Poslovni broj Gž-180/2019-2

  Poslovni broj Gž-180/2019-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Puli-Pola, po sutkinji toga suda Nataši Babić, u pravnoj stvari tužiteljice R. N. iz O., OIB: …, zastupane po punomoćnicima T. V. i N. R., odvjetnicima iz V., protiv tuženika 2.s. d.o.o. Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku H. L., odvjetniku iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 54-Pn-763/17-15 od 29. studenog 2018.,11.ožujka 2019.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

 

Djelomično se prihvaća žalba tuženika, te se preinačava presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 54 Pn-763/17-15 od 29. studenog 2018., tako da preinačena u cijelosti glasi:

 

Nalaže se tuženiku da tužiteljici plati 15.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. ožujka 2017. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje duže od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i st. 8. Zakona o obveznim odnosima kao i nadoknaditi joj troškove prvostupanjskog postupka u iznosu od 748,00 kuna sve u roku od 15 dana.

 

Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva do iznosa od 30.000,00 kuna tužiteljica se odbija.

 

Nalaže se tužiteljici da plati tuženiku trošak žalbe u iznosu od 1.231,50 kuna  u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom u stavku I. naloženo je tuženiku da tuženici na ime naknade štete isplati 30.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 15. ožujka 2017. pa do isplate te parničnim troškom od 4.000,00 kuna. Stavkom II. izreke, koji nije pobijan žalbom, odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice preko dosuđenih 30.000,00 kuna do utuženih 75.000,00 kuna, te je stavkom III. naloženo tužiteljici da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka od 3.937,50 kuna.

 

Protiv navedene prvostupanjske presude tuženik je podnio pravovremenu žalbu iz svih žalbenih razloga. Smatra da je počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354 . st. 2. toč. 11 ZPP-a jer su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni. Navedeno se odnosi na obrazloženje presude gdje se na stranici 5 navodi u prvom ulomku da je nakladnik objavio neprovjerenu informaciju dok je na stranici 4 iste presude sud utvrdio da je novinar provjerio informaciju, te na koji način je provjeru izvršio. Nadalje je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer nisu utvrđene sve činjenice relevantne za primjenu čl. 21. st. 4. Zakona o medijima. Naime nedostaje kauzalni neksus između objave članka tuženika i štete koja bi tužiteljici nastala s obzirom da je tužiteljica niz godina spominjana u medijima upravo povodom predmetne činjenice, da je pravomoćno osuđena za prijetnje smrću, pa se eventualna šteta, ako se utvrdi, ne može nedvojbeno povezati sa predmetnim člankom. Ukazuje se na pravo i obvezu medija da ukazuju na anomalije u društvu i aktere političke scene u Republici Hrvatskoj te dosuđivanje novčane naknade za objavljivanje informacija mora biti opravdano i u cilju propisanom čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima. Naime, tuženik ima pravo na slobodu izražavanja mišljenja i širenja informacija a kako ukazuju i odluke Europskog suda za ljudska prava koje se temelje na Konvenciji o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda na koje žalitelj ukazuje. Stoga je informacija da je tužiteljica, koja se bavi politikom i pretendira odlučivati o sudbini javnosti, počinitelj kaznenog djela, prijetnje smrću, svakako informacija koju javnost mora znati pogotovo što je djelo počinila upravo prema svojoj kolegici u obnašanju funkcije članice statutarne komisije Socijaldemokratske partije. Nadalje tužiteljica nije dokazala da joj je objavljeni članak prouzročio izuzetno veliku povredu prava osobnosti, jer svaka povreda prava osobnosti ne znači bezuvjetno pravo oštećenika na isplatu pravične novčane naknade. Takvo pravo postoji samo u slučaju jakog napada koji prema svom intenzitetu, trajanju i prilikama ukazuje na jasno manifestiranu povredu časti i ugleda što u konkretnom slučaju nije ostvareno. Ističe se da su ispunjene pretpostavke propisane čl. 21. st. 4. Zakona o medijima te je tužbeni zahtjev tužiteljice trebalo odbiti jer su ispunjeni svi uvjeti za ekskulpaciju nakladnika, pogotovo što su sve informacije koje su iznesene o tužiteljici točne, a što je i učinjeno nespornim tijekom postupka. Ističe se da je sama tužiteljica tuženiku potvrdila točnost navedene informacije navodeći da se makla iz političkog života. Također je objavljen i ispravak informacije iako navedeno nije bilo potrebno s obzirom da su informacije iz članka bile točne. Ako se radi o političarima, a u slučaju ukoliko su proglašeni krivim za kazneno djelo, navedenu informaciju treba objaviti bez obzira na rehabilitaciju. Tako je žalitelj postupao i u drugim slučajevima, pa tako i slučaju Pere Ćorića koji je bio pravomoćno osuđen za pronevjeru i krivotvorenje, jer se radilo o javnom interesu, dakle tuženik je postupao maksimalno profesionalno i etično. Poduzeo je sve  potrebne mjere provjere informacije, kontaktirao tužiteljicu prije objave, te mu je i sam sud dostavio presude u konkretnom predmetu. Osporava se i visina dosuđene naknade koja nije opravdana te je previsoka i predstavlja prosječnu godišnju plaću radnika u trgovini u Republici Hrvatskoj. Pogrešno je primijenjeno materijalno pravo jer je Zakon o medijima lex specialis u odnosu na Zakon o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji i ima primat u primjeni. Osporava se i odluka o parničnim troškovima te je žalbeni prijedlog da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužiteljice odbije u cijelosti, te tužiteljicu obveže na snašanje troškova prvostupanjskog postupka kao i troškova žalbe.

