Broj: Kr-5/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika V. G. i G. S. zbog kaznenog djela iz članka 218. stavka 1. u vezi s člankom 33. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05. – ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11.; dalje: KZ/97.), odlučujući o zahtjevu osuđenog G. S. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Bujama – Buie od 15. veljače 2013. broj K-158/11-185 i presuda Županijskog suda u Puli – Pola od 7. srpnja 2015. broj Kž-244/14-6, u sjednici održanoj 8. ožujka 2017.

p r e s u d i o   j e

Odbija se zahtjev osuđenog G. S. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Bujama – Buie od 15. veljače 2013. broj K-158/11-185, potvrđenom presudom Županijskog suda u Puli – Pola od 7. srpnja 2015. broj Kž-244/14-6, G. S. je, između ostalog, proglašen krivim zbog počinjenja pokušaja kaznenog djela razbojništva iz članka 218. stavka 1. u vezi s člankom 33. KZ/97. pa je, na temelju tog propisa, uz primjenu članka 57. stavka 1. i stavka 4. točke b) KZ/97., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, u koju kaznu mu je, na temelju članka 63. KZ/97., uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 11. rujna 2008. do 2. prosinca 2008.

Osuđeni G. S. je po branitelju, odvjetniku M. I., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje ove pravomoćne presude navodeći da ga „ulaže (…) iz svih dopuštenih razloga“, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da preinači pobijanu presudu „na način da donese odluku kojom se II-okrivljenik oslobađa od optužbe za počinjenje inkriminiranog djela ili podredno da ukine“ prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu te da „predmet vrati na ponovno raspravljanje i odlučivanje“.

Zahtjev sa spisom je, u skladu s odredbom članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje: ZKP/08.), dostavljen Državnom odvjetništvu Republiku Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjev u kojem je predložilo njegovo odbijanje.

Zahtjev nije osnovan.

Nije u pravu osuđeni G. S. kada u zahtjevu tvrdi da je pobijanom presudom „sud prekoračio optuženje, jer je ODO Buje podneskom od 12.12.2011. (…) preciziralo činjenični opis djela za koja se tereti povređujući na taj način načelo `zabrane reformacije in peius´tj. postupajući protivno odredbi čl. 381. ZKP-a“.

Ovu tvrdnju osuđenik obrazlaže navodom da je „u ranijoj fazi postupka (…) isti prvostupanjski sud donio raniju odluku protiv koje je [osuđenik] uložio žalbu, dok je zastupnik optuženja žalbu podnio samo u odnosu prema D. T. koja je tad bila optužena (…) te je žalba od strane ODO Buje uložena protiv odluke o kazni (…) a što bi jasno značilo da su u konkretnom slučaju nastupili uvjeti iz čl. 381. ZKP-a da se presuda ne smije izmijeniti na štetu optuženika“. Ističe da je „ovlašteni tužitelj kasnije (…) podneskom preciziralo činjenični opis djela (…) na način da je ta izmjena predstavlja izmjenu optužbe na njegovu [optuženikovu] štetu, a koja izmjena optuženja nije bila obuhvaćena ranijom žalbom ovlaštenog tužitelja (…). Kako se u kasnijoj izmjeni optuženja navodi činjenični opis na koji se ovlašteni tužitelj nije ranije pozivao niti se na njega pozivao u žalbi na raniju presudu“, smatra da „donošenje pobijane presude jasno predstavlja povredu načela `zabrana reformacije in peius´“.

Međutim, osuđenik ispušta iz vida da je protiv ranije presude donesene u ovom postupku – presude Općinskog suda u Bujama – Buie od 15. lipnja 2009. broj K-217/08-118 – kojom su optuženici V. G. i G. S. bili proglašen krivima zbog počinjenja kaznenog djela iznude u pokušaju iz članka 234. stavka 1. u vezi s člankom 33. KZ/97., optuženi S. I. B. zbog pomaganja u iznudi iz članka 234. stavka 1. u vezi s člankom 38. K./97., a optužena D. T. zbog poticanja na iznudu iz članka 234. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/97., Općinsko državno odvjetništvo u Bujama podnijelo žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni (i to iz svih ovih osnova u odnosu na sve optuženike, a ne samo u odnosu na optuženu D. T.).

