- 1 -              Rev-x 2/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 2/2016-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Ivana Mikšića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. S., udove M. iz Z., koju zastupa punomoćnica M. C., odvjetnica u Z., protiv prvotuženika I. S. S. iz Z., drugotuženice M.-M. D. pok. M. iz N., koje zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u Z., trećetuženice P. U. iz Nj., D., i četvrtotuženice N. S. iz B., koje zastupaju punomoćnici I. Š. i B. V., odvjetnici u Z., radi utvrđenja bračne stečevine, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude i rješenje Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1976/15-4 od 28. kolovoza 2015., kojom su potvrđene presuda i rješenje Općinskog suda u Pagu poslovni broj P-30/2014 od 30. ožujka 2015., u sjednici vijeća održanoj 6. ožujka 2019.,

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Prihvaća se revizija tužitelja i ukida se presuda Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1976/15-4 od 28. kolovoza 2015. i presuda Općinskog suda u Pagu poslovni broj P-30/2014 od 30. ožujka 2015. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

III. Odbacuje se revizija tužiteljice protiv rješenja Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1976/15-4 od 28. kolovoza 2015. u dijelu pod točkom 1. izreke, kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da je 5169/10000 dijela obiteljske stambene zgrade izgrađene na zem. čest. br. 955/156 kuća i dvor M. sa 1867 m2, upisane u z.k.ul. 1075 k.o. N. I. bračna stečevina pok. M. S. i tužiteljice M. S. iz Z., svakog u ½ dijela, a koja se sastoji od: u prizemlju sa zapadne strane kupaone i kuhinje te terase sa stepeništem, na prvom katu s vanjskim stepeništem površine 3,93 m2, ulaznog trijema površine 2,41 m2, apartmana površine 55,20 m2, terase površine 13,88 m2, kupaonice površine 4,08 m2, sobe površine 10,98 m2, sa pripadajućim hodnikom: terase sa istočne strane površine 8,86 m2 i površine 9 m2, te drugog kata- „kula“ koji se sastoji od vanjskog stepeništa površine 2,79 m2, terase površine 42,37 m2, apartmana površine 27,67 m2 i terase površine 23,99 m2, kao što je to iskazano u očitovanju vještaka građevinske struke od 5. rujna 2011. i označeno crvenom bojom, dok preostali dio od 4831/10000 dijela prethodno navedene obiteljske stambene zgrade predstavlja posebnu imovinu pok. M. S., što su tuženici I. S. S., M. M. D. pok. M. i P. U. kao zakonski nasljednici iza pok. M. S., te tuženica N. S., dužni priznati tužiteljici i trpjeti da tužiteljica u posebnom postupku izdvoji svoje navedene idealne dijelove navedene obiteljske stambene zgrade u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Nalaže se tuženicima da naknade tužiteljici parnični trošak prema odluci suda zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj trošak koje teku počev od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, a sve u roku od 15 dana.“

 

II. Dužna je tužiteljica M. S. da tuženicima P. U. i N. S. naknadi parnični trošak u iznosu 47.355,00 kuna, u roku od 15 dana.“

 

Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

 

„Odbija se donošenje presude na temelju priznanja u odnosu na prvotuženika I. S. S. iz Z., i drugotuženice M.-M. D. pok. M. iz N.“

 

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužiteljice te prvo i drugotuženika kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Drugostupanjskim rješenjem pod točkom 1. izreke odbijene su žalbe tužiteljice te prvo i drugotuženika kao neosnovane i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje poslovni broj P-30/14 od 30. ožujka 2015., dok je pod točkom 2. izreke odbijena kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje poslovni broj P-30/14 od 17. lipnja 2015.

 

Protiv drugostupanjske presude i rješenja u dijelu pod točkom 1. izreke reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se revizija prihvati i drugostupanjska presuda i rješenje u dijelu pod točkom 1. izreke, kao i prvostupanjska presuda i rješenje ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju treće i četvrtotuženice su predložile da se revizija tužiteljice odbije kao neosnovana.