 

Sa žalbom tuženika postupljeno je temeljem čl. 359. Zakona o parničnom postupku.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba tuženika djelomično je osnovana.

 

Prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice te joj dosudio pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 30.000,00 kuna (u preostalom dijelu do 75.000,00 kuna zahtjev je odbijen) sa obrazloženjem u bitnome da je tuženik o tužiteljici objavio informaciju koju nije smio objaviti prema Zakonu o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji, te je slijedom navedenoga, jer je utvrdio da je objavljenom informacijom tužiteljici povrijeđeno pravo osobnosti, tužiteljici dosudio pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 30.000,00 kuna temeljem čl. 1100. u svezi čl. 19. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

 

Prvostupanjski sud u donošenju presude, suprotno žalbenim navodima, nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud prvog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365.st.2. Zakona o parničnom postupku, pa tako nije počinio ni onu na koju se ukazuje žalbenim razlozima iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer ne postoji nikakve kontradiktornosti i proturječnosti u prvostupanjskoj presudi pa tako ne postoji niti navedena povreda u svezi sa kontradiktornošću presude na stranici 5 prvi ulomak te na stranici 4 iste presude. Žalitelj neosnovano navodi da je prvostupanjski sud u dijelu obrazloženja naveo da je nakladnik objavio neprovjerenu informaciju te da je na drugom mjestu obrazloženja naveo da je novinar provjerio informacije te na koji je to način provjerio. Naime, ne radi se o kontradikciji s obzirom da je novinar provjeravao informacije što nije sporno, a prvostupanjski sud je naveo da je objavio neprovjerenu informaciju (jer nije izvršio provjeru te informacije u pogledu činjenice da li je tužiteljica rehabilitirana za kazneno djelo o kojem je tuženik objavio informaciju).

 

I činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno koje u osnovi žalitelj niti ne osporava u žalbi, pa je tako u prvostupanjskom postupku utvrđeno:

- da je tuženik u dnevnom listu 2.s. od 20.12. 2016. objavio članak u kojem je naveo da nova članica statutarne komisije S.-a (tužiteljica) ima iza sebe pravomoćnu presudu zbog prijetnji smrću kolegici,

- da je tužiteljica pravomoćnom presudom Općinskog suda u Garešnici posl. br. K-77/08 od 23.10.2008. koja je postala pravomoćna 29.01.2008. osuđena za kazneno djelo prijetnje iz čl. 129. st. 2. Kaznenog zakona iz 1997. godine,

- da je za to kazneno djelo rehabilitirana rješenjem Ministarstva pravosuđa od 09.07.2013. sa danom 29. siječanj 2013. budući je istekao zakonski rok od 3 godine od dana isteka roka provjeravanja,

- da je autor spornog članka provjerio sve informacije vezane uz sadržaj tog članka te je utvrdio točnost navedene informacije,

- da autor informacije nije provjerio da li je tužiteljica rehabilitirana u svezi sa predmetnim kaznenim djelom,

- da je povodom objavljenog članka tuženik objavio ispravak informacije 29.siječnja 2017.

- da je objavljenim člankom, unatoč objavi ispravka informacije, tužiteljici nastala povreda prava osobnosti koja je imala utjecaj kako je njen privatni život tako i na njenu političku aktivnost kao članice političke stranke zbog čega je osjećala nelagodu i stres, te je bila u depresiji.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo u pogledu osnovanosti zahtjeva tužiteljice za naknadom štete. Naime u konkretnom slučaju radilo se o objavi informacije čija objava je bila zabranjena  temeljem Zakona o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji (NN 143/12, 105/15, 32/17) gdje je čl. 18. propisano da počinitelj kaznenog djela koji je pravomoćno osuđen ili oslobođen kazne ima pravo nakon proteka zakonom određenog vremena i pod uvjetima koji su određeni tim zakonom smatrati se osobom koja nije počinila kazneno djelo, a njezina prava i slobode ne mogu se razlikovati od prava i sloboda osoba koje nisu počinila kazneno djela. Sukladno čl. 19. st. 5. tog zakona tužiteljica kao rehabilitirana osoba smatra se neosuđivanom i svaka upotreba podataka o osobi kao počinitelju kaznenog djela je zabranjena, upotreba tih podataka nema pravni učinak, a rehabilitirana osoba ima pravo nijekati prijašnju osuđivanost i zbog toga ne smije biti pozivana na odgovornost niti imati bilo kakve pravne posljedice.

