1

                               Poslovni broj: 7 UsI-1246/2018-17

 

 

 

 

 

 

 

   Poslovni broj: 7 UsI-1246/2018-17

 

 

 

  U I M E R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužitelja Ministarstva obrane Republike Hrvatske, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, Kapucinska ulica 21, protiv tuženika Osječko-baranjske županije, Upravnoga odjela za upravne i pravne poslove, Osijek, Trg Ante Starčevića 2, kojeg zastupa opunomoćenica B. V., službena osoba tuženika, radi komunalne naknade, 5. ožujka 2019.

 

 

p r e s u d i o j e

 

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi oglašavanja ništavim odnosno radi poništenja rješenja tuženika Osječko-baranjske županije, Upravnoga odjela za upravne i pravne poslove, KLASA: UP/II-415-06/18-01/11, URBROJ: 2158/1-01-20-18-2 od 10. kolovoza 2018.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troška upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

Tuženik je osporavanim rješenjem, KLASA: UP/II-415-06/18-01/11, URBROJ: 2158/1-01-20-18-2 od 10. kolovoza 2018. odbio kao neosnovanu žalbu tužitelja izjavljenu protiv rješenja o ovrsi Upravnog odjela za komunalne djelatnosti i prostorno uređenje Grada Đakova, KLASA: UP/I-363-03/18-03/99, URBROJ: 2121/01-03/10-18-1 od 20. srpnja 2018. Navedenim prvostupanjskim rješenjem utvrđeno je da ovršenik (ovdje tužitelj) na temelju ovršne isprave – rješenja Odjela za komunalne djelatnosti i prostorno uređenje Grada Đakova, KLASA: UP/I-363-03/18-02/647, URBROJ: 2121/01-03-11-18-1 od 8. veljače 2018. – duguje na dan 20. srpnja 2018., za komunalnu naknadu, ukupno iznos od 172.687,22 kune, te je naloženo Financijskoj agenciji da provede ovrhu na novčanim sredstvima ovršenika koji su upisani u Jedinstveni registar računa kod FINA-e pod OIB-om ovršenika sukladno Zakonu o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, uz specifikaciju provedbe ovrhe i naplate troškova provođenja postupka ovrhe. U obrazloženju rješenja o ovrsi navedeno je da je uvidom u karticu obveznika utvrđeno da obveznik nije podmirio dospjela dugovanja za komunalnu naknadu u razdoblju od 20. veljače 2018. do 20. srpnja 2018. u ukupno navedenom iznosu od 172.687,22 kune. 

