P-252/16

 

        

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

                                                                                                                                                          P-252/16

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Općinski sud u Splitu po sucu VICI ROŠČIĆ, u pravnoj stvari tužitelja G. T. iz S., . te iz S., . O.: …, zastupan po pun. M. A., odvjetniku u V., protiv tuženika ad 1/ S. I. iz K., . O.: … i ad 2/ S. D..O.O. I. D. C. K., . O.: …, zastupani po pun. S. G., odvjetniku u S., radi činidbe i naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 30. siječnja 2019. u prisutnosti zam. pun. tužitelja I. A., odvj. vj. kod M. A., odvj. u V. i pun. tuženika S. G., odvj. u S., objavljene 12. ožujka 2019.

 

p r e s u d i o    j e

 

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"Nalaže se tuženicima solidarno, da tužitelju s naslova naknade štete zbog neizdavanja certifikata D. M. voditelj ronjenja", do dana 26. veljače 2016. g isplate solidarno iznos 42.024,00 Kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 26. veljače 2016. g. pa do isplate u visini zakonske zatezne kamate kao dolje, te da tužitelju solidarno naknade i prouzrokovane parbene troškove sa zakonskom zateznom kamatom u visini kao dolje, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, a sva gore određena zakonska zatezna kamata, po stopi zakonske zatezne kamate, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

 

2. Dužan je tužitelj u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženima parnični trošak u iznosu od 17.875,00 kn.

 

 

Obrazloženje

             

              U tužbi se navodi da je tužitelj kod tuženika ad 1/, na sredstvima tuženika ad 2/, završio i položio tečaj podvodnog spasioca i reanimatora 3. svibnja 2015., te u lipnju 2015. tečaj D. – profesionalnog voditelja ronjenja, o čemu mu nije izdan certifikat. Tuženik ad 1/ da je trebao poslati svu dokumentaciju na certificiranje i uručiti je tužitelju, koji je radio kod tuženika ad 2/ kao radnik na poslovima pomoćnika kod turističkog ronjenja 2015., dok je čekao konačnu potvrdu. Certifikat za D. po izjavi D. A., kojega se predlaže saslušati, tuženik je dobio od ovlaštenog stranog partnera, ali ga je neovlašteno zadržao i propustio predati tužitelju. Tuženik ad 1/ da je u listu S. D. 6. listopada 2015. izjavio kako upravo tih dana šalje tužiteljeve dokumente na certificiranje. Na taj način tuženici da su namjero opstruirali certificiranje i licenciranje tužitelja kao profesionalnog ronioca u razdoblju od lipnja 2015. pa nadalje, te ga onemogućili u profesionalnom radu i zaradi s tog osnova. Voditelj ronjenja da ostvaruje mjesečnu naknadu od 800,00 do 1.000,00 € neto, pa tužitelj za razdoblje od lipnja do kraja 2015. potražuje iznos od 4.800,00 € ili 36.720,00 kn, te nadalje svakog mjeseca 6.120,00 kn, uzimajući kao visinu zarade iznos od 800,00 € protuvrijednosti u kunama.

 

Podneskom od 9. svibnja 2016. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način kako isti glasi u izreci ove presude.

 

              Tužitelj je podneskom od 9. svibnja 2016. izvijestio sud kako mu je tuženik ad 1/ preporučenom pošiljkom koju je zaprimio 26. veljače 20156. dostavio sporni certifikat D.- profesionalni voditelj ronjenja, zbog čega ne potražuje da mu tuženik istu ispusti, odnosno povlači taj dio tužbenog zahtjeva, te ustraje u potraživanju parničnog troška u tom dijelu. Ističe kako je tečaj za D. položio u lipnju 2015., tako da je po najširem tumačenju, certifikat morao imati najkasnije do 1. srpnja 2015., a dobio ga je 6 mjeseci i 26 dana kasnije. Kada se uzme da bi tužitelj ostvario mjesečnu neto naknadu od 800,00 €, odnosno 6.120,00 kn, tj. 204,00 kn dnevno, tuženici da su mu prouzrokovali gubitak zarade od 42.024,00 kn (206,00x204,00 kn). Tužitelj da je imao poslovnu ponudu iz I., gdje je ranije radio i A., gdje se seli turistička ponuda njegovim mogućih poslodavaca L. D. D. E. t. iz I.. Tužitelj da se nije mogao radno angažirati na poslu za koji se osposobio iz razloga što su tuženici zadržali izdani certifikat te odbili istog predati, kako je ugovoreno, radi čega je predloženo donošenje presude kojom će se obvezati tuženici isplatiti tužitelju navedeni iznos od 42.024,00 kn s kamatama od 26. veljače 2016.

