Broj: Kž 340/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Marina Mrčele i Miroslava Šovanja kao članova vijeća te više sudske savjetnice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. B., zbog kaznenih djela iz članka 246. stavka 2. i drugih Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženog A. B. izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 17. veljače 2015. broj K-142/13., u sjednici održanoj 14. ožujka 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e   i   r i j e š i o   j e:

 

1.       Prihvaća se žalba optuženog A. B., ukida se pobijana presuda u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona, opisano u točki 1. izreke pobijane presude i u tom dijelu predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

2.     Uslijed odluke pod točkom I. preinačuje se pobijana presuda u odluci o kaznenoj sankciji te se optuženik za kazneno djelo iz članka 248. Kaznenog zakona, opisano u točki 3. izreke pobijane presude, na temelju članka 248. Kaznenog zakona osuđuje na kaznu zatvora od 3 (tri) mjeseca.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu proglašen je krivim optuženi A. B. da je pod točkom 1. počinio kazneno djelo iz članka 246. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11. i 144/12.; dalje u tekstu: KZ/11.), a pod točkom 3. i kazneno djelo iz članka 248. KZ/11. Za kazneno djelo iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11., a na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju jedna godina, a za kazneno djelo iz članka 248. KZ/11. na temelju iste odredbe utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju tri mjeseca. Na temelju članka 51. KZ/11. optuženi A. B. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora jedna godina i dva mjeseca.

 

Na temelju članka 77. KZ/11. u svezi s člankom 4. stavkom 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“, broj 145/10.) utvrđeno je da je 4.740.400,00 kuna imovinska korist koju je optuženik ostvario, da je taj iznos zato imovina Republike Hrvatske te je optuženiku naloženo da taj iznos plati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od pravomoćnosti pod prijetnjom ovrhe.

 

Istom presudom protiv optuženika je na temelju članka 452. točka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje u tekstu: ZKP/08.) odbijena optužba da bi počinio kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. KZ/11. opisano u točki 2. izreke pobijane presude.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. optuženik je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 1. točke 1. ZKP/08. i to 8.083,50 kuna te paušalni iznos 500,00 kuna na temelju članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08.

 

Žalbu je u odnosu na točku 1. (kazneno djelo iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11.) pobijane presude podnio optuženi A. B. po braniteljici, odvjetnici T. V. Đ., zbog „bitnih povreda odredaba kaznenog postupka“ te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom „pobijanu presudu u dijelu koji se odnosi na točku 1 ukinuti i vratiti na ponovno odlučivanje“.

 

Spis je, u skladu s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

 

Žalba optuženog A. B. je osnovana (točka 1. izreke), a uslijed odluke pod točkom 1. izreke prvostupanjsku je presudu trebalo preinačiti u odnosu na kazneno djelo iz članka 248. KZ/11. (točka 2. izreke).

 

U pravu je optuženik kada tvrdi da je prvostupanjski sud u tijeku rasprave nepravilno primijenio odredbu članka 417.a stavka 3. ZKP/08. čime je povrijeđeno pravo obrane, a to je utjecalo na presudu (članak 467. stavak 3. ZKP/08.).

 

Naime, optuženik u žalbi tvrdi da je braniteljici na raspravi zabranjeno postavljanje pitanja optuženiku bez „zakonskog razloga“ te da je „onemogućavanjem takvog ispitivanja“ povrijeđeno pravo obrane. Optuženik pritom upire na raspravni zapisnik od 27. siječnja 2015. (list 852 spisa) i procesnu situaciju koja je nastala tijekom njegova ispitivanja. U zapisniku je navedeno: „[U]tvrđuje se da braniteljica optuženika predlaže da se optuženiku predoče isplatnice s potpisima pa da on navede koji su potpisi njegovi, a koji nisu, što predsjednik vijeća zabranjuje jer su optuženik i braniteljica upitani da li imaju prijedloga za dopunu dokaznog postupka iskazali da nemaju“.

 

U obrazloženju pobijane presude navedeno je da sud „nije prihvatio prijedlog braniteljice optuženika da se optuženiku predoče isplatnice s potpisom i da se očituje radi li se o njegovim potpisima iz razloga što je navedeni prijedlog stavljen nakon što je optuženi A. B. iznio svoju obranu, a braniteljica pozvana da postavi pitanja, dakle, u fazi postupka kada to nije mogla učiniti“. Osim toga, prvostupanjski sud je i naveo „da su na kraju dokaznog postupka optuženik i braniteljica optuženika upitani imaju li prijedloga za dopunu odgovorili kako nemaju, pa je navedeni prijedlog sud ocijenio usmjerim ka odugovlačenju postupka“.

