Broj: Kž 669/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene T. Š., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženice podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 23. listopada 2015. broj K-49/14, ispravljene rješenjem od 15. studenog 2016., u sjednici održanoj 16. ožujka 2017.,

p r e s u d i o   j e

              Žalba opt. T. Š. odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom, ispravljenom u smislu čl. 462. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), oglašena je krivom opt. T. Š., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. KZ/11 i osuđena na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci te joj je, temeljem čl. 56.KZ/11, primijenjena uvjetna osuda tako da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo. U slučaju opoziva uvjetne osude, optuženoj će se u izrečenu kaznu uračunati vrijeme lišenja slobode od 23. rujna do 20. prosinca 2013., sukladno čl. 54. KZ/11.

Temeljem čl. 158. st. 2. ZKP/08, ošt. E. C. C. d.o.o., Z., upućen je da svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parnici.

Optuženica je obavezana na snašanje troškova kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 500,00 kn.

Protiv te presude žali se opt. T. Š. po svom branitelju R. Š., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Suprotno tvrdnji žalbe, obrazloženje pobijane presude sadrži jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama temeljem kojih se pravilnost pobijane presude može s uspjehom ispitati. Ovim navodima žalbe, u stvari, pobija se pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja o čemu će nastavno biti riječi.

Žaliteljica tvrdi da je prvostupanjski sud propustio utvrditi razloge zbog kojih je Diners kartica svjedoka I. Đ. bila blokirana, da li je i koliki limit bio odobren te da li je optuženica već temeljem isplate dijela dugovanja bila ovlaštena deblokirati karticu. Ukazuje se na iskaze svjedoka J. R. i I. K. koje sud prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri cijenio. Ponavlja se obrana optuženice prema kojoj su postojale iznimke od propisanih pravila koje su zaposlenici mogli primijeniti kod deblokiranja kreditnih kartica. Također, tvrdi se da prvostupanjski sud u svojoj presudi nije konkretizirao koje je točno pravilo o deblokadi kartice optuženica prekršila. Konačno, trebalo je prihvatiti prijedlog obrane za provođenjem financijskog vještačenja, kao i prijedlog da se od oštećene tvrtke zatraži podatak da li je u kompjutorskom sistemu bila naznačena izričita zabrana deblokade kartice.

Nasuprot ovim tvrdnjama žalbe, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano zaključio da je optuženica počinila predmetno kazneno djelo na način kako ju tereti optužba.

Suprotno tvrdnji žalbe, sa sigurnošću je utvrđeno da je postupak deblokiranja Diners kartice bio protivan obveznoj Uputi za blokiranje potrošnje po Diners Club karticama (N4), jer korisnik kartice I. Đ. do tada nije izvršio uplatu iznosa od 7.523,50 kn, koje dugovanje je bilo osnovom blokade. Toga je bila svjesna i optuženica, posebno kada sama priznaje da je "možda pogriješila kada je 1. srpnja 2011. ovom korisniku ponovno odblokirala karticu".

Iako uvjeti za deblokiranje kartice nisu bili posebno propisani, prvostupanjski sud osnovano zaključuje da, s obzirom na konkretan razlog blokade tj. neplaćanje dospjelog računa većeg iznosa, jedino logično i razumno je zaključiti da je deblokadu kartice bilo moguće izvršiti tek kada korisnik podmiri dugovanje, s obzirom da u protivnom do blokade ne bi niti došlo.

Teza obrane o "nepisanom pravilu" unutar tvrtke koje bi omogućilo deblokadu kartice i prije podmirenja dugovanja, u postupku nije dokazano niti učinjeno vjerojatnim. Upravo suprotno proizlazi iz iskaza svjedoka I. K. koja na raspravi iskazuje da je karticu bilo moguće deblokirati tek kada stranka podmiri dugovanje ili barem njegov dio. Međutim, o tome se ovdje ne radi budući da iz analitike člana I. Đ. jasno slijedi da je dugovani iznos uplatio jednokratno i to dana 4. srpnja 2011., tj. nakon što je optuženica poduzela obje inkriminirane radnje. Također, ne radi se ovdje o nehotičnoj pogrešci, budući da je optuženica u kraćem vremenskom razdoblju dva puta poduzela istu nedozvoljenu radnju u korist I. Đ. Stoga žalitelj daje pretjerani značaj iskazima svjedoka I. K. i J. R. iako one nemaju relevantnih saznanja koja bi govorila u prilog obrane, kako pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

Činjenično stanje nije ostalo nepotpuno utvrđenim. Za postojanje kaznene odgovornosti optuženice nebitno je utvrđenje da li je i koliki limit po računu imao I. Đ. te da li je njegova kartica bila blokirana zbog visokog zaduženja, izloženosti ili zbog sumnje u zloupotrebu. Ono što je bitno, a što prvostupanjski sud i pravilno utvrđuje, jest činjenica da je Služba autorizacije blokirala karticu zbog neplaćenog računa, da svjedok I. Đ. dospjelo dugovanje nije podmirio te da je optuženica, suprotno pravilima svoje službe, izvršila deblokadu kartice i to u dva navrata, što ukazuje na njezinu upornost da I. Đ. pribavi korist, a tvrtki u kojoj radi i o čijim se imovinskim interesima dužna brinuti, prouzroči štetu. S obzirom na jasnoću prikupljene dokumentacije (analitika člana i podaci sa zabilježenim blokadama i deblokadama kartice) nema potrebe za provođenjem financijskog vještačenja niti žalitelj ukazuje koje bi se relevantne činjenice time trebale utvrditi.

Također, u kontekstu navoda obrane optuženice, nije odlučno utvrđenje da li je u kompjuterskom sistemu bila navedena izričita zabrana deblokade kartice budući da optuženica ne spori svoju svijest o tome, već tvrdi da je prema "nepisanim pravilima" bila ovlaštena deblokirati karticu što, međutim, u postupku nije dokazano niti učinjeno vjerojatnim.

Slijedom izloženog, navodima žalbe nisu s uspjehom dovedeni u sumnju potpuni i pravilni zaključci suda prvog stupnja te je optuženica osnovano oglašena krivom za kazneno djelo iz čl. 246. st. 1. KZ/11.

U žalbi istaknuta povreda kaznenog zakona također nije ostvarena jer ju žalitelj izvodi iz, po njemu, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, što nije slučaj.

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti i u dijelu odluke o kaznenoj sankciji, sukladno čl. 478. ZKP/08, Vrhovni sud Republike Hrvatske nalazi da je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, kao i primjena uvjetne osude s rokom kušnje od tri godine, u svemu primjerena sankcija koja odgovara okolnostima konkretnog slučaja i ličnosti same optuženice.

Pri izboru vrste i mjere kazne, prvostupanjski sud je imao u vidu sve olakotne okolnosti te ih u dostatnoj mjeri cijenio, tako da izricanju blaže sankcije nema mjesta.

Kako time navodi žalbe nisu osnovani, dok ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 16. ožujka 2017.