Broj: Kž 312/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Z. G. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u  Rijeci od 19. prosinca 2014. broj K-54/09, u sjednici održanoj 9. ožujka 2017., u nazočnosti branitelja opt. Z. G., odvjetnika mr. D. M. iz O. te odvjetnika N. Ž. R. i G. G. iz R.,

r i j e š i o   j e:

              Prihvaćaju se žalbe opt. Z. G. i opt. D. K. te se ukida pobijana presuda i predmet upućuje sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom oglašeni su krivima opt. Z. G. i opt. D. K., zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11 pa je opt. Z. G. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, uz uračunavanje vremena provedenog u pritvoru od 1. listopada 2001. do 20. listopada 2001., dok je opt. D. K., uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, te mu je, temeljem čl. 56. KZ/11, izrečena uvjetna osuda tako da se ta kazna neće izvršiti ako u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

Temeljem čl. 148. st. 1. i 3. u vezi čl. 145. st. 1. i 2., toč. 1. i st. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), optuženici su obavezani na snašanje troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žale se oba optuženika.

Opt. Z. G. podnosi zasebne žalbe po braniteljima mr. D. M., G. G. i N. Ž. R. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe, a podredno da se ta presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Ujedno su svi branitelji optuženika zatražili obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

Zasebne žalbe optuženika podnesene su iz istovrsnih razloga te u procesnom smislu čine jednu cjelinu.

Opt. D. K. se žali po branitelju T. S., odvjetniku iz R., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Zatražena je obavijest optuženika i njegovog branitelja o sjednici drugostupanjskog vijeća.

Odgovor na žalbe podnio je državni odvjetnik u kojem pobija žalbene navode ističući njihovu neosnovanost te predlaže da se iste odbiju, a prvostupanjska presuda u cijelosti potvrdi.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

Sjednici drugostupanjskog vijeća nazočili su branitelji opt. Z. G. i to mr. D. M., G. G. i N. Ž. R. koji su izložili navode podnesenih žalbi i ostali kod žalbenih prijedloga. Iako uredno obaviješteni, sjednici nisu pristupili opt. Z. G., opt. D. K. te njegov branitelj, kao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, pa je sjednica održana u njihovoj nenazočnosti, sukladno čl. 475. st. 5. ZKP/08.

              Žalbe optuženika su osnovane.

              Iako nisu ostvarene žalbom istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 7. i 9. ZKP/08, u pravu je opt. Z. G. da je pobijanom presudom ostvarena apsolutna bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 10. ZKP/08 jer je novom osuđujućom presudom povrijeđena zabrana reformatiae in peius propisana u čl. 13. ZKP/08 .

Naime, prethodno je u ovom postupku bila donesena presuda Županijskog suda u Rijeci od  4. studenog 2005. broj K-73/01 kojom su optuženici bili oglašeni krivima zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. i 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97) činjenično opisanog u izreci te presude i to: opt. Z. G. na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci uz mjeru oduzimanja imovinske koristi stečene kaznenim djelom u iznosu od 427.109,60 kn, dok je opt. D. K. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedanaest mjeseci te mu je primijenjena uvjetna osuda s rokom kušnje od tri godine.

Pored optuženika, žalbu protiv te presude podnio je državni odvjetnik, ali samo zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se obojici optuženika izreknu strože kazne.

Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 10. lipnja 2009. broj I Kž-877/06 prihvaćene su žalbe optuženika i ukinuta je pobijana presuda zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, dok je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni postala bespredmetna.

U ponovljenom suđenju, na raspravi od 27. studenog 2014., državni odvjetnik je djelomično izmijenio činjenični opis kaznenog djela, a također i pravnu te zakonsku oznaku kaznenog djela smatrajući da se sukladno čl. 3. st. 2. KZ/11, ovdje radi o kaznenom djelu iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11.

