Broj: Kž 88/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda, Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Lidije Grubić Radaković i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. T. G., zbog kaznenog djela iz čl. 110 u vezi s čl. 34 Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 23. prosinca 2016 godine broj K-8/16-135, u sjednici održanoj 9. ožujka 2017 godine,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba opt. T. G. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

              Presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici opt. T. G. proglašen je krivim za kazneno djelo iz čl. 110 u vezi čl. 34 KZ/11, te je uz primjenu čl. 48 st. 1 i čl. 49 st. 1 t. 2 KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

              Na temelju čl. 54 KZ/11 u izrečenu kaznu zatvora optuženiku se uračunava vrijeme koje provodi u istražnom zatvoru od 12. lipnja 2016 pa nadalje.

              Na temelju čl. 69 KZ/11 opt. T. G. izriče se sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu koja može trajati do prestanka izvršenja kazne, odnosno do prestanka razloga zbog kojih je izrečena, a najdulje tri godine.

              Na temelju čl. 79 KZ/11 od opt. T. G. oduzima se nož ukupne duljine 19 cm, duljine oštrice 7,5 cm i širine oštrice 2,3 cm koji će se po čl. 79 st. 6 KZ/11 nakon pravomoćnosti presude uništiti.

              Protiv ove presude podnio je žalbu opt. T. G. po branitelju I. M. odvjetniku iz V. G. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, preinači prvostupanjsku presudu na način da optuženika oslobodi od optužbe, a podredno da prvostupanjsku presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku.

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

              U skladu s odredbom čl. 474 st. 1 Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08,76/09, 80/11, 91/11-odluka Ustavnog suda i 143/12 - dalje u tekstu: ZKP/08) spis je dostavljen na razgledavanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

              Žalba nije osnovana.

              Iako se u žalbi ističe žalbena osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka, razlozi žalbe odnose se isključivo na navode žalitelja o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Unatoč tome, sud drugog stupnja po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 476 st. 1 t. 1 ZKP/08 ispitao je prvostupanjsku presudu u odnosu na postojanje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 1 t. 1, 5, 6, 9 do 11 i st. 2 ZKP/08, te je utvrđeno da nije ostvarena niti jedna bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se pazi po službenoj dužnosti.

              Nasuprot tvrdnjama optuženika u žalbi, sud  prvog stupnja temeljitom je analizom i ocjenom provedenih dokaza, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te izveo valjane zaključke, koje je u svim odlučnim činjenicama obrazložio u presudi. Naime, nema dvojbe da je opt. T. G. nožem kojeg je imao uza se uboo u predjelu trbuha svog brata ošt. Z. G. i pritom mu nanio osobito tešku ozljedu ubodne rane trbuha s povredom trbušne maramice i poprečnog debelog crijeva s posljedičnim ispadanjem želuca i crijeva iz trbušne šupljine, te da je smrtna posljedica izostala isključivo hitnom medicinskom intervencijom. Također, slijedom provedenih personalnih dokaza, te psihijatrijskim vještačenjem, osnovano je utvrđeno je da su odnosi među braćom bili teško i duboko poremećeni na razini međusobne mržnje, čemu je znatno doprinijela njihova prekomjerna konzumacija alkohola (kod optuženika utvrđena koncentracija alkohola tempore criminis od oko 3,43 promila, što je teško pijano stanje) i osjećaj poniženosti optuženika zbog frustracija izazvanih ponašanjem oštećenika.

