- 1 -              Rev-x 387/2016-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 387/2016-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. L. iz D., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, OIB: ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću  broj Gž-280/2011-2 od 1. ožujka 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-11135/03 od 29. listopada 2009., u sjednici održanoj 12. ožujka 2019.,

 

p r e s u d i o   i   r i j e š i o   j e:

 

I. Djelomično se prihvaća, a djelomično odbija revizija tužene protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću broj Gž-280/2011-2 od 1. ožujka 2011. i sudi:

 

Djelomično se prihvaća, a djelomično odbija žalba tužene te se djelomično preinačava presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-11135/03 od 29. listopada 2009. odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu mu iznosa 291.510,44 kn za razdoblje od 1. ožujka 1993. do 1. studenoga 2000., sve s pripadajućim zateznim kamatama počev od 15. svibnja 2007. do isplate, dok u preostalom dijelu a kojim je tuženoj naloženo isplatiti tužitelju daljnji iznos 276.897,59 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose počev od 15. prosinca 2000. nadalje pa do isplate, prvostupanjska presuda potvrđuje.

 

Nalaže se tuženoj na ime parničnih troškova isplatiti tužitelju iznos 15.654,90 kn.

 

II. Dopuna revizije tužene nazvana "podnesak" odbacuje se kao nepravovremena.

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-11135/03 od 29. listopada 2009. naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju iznos 568.408,03 kn sa zateznim kamatama s osnova statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata II. grupe sa 100%-tim oštećenjem organizma za razdoblje od 1. ožujka 1993. do 30. lipnja 2005., te mu isplatiti iznos 67.416,30 kn na ime parničnih troškova, dok je za više traženo tužbeni zahtjev odbijen.

 

Presudom Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću broj Gž-280/2011-2 od 1. ožujka 2011. potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužena je podnijela reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino preinačenje odbijanjem tužbenog zahtjeva, podredno ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Podneskom od 7. studenoga 2013. tužena je dopunila revizijske navode.

 

Odlučujući o reviziji tužene, presudom i rješenjem broj Rev 1225/11 od 7. listopada 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je preinačio presudu Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću broj Gž-280/2011-2 od 1. ožujka 2011. te je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan ocijenivši da je obzirom na vrijeme podnošenja tužbe (11. studenoga 2003.), a kojom tužitelj pokušava ostvariti prava iz pravomoćnog rješenja od 23. travnja 1997. kojim su mu ova priznata, nastupila zastara samog prava koja proizlaze iz tog rješenja, sve u smislu odredbe čl. 373. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO).

 

Odlukom broj U-III-3035/15 od 7. travnja 2016. Ustavni sud Republike Hrvatske je međutim ukinuo presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1225/11 od 7. listopada 2014. ocijenivši da pravno shvaćanje izraženo u toj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske odstupa od pravnog shvaćanja iz presude Rev 2335/10 od 4. srpnja 2012., a prema kojoj prava na osobnu invalidninu, ortopedski posebni dodatak, premda povremene tražbine, ne zastarijevaju u smislu odredbe čl. 373. st. 1. i 2. ZOO-a, već da se treba analogno primijeniti odredba stavka 3. tog članka ZOO-a, a bez da su za to dati razlozi izmjere takvog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

 

Obzirom na pravno obvezujuće shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u njegovoj odluci te obzirom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi Rev 2335/10 od 4. srpnja 2012. te kasnije donesene odluke broj Rev 2333/11 od 8. studenoga 2016., Rev 231/12 od 20. siječnja 2016., Revr 1107/12 od 13. rujna 2017., ovaj sud ponovno odlučujući o reviziji tužene, a sve na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, polazeći od činjenično pravnog supstrata ovog spisa predmeta, ocjenjuje da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično obuhvaćen zastarom i zbog toga djelomično neosnovan, a u preostalom dijelu koji nije obuhvaćen zastarom osnovan.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je rješenjem Ministarstva obrane od 20. rujna 1996. tužitelj utvrđen hrvatskim ratnim vojnim invalidom I. grupe sa 100%-tnim oštećenjem organizma za stalno, te mu utvrđeno pravo na osobnu invalidninu, ortopedski doplatak, posebni dodatak u visini 50% od pripadajuće svote osobne invalidnine od 1. ožujka 1993. nadalje, a koje rješenje

 

- da je u postupku revizije potvrđeno rješenje Ministarstva obrane od 23. travnja 1997. te mu priznato pravo na invalidninu, posebni doplatak u visini 50% od pripadajuće svote osobne invalidnine, ortopedski doplatak I. stupnja počev od 1. ožujka 1993., a koje rješenje

 

- da je tužitelju dostavljeno u svibnju 1997., time

 

- da tužena nije postupila po tom rješenju, te nije tužitelju vršila plaćanja utvrđene invalidnine sa dodacima, zbog čega

 

- da je tužitelj 11. studenoga 2003. podnio tužbu kojom od tužene potražuje isplatu pripadajuće invalidnine sa dodacima počev od 1. ožujka 1993. nadalje, a što je predmet ovog postupka, nakon čega

 

- da rješenjem Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti od 17. studenoga 2005., rješenjem Ministarstva obrane od 23. travnja 1997. proglašeno ništavim, a protiv kojeg rješenja

 

- da je tužitelj pokrenuo upravni spor pred Upravnim sudom Republike Hrvatske koji je presudom broj Us-58/06 od 4. rujna 2008. uvažio tužbu i poništio rješenje od 17. studenoga 2005.