 

              Tuženici su se usprotivili tužbi i tužbenom zahtjevu te je tuženik ad 1/ istakao prigovor promašene pasivne legitimacije, budući su svi kontakti i nastupi prema trećim osobama u pogledu ronilačkih aktivnosti poduzeti od strane tuženika ad 2/, koji je za taj vid djelatnost registriran po programu TDI i SDI po ovlaštenju I. T. I. sa sjedištem u M. S., temeljem rješenja Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa od 3. kolovoza 2005. Ne spori se da je tužitelj uspješno pohađao tečaj ronjenja kod tuženika ad 2/ u ronilačkom centru I. D. C. tijekom svibnja 2015. po programu SDI ronilačkih standarda i to dva tečaja: SDI, CPROX Administrator i SDI R. D.. Potom da je tužitelj tijekom lipnja 2015. započeo i treći tečaj za SDI D. M., koji je tijekom obuke samoinicijativno prekinuo i u drugom ronilačkom centru naknadno završio još dvije specijalnosti koje su preduvjet za stjecanje zvanja D. M.. Tek potom da je ispunio uvjete za dobivanje certifikata i to krajem ljeta 2015. Tuženik ad 2/ da ne izdaje i nije ovlašten izdavati ronilačke certifikate, radi čega se nije mogao obvezati bilo kakvim rokom na izdavanje istih. Ronilačke certifikate za RH da je izdaje direktor SDI/TDI agencije za istočnu E., M. P. te ih šalje svojim instruktorima ili izravno roniocima. Tuženik ad 2/ da je po završenom tečaju drugog polaznika S. Š. poslao dokumente za oba kandidata početkom listopada 2015. na daljnje procesuiranje tadašnjem direktoru SDI/TDI navedenom P. u Č.. Kako oba certifikata nisu stigla do kraja 2015., da je u više navrata kontaktirao mail-om ovlaštenu osobu u Č., te saznao kako je obolio od A. bolesti. N. sajmu u D. da je krajem siječnja 2016. tuženik ad 1/ susreo V. S./T. P. M. i ponovno pokrenuo pitanje kašnjenja spornih certifikata, te da su po intervenciji viceprezidenta tuženiku ad 2/ 21. veljače 2016. stigla oba certifikata, te da je tužitelju proslijeđen njegov. S., tuženici da ne snose nikakvu krivnju što certifikati nisu odmah stigli u RH, a sam viceprezidnet M. da je 26. travnja 2016. ispustio izjavu kojom otklanja bilo kakvu odgovornost od tuženika. Certifikati koji se dobivaju od direktora SDI/TDI za istočnu E., nakon pohađanja tečaja organiziranog od strane tuženika ad 2/, da su u domeni sportskog i rekreacijskog ronjenja te nipošto ne predstavlja osnovu za profesionalni rad, na koju se tužitelj poziva. Da bi postao profesionalni ronilac, potrebno je da završi nakon srednje škole 4 stupnja posebni program osposobljavanja, a na području SDŽ, pri U. M. – U. za obrazovanje odraslih, K. N., sukladno Pravilniku o poslovima s posebnim uvjetima rada, u koje spadaju ronilački poslovi. Dakle, temeljem tečaja završenog kod tuženika ad 2/, tužitelj se nije mogao nigdje profesionalno angažirati. Međutim, tužitelj da nije niti planirao raditi u spornom razdoblju na nikakvih profesionalnim aktivnostima jer se u lipnju 2015. prijavio i sudjelovao u Show programu R. B.. B. tijekom jeseni 2015.