Prema čl. 489. st. 1. ZKP/08, nakon ukidanja presude prvostupanjski sud uzet će za osnovu prijašnju optužnicu koja je, u konkretnom slučaju, činjenično prihvaćena u izreci ranije prvostupanjske presude protiv koje se državni odvjetnik žalio samo zbog odluke o kazni. Navedenu optužnicu dopušteno je u ponovljenom suđenju izmijeniti, ali samo u ograničenom opsegu tako da optuženici ne budu dovedeni u teži položaj. Nastavno tome, sud je dužan voditi računa da nova presuda ne smije biti izmijenjena na štetu optuženika u pogledu pravne oznake djela, oblika krivnje te kaznenih sankcija, ali i dodavanja znatne kriminalne količine u činjenični opis kaznenog djela. Naime, u ponovljenom suđenju do kojeg je došlo isključivo povodom žalbe optuženika, ne može se utvrđivati nepovoljnije činjenično stanje od onog utvrđenog u prijašnjoj presudi niti je prvostupanjski sud ovlašten prilikom donošenja nove odluke prihvatiti novu, nepovoljniju inkriminaciju za optuženika, jer bi tako, prihvaćanjem vlastite žalbe, a u odsutnosti pravovremene inicijative državnog odvjetnika, optuženik bio doveden u teži položaj nego prije. To ujedno znači da se izmjena odnosno proširenje činjeničnog opisa kaznenog djela ne smije odnositi na okolnosti koje bi predstavljale odlučne činjenice o kojima ovisi primjena neke od odredbi kaznenog zakona.

U pravu je opt. Z. G. da su optuženici izrekom sada pobijane presude osuđeni za kazneno djelo s većom i drugačijom količinom kriminalne aktivnosti od one koja je bila predmetom ranije prvostupanjske presude. Iako sama činjenica tekstualnog povećanja inkriminacija sa 13 na 28 redaka, kako žalba ukazuje, ne mora istovremeno ukazivati i na povećanja kriminalne djelatnosti optuženika, u konkretnom slučaju došlo je do unošenja novih činjeničnih tvrdnji od kojih ovisi svojstvo opt. Z. G. kao odgovorne osobe u smislu obilježja kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. i 4. KZ/97, odnosno osobe koja je povrijedila dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa o kojima se ovlaštena brinuti u smislu čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11.

Naime, nije sporno da je opt. Z. G. u vrijeme događaja imao svojstvo odgovorne osobe kao direktor TD I.-l. d.o.o. te ujedno predsjednik Nadzornog odbora tvrtke P. š. d.d. Međutim, inkriminirani ugovor o ustupu poslovnih udjela od 12. svibnja 1998. sklopio je isključivo kao fizička osoba tj. jedini imatelj poslovnih udjela u TD I.-l. d.o.o., a s druge strane, ugovor je u ime TD "I. - G." d.o.o. potpisao njezin direktor, opt. D. K. kao jedini član Uprave. Iako u prvobitnoj optužnici nisu bile naznačene okolnosti temeljem kojih bi opt. Z. G. faktički stekao svojstvo odgovorne osobe u TD "I. - G." d.o.o., to se u ponovljenom suđenju dodaje u činjenični opis  kaznenog djela riječima "… u kom svojstvu je od strane Uprave tog trgovačkog društva (P. š.) bio ovlašten i odgovoran za donošenje svih bitnih odluka te za kontrolu i nadzor nad poslovanjem TD "I. - G." d.o.o. R.". Upravo ove činjenične tvrdnje koje su predmetom izmijenjene optužnice trebale biti po stajalištu optužbe, ali i prvostupanjskog suda, ukazivati da je opt. Z. G., iako predsjednik Nadzornog odbora vladajućeg društva P. š. d.d., faktički bio odgovoran i za donošenje poslovnih odluka u ovisnom društvu "I. - G." d.o.o. te bi kao takav stekao svojstvo odgovorne osobe u toj pravnoj osobi.

              Dakle, izmjenom optužnice u ponovljenom suđenju unose se nove okolnosti od kojih ovisi bitno obilježje kaznenog djela pa je prihvaćanjem ovih dijelova optužnice u prvostupanjskoj presudi, opt. Z. G. doveden u teži položaj.

              Pored toga, sada se u izmijenjeni činjenični opis kaznenog djela dodaje da su optuženici postupali "koristeći položaj i ovlasti te postupajući protivno odredbi čl. 430. Zakona o trgovačkim društvima da poslove društva vode s pažnjom urednog i savjesnog gospodarstvenika, zlorabeći ovlaštenje za potpisivanje dokumentacije platnog prometa i raspolaganja sredstvima po računima tih trgovačkih društava", čime se na novi, drugačiji način opisuje bit njihovog kriminalnog postupanja. Također, u činjenični opis kaznenog djela unosi se novi termin "tobože" koji bi ukazivao na unaprijed stvorenu namjeru optuženika o sklapanju fiktivnog ugovora, iako to ranije nije bilo inkriminirano, barem ne na takav način. Isto tako, i nastupjela posljedica financijske štete za TD "I. - G." u iznosu od 1.090.000,00 kn, sada se dopunjuje tvrdnjom da to trgovačko društvo, uslijed neupisivanja promjene vlasnika poslovnih udjela u sudskom registru kod Trgovačkog suda u Rijeci, "nije postalo jedini član društva I.-l. d.o.o. R. te stoga i nije moglo slobodno raspolagati poslovnim udjelima tog društva".

