Broj: Kž-eun 12/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv tražene osobe A. B. zbog kaznenih djela iz članka 311.-1 i dr. Kaznenog zakona Republike Francuske, odlučujući o žalbi tražene osobe podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Dubrovniku od 21. veljače 2017. broj Kv-eun-7/17 (Kir-eun-8/17), u sjednici održanoj 07. ožujka 2017.,

r i j e š i o   j e

Odbija se kao neosnovana žalba tražene osobe A. B.

Obrazloženje

Rješenjem prvostupanjskog suda je, pod točkom I. izreke, na temelju članka 29. Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije („Narodne novine“, broj 91/10, 81/13, 124/13 i 26/15 – dalje u tekstu: ZPSKS-EU) odobrena predaja tražene osobe A. B. Republici Francuskoj na temelju europskog uhidbenog naloga izdanog od strane Ureda Republičkog tužitelja pri drugostupanjskom sudu u Lyonu broj 14261000050 od 01. ožujka 2016. radi vođenja kaznenog postupka i izvršenja kazne zbog kaznenih djela teške krađe iz čl. 311.-1, 311.-5, 311.-4, 311.-13 i 311.-14 Kaznenog zakona Republike Francuske koje bi tražena osoba - uhićenik A. B. počinio kao supočinitelj na način da je „1. dana 07. veljače 2014. u C.₁ i C.₂, Francuska, zajedno s R. B. i bratom I. B., provalivši ulazna vrata u stan C. C., pretresli stan te iz njega njoj uzeli nakit, informatiku i fotografski aparat; 2. dana 27. veljače 2014. u L. zajedno s R. B. i bratom I. B. provalivši s polugom ulazna vrata na balkonu stana F. T., te iz stana oduzeli sat; 3. dana 11. ožujka 2014. u L. s R. B. provalivši u stan A. T., zatečen u sobi ispod kreveta, međutim iznenađen ulaskom vlasnika stana zajedno s R. B. pobjegao iz stana skočivši kroz balkonska vrata“.

Pod točkom II. izreke određeno je da bez dopuštenja Republike Hrvatske za djela počinjena prije predaje tražena osoba ne smije:

- biti kazneno gonjena niti se protiv nje smije izvršiti kazna zatvora u državi izdavanja,

- biti predana drugoj državi članici radi kaznenog progona ili izvršenja kazne zatvora,

- biti izručena trećoj državi radi kaznenog progona ili izvršenja kazne zatvora.

Pod točkom III. izreke na temelju članka 35. stavka 1. ZPSKS-EU određeno je da će predaju tražene osobe nadležnim tijelima Republike Francuske izvršiti Ured S.I.Re.N.E. Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, odmah i bez odgode, a najkasnije u roku od 10 dana sve po pravomoćnosti tog rješenja o predaji (točka IV. izreke).

Protiv tog rješenja žalbu je podnijela tražena osoba A. B. po braniteljici I. K., odvjetnici iz D., i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, uz prijedlog da se „pobijano rješenje preinači ili ukine i prema potrebi predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje“.

Spis je, u skladu s odredbom članka 132. ZPSKS-EU u vezi s člankom 495. i člankom 474. stavkom 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba tražene osobe A. B. nije osnovana.

Iz obrazloženja žalbe tražene osobe A. B. proizlazi da su jedini žalbeni navodi kojima se pobija odobravanje predaje Republici Francuskoj tvrdnje da je iz dokumentacije koju je predao vidljivo kako je svoje obveze prema Republici Francuskoj izvršio dok je bio u zatvoru u Bariju, u Italiji, čiju pouzdanost po mišljenju žalitelja prvostupanjski sud nije osporio, već je samo uporabio izraz „po uvjerenju ovog suda“. Žalitelj smatra da takav izričaj sugerira kako prvostupanjski sud nije s izvjesnošću utvrdio činjenice o kojima ovisi odluka. Također, budući da sud prvog stupnja nije zatražio dodatne podatke ili dokumentaciju od tijela koje je izdalo nalog uz primjereni rok, a prema prijedlogu koji je tražena osoba stavila na ročištu, počinio je i bitnu povredu postupka.