 

S obzirom na navedene zakonske odredbe tuženik nije smio objaviti informaciju da je tužiteljica osuđivana osoba jer se ona ima  smatrati neosuđivanom osobom, pa iako su točni navodi iz spornog članka, oni nisu smjeli biti objavljeni. Žalitelj se neosnovano  poziva na Zakon o medijima, na potrebnu dostupnost informacija građanima te javnom interesu, kao i što se neosnovano poziva na veći broj odluka domaćih sudova kao i odluka Europskog suda za ljudska prava s obzirom da se u tim slučajevima ne radi o situaciji da su objavljeni podaci o osuđivanosti osoba koje su rehabilitirane i koje se temeljem Zakona o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji imaju smatrati neosuđivanim osobama.

 

Čl. 21. st. 4. Zakona o medijima (NN 59/04, 84/11, 81/13) propisano je  kada nakladnik ne odgovara za štetu, međutim niti jedan od uvjeta iz navedenog članka se ne odnosi na konkretan slučaj, jer je tuženik objavio netočnu informaciju da je tužiteljica osuđena za kazneno djelo. Naime, zbog rehabilitacije tužiteljica se ima smatrati neosuđivanom osobom, pa je objava informacije o njenoj osuđivanosti zabranjena i ima se smatrati netočnom. Tuženiku kao nakladniku nije mogla ostati nepoznata činjenica pravnih posljedica rehabilitacije pogotovo što je imao na uvid i kazneni predmet. Tuženika ne može dovesti u povoljniju pravnu poziciju niti eventualno neznanje autora spornog članka, novinara Sanjina Šeparovića, za postojanje Zakona o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji, jer nepoznavanje prava ne oslobađa tuženika od odgovornosti, a žalbeni navodi da se javne osobe ne bi trebale skrivati iza tog zakona nisu pravno relevantni, jer se zakon primjenjuje na sve, pa tako i na javne osobe.

 

Iz navedenog razloga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio tuženika odgovornim za štetu koja je tužiteljici počinjena objavom informacije koju tuženik nije smio objaviti.

 

Međutim, po stavu ovog suda osnovana je žalba tuženika zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a što se odnosi na dosudu visine pravične novčane naknade koju je sud dosudio u iznosu od 30.000,00 kuna. Po stavu ovog suda pravilnom primjenom čl. 1100. u svezi s čl. 19. st. 2. Zakona o obveznim odnosima za konkretnu povredu prava osobnosti primjerena je novčana naknade u iznosu od 15.000,00 kuna neovisno o tome što je svakako tužiteljica trpjela određenu nelagodu kod objave predmetnog članka, ali prilikom odluke o visini dosude pravične novčane naknade ovaj sud je uzeo u obzir da je objavljena informacija o osuđivanosti tužiteljice točna, osim što ista nije smjela biti objavljena, te da je tužiteljica dijelom  obeštećena činjenicom ispravka netočne informacije koju je tuženik objavio.

 

Slijedom navedenoga, a i s obzirom na odredbu čl. 1100. st. 2. Zakona o obveznim odnosima prema kojem će pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih duševnih bolova, to je po stavu ovog suda pravična novčana naknade za predmetnu povredu prava osobnosti 15.000,00 kuna, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice odbijen kao previsoko postavljen.

 

Iz navedenog razloga kako je prvostupanjski sud na pravilo i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, to je prvostupanjska presuda preinačena temeljem čl. 373. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku.

 

Temeljem čl. 166. st. 2. i 154 st. 2. ZPP-a odlučeno je o parničnom trošku prvostupanjskog postupka i žalbe.

 

Trošak prvostupanjskog postupka tužiteljice iznosi 5.625,00 kuna, a tuženika 6.562,50 kuna, kako je pravilno obračunao prvostupanjski sud. Tužiteljica je uspjela sa osnovom svog zahtjeva, pa joj je priznata po tom osnovu polovina parničnog troška ili 2.812,00 kuna. U pogledu visine tužiteljica je uspjela sa 20% zahtjeva, a tuženik sa 80%, pa je u tom dijelu trošak tužiteljice 560,00 kuna, a tuženika 2.624,00 kune. Dakle, ukupni trošak prvostupanjskog postupka tužiteljici je priznat u iznosu od 3.372,00 kune, a tuženiku 2.624,00 kune, pa prijebojem navedenih iznosa tuženik je dužan tužiteljici naknaditi trošak od 748,00 kuna.

 

Tuženiku je priznat trošak žalbe u dijelu u kojem je sa istom uspio, od 50%, pa je tuženiku za sastav žalbe sa PDV-om i pristojbom na žalbu priznato ukupno 1.231,50 kuna. 

 

                                                          Pula-Pola, 11.ožujak 2019.

 

              Sutkinja

 

              Nataša Babić, v.r.