Tužitelj u tužbi navodi da osporavano rješenje smatra nezakonitim zbog pogrešne primjene materijalnog prava te bitnih povreda postupka. Smatra da je rješenje o ovrsi doneseno u odnosu na Ministarstvo obrane, vojarnu Dračice iz Zagreba, Trg kralja Petra Krešimira 1, dok iz obrazloženja rješenja proizlazi da je riječ o poslovnom prostoru u Đakovu na adresi Nikole Tesle bb. Ističe da je u vrijeme donošenja rješenja o ovrsi na snazi bio Zakon o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine, br. 36/95., 70/97., 128/99., 57/00., 129/00., 59/01., 26/03. - pročišćeni tekst, 82/04., 178/04., 38/09., 79/09., 153/09., 49/11., 84/11., 90/11., 144/12., 94/13., 153/13., 147/14. i 36/15.) iz čije odredbe članka 22. stavak 3. nije bila predviđena kategorija plaćanja komunalne naknade za vlasnike odnosno korisnike vojnih lokacija i nekretnina koje služe za vojnu namjenu. Poziva se na sadržaj odredbe članka 3. stavak 1. točka 1. i točka 2. Uredbe o vojnom graditeljstvu (Narodne novine broj 73/2013.), te glavu V Zakona o obrani (Narodne novine broj 73/13. i 75/15.) smatrajući da predmetna nekretnina kao vojna lokacija služi za obavljanje poslova obrane koji poslovi nisu istovjetni poslovnoj djelatnosti kako to uređuje Zakon o komunalnom gospodarstvu. Tako odredba članka 92. stavak 2. Zakona o obrani propisuje da se vojnim lokacijama i građevinama smatraju nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske koje su dane na upravljanje i raspolaganje Ministarstvu obrane, kao i nekretnine koje se unajmljuju za rad, smještaj i obuku zapovjedništava, postrojbi i ustanova, te posebne vojne građevine specifične namjene. Nadalje smatra da je u ovršnoj ispravi pogrešno utvrđena vrsta i namjena nekretnine kao i zona u kojoj se nekretnina nalazi, te se poziva i na sadržaj odredbe članka 50. stavak 5. Ovršnog zakona (Narodne novine 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017) smatrajući da je ovrha određena suprotno odredbi članka 4. stavak 4. Ovršnog zakona i suprotno odredbi članka 132. stavak 1. Općeg poreznog zakona (Narodne novine 115/2016, 106/2018). Stoga smatra da je tuženik propustio utvrditi prema odredbi članka 50. stavak 5. Ovršnog zakona razlog iz članka 50. stavak 21. točka 3. Ovršnog zakona da je ovršna isprava na drugi način izgubila svoju djelotvornost, te da je ovrha određena nad imovinom državnog tijela koja ne može biti predmetom ovrhe. Smatra pogrešnim i stav tuženika o priloženom mišljenju Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja od 17. svibnja 2018. iz kojega proizlazi da  Ministarstvo obrane nije obveznik plaćanja komunalne naknade za vojne lokacije i građevine kojima upravlja Ministarstvo obrane. Također smatra da Ustavni sud Republike Hrvatske u odlukama kojima je ukinuo odredbe Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske i Zakona o obrani nije preispitivao odredbe temeljnog zakona kojima se uređuje komunalno gospodarstvo u smislu utvrđenja kategorije obveznika plaćanja komunalne naknade, a iz kojega smatra da proizlazi da nije propisano plaćanje komunalne naknade za vojne lokacije i nekretnine koje služe vojnoj namjeni. Poziva se i na sadržaj odredbe članka 92. stavak 5. novog Zakona o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine broj 68/18.), iako smatra da je prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda valjalo primijeniti propis koji je na snazi u vrijeme odlučivanja. Slijedom navedenog predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev, sadržaja kao u izreci presude, u cijelosti.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava tužbene navode, te smatra da je osporavano rješenje doneseno na temelju pravilno provedenog postupka, potpunim i pravilnim utvrđenjem činjeničnog stanja te pravilnom primjenom materijalnog prava. Ističe da odredba članka 126.  stavak 1. (novog) Zakona o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine broj 68/18.) propisuje da će se postupci donošenja upravnih akata započeti po Zakonu o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine, br. 36/95., 70/97., 128/99., 57/00., 129/00., 59/01., 26/03. - pročišćeni tekst, 82/04., 178/04., 38/09., 79/09., 153/09., 49/11., 84/11., 90/11., 144/12., 94/13., 153/13., 147/14. i 36/15.) do dana stupanja na snagu ovoga Zakona dovršiti prema odredbama tog Zakona i propisa donesenih na temelju tog Zakona, uslijed čega je u ovoj upravnoj stvari valjalo primijeniti prethodno važeći Zakon o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine, br. 36/95., 70/97., 128/99., 57/00., 129/00., 59/01., 26/03. - pročišćeni tekst, 82/04., 178/04., 38/09., 79/09., 153/09., 49/11., 84/11., 90/11., 144/12., 94/13., 153/13., 147/14. i 36/15.). Stoga predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.    

Dana 10. siječnja 2019. u ovome sudu održana je i zaključena rasprava u nazočnosti  opunomoćenice tužitelja B. B., savjetnice u Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku i u nazočnosti opunomoćenice tuženika, koja rasprava je preotvorena rješenjem ovoga suda od 15. siječnja 2019., obzirom da opunomoćenik tužitelja nije u ostavljenom roku dostavio urednu punomoć za zastupanje.