Nema dvojbe da je optuženik u kuću oštećenika došao s nožem, no njegova obrana da je ponio nož zbog lakšeg unosa hrane zbog loših zuba koje je trebao popraviti, te da je do ozljede došlo zbog prislanjanja tijela oštećenika na nož uslijed možebitnog pada na tlo, koju on ponavlja u žalbi, prvostupanjski sud je s pravom otklonio. Naime, iako je u odnosu na sam učin djela nebitno s kojim motivom je optuženik uzeo sa sobom nož kada je išao u kuću svog brata na njegov poziv, iz iskaza svjedoka J. F. proizlazi da se optuženik za vrijeme ručka nije služio tim nožem. Tu tvrdnju ovog svjedoka sasvim sigurno treba prihvatiti, s obzirom na njegov cjelokupni iskaz u kojem izuzetno negativnim opisuje ponašanje oštećenika spram optuženika, koje se sastojalo kako u verbalnim provokacijama, tako i konkludentnim činima kojima je izražavao prezir u nastojanju da optuženika omalovaži. Nadalje, vještakinja sudske medicine u svom nalazu i mišljenju isključuje mogućnost da bi do ovakve ubodne rane moglo doći do nasjedanja tijela oštećenika na nož, s obzirom na intenzitet i mehanizam nastanka uboda, no kada bi i postojala takva mogućnost, onda bi to bila situacija da osoba drži nož fiksiran čvrsto u šaci i da je šaka koja drži čvrsto nož oslonjena na prednju trbušnu stjenku osobe koja drži nož, no svakako isključuje sasvim mogućnost da bi pad oštećenika na nož kojeg optuženik drži u ruci slobodnoj u prostoru doveo do takve ozljede. Prema tome, osnovano je prvostupanjski sud na osnovi provedenih dokaza zaključio da je opt. T. G. ubodom nožem u vitalni dio tijela nanijevši mu pritom osobito tešku povredu imao namjeru usmrtiti svog brata ošt. Z. G., čime se u njegovom činu stječu sva bitna obilježja kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 110 u vezi čl. 34 KZ/11, pa stoga ni u tom dijelu žalba optuženika nije osnovana.

S obzirom na okolnost da se smatra da žalba optuženika koja sadrži žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja sadrži i žalbu na odluku o kazni i sigurnosnoj mjeri, to je prvostupanjska presuda ispitana i u tom dijelu.

Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da postoji cijeli niz olakotnih okolnosti vezanih za osobu optuženika, pri čemu se ne smije zanemariti njegova dosadašnja neosuđivanost i inače agresivno ponašanje oštećenika koji je do sada i osuđivan zbog nasilnog ponašanja prema svojoj obitelji, pa se kod njega očito radi o svojevrsnom modusu vivendi uz prekomjernu konzumaciju alkoholnih pića. Stoga, pored  okolnosti da je kazneno djelo ostalo u pokušaju (čl. 34 st. 2 KZ/11), te da je optuženik tempore criminis bio bitno smanjeno ubrojiv (čl. 26 KZ/11), za koje kazneni zakon predviđa mogućnost blažeg kažnjavanja, izrečena najblaža moguća kazna zatvora u trajanju od dvije godine, koju je moguće izreći za kazneno djelo iz čl. 110 KZ/11 po odredbama za ublažavanje kazne iz čl. 48 st. 1 i čl. 49 st. 1 t. 2 KZ/11, ukazuje se primjerenom, te je takvom kaznom u ovom slučaju moguće ostvariti sve zakonom predviđene svrhe kažnjavanja.

Također je pravilno prvostupanjski sud na temelju čl.69 KZ/11 opt. T. G. izrekao sigurnosnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu, budući da je na osnovi psihijatrijskog vještačenja utvrđeno da je optuženik kazneno djelo počinio u stanju bitno smanjene ubrojivosti i to zbog odlučujućeg djelovanja dijagnosticirane ovisnosti o alkoholu i teško pijanog stanja u kojem se nalazio tempore criminis, što sve upućuje na osnovani zaključak vještakinje psihijatrice da kod optuženika postoji visoki rizik da bude opasan za okolinu, tako da u budućnosti počini neko novo kazneno djelo. Stoga je u potpunosti osnovano prvostupanjski sud prihvatio prijedlog vještakinje psihijatrice o nužnosti izricanja sigurnosne mjere liječenja od ovisnosti o alkoholu, a odluka o izricanju ove sigurnosne mjere u dovoljnoj mjeri je obrazložena u razlozima presude.

Odluka o oduzimanju noža kojim je počinjeno kazneno djelo u potpunosti je utemeljena na odredbi o oduzimanju predmeta iz čl. 79 st. 1 KZ/11, kako je u dovoljnoj mjeri obrazloženo u prvostupanjskoj presudi.

Kako Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 476 st. 1 t. 1 i 2 ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se pazi po službenoj dužnosti, a niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, to je po odredbi čl. 482 ZKP/08 presuđeno kao u izreci.

U Zagrebu 9. ožujka 2017 godine