Broj: Kž 109/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. S. M. zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi opt. S. M., podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 17. listopada 2014. broj: K-19/12, u sjednici održanoj dana 14. ožujka 2017.,

r i j e š i o   j e:

              Prihvaća se žalba opt. S. M., ukida se pobijana presuda u osuđujućem dijelu i predmet u tom dijelu upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom Županijski sud u Splitu je pod toč. I) proglasio krivim opt. S. M. zbog kaznenog djela protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju, opisanog i kažnjivog po čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/11, činjenično i pravno opisanog pod toč. 1., te ga osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, pa mu je na temelju čl. 56. KZ/11 izrekao uvjetnu osudu i odredio da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženik u roku od pet godina ne počini novo kazneno djelo.

              Na temelju čl. 77. st. 1. KZ/11 od optuženika je oduzeta imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u iznosu od 3.557.837.90 kn.

              Na temelju čl. 71. st. 1. KZ/11 prema opt. S. M. primijenjena je sigurnosna mjera zabrane obavljanja poslova članova uprave trgovačkih društava u trajanju od pet godina, te je, sukladno odredbi čl. 71. st. 5. KZ/11, određeno da će se, ako optuženik ne postupi prema zabrani obavljanja navedene dužnosti, primijeniti odredba čl. 58. st. 5. KZ/11, prema kojoj sud može opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne osuđeniku koji bez opravdanog razloga krši zabranu koja mu je određena sigurnosnom mjerom izrečenom uz uvjetnu osudu.

              Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi sa čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1. do 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08), optuženik je obvezan na ime troškova vještaka isplatiti iznos od 9.275,87 kn, a na ime troškova paušala iznos od 7.000,00 kn, dok će na temelju čl. 145. st. 4. ZKP708 troškovi branitelja po službenoj dužnosti biti isplaćeni iz sredstava tijela koje vodi postupak, a naplatit će se kasnije od optuženika o čemu će se donijeti posebno rješenje.

              Nasuprot tomu, pod toč. II. izreke prvostupanjski je sud na temelju čl. 452. toč. 3. ZKP/08 odbio optužbu protiv opt. S. M. zbog tri kaznena djela, i to jednog produljenog kaznenog djela protiv gospodarstva, utaje poreza ili carine iz čl. 256. st. 1. u vezi s čl. 52. KZ/11, opisanog pod toč. 2., jednog kaznenog djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja, zlouporabe stečaja iz čl. 282. st. 3. u vezi sa st. 2. i 1. KZ/11, opisanog pod toč. 3., i jednog kaznenog djela protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju, iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/11, opisanog po toč. 4. izreke te presude.

              Na temelju čl. 148. ZKP/08 određeno je da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/08 i nužni izdaci i nagrada branitelju u odnosu na taj dio postupka padaju na teret proračunskih sredstava suda.

              Prije svega, treba naglasiti da je odbijajući dio pobijane presude postao pravomoćan, jer protiv tog dijela nije podnesena žalba.

Protiv osuđujućeg dijela te presude podnio je žalbu opt. S. M. po branitelju B. T. M., odvjetniku iz S., i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, oduzimanju imovinske koristi, sigurnosnoj mjeri i troškovima postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi od optužbe u cijelosti, odnosno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i donošenje nove odluke.

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

              Spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/0897, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

              S obzirom da je opt. S. M. u žalbi zahtijevao da bude izviješten o sjednici, to je, u skladu s odredbom čl. 475. st. 2. ZKP/08, i učinjeno, a sjednica je održana, na temelju čl. 474. st. 5. ZKP/08, u odsutnosti uredno obaviještenih opt. S. M., njegovog branitelja i državnog odvjetnika.

              Žalba je osnovana.

              Opravdano optuženik ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, jer je izreka presude proturječna razlozima, a i izneseni razlozi su potpuno nejasni.

              Naime, optuženik se tereti da je u vremenu od 2004. do 2009. kao jedini osnivač i član uprave trgovačkog društva S. d.o.o. S. suprotno odredbama čl. 252. Zakona o trgovačkim društvima, u nakani da se neosnovano okoristi u velikom iznosu, znajući da to trgovačko društvo ne ostvaruje dobit koja bi opravdala takve isplate, u više navrata zatražio za sebe isplate s računa društva od ukupno 4.751.190,50 kn, iako je dobit ostvarena u tom periodu iznosila svega 1.183.362,60 kn, koji novac je uzeo i zadržao za sebe naloživši neistinito prikazati u knjigovodstvu društva taj iznos kao pozajmice vlasniku, oštetivši tako društvo S. d.o.o. za ukupno 3.567.837,90 kn.

              Iz ovako koncipiranog činjeničnog opisa inkriminacije, za koji je optuženik pobijanom presudom i proglašen krivim, slijedi da se inkriminirano ponašanje u bitnom sastoji u isplatama optuženiku s računa društva na ime akontacije dobiti, iako na njih optuženik u cijelosti nije imao pravo, budući da one premašuju ostvarenu dobit za iznos koji predstavlja imovinsku korist, u kojem segmentu je njegovo postupanje nedopušteno i po ocjeni državnog odvjetnika, pa onda i suda prvog stupnja, predstavlja kazneno djelo. Takvo ponašanje je, nadalje, prema činjeničnom supstratu optuženik neistinito prikazao u knjigovodstvu kao davanje pozajmica vlasniku, odnosno jedinom članu društva.