 

              U postupku su izvedeni dokazi pregledom certifikata G. T. od 25. travnja 2014.i 3. svibnja 2015., članka objavljenog u listu S. D. pod naslovom "…" 5. listopada 2015., odluke Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH KLASA: 034-04/05-01/0013 od 3. kolovoza 2005., pismena P. M. od 28. travnja 2016., uvjerenja o osposobljavanju U. M. od 31. ožujka 2015., 21. travnja 2008., 12. ožujka 2012. i 26. listopada 2012., Pravilnika o poslovnima s posebnim uvjetima rada (NN 5/84), članka objavljenog u V.L. naslova "…" od 15. lipnja 2016., članka objavljenog u listu S. D. naslova: "…" od 6. listopada 2015., podataka o SDI tečajevima I. D. C., mail korespondencije iz lipnja 2016., pismena L. D. D. T. od 3. ožujka 2015., e – mail prepiske tužitelja i D. A. 16. siječnja 2016., I. stranice učilište M. od 8. srpnja 2016., računa učilišta M. od 7. listopada 2016., podataka o ronjenju S. d.o.o. od 9.lipnja 2015. do 14. srpnja 2015., mail korespondencije tuženika ad 1/  i D. A. 29. studenog 2016., mail korespondencije s M. P. od 16. listopada 2015., 22. listopada 2015., 25. studenog 2015., 28. siječnja 2016., 6. veljače 2016., 17. veljače 2016., 22. veljače 2016., pismena P. M. od 16. prosinca 2016., uvjerenja U. M. za tužitelja od 1. prosinca 2016.  i 10. studenog 2016., mail korespondencije između tužitelja i T./S. J. G. od 28. ožujka 2017. i 19. ožujka 2017., formulara S. D. obrasca registracije popunjene od strane tužitelja od 10. svibnja 2015., 3. svibnja 2015., izvješća PU, PU S., I. V. od 22. studenog 2017., saslušanjem svjedoka M. I. i V. Z., te tuženika ad 1/.

 

              Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

 

              Među strankama nije sporno sljedeće:

 

- kako je tuženik ad 2/, čiji je zakonski zastupnik i direktor tuženik ad 1/, temeljem rješenja Ministarstva znanja, obrazovanja i športa K.: 034-04/05-01/0013 od 3. kolovoza 2005. ovlašten provoditi program obuke ronjenja u svrhu športa, rekreacije i tehničke kulture, i to TDI program za obuku tehničkog ronjenja na plinske mješavine (nitrox) za ronioce i ronilačke instruktore i SDI program za obuku ronjenja s autonomnim ronilačkim aparatom na zrak za ronioce i ronilačke instruktore. U rješenju se navodi kako je utvrđeno da su predloženi programi sukladni programima obuke ronjenja koje u RH provodi HRS i međunarodne ronilačke organizacije, čije se licencije priznaju u RH temeljem Pravilnika o uvjetima za obavljanje obuke ronjenja i športsko-rekreativnog ronjenja.

 

- kako je tužitelj uspješno pohađao tečaj ronjenja kod tuženika ad 2/ u ronilačkom centru ISSA D. C. tijekom travnja i svibnja 2015., po programu SDI ronilačkih standarda, i to tečaj CPROX administrator (certifikat od 25. travnja 2015.) i tečaj za R. D. (3. svibnja 2015.).

 

              - kako je tijekom lipnja 2015. tužitelj započeo i treći tečaj kod tuženika ad 2/ za SDI D. koji je pohađao do 14. srpnja 2015. (kako proizlazi iz obrazaca "Podaci o ronjenju" za razdoblje od 9. lipnja 2015. do 14. srpnja 2015. (str. 55 do 70 spisa), kada je samoinicijativno prekinuo obuku i nastavio je u drugom ronilačkom centru, te naknadno završio još dvije specijalnosti koje su preduvjet za stjecanje zvanja D.;

 

              - kako je tužitelj 22. kolovoza 2015. poslao na e-mail tuženika ad 1/ tražene specijalnosti i ispunio uvjete za pokretanje postupka za izdavanje završnog certifikata za D.;

 

              - kako tuženik ad 2/ ne izdaje i nije ovlašten izdavati ronilačke certifikate, te iste za RH izdaju direktor SDI/TDI agencije za istočnu E.,u konkretnom slučaju M. P.;

 

              - kako je tuženik ad 2/ po završetku tečaja drugog polaznika poslao dokumente za njega i tužitelja početkom listopada na procesuiranje direktoru SDI/TDI agencije za istočnu E. M. P.;

