-1-

                                                                                                                                             Broj: Gž-50/2019

 

                           

 

 

U I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Maria Soljačića, kao predsjednika vijeća te Sanje Zoričić Tabaković i Tomislava Tomašića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Mirjane Laljek u svojstvu više sudske savjetnice kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljene pravne osobe S. H. d.o.o. i odgovorne osobe A. F., zbog prekršaja iz članka 138. stavka 1. točke 28. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19), odlučujući o žalbama okrivljene pravne osobe S. H. d.o.o. i odgovorne osobe A.F., podnesenim protiv presude Prekršajnog suda u Koprivnici, broj: 5. Pp G-164/18 od 18. prosinca 2018., u sjednici vijeća održanoj 6. ožujka 2019.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I.               Odbijaju se kao neosnovane žalbe okrivljene pravne osobe S. H. d.o.o. i odgovorne osobe A. F. i potvrđuje pobijana presuda.

 

II.               Na temelju odredbe čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18), okrivljena pravna osoba S. H. d.o.o. i odgovorna osoba A. F. dužni su naknaditi trošak Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske u paušalnom iznosu od 400,00 (četiristo) kuna, svaki, u roku od 30 (trideset) dana, računajući od dana primitka ove presude.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom okrivljenici su proglašeni krivima i kažnjeni, i to okrivljena pravna osoba S. H. d.o.o. i okrivljena odgovorna osoba A. F.,  novčanom kaznom u iznosu od po 3.600,00 kuna, svaki, zbog prekršaja iz članka 138. stavka 1. točke 28. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača, činjenično opisanog u izreci.

 

Istom presudom okrivljenici su dužni naknaditi troškove postupka u paušalnom iznosu od 300,00 kuna, svaki.

             

Protiv prvostupanjske presude okrivljenici su pravodobno podnijeli žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o prekršajnopravnim sankcijama.

 

U žalbama žalitelji u bitnome istovjetno navode da je u Prekršajnom zakonu i dalje na snazi odredba da nema prekršaja ako je stupanj ugrožavanja društvenih vrijednosti neznatan i ne postoji potreba da počinitelj bude kažnjen. Drugim riječima, legislativa se u tom dijelu nije mijenjala u odnosu na odluku suda prvog stupnja 2015. i ovu pobijanu presudu. Paušalno navođenje suda prvog stupnja u pobijanoj presudi pozivanjem na Direktive tijela Europske unije je čudno, ukoliko sud želi obrazložiti promjenu svog stava u protekle tri godine. Kako je sud prvog stupnja u konkretnom slučaju donio svoju odluku na način da nije obrazložio na kojim se to propisima RH i Direktivama tijela Europske unije njegova odluka zasniva te nije jasno iz kojeg je razloga, osim same procesne činjenice da je Visoki prekršajni sud predmet vratio na ponovno postupanje, uz nalog sudu prvog stupnja da mora zakazati glavnu raspravu, a što je sud prvog stupnja učinio tek po prigovoru I-okr., sud prvog stupnja promijenio svoje mišljenje i stav iz 2015. te sada našao I. okr. i II-okr krivima, to smatraju žalbu u cijelosti osnovanom.

 

Žalitelji predlažu da se iz razloga navedenih u žalbama, žalbe prihvate.

 

              Žalbe nisu osnovane.

             

Odlučujući u okviru žalbenih navoda i članka 202. stavak 1. Prekršajnog zakona, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske (u nastavku: ovaj Sud) utvrdio je da presudom nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. ovoga Zakona, niti su na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i  u postupku nije nastupila zastara prekršajnog progona, a na koje povrede ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

 

U odnosu na utvrđeno činjenično stanje, ovaj Sud je zaključio da je prvostupanjski sud, u potpunosti i točno utvrdio činjenično stanje i na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno pravno označio prekršaj koji su počinili okrivljenici. Naime, prvostupanjski sud je na temelju provedenog postupka, tijekom kojeg je ispitao okrivljenike te izvršio uvid i pročitao zapisnik o obavljenom inspekcijskom nadzoru od 25. ožujka 2015., ocjenom dokaznog materijala, utvrdio sve odlučne činjenice te izveo na zakonu osnovan zaključak o krivnji okrivljenika za prekršaj iz primijenjenog propisa Zakona o zaštiti potrošača,  pobliže opisan u izreci prvostupanjske presude, pa ih je slijedom toga pravilno proglasio krivima i kaznio novčanim kaznama, dok žalitelji ne upiru na postojanje novih činjenica u smislu članka 193. stavka 5. Prekršajnog zakona, niti dovode u sumnju činjenično utvrđenje, pa žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

Naime, sukladno članku 35. stavku 1. toč. 20.  citiranog Zakona zavaravajućom poslovnom praksom smatra se, između ostalog, sljedeći postupak: 20. označavanje proizvoda oznakama »gratis«, »besplatno«, »bez naknade« ili sličnim oznakama ako potrošač mora za taj proizvod platiti bilo koji iznos različit od nužnih troškova odgovaranja na poslovnu praksu, troškova dostave ili primitka proizvoda.