 

Prvo i drugotuženici nisu podnijeli odgovor na reviziju.

 

Revizija tužiteljice protiv presude je osnovana, a protiv rješenja je nedopuštena.

 

U odnosu na reviziju tužiteljice protiv rješenja

 

Prema odredbi čl. 400. st. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382.). U postupku u povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući se način primjenjuju odredbe o reviziji protiv presude.

 

Rješenje suda drugog stupnja kojim je potvrđeno rješenje suda prvog stupnja o odbijanju donošenja presude na temelju priznanja u odnosu na prvo i drugotuženike, nije rješenje kojim se postupak pravomoćno završava, pa je zbog toga revizija tužiteljice protiv tog rješenja u smislu odredbe čl. 400. st. 1. ZPP nedopuštena.

 

Zbog navedenog je valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP odlučiti kao pod točkom III. izreke.

 

U odnosu na reviziju tužiteljice protiv presude

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je dio od 5169/10000 obiteljske stambene zgrade, koja je izgrađena na čest. zem. 955/156 k.o. N., u naravi kuća i dvor, bračna stečevina pok. M. S. i tužiteljice, svakog za ½ dijela, a koji se sastoji od, u prizemlju sa zapadne strane kupaone i kuhinje, te terase sa stepeništem, na prvom katu sa vanjskim stepeništem površine 3,93 m2 ulaznog trijema površine 2,41 m2, apartmana površine 55,20 m2, terase površine 13,88 m2, kupaonice površine 4,08 m2, sobe površine 10,98 m2, sa pripadajućim hodnikom i terase sa istočne strane površine 2,79 m2, terase površine 42,37 m2, apartmana površine 27,67 m2 i terase površine 23,99 m2, na skici vještaka građevinske struke od 5. rujna 2011. označeno crvenom bojom, dok da preostali dio od 4831/10000 dijela predstavlja posebnu imovinu M. S., kao i zahtjev da tuženici priznaju taj tužbeni zahtjev i da trpe da tužiteljica u posebnom postupku izdvoji svoje navedene idealne dijelove predmetne stambene zgrade.

 

Prvostupanjski sud je odbio predmetni tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu odredbe čl. 221.a ZPP, zaključujući da isti zahtjev nije osnovan, jer sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi odlučnu činjenicu što je to tužiteljica zajedno s pok. M. S. stekla u braku, odnosno što su isti svojim sredstvima izgradili za vrijeme trajanja bračne zajednice, a sve polazeći od utvrđenja:

 

- da su prvo i drugotuženici priznali tužbu i tužbeni zahtjev, ali da sud nije donio presudu kojom prihvaća tužbeni zahtjev jer su isti kao zakonski nasljednici iza pok. M. S. kao i trećetuženica P. U., koja je osporila tužbu i tužbeni zahtjev jedinstveni suparničari, jer su isti u pravnoj zajednici – nasljednoj, s obzirom da im prava proistječu iz iste činjenice i osnove, jer su isti časom smrti postali zakonski nasljednici pok. M. S., a da je sam predmet spora obiteljska stambena zgrada, te da su prvo do trećetuženici jedna stranka i da se u odnosu na njih spor rješava na jednak način,

 

- da je tužiteljica supruga pok. M. S., a da su prvo do trećetuženici zakonski nasljednici iza pok. M. S., dok je četvrtotuženica bivša supruga pok. M. S. s kojom je isti brak razveo prije vjenčanja s tužiteljicom,

 

- da je tužba podnesena 9. listopada 1984. za života pok. M. S. te je još za njegova života tužiteljica tvrdila da se radi o bračnoj stečevini, što je tada tuženik M. S. priznao, ali ne i njegova bivša supruga koja je osporila predmetni tužbeni zahtjev,

 