Tužitelj je 31. siječnja 2019., dostavio ovome sudu (generalnu) punomoć za zastupanje Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku u svim predmetima koji se vode pred Upravnim sudom u Osijeku, radi komunalne naknade, u kojima je stranka Ministarstvo obrane Republike Hrvatske. Stoga je sud, unatoč podnesku Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku od 14. siječnja 2019. (list 29 spisa) tužiteljem u sporu smatrao Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, kao obveznika komunalne naknade, odnosno kao ovršenika u ovoj upravnoj stvari. Pri tome je nesporno da je državno odvjetništvo generalno nadležno zastupati Republiku Hrvatsku.

Sud je ponovno održao raspravu 26. veljače 2019. u nazočnosti opunomoćenika tužitelja D. D., savjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku  i u nazočnosti opunomoćenice tuženika.

U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u sudski spis, spis tuženika te isprave koje prileže u istome te je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi članka 55. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17. – dalje: ZUS), utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

Uvidom u spis tuženika utvrđeno je kako je rješenjem Odjela za komunalne djelatnosti i prostorno uređenje Grada Đakova, KLASA: UP/I-363-03/18-02/647, URBROJ: 2121/01-03-11-18-1 od 8. veljače 2018. (ovdje ovršna isprava) obvezniku plaćanja komunalne naknade Ministarstvu obrane Republike Hrvatske, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira I za objekt u Đakovu, Nikole Tesle bb, određena visina komunalne naknade u iznosu od 27.700,47 kuna mjesečno, te je u toč. 2 izreke specificirana obveza plaćanja komunalne naknade, na temelju Odluke o komunalnoj naknadi (Službeni glasnik Grada Đakova broj 7/09. – nastavno: Odluka), te primjene odredbe članka 23. stavak 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine, br. 36/95., 70/97., 128/99., 57/00., 129/00., 59/01., 26/03. - pročišćeni tekst, 82/04., 178/04., 38/09., 79/09., 153/09., 49/11., 84/11., 90/11., 144/12., 94/13., 153/13., 147/14. i 36/15. – nastavno: Zakon o komunalnom gospodarstvu).

Predmetnim rješenjem utvrđen je i koeficijent namjene, vrijednost boda, te mjesečni iznos komunalne naknade, a rješenje je postalo izvršno 9. ožujka 2018. Izvršnost ovršne isprave u ovoj upravnoj stvari pravilno je utvrđena primjenom odredbe članka 133. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09. – nastavno: ZUP), te je tužitelj protiv navedenoga rješenja imao mogućnost izjaviti žalbu.

Prema odredbi članka 4. stavka 2. ZUP-a stranka može biti i tijelo državne uprave te drugo državno tijelo, tijelo jedinice lokalne ili područne (regionalne) samouprave ili drugo javnopravno tijelo koje nema pravnu osobnost te njihova područna jedinica, odnosno podružnica ili skupina osoba povezanih zajedničkim interesom, ako može biti nositelj prava, odnosno obveza o kojima se rješava.

Pri tome valja napomenuti da Ministarstvo obrane Republike Hrvatske predstavlja tijelo državne uprave u smislu Zakona o sustavu državne uprave (Narodne novine, broj 150/11.,  12/13.,  93/16. i 104/16.) te isto prema citiranoj odredbi članka 4. stavka 2. ZUP-a može biti stranka upravnog postupka.

Kako tužitelj osporava zakonitost ovršne isprave valja naglasiti da odredba članka 142. stavak 7. Općeg poreznog zakona (Narodne novine 115/2016, 106/2018 – nastavno: OPZ) propisuje da se žalbom na rješenje iz stavka 1. ovoga članka ne može pobijati zakonitost ovršne isprave.