 

Iz navedenog obrazloženja bi se moglo zaključiti da je prvostupanjski sud smatrao da je prijedlog braniteljice za predočavanjem isplatnica optuženiku tijekom njegova ispitivanja dokazni prijedlog. Na to upućuje izričaj o odugovlačenju postupka koji je inače jedan od razloga za odbijanje dokaznog prijedloga (članak 421. stavak 1. točka 4. ZKP/08.). No, tu nije riječ o dokaznom prijedlogu nego o ispitivanju optuženika na raspravi i na to s pravom upire optuženik u žalbi. Jednako tako, pogrešna je ocjena prvostupanjskog suda da braniteljica prijedlog za predočavanjem isplatnica „nije mogla učiniti … u fazi postupka … nakon što je optuženi A. B. iznio svoju obranu, a braniteljica pozvana da postavi pitanja.“

 

Čak i da je braniteljica nakon iznošenja obrane optuženika, a prije prelaska na njegovo ispitivanje, stavila dokazni prijedlog, takvo postupanje nije zabranjeno, samo je smješteno u trenutak nakon ispitivanja optuženika pa bi moguće bilo preuranjeno jer nakon ispitivanja optuženika „stranke mogu predložiti dokaze“. No, odlučno je da nije riječ o dokaznom prijedlogu nego o jednom od načina ispitivanja optuženika; predočavanjem isplatnica i traženjem izjašnjenja od optuženika na kojoj od isplatnica je njegov potpis, a na kojoj nije.

 

Takav način ispitivanja predsjednik vijeća je zabranio obrazloživši to time što su optuženik i branitelj iskazali da nemaju prijedloga za dopunu postupka. Takvo obrazloženje ne sadrži niti jedan od zakonskih razloga za zabranu pitanja ili odgovora iz članka 436. u vezi s člankom 276. stavkom 5. i člankom 277. stavkom 1. ZKP/08. Naime, moguće je zabraniti odgovor na već postavljeno pitanje, a o tome ovdje nije riječ jer je pitanje o potpisima na isplatnicama uz predočavanje tada bilo stavljeno prvi puta. Nadalje, nije riječ niti o nedopuštenom pitanju jer ono ne sadrži silu, prijetnju, obmanu ili druga slična sredstva pomoću kojih bi se došlo do optuženikove izjave ili priznanja (članak 276. stavak 5. ZKP/08.). Konačno, nije riječ niti o sugestivnom ili kapcioznom pitanju, a pitanje je očito bilo jasno, razgovijetno i određeno (članak 277. stavak 1. ZKP/08.).

 

Prema tome, prvostupanjski sud je pogrešno zabranio braniteljici postavljanje pitanja optuženiku o potpisima na isplatnicama uz njihovo predočavanje. Time je povrijeđeno pravo obrane, a to je utjecalo na presudu jer se pitanje odnosilo na odlučne okolnosti o kojima može ovisiti primjena odredbi KZ/11. Naime, ako potpisi na nekim isplatnicama doista nisu optuženikovi, onda bi trebalo ocijeniti jesu li njegove inače pravilno utvrđene aktivnosti pomagačke, je li on sav ili dio novca zadržao za sebe, a to može imati posljedica i u odnosu na visinu i oduzimanje imovinske koristi. Drugim riječima, postavljeno je pitanje usmjereno na utvrđivanje kriminalne količine optuženikova protupravna postupanja i posljedice koje slijede iz moguće manje kriminalne količine.

 

Pogrešnom zabranom pitanja koje se odnosi na odlučnu okolnost u ovom postupku prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 467. stavka 3. ZKP/08. pa je pobijanu presudu u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. trebalo ukinuti.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će popraviti pogrešku, optuženiku predočiti isplatnice i tražiti od njega izjašnjenje na kojoj od isplatnica je njegov potpis te potom razmotriti potrebu provođenja grafološkog vještačenja. To će povezati i ocijeniti sa ostalim iznova izvedenim dokazima te pravilno utvrditi i obrazložiti moguću kriminalnu količinu, odnosno jesu li aktivnosti optuženika počiniteljske ili pomagačke, dakako ako nađe da je optuženik kriv, a to može imati utjecaja i na odluku o protupravnoj imovinskoj koristi.

 

Uslijed takve odluke, pobijanu presudu je trebalo preinačiti u odluci o kazni za kazneno djelo iz članka 248. KZ/11. jer je ukidanjem pobijane presude u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. otpala mogućnost primjene odredbe o stjecaju iz članka 51. KZ/11. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i ocijenio okolnosti važne za izbor vrste i mjere kazne (neosuđivanost, relativna mladost, činjenično priznanje nevođenja poslovnih knjiga). Zato kazna zatvora tri mjeseca odgovara ličnosti optuženika i okolnostima djela te može ispuniti svrhu kažnjavanja uključujući i jačanje povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecanje na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti ponovno uključivanje optuženika u društvo. Zamjena te kazne radom za opće dobro ne može ostvariti navedenu svrhu kažnjavanja osobito imajući na umu predstojeće utvrđivanje kaznene odgovornosti optuženika za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. te moguću primjenu odredbe o stjecaju.

 

Imajući na umu sve navedeno, na temelju članka 483. stavka 1. i 486. stavka 1. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 14. ožujka 2017.