 

              - kako je D. certifikat za tužitelja odobren i unesen u bazu podatka SDI/TDI 28. siječnja 2016. te je tužitelj postao član br. 22028, a tužitelj ga je zaprimio 26. veljače 2016. na način da mu ga je dostavio tuženik ad 1/ preporučenom pošiljkom;

 

- kako se tužitelj tijekom ljeta 2015., i to sredinom lipnja, prijavio na audiciju za reality show B. B., a audicija je bila 20. i 21. lipnja 2015.;

 

- kako se tužitelj upisao na U. M., U. za obrazovanje odraslih u K. N. za stručno osposobljavanje za ronitelja za građevinske podvodne radove i voditelja ronjenja u turističko rekreativnom ronjenju 7. listopada 2016.;

 

- kako se U. M. bavi osposobljavanjem odraslih za stjecanje određenih zanimanja koja se upisuju u radnu knjižicu;

 

- kako je tužitelj 10. studenog 2016. dobio uvjerenje o osposobljavanju voditelja ronjenja u turističko rekreativnom ronjenju, a 1. prosinca 2016. uvjerenje o osposobljavanju za građevinske podvodne radove U. M.;

 

              U postupku je trebalo raspraviti i utvrditi je li tužitelju nastupila šteta u vidu izgubljene zarade koju je mogao ostvarivati kao instruktor ronjenja temeljem certifikata D. S./TDI, koji nije izdan po okončanju tečaja, već 28. siječnja 2016. S tim u vezi, trebalo je utvrditi spada li predmetna obuka za D. S./TDI koju obavlja tuženik ad 2/ u domenu sportsko-rekreativnog ronjenja, odnosno je li zadovoljava uvjetima da bude osnova za obavljanje profesionalnih poslova voditelja ronjenja, temeljem koje tužitelj, kako tvrdi, trebao obavljati poslove voditelja ronjenja, odnosno instruktora ronjenja za talijansku tvrtku. Slijedom navedenog, trebalo je utvrditi pripada li tužitelju pravo na isplatu izgubljene zarade (ili izmakle koristi) za razdoblje od 1. srpnja 2015. do 26. veljače 2016. u iznosu od 42.024,00 kn, budući tvrdi da voditelji ronjenja ostvaruju mjesečnu naknadu od 800,00 € ili 6.120,00 kn, odnosno 204,00 kn dnevno, koliko za 206 dana ukupno iznosi tražena naknada.

 

Prema odredbi čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (N. N. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje: ZOO) šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanja njezina  povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

Radi utvrđenja spornih činjenica izvedeni su predloženi dokazi, a tužitelj nije pristupio po pozivu suda radi saslušanja, iako više puta uredno pozivan.

 