 

Na temelju prednjih utvrđenja nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja ocijenivši tuženičin prigovor zastare, a glede potraživanja koja se odnose zaključno sa studeni 2001. neosnovanim, obzirom na odredbu čl. 81. st. 5. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata ("Narodne novine", broj 86/92, 57/92, 77/92, 58/93, 2/94, 76/94, 108/95 i 82/01), a prema kojoj revizija odgađa izvršenje rješenja, što znači da rješenje postaje izvršno danom obavljene revizije, a kada da i dospijeva obveza tužene. Kako je u postupku revizije predmeta tužitelja odlučeno rješenjem upravnog tijela od 23. travnja 1997., a tužitelj pokrenuo upravni spor protiv rješenja tužene o kojem je odlučeno presudom Upravnog suda Republike Hrvatske od 4. rujna 2008. to je tužba podnesena 11. studenoga 2003. podnesena unutar zastarnog roka od pet godina.

 

Potraživanje tužitelja u ovom sporu su tražbine s osnova prava na osobnu invalidninu, ortopedski i posebni dodatak, utemeljena na rješenju Ministarstva obrane od 23. travnja 1997., i kao takva predstavljaju povremene tražbine. No kako rješenje od 23. travnja 1997., a kojim je tužitelju priznato pravo na invalidninu i dodatke nije sadržavalo i nalog za njegovo ispunjenje, to ono nema svojstvo ovršne isprave (iz upravnog postupka) koji glasi na novčanu tražbinu, a na temelju koje bi tužitelj mogao ostvarivati svoju tražbinu u ovršnom postupku.

 

Kako se dakle ne radi o potraživanju utvrđenom pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela iz čl. 379. st. 1. ZOO-a, to za ocjenu prigovora zastare nije odlučan desetogodišnji zastarni rok, već se radi o tražbinama koje po svojoj pravnoj naravi su povremena potraživanja, a koja prema odredbi čl. 379. st. 2. ZOO-a zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih potraživanja, a što je prema odredbi čl. 372. st. 1. ZOO-a trogodišnji rok od dospjelosti svakog pojedinog zahtjeva.

 

Kako je u postupku utvrđeno da je rješenjem od 23. travnja 1997. kojim je tužitelju utvrđeno pravo na invalidninu i dodatke, njemu dostavljeno u svibnju 1997., od kada je mogao potraživati isplatu pripadajuće naknade, a tužitelj zatražio isplatu te naknade za razdoblje od 1. ožujka 1993. do 30. lipnja 2005. tužbom podnesenom 11. studenoga 2003., onda se nameće zaključak kako su utužene tražbine tužitelja dospjele do 11. studenoga 2000. obuhvaćene trogodišnjim zastarnim rokom, dakle tražbine koje se odnose zaključno sa listopadom 2000.

 

Naprotiv tražbine dospjele od studenoga 2000. nadalje, nisu obuhvaćene zastarom. Slijedom navedenog zahtjev tužitelja, a koji se odnosi na razdoblje 1. ožujka 1993. do 31. listopada 2000. u ukupnom iznosu 291.510,44 kn je zbog zastare trebalo u tom dijelu preinačenjem pobijane presude odbiti tužbeni zahtjev, dok je za daljnji iznos 276.897,59 kn zahtjev tužitelja osnovan te je u tom dijelu reviziju trebalo odbiti kao neosnovanu.

 

Stoga je, a na temelju odredbe čl. 393. st. 1. i čl. 395. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci presude.

 

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. u vezi s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a, uzimajući u obzir djelomični uspjeh stranaka u ovom sporu, i baš onaj tužitelja od 52% u odnosu na tuženu od 48%, te uzimajući u obzir parnične troškove obih stranaka potrebnih za vođenje ovog postupka.

 

Kako su ukupni troškovi tužitelja iznosili 67.416,30 kn, od čega mu je trebalo obzir na uspjeh u sporu priznati 52% tj. 35.056,50 kn, a ukupni troškovi tužene iznosili 40.420,00 kn, od čega joj je trebalo obzirom na uspjeh u sporu priznati 48% tj. 19.401,60 kn, te po izvršenom prebijanju ovih iznosa proizlazi da tužena je dužna isplatiti tužitelju na ime parničnih troškova iznos 15.654,90 kn.

 

Kod činjenice da je podnesak tužene sadržajno dopuna revizije od 17. studenoga 2013. podnesen znatno izvan roka od 30 dana propisanog odredbom čl. 382. st. 4. ZPP-a za podnošenje revizije, isti je trebalo odbaciti kao nepravovremen, sve na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a.

 

Zagreb, 12. ožujka 2019.

 

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.