Zbog takve žalbe državnog odvjetnika (pa i neovisno o činjenici da je Županijski sud u Puli – Pola rješenjem od 18. srpnja 2011. broj Kž-45/11-2 ukinuo tu presudu i vratio je nadležnom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, između ostalog, i prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika) ne može biti govora o tome da bi pobijanom presudom, koja je donesena u skladu s izmjenom optužbe do koje je u ponovljenom postupku došlo, bila povrijeđena odredba članka 13. ZKP/08. kojom je propisano da se presuda, povodom pravnog lijeka izjavljenog samo u korist okrivljenika, ne može izmijeniti na njegovu štetu (takozvana „zabrana reformacije in peius“).

Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 10. ZKP/08., a niti ona iz članka 468. stavka 1. točke 9. ZKP/08. (prekoračenje optužbe) jer se pobijana presuda odnositi upravo na osobe koje su optužene i na djelo koje je predmet izmijenjene optužbe sadržane u pravovremeno izmijenjenoj optužnici.

Osuđeni G. S. u zahtjevu tvrdi i da su „prvostupanjska i drugostupanjska presuda (…) nerazumljive, proturječne same sebi i razlozima presude“ te da „pobijana presuda također uopće nema valjanih razloga“, odnosno da „u njima nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama dok su dani razlozi nejasni i u znatnoj mjeri proturječni“. Osuđenik time ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., ali zbog te povrede se, prema odredbi članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP/08., ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnijeti.

Osuđeni G. S. također u zahtjevu tvrdi da su pobijane odluke, „i to kako prvostupanjska tako i drugostupanjska, donesene u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom“, i to zato jer smatra da „su sudovi u gore navedenim presudama iz utvrđenih činjenica izveli pogrešne zaključke, a pogotovo se to odnosi na tvrdnju sudova da iz provedenih dokaza proizlazi da je počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret na način na koji je proglašen krivim“. U nastavku zahtjeva osuđenik opširno polemizira s razlozima prvostupanjske presude, pri čemu gotovo u cijelosti doslovno prepisuje žalbu koju je podnio protiv te presude, i to njene dijelove koji se uglavnom odnose na žalbenu osnovu iz članka 470. ZKP/08.

Iz obrazloženja zahtjeva, dakle, proizlazi da osuđenik zapravo pobija pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog pravomoćnom presudom (a to u zahtjevu na više mjesta i izričito navodi, tvrdeći da je „činjenično stanje u pobijanoj presudi pogrešno i nepotpuno utvrđeno“, da „sud nije valjano utvrdio niti … namjeru niti cilj ulaska u kuću, kao niti dogovor I-okrivljenog G. sa D. T. oko razloga ulaska u kuću“, da je „sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje jer nije utvrdio odnos … IV-okrivljene D. T. i H. A.“, da je „zbog svega navedenog, činjenično stanje … pogrešno i nepotpuno utvrđeno“), čime on pokušava ishoditi odluku ovog suda u trećem stupnju, a to je protivno zakonu i smislu ovog izvanrednog pravnog lijeka. Naime, zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može se podnijeti samo zbog povreda zakona navedenih u članku 517. ZKP/08, a ne i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

              Ipak, promatrajući istaknute osuđenikove navode iz aspekta njegovog prava na pravično suđenje iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst; dalje: Ustav), kao i članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda s Protokolima br. 1, 4, 6, 7 i 11 uz tu Konvenciju  („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst; dalje: Konvencija), valja navesti da Vrhovni sud Republike Hrvatske nalazi da su pobijane presude odgovarajuće obrazložene, odnosno sadrže relevantne i valjano obrazložene razloge utvrđenja svih odlučnih činjenica pa nema govora o arbitrarnosti u postupanju prvostupanjskog i drugostupanjskog suda.