Tuženik ad 1/, ujedno i zz tuženika ad 2/, u svom iskazu navodi kako je s tužiteljem u ožujku 2015. dogovorio početak tečaja za svibanj 2015., te da je isti uredno obavljen u dogovorenim terminima, a tužitelju su za oba tečaja u srpnju uručena dva certifikata (CPROX administrator i R. D.). Tečaj za D. da je počeo u lipnju 2015., a riječ je o tečaju za voditelja ronjenja koji spada u kategoriju ozbiljnih tečajeva. Nakon odrađenog teoretskog dijela, tužitelj da nije imao dovoljan broj sati ronjenja, te da je nakon jednog izranjanja 14. srpnja 2015. napustio tečaj, nakon što ga je upozorio na uočene nepravilnosti. Nakon toga tužitelj da je otišao u drugi ronilački centar, a 15 dana kasnije da ga je zvao V. Z., vlasnik tog centra, i pitao kada će tužitelj dobiti masterski certifikat. Odgovorio mu je kako su za to prethodno potrebne položene dvije specijalnosti (dubinsko i noćno ronjenje) nakon čega svu dokumentaciju treba poslati u sjedište za E. u Č., M. P.. Potrebne certifikate da je dobio 24. kolovoza 2015., te je potom ušao u proceduru registracije. Kako je na tečaju imao još jednog studenta, da je planirao poslati njegovu i tužiteljevu dokumentaciju zajedno u Č., što je i učinio početkom listopada 2015. D. P. da je po ustaljenoj proceduri trebao cjelokupnu dokumentaciju poslati središnjici u SAD, te po okončanju postupka vratiti certifikat tuženiku ad 2/. Ova procedura da traje 2 mjeseca, te da ne postoji fiksni rok u kojem je tužitelj trebao dobiti traženi certifikat, s kojom činjenicom je bio upoznat. P. da je uputio 7 mail-ova vezano uz ishođenje predmetnog certifikata tužitelja, te da isti nije stizao, a naknadno je saznao kako je P. obolio od A. bolesti. Na sajmu nautike u D. da je susreo viceprezidenta P. M., kojemu je izložio problem, te je dogovoreno kako će se to srediti. U istom periodu, 25. siječnja 2016. američka centrala da je zaprimila prigovor tužitelja kako nije dobio certifikat, te mu je isti izdan 28. siječnja 2016., s istim danom registracije,  a potom vraćen u Č., preko koje ju je certifikat otpremljen tuženiku ad 2/ 20. veljače 2016. Isti certifikat je 21. ili 22. veljače 2016. poslan tužitelju putem njegovog punomoćnika. Tečaj D. u RH da omogućava onome tko ga je prošao upis  na stručno osposobljavanje za voditelja ronjenja u turizmu, tj. s završenim tečajem tužitelj se nije mogao baviti ni jednom poslovnom aktivnošću u ronilačkim centrima na području RH, no ne zna je li taj tečaj dovoljan za obavljanje istih poslova u inozemstvu. Tužitelj je mogao s ovim tečajem obavljati poslove voditelja u klubovima, tj. neprofitnim organizacijama, kao što su klubovi M. i S. u S. koji se ne bave turizmom, već je riječ o klupskom radu rekreativnog tipa. Uglavnom, nakon završenog D. master tečaja, tužitelj da je za obavljanje bilo kakve daljnje djelatnosti u području ronjenja trebao završiti tečaj stručne osposobljenosti za voditelja ronjenja u turizmu, kako je Zakonom normirano. Tijekom održavanja tečaja, tužitelj da je otišao na audiciju za S. B. B., što upućuje na njegovu namjeru da sudjeluje u tom S.-u, a ne da se kvalificira za zanimanje voditelja u turizmu. V. M. u S. organizira 4 tečaja godišnje, te ih je tužitelj mogao pohađati da je to želio. Nadalje, za stjecanje kvalifikacije D. da je potrebno ovjerenih 40 sati ronjenja, što tužitelj nije imao. T. da procedura za izdavanje certifikata D. traje cca 2 mjeseca, te da je u konkretnom slučaju na intervenciju tužitelja i tuženika ad 2/ osobno na direktora u SAD-u ishođen certifikat. Također, tečaj koji završi tužitelj kod tuženika ad 2/ da se ne upisuje u radnu knjižicu, jer je riječ o sportskoj kategoriji. Jedino diploma u V. M. i H. ronilačkoj školi u S. i Š. može biti osnov za zasnivanje radnog odnosa. Tužitelj da je tijekom tečaja otišao na audiciju za B. B., te da je u tom S.-u bio 4 mjeseca.

 

Tuženik je dopunski saslušan 10.prosinca 2018., te je u cijelosti ostao kod svog ranijeg iskaza. Dakle, ponavlja kako je tužitelj tečaj kod tuženika ad 2/ prekinuo samoinicijativno sredinom srpnja 2015., te dvije potrebne specijalnosti završio kod V. Z. koji ga je o tome obavijestio 24. kolovoza 2015., otkada je započeo sa procedurom dostave dokumentacije centrali u Č., i to prvi put u listopadu 2015. Ističe kako je tužitelj bio u reality show od 4. rujna do 12. prosinca 2015., a već u lipnju da je objavio kako će sigurno biti sudionik istog. Osim U. M. da postoji druga učilišta s istim programom, te da je mogao upisati tečaj za  koji je bio zainteresiran i kod njih. Ponavlja kako s završenim tečajem D. u ronilačkom centru tuženika ad 2/ tužitelj ne može raditi u RH, no nema saznanja kakva je zakonska regulativa u drugim državama i može li temeljem njega tužitelj zasnovati nekakav radni odnos.