Navedene izmjene činjeničnog opisa kaznenog djela za optuženike su u ukupnosti nepovoljnije i teže, jer ne samo da omogućuju zaključak o ostvarivanju bitnih obilježja kaznenog djela, već i proširuju obim njihovog kriminalnog postupanja pa neovisno o tome da li su te izmjene utjecale na odmjeravanje kazne ili nisu, one u suštini dovode optuženike u teži položaj od onog utvrđenog u ranijoj presudi.

Konačno, žalba pravilno ukazuje da je od opt. Z. G. u ponovljenom suđenju oduzeta imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u iznosu od 1.090.000,00 kn, za razliku od one koja mu je oduzeta tijekom prethodnog suđenja u iznosu od 427.109,60 kn, tj. u ponovljenom suđenju mu je u povodu vlastite žalbe oduzeta imovinska korist u značajno većem iznosu.

Slijedom izloženog, pobijanom presudom je ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 10. ZKP/08 koja, u konkretnom slučaju, treba dovesti do njezinog ukidanja s obzirom da stanje stvari ne opravdava preinačenje presude u smislu čl. 486. st. 1. ZKP/08.

Također, ostvarena je i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 posljedicom koje se osuđujuća presuda ne može ispitati, a time, za sada, niti prihvatiti.

U pravu su žalitelji da obrazloženje pobijane presude ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje tvore biće kaznenog djela opisanog u izreci te presude, dok se istovremeno navode opširni razlozi glede postupanja opt. Z. G. vezano za sklapanje ugovora o kupoprodaji nekretnina između TD I.-l. d.o.o. i P. š. d.d. od 25. lipnja 1999. Usprkos toga što taj ugovor nije predmetom inkriminacije niti je sklopljen u inkriminiranom periodu, prvostupanjski sud ga cijeni relevantnim za kaznenu odgovornost optuženika u smislu da "postojanje tog ugovora potvrđuje zlouporabu prvog". Ovim potonjim razlozima prvostupanjski sud, u stvari, izlazi izvan okvira optužnice koja je, usput rečeno, od početka bila manjkavo sastavljena.

Naime, za postojanje kaznene odgovornosti optuženika odlučno je utvrditi da li je šteta za TD "I. - G." nastupila već samom činjenicom sklapanja ugovora o ustupu poslovnih udjela od 12. svibnja 1998. ili, pak, time što taj ugovor odnosno prijenos poslovnih udjela tvrtke I.-l. d.o.o. na tvrtku "I. - G." nije upisan u sudski registar kod Trgovačkog suda u Rijeci. Odgovor na prvo pitanje nije sporan jer i knjigovodstveno-financijski vještak B. P. smatra da sklapanjem tog ugovora u javnobilježničkoj formi za "I. - G." nije nastupila šteta, a to prihvaća i prvostupanjski sud. Međutim, u odgovoru na drugo pitanje bilo je potrebno navesti razloge zbog čega prvostupanjski sud smatra da je trenutak upisa promjene članstva u sudski registar odlučan za nastup štete, kako u financijskom smislu, tako i u smislu nemogućnosti tog društva da slobodno raspolaže kupljenim poslovnim udjelima, kako se tvrdi u izmijenjenoj optužnici. U tom kontekstu nužno je odgovoriti radi li se o konstitutivnoj radnji koja trenutkom upisa u sudski registar stvara posljedice za poslovne odnose društva ili je ta radnja samo deklaratorne naravi, kako tvrde žalitelji ukazujući na odredbe čl. 410. st. 2. i 3. te čl. 411. tada vrijedećeg Zakona o trgovačkim društvima, u kojem slučaju bi "I. - G." stekla pravo slobodnog raspolaganja poslovnim udjelima već trenutkom upisa promjene članstva u knjizi poslovnih udjela. Ovom potonjem zaključku govore u prilog stručni komentari priloženi uz žalbe, ali i odluka Ustavnog suda RH broj U-III-47/2011 od 21. siječnja 2013. koja obrađuje sličnu pravnu problematiku.