No, iz obrazloženja pobijane presude slijedi da je prvostupanjski sud utvrdio kako „optuženi kao direktor trgovačkog društva S. zna da njegovo društvo posluje s gubitkom i unatoč tome uzima velike pozajmice na svoje ime kao fizička osoba“, nakon čega se taj sud upušta u procjenu rizičnosti ulaganja novca kako ga je prikazao optuženik u obrani (tj. da je podigavši inkriminirani iznos najveći dio kao fizička osoba uložio u osnivanje firme u Omanu, kako bi se distribuirali proizvodi S.-a u arapskim zemljama), dodajući da su i ispitani svjedoci potvrdili kako je optuženik „uzimao pozajmice i sam ih potpisivao, sam određivao rok vraćanja pozajmica i sam sebe pozivao kada će pozajmice vratiti, što se naravno nije dogodilo“. Prvostupanjski sud potom zauzima stanovište da je „previše smjelo, a možemo reći i financijski rizik bio S. M. kada uzima velike pozajmice i poduzima poslovne pothvate u arapskim zemljama gdje je tržište nepoznato i neistraženo i samo po sebi rizično“.

              Iz ovako prezentiranih dijelova obrazloženja slijedi da prvostupanjski sud prihvaća kako su podignuti iznosi novca bili pozajmice optuženiku kao fizičkoj osobi, pri čemu se upušta u procjenu prihvatljivosti, rizičnosti i isplativosti ulaganja tog novca koje je optuženik, i to kao fizička osoba, učinio s tim novcem. Međutim, takva argumentacija ne odgovara suštini inkriminacije, odnosno podizanju iznosa akontacije dobiti u iznosima koji premašuju tu dobit, što optuženik knjigovodstveno prati fiktivnim pozajmicama. Štoviše, ovakvim obrazloženjem prvostupanjski sud prihvaća tvrdnju obrane da je bila riječ o pozajmicama, pri čemu analizira ulaganje koje je optuženik potom činio kao fizička osoba, a što bi eventualno moglo biti značajno za ocjenjivanje njegove „kreditne sposobnosti“, odnosno mogućnosti vraćanja pozajmljenog novca i njezine predvidljivosti, no to nije predmet inkriminacije.

              U pogledu pak subjektivnog elementa inkriminiranog kaznenog djela prvostupanjski sud navodi da „u odnosu na činjenicu da je opt. S. M. zaključio ugovore o predizanju ovih pozajmica, postojanje namjere u vrijeme sklapanja ugovora ne bi bio bitan element inkriminiranog kaznenog djela“, a takva je konstatacija potpuno nejasna i nerazumljiva. Kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. KZ/11 može se počiniti isključivo s namjerom, pri čemu ona, logično, mora postojati u vrijeme poduzimanja inkriminiranih radnji.

              U nastavku obrazloženja sud prvog stupnja zaključuje da „optuženik postupa s izravnom namjerom, svjestan je svojih radnji i postupaka i hoće nastupanje štetne posljedice na koji način je sebi pribavio znatnu imovinsku korist. Postupanje s namjerom cijenimo kroz činjenicu da je član uprave morao voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika te nije mogao s navedenim novčanim iznosom kojim je raspolagao postupati na opisan način rizičnih poslova.“ Citirani odlomak u proturječju je s ranije iznesenom konstatacijom prvostupanjskog suda o tome kako namjera u vrijeme sklapanja ugovora nije bitan element inkriminiranog kaznenog djela, no ni iz tog dijela obrazloženja nije jasno koje točno radnje optuženika i u kojem to svojstvu optuženika prvostupanjski sud nalazi ostvarenjem kaznenog djela pokrivenog namjernim djelovanjem.

              Uslijed ostvarenih vidova bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 nije moguće ispitati pobijanu presudu, pa je žalbu optuženika trebalo prihvatiti i ukinuti žalbom pobijani, osuđujući dio te presude.

              U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud kao prvo činjenični opis inkriminacije, s obzirom na tezu optužbe, razmotriti s aspekta odredaba Zakona o trgovačkim društvima, kojima se određuju uvjeti pod kojima je dopuštena isplata akontacije dobiti (dividende). Pritom će, u svjetlu odredaba čl. 406. i 407. ZTD-a, koje reguliraju vraćanje uloga, podjelu dobiti i nedopuštena primanja, posebno pažljivo analizirati koje se radnje i u kojem svojstvu optuženiku inkriminiraju. Tek potom će, a ovisno o eventualnim intervencijama državnog odvjetnika u činjenični supstrat, izvesti sve potrebne dokaze, pažljivo i kritički ocijeniti svaki od njih ponaosob, ali i u međusobnoj povezanosti, a potom utvrditi relevantne činjenice, te donijeti novu presudu, koju će valjano obrazložiti, imajući na umu odredbe čl. 459. ZKP/08.

S obzirom na sve izloženo, odlučeno je, na temelju čl. 483. st. 1. ZKP/08.

U Zagrebu 14. ožujka 2017.