 

U postupku je saslušan i svjedok M. I., sin tuženika ad 1/ i zaposlenik tuženika ad 2/. U bitnome ponavlja kako je tužitelj prekinuo tečaj 14. ili 15. srpnja 2015. nakon primjedbi na vođenje zarona, a potom otišao u drugi ronilački centar gdje je položio dvije specijalnosti za duboko i noćno ronjenje. Navodi kako je tuženik ad 1/ koncem rujna 2015. u Č. poslao potrebne papire, no u to vrijeme da je bilo problema u komunikaciji s Č.,  o čemu je obaviješten vicepresident P. M. u siječnju 2016., te je potom certifikat tužitelja riješen u hitnom postupku 22. veljače 2016. i proslijeđen mu.

 

Svjedok V. Z. u svom iskazu navodi kako je početkom srpnja 2015. tužitelj došao u njegov ronilački centar da bi nastavio roniti i položio dvije potrebne specijalnosti za D.. Te dvije specijalnosti da je položio koncem kolovoza 2015., nakon čega je potrebne papire uputio S. I., kako bi cjelokupnu tužiteljevu dokumentaciju poslao u Č. za dobivanje certifikata. Kasnije je čuo za probleme koje je tuženik ad 1/ imao vezano uz proceduru izdavanja certifikata D.. Za ovu kategoriju papiri da se šalju ovlaštenim predstavnicima u E., a potom svjetskoj centrali, radi čega je postupak nešto duži. U to vrijeme i nadležni P. u Č. da je imao zdravstvenih problema, zbog čega je i sam imao problema u izdavanju certifikata D.. Nakon što se utvrdilo u čemu je problem, centrala da je postavila drugog čovjeka. Nije mu poznato kako je tužitelj u konačnici dobio certifikat za D., no navodi kako se s istim ne može zasnovati radni odnos na poslovima voditelja ronjenja. Kada je došao u njegov centar, tužitelj da je govorio o tome kako se prijavio u B. B., a tijekom tečaja da se hvalio kako je primljen i da je već koncem kolovoza odlazio na završni casting za taj show.

 

Sudu je dostavljen i e-mail P. M., potpredsjednika tdisdi.com international training od 28. travnja 2016. upućen polaznicima tečajeva D. G. T. i S. Š., u kojem navodi kako su certifikati za S. D. poslani u regionalni ured za istočnu E. u zadanom roku, ali uslijed zdravstvenih problema taj ured nije bio u mogućnosti pravovremeno dostaviti te certifikate. Nadalje, navodi da je 26. siječnja 2016. na godišnjem B. S. D. saznao od tuženika ad 1/ što se događalo, odnosno u čemu je problem, te je kontaktirao regionalni ured, nakon čega je problem riješen, te je D. certifikat za tužitelja odobren i unesen u bazu podataka 28. siječnja 2016. br. člana 22028. P. M. navodi kako je bilokakvo kašnjenje posljedica zdravstvenog problema, a ne greška tuženika ad 1/.

 

Tužitelj tvrdi kako je sa certifikatom D., kojega bi dobio po završetku tečaja kod tuženika ad 2/, trebao raditi poslove podvodnog vodiča za L. D. D. n tour. Kao dokaz priložio je pismeno F. D. od 3. svibnja 2015. u kojem ovaj navodi da će tom centru biti čast koristiti usluge D. na palubi D. tijekom ljetne sezone 2015., te poziva tužitelja da mu što prije dostavi kopiju certifikata i dozvole za D. koju posjeduje i koja je neophodna za obavljanje profesije podvodnog vodiča.

 

Kako je naprijed navedeno, nije sporno da je tužitelj 22. kolovoza 2015. završio dvije potrebne specijalnosti, otkada je trebao teći posao ishođenja certifikata od centrale za E. u Č., a potom u središnjici u SAD-u, koji je okončan 26. veljače 2016. izdavanjem certifikata.

 

Također, nije sporno kako je tužitelj ishodio uvjerenje o osposobljavanju za ronitelja za građevinske podvodne radove 1. prosinca 2016., te za voditelja ronjenja u turističkom rekreativnom ronjenju 10. studenog 2016. kod U. M., Ustanove koja se bavi osposobljavanje odraslih za stjecanje određenih zanimanja koja se upisuju u radnu knjižicu, za razliku od tečajeva koje je pohađao kod tuženika ad 1/ i 2/ te V. Z. koji se ne upisuju u radnu knjižicu.