Osuđeni G. S. u zahtjevu tvrdi da je „posebno sporan dio drugostupanjske odluke u kojem se sud poziva na (…) iskaz“ svjedokinje D. A. “iz kaznene prijave, koji dokaz je nezakonit i na kojem se dokazu ne smije temeljiti osuđujuća presuda ne samo jer se takav dokaz morao izdvojiti iz spisa, već i zato jer prilikom prvih ispitivanja oštećene D. A. istima nisu bili prisutni branitelji niti okrivljenici čime je povrijeđeno načelo kontradiktornosti postupka i načelo `jednakosti oružja´, što pobijane presude čini u cijelosti nezakonitima“.

Suprotno ovim tvrdnjama, pobijana se presuda ne temelji na dijelu kaznene prijave koju je oštećena D. A. podnijela redarstvenim vlastima 11. rujna 2008. koji bi se odnosio na njen opis događaja koji je prijavila. Naime, prvostupanjski je sud u obrazloženju pobijane presude, reproducirajući sadržaj provedenih dokaza, u odnosu na taj zapisnik naveo samo da je „uvidom u zapisnik o zaprimanju kaznene prijave (listovi 7-8 spisa), utvrđeno (…) da je oštećenica dana 11.09.2008. godine u 14,00 sati podnijela kaznenu prijavu protiv dva nepoznata muškarca“ (7. odlomak na 9. stranici pisane presude), dakle, nije iznio i njen opis prijavljenog događaja, kao što to nije učinio niti kada je reproducirao sadržaj iskaza oštećene D. A. u više navrata ispitane kao svjedokinje (na listovima 6. i 7. pisane presude). Niti drugostupanjski sud se, suprotno tvrdnjama zahtjeva, nije „pozvao“ na navode D. A. koje je ona iznijela prilikom podnošenja kaznene prijave, već je, odgovarajući na žalbene navode, upirao isključivo na iskaze, odnosno dijelove pojedinih iskaza oštećene D. A. ispitane kao svjedokinje (posljednji odlomak na 3. stranici te 1., 3. i 4. odlomak na 4. stranici pisane drugostupanjske presude), uspoređujući ih s drugim provedenim dokazima.

Slijedom iznesenog, pobijana presuda se ne temelji na nezakonitom dokazu, pa nije počinjen taj oblik povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

Iako je oštećena D. A. u prethodnom postupku bila ispitana u svojstvu svjedokinje bez nazočnosti okrivljenika i njegovog branitelja (7. listopada 2008. pred istražnim sucem Županijskog suda u Puli – listovi 133-134 spisa), nije povrijeđeno, kako to osuđenik tvrdi u zahtjevu, „načelo kontradiktornosti postupka i načelo `jednakosti oružja´“, kojim navodima osuđeni G. S., u suštini, ističe povredu njegovog prava obrane, i to prava optuženika „da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe“.

Naime, pravo ispitati svjedoke optužbe (takozvano „konfrontacijsko pravo“) jedno je od temeljnih prava obrane koja pripadaju osobi optuženoj za kazneno djelo i ono je izrijekom proklamirano člankom 29. stavkom 2. alinejom 6. Ustava, kao i člankom 6. stavkom 3. točkom d) Konvencije. Mogućnost njegovog konzumiranja je, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP), pretpostavka ostvarenja „nadzakonskog“ načela pravičnog postupka. Smisao konfrontacijskog prava sastoji se prvenstveno u tome da se optuženiku omogući svjedoku optužbe postavljati pitanja kojima će on moći provjeriti ili staviti na kušnju pouzdanost i istinitost teretećeg iskaza i, kao takvo, čini srž načela kontradiktornosti. Međutim, i načelo kontradiktornosti, a i konfrontacijsko pravo kao njegova važna sastavnica, dolaze do punog izražaja tek tijekom rasprave, na kojoj se i donosi odluka o krivnji optuženika pa se ta načela u svom punom smislu upravo na raspravi i realiziraju.

Osuđeni G. S. je oštećenu D. A. imao prilike ispitati tijekom postupka pred sudom u dva navrata: na ranijoj raspravi održanoj 8. svibnja 2009. (list 365 spisa) i na raspravi koja je iznova započela 15. veljače 2013., kada je i donesena prvostupanjska presuda (listovi 547-548 spisa), a iz zapisnika je vidljivo da je branitelj tog osuđenika to svoje pravo i konzumirao, postavivši svjedokinji više pitanja. S obzirom na to, nema govora o povredi konfrontacijskog prava, odnosno načela kontradiktornosti postupka.

Osuđenikove tvrdnje iz zahtjeva da je „donošenjem uvodno citiranih presuda (…) došlo do kršenja temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavnom, međunarodnim pravom ili zakonom“, da je ovakvo postupanje sudova (…) koji su odlučivali u predmetu (…) u suprotnosti i s temeljnom odredbom čl. 5. st. 2. Ustava RH (…) čime je narušeno njegovo ustavno pravo iz čl. 29. st. 1. Ustava RH da nepristrani sud pravično odluči o njegovim pravima, odnosno njegovo pravo na pošteno suđenje, koje je jasno povrijeđeno“, da je „u odnosu na okrivljenika postupljeno nezakonito i drugačije nego u drugim predmetima, čime je povrijeđeno njegovo pravo iz čl. 14. st. 2. i čl. 26. koji propisuju da su svi pred zakonom jednaki i da se prema svima mora jednako primijeniti zakon“ te navodi prema kojima je „odluka sudova u postupku u kojem se podnosi ova ustavna tužba (…) krajnje neprimjerena i nepravična i za posljedicu ima grubo narušavanje ustavom zajamčenih prava podnositelja ustavne tužbe koju mu jamči čl. 117. st. 3. Ustava RH koji jasno određuje da `Sudovi sude na temelju Ustava i zakona´, a postupanjem na način da je donijeta odluka koja se napada ovom tužbom jasno se može zaključiti da su pobijane odluke nezakonite“, nisu obrazložene, već takve zaključke osuđenik očigledno izvodi iz tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, povredama odredaba kaznenog postupka te povredama kaznenog zakona, a na te je tvrdnje u drugome dijelu ove odluke odgovoreno.

Stoga na citirane osuđenikove tvrdnje valja samo navesti da u postupku u kojem su donesene pobijane presude nije povrijeđeno osuđenikovo pravo na pravično suđenje iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst).

Zbog iznesenog, nije počinjen niti ovaj oblik bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

Nadalje, nisu osnovane niti osuđenikove tvrdnje da su „sudovi u cijelosti pogrešno postupili kada nisu utvrdili postojanje `dragovoljnog odustanka´ u vezi počinjenja kaznenog djela, a sve kada zauzimaju stav da dragovoljni odustanak ne postoji jer da se prestalo sa djelovanjem prema oštećenoj tek kada je naišao H. A. i da je njegov dolazak razlog prestanka djelovanja prema njoj“, kojim tvrdnjama on sugerira počinjenje povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08. (da je glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti). Naime, osuđeni S. i ovdje nudi svoju ocjenu provedenih dokaza i zaključke o činjenicama koje je, prema njegovom shvaćanju, na temelju tih dokaza trebalo utvrditi pa onda i primijeniti neku drugu odredbu Kaznenog zakona. Međutim, postojanje povreda kaznenog zakona iz članka 469. točaka 1. do 4. ZKP/08. prosuđuje se prema činjeničnom stanju koje je utvrđeno izrekom presude, a ne nekim drugim utvrđenjima, odnosno ne na temelju onog činjeničnog stanja koje je, prema osuđenikovom shvaćanju, trebalo utvrditi.

Stoga valja samo reći da su sudovi prvog i drugog stupnja na ono činjenično stanje koje je utvrđeno konkretnom pravomoćnom presudom pravilno primijenili kazneni zakon, pa nisu počinjene povrede kaznenog zakona iz članka 469. točaka 1. do 4. ZKP/08. koje osuđenik ističe u zahtjevu.

Konačno, osuđeni G. S. zahtjevom pobija i odluku o kazni, ali niti to nije osnova zbog koje se ovaj izvanredni pravni lijek može podnijeti.

Slijedom svega iznesenog, zahtjev osuđenog G. S. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan pa je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP/08, presuđeno kao u izreci.

Zagreb, 8. ožujka 2017.