 

              Kako je na paketu proizvoda Jogurt čvrsti 3,2% mm Dukat, koji sadrži 4 komada jogurta (4x180 g), na kojem pakovanju stoji naznaka 3+1 gratis, istaknuta cijena paketa 9,49 kn, predmetno predstavlja postupak u kojem trgovac ističe da se jedan proizvod dobije besplatno, a stvarno ga naplaćuje, obzirom da je maloprodajna cijena pojedinačnog proizvoda iznosila 2,79 kn, što čini cijenu za tri komada 8,37 kn, nedvojbeno je da kupac u paketu 3+1 gratis nije dobio četvrti proizvod besplatno, već ga stvarno plaća 1,12 kn. Stoga se takvo postupanje okrivljenika smatra zavaravajućom poslovnom praksom, jer trgovac zavarava potrošača u pogledu cijene proizvoda i postojanja određene pogodnosti. U provedenom postupku okrivljenici  u obrani navode da je došlo do pogreške u unosu cijena i nije postojala namjera zavaravanja potrošača, te da su kontrolirani i drugi proizvodi koji su bili u akciji „gratis“ proizvoda i kod istih se nije dogodila navedena pogreška. Međutim, okrivljenici su morali i mogli osigurati na odgovarajući način da se poštuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača te paziti da do ovakvog propusta ne dođe, a neprijeporno je da su to propustili učiniti te ih ne mogu osloboditi prekršajne odgovornosti navodi obrane istaknuti u tom pravcu.

 

Nadalje, u svezi žalbenih navoda kojima okrivljenici naglašavaju, da je Zakon o zaštiti potrošača nepromijenjen od 2015. te je i dalje u Prekršajnom zakonu na snazi odredba da nema prekršaja ako je stupanj ugrožavanja društvenih vrijednosti neznatan i ne postoji potreba da počinitelj bude kažnjen, treba istaknuti da se odredbom članka 24.a Prekršajnog zakona propisuju uvjeti kada se smatra da nema prekršaja iako su ostvarena njegova bitna obilježja. Iz navedene odredbe proizlazi da je za zaključak o egzistiranju beznačajnosti nekog djela kojim se ostvaruju bitna obilježja prekršaja nužno kumulativno ostvarenje dva elementa, i to beznačajnost mora proizlaziti iz neznatnosti stupnja ugrožavanja ili povrede ne samo zaštićenog dobra nego i vrijednosti koje se općenito štite prekršajnim pravom, ali i iz odustva potrebe za kažnjavanjem počinitelja. Prva sastavnica beznačajnosti djela objektivne je naravi i za njeno postojanje relevantna je ocjena same težine počinjenog djela, pri čemu je potrebno uzeti u obzir sve okolnosti pojedinog slučaja. Kod druge sastavnice preteže subjektivni elementi koje treba tražiti u osobi počinitelja, a to mogu biti i upravo one okolnosti koje bi inače bile značajne za određivanje vrste i mjere kazne (čl. 36. st. 2. Prekršajnog zakona): stupanj krivnje počinitelja, pobude iz kojih je počinio radnju, njegovo ranije ponašanje (prvenstveno neosuđivanost), njegovo ponašanje nakon počinjenja prekršaja (koje uključuje i stav prema počinjenom djelu, dakle i njegovo priznanje, izraženo kajanje, posebno eventualnu naknadu pričinjene štete i slično) te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju prekršaja. Iz dikcije ove odredbe proizlazi da obje te sastavnice moraju biti kumulativno ispunjene da bi se radilo o beznačajnosti nekog djela.

 

Stoga, u odnosu na prvi element, gdje je potrebno uzeti u obzir sve konkretne okolnosti pojedinačnog slučaja, ovaj Sud nalazi da poziv na kupnju proizvoda s oznakom „gratis“, ako potrošač mora za taj proizvod platiti bilo koji iznos, čini povrede temeljnih odredbi Zakona o zaštiti potrošača kojima su regulirana osnovna prava potrošača, a time se ujedno osigurava pravilno funkcioniranje javnog poretka, društvene discipline i društvenih vrijednosti u Republici Hrvatskoj kao elementarnih i temeljnih vrednota države, čije bi kršenje moglo ugroziti odnosno povrijediti pravilno i zakonito funkcioniranje društva i vladavinu prava. Proglašavanjem ovakvog propusta okrivljenika beznačajnim djelima bio bi omalovažen položaj potrošača u kupoprodajnom odnosu s okrivljenikom odnosnom trgovcem. Budući u konkretnom slučaju, po ocjeni ovoga Suda nije ostvaren taj prvi objektivni element, to je već samo po sebi dovoljno za zaklučak da se predmetno djelo, za koje se terete okrivljenici, ne može okarakterizirati kao beznačajan prekršaj. U navedenom slučaju, u konačnom i kroz iznos zapriječenih novčanih kazni za počinjeni prekršaj iz čl. 138. st. 1. toč. 28. u svezi st. 2. Zakonu o zaštiti potrošača, nisu bili ostvareni uvjeti da bi se prekršaj okrivljenika smatrao beznačajnim.