 

              Cijeneći ukupno izvedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("NN"  br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) ovaj sud smatra kako je tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. U konkretnom slučaju tužitelj ničim ne dokazuje postojanje elementarni pretpostavki odgovornosti za štetu, i to: štetnu radnju, štetnika, štetu, uzročnu vezu i protupravnost. Naime, tužitelj je uspješno pohađao tečaj ronjenja kod tuženika ad 2/ tijekom travnja i svibnja 2015. i to tečaj CPROX administratora i tečaj za R. D., te je tijekom lipnja 2015. započeo tečaj za S. D. kojega je samoinicijativno prekinuo 14. srpnja 2015. i otišao u drugi ronilački centar, gdje je potrebne tražene specijalnosti koje su preduvjet za stjecanje D. ishodio 22. kolovoza 2015. Niti jedan dokaz u postupku ne upućuje na zaključak da bi postojala obveza tuženika za izdavanje certifikata u kratkom roku od cca 5 dana, na što upire tužitelj. Iz iskaza tuženika ad 1/, te V. Z., kod kojega je tužitelj završio potrebne dvije specijalnosti proizlazi da za certifikat D. u odnosu na niže kategorije tečajeva treba proći određena procedura u centrali za E. u Č., te potom u SAD, što svakako ne može biti u tako kratkim rokovima, na što upire tužitelj. Iz pismena vicepresidenta P. M. proizlazi kako je do kašnjenja izdavanja certifikata u konkretnom slučaju došlo ne krivnjom tuženika, već krivnjom centrale u Č., koja je otklonjena u veljači 2016.  No tužitelj je certifikat za Divemaster dobio 26. veljače 2016., a riječ je o certifikatu koji mu ne omogućava zapošljavanje na poslovima voditelja ronjenja u RH, zbog čega je tek u studenom 2016. ishodio uvjerenje U. M., koje se upisuje u radnu knjižicu, odnosno temeljem kojeg uvjerenja može sklopiti ugovor o radu.  Tužitelj tvrdi kako mu je certifikat D. trebao poslužiti za zapošljavanje u inozemstvu, no sudu nije dostavio niti jedan relevantni dokaz iz kojeg proizlazi da je ovaj certifikat doista podloga za sklapanje ugovora o radu ili djelu, tj. da predstavlja osnovu za profesionalni rad, odnosno da u inozemstvu nema karakter certifikata za sportsko i rekreacijsko ronjenje, kao što ga ima u RH. Tužitelj je priložio pismo – odgovor na njegov upit F. D. od 3. ožujka 2015., gdje ga ovaj poziva da što prije dostavi kopiju certifikata i dozvole za D. koju posjeduje, a koja je neophodna za obavljanje profesije podvodnog vodiča. Ovo pismeno je kurtoaznog karaktera i nema karakter ponude za sklapanje ugovora o radu. Uz to, riječ je o pismenu od 3. svibnja 2015., dok je tuženik istog dana dobio certifikat za R. D., a tečaj za D. upisao je sredinom lipnja 2016., te je po redovnom tijeku stvari on okončan u drugoj polovini kolovoza, pa je evidentno da tužitelj nije niti mogao biti zaposlen kod talijanskog poslodavca iz razloga što u najkraćem mogućem roku, kako ga se u navedenom dopisu poziva, nije mogao dostaviti dokaz o tome da ima položen tečaj za D., neophodan za obavljanje profesije podvodnog vodiča. Nadalje, iz pismena potencijalnog talijanskog poslodavca proizlazi da mu je trebao zaposlenik za navedene poslove kroz sezonu 2015., koja sigurno ne započinje koncem kolovoza, odnosno početkom rujna, kada je tužitelj završio tečaj. Dakle, ovo pismeno nema nikakvog relevantnog značaja, niti tužitelj njime dokazuje da bi se radilo o ozbiljnoj ponudi, jer u vrijeme datiranja istog nije niti imao upisan tečaj za D., te ne bi mogao u kratkom roku dostaviti budućem poslodavcu dokaze o stručnoj osposobljenosti za poslove koje se u dopisu spominju.

