Broj: Kž 44/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ranka Marijana kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. B., zbog kaznenog djela iz čl. 190. st. 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15; dalje u tekstu: KZ/11) odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 12. listopada 2016. broj K-18/2014, u sjednici održanoj 16. ožujka 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaća se žalba opt. D. B., ukida se prvostupanjska presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Karlovcu opt. D. B. je proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 190. st. 1. i 3. KZ/11 i na temelju tih odredbi uz primjenu čl. 49. st. 1. toč. 3. KZ/11 osuđen je na kaznu zatvora u trajanju jedne godine.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi s čl. 145. st. 2. toč. 1. 6. i 7. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13; dalje u tekstu: ZKP/08) optuženiku je naloženo naknaditi trošak kaznenog postupka u iznosu 3.287,40 kuna i paušalnu svotu 1000,00 kuna.

 

Protiv ove presude žalbu je podnio optuženik putem branitelja H. M., odvjetnika iz K., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači ili  ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba optuženika je osnovana.

 

U pravu je opt. D. B. kada upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 tvrdeći da nedostaju razlozi o utvrđenju odlučne činjenice koja čini bitan element predmetnog kaznenog djela, svijest optuženika da je prodao drogu marihuanu osobi za koju je znao da nema navršenih osamnaest godina, dakle da je drogu prodao djetetu.

 

Naime, prvostupanjski sud u razlozima pobijane presude navodi da se optuženik „nije osjećao krivim za ovo što se tereti“, prenio je bitan sadržaj dokaza koje je izveo na raspravi,  uključujući i reprodukciju optuženikove obrane, u kojoj poriče da bi prodao drogu P. K. te tvrdi da je P. K. njemu prodavao drogu. Nakon reprodukcije dokaza sud prvog stupnja „nesporno nalazi utvrđenim slijedeće odlučne činjenice vezane za ovo kazneno djelo i to:….nesporno je kako je okrivljenik D. B. znao za životnu dob P. K. tj. znao je da on nema 18 godina života, u kritičnim trenucima.“ Za sud prvog stupnja „Sporno je ostalo za utvrditi je li tu količinu opojne droge marihuane, koja je pronađena kod P. K., istom prodao okrivljenik…za novčani iznos koji je naveden u činjeničnom dijelu optužbe.“ Analizom dokaza prihvaća terećenje svjedoka P. K. iskazom kojeg je dao pred sucem istrage od 7. studenog 2013. i izvodi zaključak da je optuženik „u objektivnom smislu ostvario ovo kazneno djelo…kad je prodao drogu djetetu“ te da „iz ovog objektivnog učina kaznenog djela proizlazi i subjektivna sastavnica istog“ jer  „…bio je svjestan životne dobi osobe kojoj prodaje drogu, znajući da je dijete…“ (str. 6 i 7 presude).

 

Prema čl. 459. st. 5. ZKP/08 u obrazloženju presude sud treba navesti činjenice koje stranke nisu osporile, a izložiti zbog kojih je razloga sporne činjenice našao dokazanima ili nedokazanima. Kako se optuženik očitovao da se ne smatra krivim za djelo opisano u optužnici, a prema sadržaju pobijane presude i stanja spisa nije razvidno priznanje svijesti o dobi P. K. to nije bilo mjesta zaključku da se radi o nespornoj činjenici već je sud prvog stupnja bio dužan dati razloge o utvrđenju te odlučne činjenice. Stoga je osnovan žalbeni prigovor o ostvarenoj bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 zbog koje se presuda ne može ispitati što iziskuje ukidanje prvostupanjske presude.

 

Nadalje, premda je prvostupanjska presuda ukinuta iz procesnih razloga, radi pravilnog suđenja valja ukazati i na činjenične prigovore optuženika. Naime, optuženik prigovara da se osuđujuća presuda temelji jedino na iskazu P. K. kojeg je dao sucu istrage 7. studenog 2013., a koji iskaz da je „doveden u sumnju i to kako iskazima ostalih svjedoka, tako i iskazom samoga P. K. na raspravi.“ Sud prvog stupnja u razlozima presude jasno govori da je spomenuti svjedok „na dokaznom ročištu od 7. studenog 2013. god., u cijelosti potvrdio navode optužbe“, a da naknadno, na raspravi, pod utjecajem optuženika iskazuje u njegovu korist.

 

Iz stanja spisa doista proizlazi da je svjedok P. K. ispitan pred sucem istrage na dokaznom ročištu na kojem je od stranaka bio prisutan samo državni odvjetnik (list 32 i 33 spisa) te je svjedok teretio optuženika za prodaju droge. Potom je svjedok ispitan na raspravi na kojoj je iskazivao drugačije,  kako i sud prvog stupnja zaključuje u prilog optuženika, ali se zaključak o dokazanosti djela temeljio upravo na iskazu svjedoka danom pred sucem istrage time da je svjedoku bio predočen i pročitan taj raniji iskaz. Ovdje valja ukazati na odredbu čl. 431. st. 2. ZKP/08 prema kojoj se osuđujuća presuda ne može temeljiti isključivo ili u odlučujućoj mjeri samo na zapisniku s tzv. nekonfrontiranim iskazom svjedoka. Spomenuto ograničenje doduše ne vrijedi kada je radnja ispitivanja svjedoka ili vještaka provedena na način propisan u čl. 234. i 235. ZKP/08, dakle kada je svjedok ispitan na dokaznom ročištu kao ovdje P. K., ali pod uvjetom da je dokazna radnja provedena sukladno zakonskim odredbama koje reguliraju tu radnju. Ovo stoga što je smisao dokaznog ročišta, među ostalim, omogućiti objema strankama ispitivanje svjedoka u predraspravnoj fazi postupka da bi tako pribavljeni dokaz imao jednaku vrijednost kao i dokaz izveden u kontradiktornom postupku na raspravi, što pretpostavlja i pozivanje stranaka na dokazno ročište (čl. 237. st. 1. toč. 2. ZKP/08).

 

Međutim, prema sadržaju spisa za sada nema pouzdanih podataka o načinu na koji je određeno provođenje dokaznog ročišta, konkretno tko je sve bio obaviješten odnosno pozvan na dokazno ročište o čemu ovisi ocjena je li iskaz P. K. od 7. studenog  2013. tzv. nekonfrontirani dokaz na koji se ima odnositi i ograničenje iz čl. 431. st. 2. ZKP/08, što je bilo potrebno razjasniti razgledanjem spisa suca istrage broj Kir-1129/13.

 

Stoga će sud prvog stupnja u ponovljenom postupku iznova provesti raspravu i sve potrebne dokaze koje će savjesno i detaljno ocijeniti vodeći računa o nedostacima na koje je ukazano ovom odlukom, te će nakon temeljite analize i poredbe dokazne građe donijeti novu zakonitu i pravilnu presudu, koju treba obrazložiti u skladu s čl. 459. st. 5. ZKP/08.

 

Slijedom navedenog trebalo je, na temelju čl. 483. st. 1. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 16. ožujka 2017.