj: Kr 120/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Marina Mrčele i Miroslava Šovanja kao članova vijeća te više sudske savjetnice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog I. M., zbog kaznenog djela iz članka 229. stavka 1. točke 1. i drugih Kaznenog zakona, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Zadru od 29. rujna 2016. broj K-281/16. i presuda Županijskog suda u Zadru od 28. listopada 2016. broj Kž-329/16., u sjednici održanoj 7. ožujka 2017.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog I. M. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom koju čini presuda Općinskog suda u Zadru od 29. rujna 2016. broj K-281/16. i presuda Županijskog suda u Zadru od 28. listopada 2016. broj Kž-329/16., osuđeni I. M. proglašen je krivim zbog kaznenog djela teške krađe iz članka 229. stavka 1. točke 1. u vezi sa člankom 228. stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.; dalje u tekstu: KZ/11.). Za navedeno kazneno djelo utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju 7 (sedam) mjeseci. Opozvane su mu dvije uvjetne osude te su kazne zatvora 6 (šest) mjeseci i 1 (jedna) godina uzete kao utvrđene te ja osuđenik na temelju članka 51. stavka 1. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora 1 (jedna) godina i 11 (jedanaest) mjeseci u koju mu je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 31. ožujka 2016. i dalje.

Na temelju članka 158. stavaka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08.) oštećena R. V. je s imovinskopravnim zahtjevom upućena u parnicu. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavka 2. točki 1. i 6. ZKP/08. osuđenom I. M. je naloženo platiti 2.620,00 kuna na ime troškova kaznenog postupka.

Osim osuđujućeg dijela prvostupanjska presuda imala je i dio kojim je osuđenik oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo iz članka 215. stavka 1. KZ/11. Pobijanom drugostupanjskom presudom (a u ovom dijelu rješenjem) prihvaćena je žalba državnog odvjetnika pa je u odnosu na taj oslobađajući dio prvostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem.

Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude podnio je osuđeni I. M. osobno, navodeći da je povrijeđeno njegovo pravo „kao okrivljenika na jednakost svih pred zakonom“, da je „nedopustivo da se konvalidiraju nezakoniti dokazi čime je povrijeđeno pravo na pravično suđenje“, da „drugostupanjski sud u svom obrazloženju predjuducira“ njegovu krivnju i da u drugostupanjskom vijeću nije smjela sudjelovati sutkinja D. G. jer „je upučena i zna za [osuđenikove] pritužbe protiv nje i ona ne može biti nepristrana niti objektivna več naprotiv pristrana“. Predložio je „da se pravomočna presuda ukine u cjelosti te da se naloži nižestupanjskom sudu da se prvostupanjska presuda rješava, u nekoj drugoj županiji tj. da se izuzme Županijski sud u Zadru jer D. G. obavlja više funkcija“ u postupcima u kojima je uključen osuđenik.

Državni odvjetnik je sukladno članku 518. stavku 4. ZKP/08. podnio odgovor na zahtjev u kojem je predložio da zahtjev bude odbijen kao neosnovan. Odgovor je na znanje dostavljen osuđeniku.

Zahtjev nije osnovan.

Osuđenik ne navodi niti jedan razlog zbog kojih je sutkinja D. G. trebala biti isključena od obavljanja sudačke dužnosti (članak 32. stavak 1. ZKP/08.). Okolnost da je ona kao sutkinja izvršenja odlučivala o osuđenikovim pritužbama vezanim uz druge kaznene postupke i da je osuđenik protiv nje podnio više pritužbi nisu razlozi za isključenje od obavljanja sudačke dužnosti. Oni bi mogli biti razlozi za otklon od obavljanja sudačke dužnosti kada bi bili objektivno potkrijepljeni. No, takve potkrijepe ovdje nema, a niti je osuđenik ranije predlagao otklon sutkinje. Zato njegov zahtjev u tom dijelu nije osnovan.

U preostalom dijelu osuđenik u stvari pobija dio drugostupanjske odluke kojom je ukinuta prvostupanjska presuda u oslobađajućem dijelu. Postupak u odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude nije pravomoćno okončan jer je drugostupanjski sud taj dio prvostupanjske presude ukinuo i vratio na ponovno postupanje, iako je to učinio presudom, što je pogrešno, umjesto rješenjem, sukladno članku 483. stavku 1. ZKP/08. Prema članku 515. stavku 1. ZKP/08. na ovaj izvanredni pravni lijek ima pravo osuđenik koji je pravomoćno osuđen na kaznu zatvora (ili maloljetničkog zatvora ili mu je određen prisilni smještaj prema članku 554. stavku 1. ZKP/08.). Budući da osuđenik drugostupanjskom presudom (a ustvari rješenjem) kojom je ukinuta prvostupanjska presuda u oslobađajućem dijelu uopće nije pravomoćno osuđen, to on nema pravo na podnošenje ovog pravnog lijeka. Stoga su njegovi navodi u najvećem dijelu zahtjeva, a koji se odnose na ukinuti dio prvostupanjske presude, pravno neodlučni u ovom stadiju postupka.

Slijedom iznesenog je na temelju članka 519. u svezi s člankom 512. ZKP/08. odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 7. ožujka 2017.