Iz odredbe članka 23. stavak 5. Zakona o komunalnom gospodarstvu proizlazi da izvršno rješenje o komunalnoj naknadi izvršava upravno tijelo iz stavka 2. ovoga članka u postupku i na način određen propisima o prisilnoj naplati poreza na dohodak, odnosno dobit.

Odredba članka 90. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine 115/2016), odnosno odredba članka, te odredba članka 36. Zakona o porezu na dobit (Narodne novine Narodne novine 177/2004, 90/2005, 57/2006, 80/2010, 22/2012, 146/2008, 148/2013, 143/2014, 50/2016, 115/2016) smisleno propisuju da se na utvrđivanje, naplatu i povrat poreza, žalbeni postupak, zastaru i druge mjere glede odgovarajućih poreza primjenjuje Opći porezni zakon.

Nadalje, odredba članka 4. OPZ-a propisuje da ako ovim Zakonom nije uređeno drugačije, na postupanje poreznih tijela primjenjuje se Zakon o općem upravnom postupku.

Iz odredbe članka 140. stavak 1. OPZ-a, između ostaloga, proizlazi da se ovrha provodi na temelju ovršne isprave.

Odredbom članka 151. OPZ-a propisano je ako ovim Zakonom nije uređeno drugačije, na ovrhu se primjenjuje zakon kojim se uređuje ovršni postupak i zakon kojim se uređuje provedba ovrhe na novčanim sredstvima.

Tuženik je naknadno dostavio rješenje Upravnog Odjela za komunalne djelatnosti i prostorno uređenje Grada Đakova, KLASA: UP/I-363-03/18-03/99, URBROJ: 2121/01-03-12-18-8 od 29. kolovoza 2018, iz kojega je razvidno da je istim ispravljeno prvostupanjsko rješenje o ovrsi, KLASA: UP/I-363-03/18-03/99, URBROJ: 2121/01-03/10-18-1 od 20. srpnja 2018., na način da u toč. I. izreke naziv ovršenika pravilno glasi: „Republika Hrvatska, Ministarstvo obrane, Trg kralja Petra Krešimira 1, Zagreb“, čime je primjenom odredbe članka 104. ZUP-a otklonjena pogreška u navedenom rješenju, u svrhu provedbe ovrhe na novčanim sredstvima ovršenika (ovdje tužitelja) od strane Financijske agencije, a ne iz razloga što Ministarstvo obrane Republike Hrvatske ne može biti stranka upravnog postupka, kako to pogrešno smatra tužitelj.

Ovršni postupak reguliran je člancima 136. do 151. OPZ-a, a odredbom članka 151. navedenog Zakona propisano je da ako ovim Zakonom nije uređeno drugačije, na ovrhu se primjenjuje zakon kojim se uređuje ovršni postupak i zakon kojim se uređuje provedba ovrhe na novčanim sredstvima.

Kao što je već navedeno, u predmetnoj upravnoj stvari radi se o postupku ovrhe, a ne o postupku utvrđivanja obveze plaćanja komunalne naknade, uslijed čega je i predmet ovoga spora ocjena zakonitosti rješenja kojima se provodi ovrha komunalne naknade, a ne rješenja kojim je takva obveza utvrđena (koje je postalo konačno i izvršno).

Navedeno je bitno iz razloga jer tužitelj u tužbi suštinski osporava zakonitost ovršne isprave (rješenja o komunalnoj naknadi od 8. veljače 2018.), a prema odredbi članka 142. stavak 7. OPZ-a žalbom na rješenje iz stavka 1. ovoga članka ne može se pobijati zakonitost ovršne isprave.

U predmetnoj upravnoj stvari nije sporno da je rješenje o utvrđivanju obveze komunalne naknade od 8. veljače 2018. postalo konačno i izvršno u upravnom postupku sukladno odredbi članka 133. ZUP-a, što proizlazi iz spisa upravnog postupka, pa kako tužitelj uopće ne spori da nije podmirio dugovanja navedena u točki 1. izreke prvostupanjskog rješenja o ovrsi, to je nedvojbeno kako upravo naznačeno rješenje o utvrđivanju obveze komunalne naknade predstavlja pravnu osnovu za donošenje rješenja o ovrsi komunalne naknade.

