Broj: Kzz 45/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslava Šovanja kao predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Marina Mrčele i Žarka Dundovića kao članova vijeća te više sudske savjetnice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog S. B. zbog kaznenog djela iz članka 218. stavak 2. Kaznenog zakona, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 6. studenoga 2015., broj KZZ-DO-102/14. podignutog protiv pravomoćne presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. svibnja 2007., broj I Kž-301/07., u sjednici vijeća održanoj 20. lipnja 2016. i 8. ožujka 2017.,

p r e s u d i o   j e

Utvrđuje se da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan i da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. svibnja 2007. broj I Kž 301/07. povrijeđena odredba članka 367. stavka 3. ZKP/97. u vezi s člankom 374. stavkom 1. i 2. ZKP/97. na štetu osuđenog S. B. pa se drugostupanjska presuda ukida i predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. svibnja 2007., broj I Kž-301/07., prihvaćena je žalba državnog odvjetnika te je u odluci o kazni preinačena prvostupanjska presuda Županijskog suda u Rijeci od 4. prosinca 2006. broj K-106/05. pa je optuženom S. B. za kazneno djelo teške tjelesne ozljede iz članka 99. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 105/04., 84/05., 71/06.; dalje u tekstu: KZ/97.) utvrđena kazna zatvora tri godine. Istovremeno, prihvaćena je po prvostupanjskom sudu utvrđena kazna zatvora četiri godine za kazneno djelo razbojništva iz članka 218. stavka 2. KZ/97. Zatim je optuženik, uz primjenu članka 60. stavka 1. i 2. točke c) KZ/97. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora 6 (šest) godina u koju mu je na temelju članka 63. KZ/97. uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 6. rujna 2005. pa nadalje. U ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđena je prvostupanjska presuda odbijanjem optuženikove žalbe kao neosnovane.

Protiv te pravomoćne presude Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske podnio je zahtjev za zaštitu zakonitosti smatrajući da je pobijanom presudom počinjena povreda odredbi iz članka 367. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 115/06. i 152/08.; dalje u tekstu: ZKP/97.) u vezi sa člankom 374. stavkom 2. ZKP/97. U zahtjevu je predloženo da se presuda ukine i predmet vrati „sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje“.

O sjednici je uredno izvješten državni odvjetnik (članak 510. stavak 4. Zakona o kaznenom postupku, „Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12., 143/12. i 56/13.; dalje u tekstu: ZKP/08.) pa je sjednica održana u njegovoj odsutnosti (smislena primjena članka 475. stavak 5. ZKP/08.).

Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.

Državni odvjetnik u zahtjevu za zaštitu zakonitosti smatra da je drugostupanjski sud „povrijedio odredbu čl. 374. st. 1 ZKP/97, jer o sjednici vijeća nije izvijestio branitelja osuđenika, a niti je na sjednicu dao dovesti okrivljenika koji je u pravodobno izjavljenoj žalbi zatražio da ga se izvijesti o sjednici vijeća“. Naime, optuženiku je „postavljen branitelj po službenoj dužnosti K. M.₁…, [a] na sjednicu vijeća koja se održala 29. svibnja 2007. Vrhovni sud Republike Hrvatske poziva branitelja okrivljenika K. M.₂“. Osim toga, „u glavi drugostupanjske presude navodi se da je sjednica održana u odsutnosti branitelja okrivljenika K. M.₂, d. se u obrazloženju presude na 2. i 3. stranici u raznim kontekstima spominje branitelj okrivljenika K. M.₁ i K. M.₂“ pa proizlazi „da ni sam sud nije znao tko je branitelj okrivljenika, a poziv … je upućen K. M.₂, koji, ukoliko je i primio, nije bio dužan odazvati se jer B. S. nije bio njegov branjenik.“

Nadalje, u zahtjevu se navodi „da je povrijeđen zakon na štetu okrivljenika jer drugostupanjski sud nije izvijestio njegovog branitelja o sjednici vijeća, a niti je na sjednicu doveo okrivljenika kako je on to tražio u svojoj žalbi, čime je počinjena bitna povreda odredbe iz čl. 367. st. 2. ZKP/97 u vezi s čl. 374. st. 2. ZKP/97, jer je povrijeđeno okrivljenikovo pravo obrane, što je moglo utjecati na presudu“.

Najprije treba navesti da iz zahtjeva nedvosmisleno proizlazi da je isti podnesen zbog bitne povrede odredaba iz članka 367. stavka 3. ZKP/97. pa je očito da je navođenje u zahtjevu stavka 2. očita greška. Riječ je o povredi prava obrane na sjednici vijeća drugostupanjskog suda koje je odlučivalo o žalbi protiv prvostupanjske presude, a žalbu je podnio osuđenik osobno. Povreda je dvovrsna.

Naime, poziv na drugostupanjsku sjednicu upućeni su i dostavljeni odvjetniku M. K.₂ iz R., a taj odvjetnik navodi se i u drugostupanjskoj odluci kao branitelj osuđenika koji na sjednicu nije pristupio. No, branitelj osuđenika u postupku nije bio odvjetnik M. K.₂ nego odvjetnik M. K.₁ koji nije obaviješten o sjednici. Zato je počinjena povreda iz članka 374. stavka 1. ZKP/97. jer o sjednici vijeća nije bio uredno obaviješten branitelj osuđenika. Time je povrijeđena i odredba članka 374. stavka 2. ZKP/97. jer optuženik nije imao branitelja u vrijeme održavanja sjednice, a tada je bio u pritvoru.

Osim toga, osuđenik koji je bio u pritvoru je tražio da bude prisutan na sjednici, ali to mu nije omogućeno jer drugostupanjsko vijeće to nije smatralo svrhovitim (članak 374. stavak 1. ZKP/97.). Pritom je prvostupanjska presuda preinačena na štetu osuđenika pa je očito da je propust nedovođenja osuđenika koji je u pritvoru i koji je tražio prisustvovanje na drugostupanjskoj sjednici i održavanje sjednice bez njegovog branitelja moglo utjecati na presudu.

Time je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 3. ZKP/97. Ova ocjena oslanja se i na prihvaćenu praksu Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetima Zahirović protiv Hrvatske i Lonić protiv Hrvatske. Treba napomenuti da je upravo i praksa strasbourškog suda dovela do promjena u zakonu i praksi. Naime, ZKP/08. više ne sadrži odredbu koja je postojala u članku 374. stavku 2. ZKP/97., a koja je ex mero motu omogućavala pozivanje na drugostupanjsku sjednicu na kojoj se odlučuje o žalbi na prvostupanjsku presudu optuženika koji je u pritvoru. Takvo pozivanje koje je tražilo ocjenu svrhovitosti prisutnosti optuženika na drugostupanjskog sjednici na kojoj se odlučuje o žalbi na prvostupanjsku presudu, odnosno omogućavalo nepozivanje po nahođenju predsjednika vijeća ili vijeća više ne postoji jer iz članka 475. stavka 2. ZKP/08. jasno proizlazi da se o sjednici vijeća moraju izvijestiti stranke ako je neka od stranaka zahtijevala da bude obaviještena o sjednici. Iz toga slijedi da optuženiku, bez obzira na to je li on u pritvoru ili nije, treba omogućiti dolazak na drugostupanjsku sjednicu, a ta mogućnost se ostvaruje pozivanjem, dakako ako je on tražio da o sjednici bude obaviješten. Ta zakonska odredba, a i sada ustaljena praksa je od posebne važnosti za prava obrane ako je optuženik u pritvoru. Sada se njegova prisutnost osigurava dovođenjem na sjednicu ili putem tehničkog uređaja za prijenos slike i zvuka (tzv. audio-video link).

Stoga je u pravu državni odvjetnik iz čijeg zahtjeva jasno proizlazi da je povrijeđena odredba članka 367. stavka 3. ZKP/97. u vezi sa člankom 374. stavkom 1. i 2. ZKP/97. te da je zato potrebno ukinuti drugostupanjsku odluku i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje o žalbama stranaka (u zahtjevu je očitom greškom na jednom mjestu traženo ukidanje prvostupanjske presude, ali iz sadržaja zahtjeva jasno proizlazi da je povreda počinjena u drugostupanjskom postupku i da je zahtjev usmjeren na ukidanje drugostupanjske odluke).

Budući da je ostvarena povreda zakona na koju se državni odvjetnik poziva u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, to je na temelju članka 513. stavka 1. ZKP/08. odlučeno kao u izreci. U ponovljenom postupku drugostupanjski sud će na sjednicu vijeća, uz državnog odvjetnika, pozvati optuženog S. B. i njegovog branitelja, odvjetnika M. K.₁.

Zagreb, 8. ožujka 2017.