 

              Tužitelj osim naprijed navedenog dopisa od 3. svibnja 2015. nije dostavio sudu niti jedan relevantni dokaz iz kojeg bi proizlazilo da bi certifikat D. kojega je ishodio kod tuženika 28. siječnja 2016. predstavljao osnov za zapošljavanje na poslovima voditelja ronjenja u ronilačkim centrima u inozemstvu, niti bilo kakav dokaz iz kojeg proizlazi da je imao ponuda za zapošljavanje u inozemstvu, odnosno da je imao realnih očekivanja u pogledu takvog zapošljavanja. Kako je naprijed navedeno, ovaj certifikat u RH služi samo za rekreativno ronjenje i ne predstavlja osnovu za profesionalni rad, što je očigledno i tužitelju bilo poznato, jer je u konačnici u studenom i prosincu 2016. završio obuku u U. M., čije uvjerenje o osposobljavanju voditelja ronjena u turističko rekreativnom ronjenju predstavlja osnov za sklapanje ugovora o radu. Tužitelj je tečajeve u ovom centru mogao upisati u veljači, travnju i svibnju 2015., što  nije učinio, nego je to učinio  godinu i pol dana kasnije. Ono što je posebno bitno u konkretnom slučaju, a vezano uz tvrdnje tužitelja da je zbog kašnjenja certifikata gubio zaradu, jeste da se tužitelj sredinom lipnja 2015. prijavio na audiciju za B. B. show, da je to objavio tuženiku ad 1/ i svjedoku V. Z. te da je konačno bio sudionik tog show-a od 4. rujna 2015. do 12. prosinca 2015. (što se može provjeriti na internetu), a što upućuje na zaključak da tužitelj nije imao namjeru raditi na poslovima voditelja ronjenja u inozemstvu, niti je imao drugih poslovnih aspiracija. Štoviše,  tužitelj se nakon jednog  reality show-a ponovno javio u slični show u ožujku 2016., što sve skupa upućuje na zaključak da tužitelj nije niti imao namjere raditi na poslovima za koje je trebao ishoditi certifikat D., i to onaj koji mu omogućuje zapošljavanje, odnosno rad u razdoblju za koje traži izgubljenu zaradu. Tužitelj nije dostavio, ni predložio niti jednu relevantnu ponudu za sklapanje ugovora o radu ili ugovora o djelu u spornom razdoblju za koju je bio dostatan tečaj za D., odnosno certifikat kakav je ishodio 28. siječnja 2016.  Evidentno je stoga, imajući u vidu karakter predmetnog certifikata, razdoblje za koje tužitelj traži naknadu izgubljene zarade, odnosno izmakle koristi, te činjenicu da je već od lipnja 2015. poduzimao radnje vezane uz sudjelovanje u B. B. show-u, kako tužitelj nije imao nikakvog realnog uporišta za očekivano ostvarivanje dobiti bilo kakve vrste koja bi bila u uzročnoj vezi s predmetnim certifikatom, niti je imao realnih očekivanja koja bi se temeljila na istom. Isto tako, u postupku nije utvrđeno da bi tuženici svojim radnjama i propustom uzrokovali tužitelju štetu bilo kakve vrste, posebno ne onu koju potražuje.

 

Zbog svega navedenog, sud smatra kako je tužbeni zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neutemeljen, radi čega je odlučeno kao u izreci. 

 

Odluka o parničnom trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a te je tuženiku trebalo priznati trošak postupka u skladu s OT i to: za sastav odgovora na tužbu, zastupanje na ročištima od 9.1.2017., 2.2.2017., 17.3.2017., 28.9.2017., 11.6.2018., 4.9.2018., 15.10.2018., 10.12.2018., 30.1.2019. te sastav podnesaka od 5.1.2017., 17.3.2017., 25.1.2019. po 1.000,00 kn, što ukupno iznosi 13.000,00 kn uvećano za 10% radi zastupanja dva tuženika, što daje iznos od 14.300,00 kn. Na ovaj iznos tuženima pripada i trošak PDV-a u iznosu od 3.575,00 kn, tako da ukupni trošak iznos iznosi 17.875,00 kn

 

U Splitu, 12. ožujka 2019.g.

 

S U D A C

 

Vica Roščić v.r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjeraka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.