- da je proveden dokaz očevidom na licu mjesta uz nazočnost vještaka građevinske struke i da je izvršena identifikacija predmetne nekretnine, time da je tijekom očevida sama tužiteljica pokazivala što je zajedno sa pok. M. S. gradila u predmetnoj zgradi, što je i vještak građevinske struke uzeo u obzir,

 

- da je u nalazu i mišljenju od 18. ožujka 2011. vještak građevinske struke naveo što je izgrađeno poslije stupanja tužiteljice u brak i ono što je izgrađeno prije stupanja tužiteljice u brak, označio te dijelove kako brojevima tako i bojom,

 

- da je tužiteljica imala primjedbe na nalaz vještaka i tražila dopunu istog, što je vještak i učinio dopunom od 6. rujna 2011. u kojoj je u potpunosti dao novo stanje, tako da su prikazani novi dijelovi koje je tužiteljica gradila poslije zaključenja braka, a vještak je izmijenio podatke u geometrijskim vrijednostima nekretnine, kao i u tlocrtima etaža, iako je tužiteljica na očevidu kazivala drugačije,

 

- da je i na navedeno vještačenje tužiteljica prigovarala te tražila opet očitovanje vještaka, na što se vještak očitovao na način da je naveo da je već izvršio izmjenu i dopunu svog nalaza i mišljenja, te da mu nije jasno o kakvim se sada izmjenama radi, zbog čega vještak nije dopunio svoj nalaz navodeći da na taj način tužiteljica može tražiti da on mijenja svoj nalaz i mišljenje u nedogled,

 

- da sud nije prihvatio predmetni nalaz i mišljenje te dopune istog vještačenja jer sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi činjenicu što je to tužiteljica zajedno s pok. M. S. stekla u braku, tj. koje dijelove predmetne zgrade,

 

- da iz iskaza svjedoka sud nije mogao utvrditi činjenicu što je to tužiteljica stekla tijekom braka na predmetnoj nekretnini s pok. M. S.

 

Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP prihvaćajući utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda.

 

Međutim, drugostupanjski sud je sadržajno koristeći ovlaštenja iz odredbe čl. 373.a ZPP utvrdio da je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev četvrtotuženice (bivše supruge pok. M. S.) radi utvrđenja prava vlasništva, odnosno suvlasništva na predmetnoj nekretnini također na ime bračne stečevine.

 

Osim toga, drugostupanjski sud je utvrdio također da je prvotuženik I. S. S. od 1985. upisan na predmetnoj nekretnini kao zemljišnoknjižni vlasnik, te da je M. S. uz suglasnost tužiteljice za vrijeme trajanja bračne zajednice darovnim ugovorom raspolagao s tom kućom u korist prvotuženika.

 

Zbog toga je drugostupanjski sud zaključio da priznanje tužbenog zahtjeva prvo i drugotuženika nije odlučeno, jer se isto ne može odnositi na predmetnu nekretninu kao bračnu stečevinu, s obzirom da je ista kao bračna stečevina to prestala biti upravo zbog postojanja pravnog posla Ugovora o darovanju i prijenosa vlasništva te nekretnine 1985. na treću osobu (prvotuženika).

 

Drugostupanjski sud je također zaključio da za odlučivanje o predmetnom tužbenom zahtjevu treba primijeniti odredbe čl. 281. Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“ broj 11/78, 45/89 i 59/90 - dalje: ZBPO) prema kojoj odredbi se kod utvrđivanja suvlasničkih dijelova udio bračnog druga u zajedničkoj imovini određuje prema njegovom doprinosu u stjecanju te imovine. Pritom je drugostupanjski sud ocijenio da tužiteljica u ovoj pravnoj stvari nije dokazala imovinu koja je stečena u braku sa pok. M. S., a posljedično tome ni svoj doprinos odnosno udio u stjecanju te imovine.

 

Osim toga, drugostupanjski sud je ocijenio da je tužiteljica navodila činjenice i predlagala dokaze na stanje objekta u trenutku podnošenja tužbe, tj. 1984., kada je njen pokojni suprug bio živ, pa da je u toj procesnoj situaciji trebala dokazati što su ona i njezin suprug stekli zajedno izgradnjom na tom objektu, što po ocjeni drugostupanjskog suda tužiteljica nije učinila, s obzirom da saslušani svjedoci nisu imali neposrednih saznanja o tome što je izgrađeno na tom objektu do dana podnošenja tužbe, a da ni tužiteljica nije predložila dokaze na te okolnosti, već da je pokazivala na očevidu nekretninu u stanju koja je bila u trenutku smrti pok. M. S.

 

Za sada se ne može prihvatiti zaključak drugostupanjskog suda da je predmetna nekretnina prestala biti bračna stečevina tužiteljice i pok. M. S. zbog postojanja pravnog posla Ugovora o darovanju i prijenosa vlasništva te nekretnine 1985. koji je izvršen u korist treće osobe (prvotuženika).

 

U revizijskom stupnju postupka sporno je kakav je odnos između ugovora o darovanju iz 1985. za kojeg je drugostupanjski sud utvrdio da je sklopljen između pok. M. S. i prvotuženika uz suglasnost tužiteljice, u odnosu na postojanje bračne stečevine tužiteljice na predmetnoj nekretnini.

 

Naime, u odnosu na razloge drugostupanjske presude glede zaključka da je činom darovanja i prijenosa prava vlasništva u korist prvotuženika predmetna nekretnina prestala biti bračna stečevina, treba reći da ako je tužiteljica za vrijeme trajanja bračne zajednice s pok. M. S. istom doista dala suglasnost da on raspolaže predmetnom nekretninom na način da sklopi ugovor o darovanju s prvotuženikom i prenese mu vlasništvo predmetne nekretnine kao njihove zajedničke imovine, onda bi bio prihvatljiv zaključak drugostupanjskog suda da je prijenosom vlasništva predmetne nekretnine na prvotuženika ta nekretnina prestala postojati kao bračna stečevina.

 

Međutim, drugostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude nije dao razloge na temelju kojeg je to provedenog dokaza utvrdio odlučnu činjenicu da je pok. M. S. za vrijeme trajanja bračne zajednice s tužiteljicom darovnim ugovorom raspolagao s predmetnom nekretninom u korist prvotuženika uz suglasnost tužiteljice, čime je isti počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, zbog čega se pobijana presuda ne može ispitati.

 

Naime, prema odredbi čl. 271. ZBPO koji se u konkretnom slučaju primjenjuje, određeno je da imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili koja potječe iz te imovine njihova je zajednička imovina, dok je prema odredbi čl. 277. st. 1. tog Zakona propisano da zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno a stavkom 2. istog članka da svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima jer u protivnom takvo raspolaganje ne bi bilo u skladu s odredbom čl. 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) kojim je određeno da je ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima, te moralu društva, ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

 

Osim toga, valja reći da u presudama sudova u postupku koji je prethodio reviziji nema razloga o tome po kojoj osnovi četvrtotuženica sudjeluje u predmetnom parničnom postupku na pasivnoj strani, kraj utvrđene činjenice da je ista u ranijem parničnom postupku izgubila spor radi utvrđenja prava vlasništva po osnovu bračne stečevine na predmetnoj nekretnini, slijedom čega se iste presude ne mogu ispitati.

 

Nadalje, u odnosu na meritum spora, valja reći da ako bi se u postupku utvrdilo da još uvijek predmetna nekretnina postoji kao bračna stečevina, tada bi istu trebalo sagledavati na način da se utvrdi koliki je udjel tužiteljice u toj bračnoj stečevini, u smislu odredbe čl. 279. ZBPO.

 

Pritom valja spomenuti, da iako bi se zbog prigovora tužiteljice nalazu vještaka moglo reći da taj nalaz nije konzistentan, ipak bi se moglo reći da su u jednom dijelu predmetni nalaz i mišljenje građevinskog vještaka, kao i dopuna istog nesporni, pa je nejasno zbog čega prvostupanjski sud u cijelosti odbija tužbeni zahtjev u situaciji kada tužiteljica u jednom dijelu ne osporava taj nalaz i mišljenje, te kada ista na temelju tog nalaza i mišljenja tužbenim zahtjevom u stvari traži ono za što smatra da predstavlja njenu bračnu stečevinu, kao i njen udio u toj bračnoj stečevini.

 

Također valja reći da ne znači da je zahtjev tužiteljice u cijelosti neosnovan, kako su to sudovi ocijenili, kraj činjenice da iz provedenog vještačenja proizlazi da je u vrijeme, nakon što je tužiteljica stupila u brak s pok. M. S., vrijednost predmetne nekretnine-obiteljske stambene zgrade s osnove izgrađenosti iste uvećana.

 

Naime, prema odredbi čl. 270. ZBPO imovina bračnih drugova može biti zajednička i posebna, dok prema odredbi čl. 271. ZBPO imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, ili potječe iz te imovine, njihova je zajednička imovina.

 

Pritom valja reći da kada jedan od bračnih drugova traži da se izvrši uračunavanje kod bračne stečevine tada treba imati na umu da tužbeni zahtjev tužiteljice u smislu odredbe čl. 279. ZBPO može biti usmjeren na to da sud utvrdi koliki je njezin dio u zajedničkoj imovini ili dijelu te imovine ili na pojedinoj stvari iz te imovine. Osim toga, valja reći da u smislu odredbe čl. 280. ZBPO sud u parničnom postupku može odrediti način diobe zajedničke imovine ako je sudu podnesena tužba iz čl. 279. ZBPO i ako jedan od bračnih drugova stavi prijedlog za diobu. Dakle, ako u konkretnom slučaju zahtjev tužiteljice ima značaj diobe, onda tužbeni zahtjev mora sadržavati i prijedlog za diobu (čl. 280. ZBPO).

 

U predmetnom slučaju po svemu sudeći zahtjev tužiteljice nije usmjeren samo na zahtjev za utvrđenje njezinog udjela u zajedničkoj imovini, već i na diobu te zajedničke imovine.

 

Stoga, treba reći da u situaciji ako je tužbeni zahtjev usmjeren na diobu zajedničke imovine da onda treba imati na umu da tužitelj koji traži vlasništvo na fizički odijeljenom dijelu nekretnine ne može istovremeno tražiti i suvlasništvo na toj nekretnini.

 

Osim toga, valja reći i to da na temelju odredbe čl. 395. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 – dalje: ZVDSP) nakon stupanja na snagu ZVDSP odluke sudova bez obzira na kojem se propisu temeljile (bilo da je u primjeni bio Zakon o prometu zemljišta i zgrada, ili Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima) moraju uvažavati načelo jedinstva nekretnine i ne mogu glede pitanja prava vlasništva na nekretnini glasiti tako da odstupaju od tog načela.

 

Pritom treba imati na umu da se tužbenim zahtjevom ne može s uspjehom tražiti utvrđenje stjecanja prava vlasništva dijela građevinskog objekta i posebnog dijela zgrade bez zemljišne čestice na kojoj je isti sagrađen i ako taj posebni dio ne čini samostalnu uporabnu cjelinu prikladnu za samostalno izvršavanje suvlasnikovih ovlasti, kao što je stan ili druga samostalna prostorija, jer bi takav zahtjev bio protivan načelu pravnog jedinstva nekretnine.

 

Zbog svega navedenog, valjalo je ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP.

 

U nastavku postupka nižestupanjski sudovi će otkloniti počinjenu bitnu povredu, te će provesti dokaze po prijedlozima stranaka, utvrditi činjenice koje su bitne za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, nakon čega će donijeti novu i na zakonu osnovanu odluku o tužbenom zahtjevu.

 

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP (stavak II izreke).

 

Zagreb, 6. ožujka 2019.