Imajući u vidu specifičnost konkretnog poslovnog odnosa, prvostupanjski sud zaključuje da je propust optuženika da ishode upis promjene članstva u sudskom registru i time to na transparentan način objave drugim poslovnim subjektima, imao konstitutivan značaj za nastup štete, ali za takve svoje zaključke uopće ne navodi razloge, na što žalitelji s pravom ukazuju.

Osim toga, obrazlažući postojanje zle namjere opt. Z. G. da si sklapanjem tog ugovora pribavi nepripadnu materijalnu dobit, prvostupanjski sud zaključuje da je upravo na njemu bila dužnost poduzeti sve potrebne radnje za provedbu upisa u sudski registar, a što da je namjerno propustio učiniti. Nasuprot tome, iz postojećih dokaza u spisu na koje žalitelji ukazuju, a ponajprije prijave TD I.-l. d.o.o. za upis promjene članstva koja je kod Trgovačkog suda u Rijeci zaprimljena 28. svibnja 1998. te priložene dokumentacije, kao i dopisa zastupnice I.-l. odvjetnice E. Đ. zaprimljenog na sudu 7. lipnja 1999., ali i vlastoručne molbe opt. Z. G. za produljenje roka upisa u sudski registar "zbog odsutnosti člana uprave čije su izjave neophodne" (list 201 spisa), za sada, ne može se zaključiti da bi neaktivnost opt. Z. G. bila osnovnim razlogom odbacivanja prijave za upis u sudski registar. Pri tome, iako prvostupanjski sud smatra bitnom spoznaju opt. Z. G. da je nemogućnost upisa u sudski registar posljedica blokade žiro-računa "I. - G.", suprotno proizlazi iz dokumentacije ZAP-a (list 1359-1373) gdje se navodi da je žiro-račun te tvrtke bio aktivan u periodu od 15. svibnja 1998. do 27.  rujna 1999. (kada je blokiran od strane poreznih organa), dakle, žiro-račun tvrtke "I. - G." bio je aktivan za vrijeme čitavog postupka pred Trgovačkim sudom u Rijeci.

S druge strane, žalitelji osnovano ukazuju na dopunu nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka s rasprave od 27. listopada 2014. prema kojem je, nakon prijenosa poslovnih udjela tvrtke I.-l. kao ustupitelja na tvrtku "I. - G.", kao primatelja, tvrtka I.-l. ostala samostalni pravni subjekt te je mogla i dalje samostalno i legalno poslovati na tržištu pa i prodavati svoju imovinu, neovisno o tome što su poslovni udjeli društva ugovorom od 12. svibnja 1998. bili prodani tvrtki "I. - G.".

Navedeno potvrđuje stajalište žalitelja da stjecanje imovine društva treba razlikovati od stjecanja vlasništva poslovnih udjela tog društva kojim se, u biti, stječe pravo upravljanja imovinom, a ne imovina kao takva. To uočava i prvostupanjski sud kada ocjenjuje postupanje opt. Z. G. kroz sadržaj Izjave o usklađenju od 15. svibnja 1998. gdje se u čl. 15. propisuje način donošenja odluka tog društva, između ostalog i odluke o povećanju ili smanjenju temeljnog kapitala te prijenosu imovine. Međutim, postupanje tog optuženika suprotno poslovnim aktima društva nije inkriminirano u optužnici, već upravo i jedino propusti optuženika vezani za upis promjene članstva u sudski registar što, prema sadašnjem stanju stvari, ne bi bilo od utjecaja na nastup štete.

Kako su time ovi navodi žalbe optuženika osnovani, trebalo je pobijanu presudu ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku, sukladno čl. 483. ZKP/08.

U ponovljenom suđenju prvostupanjski će sud otkloniti nedostatke na koje mu je ovdje ukazano te će, nakon što državni odvjetnik uskladi navode optužnice u dopuštenom opsegu pazeći da time optuženike ne dovede u teži položaj u odnosu na prvobitnu optužnicu, ali i u odnosu na činjenični opis kaznenog djela kakav je utvrđen u sada pobijanoj presudi (po sudu ispušteni navod "nisu upisali u knjigu poslovnih udjela"), donijeti novu na zakonu osnovanu presudu koju je dužan i valjano obrazložiti.

Zagreb, 9. ožujka 2017.