Stoga sud smatra da su u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke za donošenje rješenja o ovrsi komunalne naknade u smislu odredbe članka 23. stavka 5. Zakona o komunalnom gospodarstvu, u svezi odredbi članka 140. i 141. OPZ-a na osnovu kojih je i donijeto predmetno rješenje.

Iako tužitelj ne može s uspjehom u ovom upravnom sporu isticati zakonitost ovršne isprave, valja napomenuti da je odredbom članka 23. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obrani (Narodne novine, broj: 75/15., na snazi od 16. srpnja 2015.) bilo propisano da su za vojne lokacije i građevine iz stavka 2. toga članka Republika Hrvatska i Ministarstvo obrane oslobođeni plaćanja komunalne naknade, međutim odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3760/15 i dr. od 10. listopada 2017. (Narodne novine broj 110/17.) citirana odredba Zakona o obrani ukinuta je, uz pozivanje na obrazloženje odluke Ustavnoga suda Republike Hrvatske broj: U-I-4637/14 od 11. srpnja 2017.

Tužitelj se poziva i na odredbu članka 92. stavka 5. Zakona o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine, broj: 68/18., na snazi od 4. kolovoza 2018.) kojom je bilo propisano da se garažni i poslovni prostor unutar vojne građevine i građevinsko zemljište unutar vojne lokacije ne smatraju garažnim i poslovnim prostorom te građevinskim zemljištem koje služi obavljanju poslovne djelatnosti u smislu odredbi tog članka.

Međutim, Ustavni sud je odlukom U-I-3019/2018 i U-I-3337/2018 od 30. listopada 2018., između ostaloga, ukinuo odredbu članka 92. stavka 5. Zakona o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine, broj: 68/18.), uz ponovni poziv na obrazloženje odluke Ustavnoga suda Republike Hrvatske broj: U-I-4637/14 od 11. srpnja 2017. Iz sadržaja navedene odluke proizlazi i da su jedinice lokalne samouprave zakonom neposredno ovlaštene uređivati mogućnost potpunog i djelomičnog oslobađanja od dužnosti plaćanja komunalnog doprinosa i naknade, i to tako da mogu samostalno propisivati opće uvjete i razloge zbog kojih se u pojedinačnim slučajevima pojedincima daje pravo na podnošenje zahtjeva za oslobađanje od plaćanja komunalnog doprinosa i komunalne naknade, te da bi oslobađanje od plaćanja obveze komunalne naknade iz članka 92. stavka 5. Zakona o komunalnom gospodarstvu predstavljalo ograničenje ustavnog jamstva prava građana na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu odnosno prava jedinica lokalne samouprave na slobodno raspolaganje vlastitim prihodima u svrhu obavljanja njihovih ovlasti propisanih Ustavom i zakonom.

Iz sadržaja svih navedenih odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u bitnome, proizlazi da  Republika Hrvatska, Državni ured za upravljanje državnom imovinom, a niti ostala tijela državne uprave, pa tako niti Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, nisu na temelju zakona oslobođeni od plaćanja komunalne naknade.

Dakle, tužitelj neosnovano prigovara kako se ne radi o prostoru kakav u vidu ima odredba članka 22. stavka 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu slijedom čega nije u obvezi plaćanja komunalne naknade. Ovo stoga što navedena odredba između ostalog propisuje da komunalnu naknadu plaćaju korisnici poslovnog prostora koje služi u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti pa kako se u predmetnoj upravnoj stvari radi o komunalnoj naknadi za zemljište koje se koristi u vojne, dakle u poslovne svrhe Ministarstva obrane, to ovaj sud, suprotno navodima tužitelja, zaključuje da se radi o prostoru kakav u vidu ima citirana odredba članka 22. stavka 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu.