Kao prvo, žalbena osnova zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije ostvarena time što prvostupanjski sud nije prihvatio prijedlog tražene osobe da se pribave dodatni podaci ili dokumentacija, niti žalitelj naznačuje o kojoj bi se to bitnoj postupovnoj povredi radilo. Nema nikakve obveze suda koja bi u tom pravcu korespondirala pravu na stavljanje prijedloga tražene osobe. Hoće li ili neće prvostupanjski sud prihvatiti pojedini takav prijedlog stvar je procjene nadležnog suda o tome radi li se o odlučnim činjenicama, odnosno jesu li one važne za donošenje odluke o prihvaćanju ili odbijanju izvršenja Europskog uhidbenog naloga. Zato se u suštini radi o prigovoru nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. No, u konkretnom slučaju niti ta žalbena osnova nije ostvarena, jer se od Republike Francuske niti ne bi mogli dobiti podaci čije pribavljanje predlaže tražena osoba (s obzirom da se on referira na odluku suda u Bariju, Republika Italija). Osim toga, postojeći podaci vidljivi iz dokumentacije priložene po traženoj osobi opovrgavaju postojanje smetnje za izvršenje europskog uhidbenog naloga.

Naime, u pogledu tvrdnje tražene osobe da je već pravomoćno osuđena za ista kaznena djela u Republici Italiji, i to po sudu Bariju, o čemu je A. B. dostavio fotokopiju odluka uz njihov neformalni prijevod, za naglasiti je da je prvostupanjski sud zauzeo stanovište da se 54 dana, koliko je tražena osoba provela u pritvoru u Italiji, nikako ne mogu izjednačiti s izvršenjem kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci, na koju je prema tvrdnji žalitelja osuđen u Italiji za ista kaznena djela za koja se sada traži njegovo izručenje. Činjenica da je prvostupanjski sud pritom, osvrćući se na priloženu dokumentaciju, uporabio izraz „po uvjerenju ovog suda“ nema značenje koje joj žalitelj želi pridati, jer smisleno predstavlja zaključak tog suda.

Treba naglasiti da je Europski uhidbeni nalog instrument međusobne pravosudne suradnje između država članica Europske unije koji se temelji na načelima uzajamnog priznavanja između država članica (članak 3. ZPSKS-EU) i učinkovite suradnje (članak 4. ZPSKS-EU), pa sadržava pravnu obvezu i moralnu odgovornost nacionalnih sudova država izvršenja naloga da odobre predaju tražene osobe, osim u slučaju postojanja malobrojnih i izričito propisanih razloga za odbijanje predaje. Među razlozima za odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga se u čl. 20. st. 2. toč. 2. ZPSKS-EU navodi i situacija ako je sud obaviješten da je tražena osoba već pravomoćno osuđena u nekoj od država članica za isto djelo pod uvjetom da je kaznena sankcija izvršena ili se trenutačno izvršava ili se više ne može izvršiti prema pravu države u kojoj je donesena presuda. Iz priložene dokumentacije na kojoj se temelji i žalba tražene osobe ne samo što nije razvidno da je A. B. već pravomoćno osuđen u Republici Italiji za ista djela, već i navod samog žalitelja o 54 dana koliko je proveo u pritvoru opovrgava postojanje zakonske smetnje iz čl. 20. st. 2. toč. 2. ZPSKS-EU, koja je ostvarena tek ako je kaznena sankcija izvršena ili se trenutačno izvršava ili se više ne može izvršiti prema pravu države u kojoj je donesena presuda, a što očito ovdje nije slučaj.

Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, pa žalba tražene osobe nije osnovana.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je, kao drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 132. ZPSKS-EU u vezi s člankom 494. stavkom 4. ZKP/08, ispitao i po službenoj dužnosti pobijano rješenje te je našao da je rješenje donijelo ovlašteno tijelo, da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 te da na štetu tražene osobe nije povrijeđen kazneni zakon.

Slijedom iznesenog, na temelju članka 132. ZPSKS-EU u vezi s člankom 494. stavkom 3. točkom 2. ZKP/08, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 07. ožujka 2017.