              Neosnovan je žalbeni navoda da presuda ne sadrži valjano obrazloženje time što se prvostupanjski sud paušalno poziva na Direktive tijela Europske unije. Naime, Zakon o zaštiti potrošača je propis u području zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj, koji je objavljen u Narodnim novinama br. 41/14 i stupio je na snagu 8. travnja 2015., protivno kojem su okrivljenici postupali u konkretnom slučaju, točnije postupili su protivno odredbi čl. 35. st. 1. toč. 10. citiranog Zakona, kao što je i navedeno u izreci pobijane presude, što je u inkriminirano vrijeme bilo kažnjivo člankom 138. stavkom 1. toč. 28. i stavkom 2. istog Zakona, koji Zakon je prvostupanjski sud primijenio u konkretnom slučaju. Zakon o zaštiti potrošača sadrži odredbe koje su u skladu s europskim zakonodavstvo u ovom području, pa tako i odredbe o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču, što je u Zakonu o zaštiti potrošača, u dijelu „Usklađivanje s pravnim aktima Europske unije“ propisano u članku 3. te stoga nije potrebno posebno navoditi Direktive u prvostupanjskoj presudi.

 

              Također, treba napomenuti da Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača, objavljen u Narodnim novinama, br.  14/19, a koji je stupio na snagu 15. veljače 2019.  zadržava pravni kontinuitet predmetnog djela, stavljenog na teret okrivljenicima, u članku 138. stavku 1. toč. 46. i stavku 2. trenutno važećeg Zakona o zaštiti potrošača, u svezi članka 20. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača  („Narodne novine, br. 14/19) te za počinitelje prekršaja propisuju iste kazne kao i odredbe ranijeg članka 138. Zakona, odnosno propisuje novčanu kaznu u iznosu od 10.000,00 do 100.000,00 kuna za trgovca – pravnu osobu te od 10.000,00 do 15.000,00 kuna za odgovornu osobu u pravnoj osobi.

 

              Prema odredbi članka 3. stavka 1. i 2. Prekršajnog zakona, prema počinitelju prekršaja primijenjuje se propis koji je bio na snazi u vrijeme kad je prekršaj počinjen, te ako se propis nakon počinjenja prekršaja, a prije donošenja pravomoćne odluke o prekršaju,  izmijeni jedanput ili više puta, primijeniti će se propis koji je najblaži za počinitelja. Budući su novim Zakonom za predmetno djelo propisane iste novčane kazne za počinitelje, to je u konkretnom slučaju pravilno primijenjen propis prema vremenu počinjenja djela.

 

Nadalje, s obzirom na zakonski okvir novčane kazne za predmetni prekršaj, za pravnu osobu u rasponu od 10.000,00 kuna do 100.000,00 kuna, a odgovornu osobu od 10.000,00 kuna do 15.000,00 kuna, izrečene novčane kazna po prvostupanjskom sudu, koje su okrivljenicima primjenom članka 37. Prekršajnog zakona, ublažena ispod donje granice propisanih kazni, ne smatraju se prestrogima te su primjerene kako svim okolnostima počinjenja prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja.

 

Prema stajalištu ovog drugostupanjskog suda, izrečene novčane kazne predstavljaju primjerenu društvenu osudu za počinjeni prekršaj, te ovaj Sud ocjenjuje da će se odmjerenim  novčanim kaznama  postići kako opća tako i posebna svrha kažnjavanje i utjecati na okrivljenike, ali i na sve druge da ubuduće ne čine takva ili slična protupravna djela.

 

Također, žalitelji su upozoreni na mogućnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne, sukladno odredbi članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona.

 

Obzirom da je ovaj Sud, odlučujući o žalbi okrivljenika donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena njihova prekršajna odgovornost, to su sukladno odredbi članka 138. stavka 2. točke 3. c) Prekršajnog zakona, okrivljenici obvezani na naknadu paušalne svote troškova žalbenog postupka (točka II. izreke). Budući da je Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, br. 18/13.), propisan opći okvir paušalne svote u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, to je visina paušalnog iznosa troškova prekršajnog postupka iz članka 138. stavka 2. točke 3. c) Prekršajnog zakona određena u iznosu od po 400,00 kuna za svakog okrivljenika, što je po mišljenju ovog Suda primjereno s obzirom na složenost i trajanje postupka.

 

              Iz izloženih razloga presuđeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu 6. ožujka 2019.

 

     Zapisničarka:                                                                                                     Predsjednik vijeća:

 

  Mirjana Laljek v.r.                                                                                              Mario Soljačić, v.r.

 

 

Odluka se dostavlja Općinskom sudu u Koprivnici u 5 (pet) otpravaka: za spis, okrivljenike i tužitelja.