Nadalje, prema odredbi članka 144. stavak 1. OPZ-a ovrha nad imovinom tijela državne uprave i suda nije dopuštena. Odredbom stavka 2. navedenog članka propisano je da je ovrha iznimno dopuštena ako je tijelo državne uprave ili sud dužnik poreznog dužnika.

Imovinom se uobičajeno smatra skup svih imovinskih prava određene osobe. Obuhvaća sva stvarna i obvezna prava (tražbine), te ostala prava kojima se vrijednost može izraziti u novcu.

Međutim, očito je da (ustavno)pravno ne može biti prihvatljiva interpretacija po kojoj državna tijela, koja su glavni zaštitnik vladavine prava, istodobno – slijedom svojevoljnog neispunjavanja propisanih obveza - faktički budu izuzeta iz segmenta vladavine prava koji se odnosi na (prisilno) ispunjavanje vlastitih zakonskih obveza, na način koji u nedopuštenoj mjeri ograničava ustavna prava drugih. Uz to, u situaciji u kojoj takvo potpuno izbjegavanje obveza nije moguće u kontekstu građanskopravnih obveza države.

Stoga je sud mišljenja da je odredbu članka 144. stavka 1. OPZ-a potrebno tumačiti ne u svjetlu cjelokupne imovine tijela državne uprave, već objekata i opreme nužne za rad tijela državne uprave.

Kako sud ne nalazi da je ovrha određena na predmetu ovrhe koji ne može biti stvar izvan prometa, kao ni druge stvari za koje je to posebnim zakonom određeno, prema odredbi članka 4. stavak 4. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17.), također ne nalazi osnovanim niti tužbene navode o propustu primjene odredbe članka 50. stavak 5. Ovršnog zakona kojom je propisano da u povodu žalbe protiv rješenja o ovrsi sud pazi po službenoj dužnosti na razloge iz stavka 1. točaka 1., 3. i 5. ovoga članka te na okolnost da je u slučaju iz stavka 1. točke 6. ovoga članka ovrha određena na predmetima iz članka 4. stavaka 4. i 5. ovoga Zakona, kao i na pogrešnu primjenu materijalnog prava te na bitne povrede ovršnoga postupka kada se na njih tako pazi prema odredbama Zakona o parničnom postupku.

U odnosu na pozivanje tužitelja na mišljenje Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja Republike Hrvatske od 17. svibnja 2018., valja napomenuti da prema odredbi članka 5. stavak 1. ZUP-a (načelo zakonitosti) javnopravno tijelo rješava upravnu stvar na temelju zakona i drugih propisa te općih akata donesenih na temelju zakonom utvrđenih javnih ovlasti. Stoga mišljenja ministarstava nisu obvezujuća za javnopravna tijela u upravnom postupku, već mogu djelovati samo snagom svoje uvjerljivosti.

Slijedom navedenoga, ovaj sud ne nalazi da bi u upravnom postupku došlo do povrede prava tužitelja i to kako u pogledu njegovih procesnih prava, odnosno sudjelovanja u istom, tako i u pogledu primjene odredbi mjerodavnog materijalnog prava, te sud osporavano rješenje ocjenjuje zakonitim.

Također nije ispunjen niti jedan od uvjeta propisanih člankom 128. ZUP-a koje bi osporavano rješenje činilo ništavim na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 31. stavak 2. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je  valjalo pozivom na odredbu članka 57. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u toč. I izreke ove presude.

U odnosu na troškove spora odlučeno je primjenom odredbe članka 79. stavak 4. ZUS-a kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano. Budući da je tužitelj u ovom upravnom sporu zatražio troškove upravnog spora te cijeneći da je isti u cijelosti izgubio spor, to je odlučeno kao u toč. II. izreke presude.

U Osijeku 5. ožujka 2019.

 

Sutkinja

Blanka Sajter v. r.

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave.