1                                          Posl. broj: 7 Pn-751/15-51

 

 

 

               REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

                   Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 7 Pn-751/15-51

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici K. R., odvjetnici iz Z., protiv tuženika RH, OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., Građansko-upravni odjel, radi naknade štete zbog diskriminacije, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 17. siječnja 2019. godine, održane u nazočnosti odvjetnice K. R. iz Z., kao punomoćnice tužitelja, te u nazočnosti zamjenice u Općinskom državnom odvjetništvu u Z., M. P. G., kao punomoćnice tuženika, dana 01. ožujka 2019. godine

 

p r e s u d i o    j e

 

I. Odbija se tužitelj M. M. iz Z., OIB: …, u cijelosti s tužbenim zahtjevom.

 

II. Nalaže se tužitelju M. M. iz Z., OIB: 2…, da naknadi tuženiku RH, OIB: …, parnični trošak ovog postupka u iznosu od 28.250,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na isti počev od dana 01. ožujka 2019. godine pa do isplate, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana.   

 

Obrazloženje

 

              Tužitelj je protiv tuženika podignuo tužbu radi naknade štete u kojoj navodi da je, kao policijski službenik, uhićen dana 06. prosinca 2012. godine ,te je dana 07. prosinca 2012. godine priveden u pritvorsku policijsku jedinicu. Dana 08. prosinca 2012. godine tužitelju je određen istražni zatvor, i to kao iz razloga navedenih u čl. 123 st. 1, t. 2 i 3, odnosno zbog opasnosti od utjecanja na 110 predloženih svjedoka, kao i opasnosti od ponavljanja kaznenog djela. Dana 11. prosinca 2012. godine nalogom USKOK-a protiv tužitelja određeno je provođenje istrage.

              Tužitelj ističe kako je, rješenjem načelnika PU Z., odnosno tužiteljeva poslodavca, od dana 10. prosinca 2012. godine, privremeno udaljen iz službe do isteka pritvora i to temeljem čl. 112 st. 3 Zakona o državnim službenicima, zbog toga što je, kako stoji u obrazloženju predmetnog rješenja, protiv istog "dana 08.12.2012. godine određen istražni zatvor, te Nalogom USKOK-a od 08.12.2012. g. određeno provođenje istrage".

              Tužitelj u tužbi nadalje navodi kako je njegov poslodavac, prilikom donošenja rješenja o privremenom udaljenju iz službe tužitelja, nezakonito primijenio odredbe Zakona o državnim službenicima, obzirom da je tužitelj obavljao poslove policijskog službenika, a ne državnog službenika, zbog čega je trebao primijeniti odredbe Zakona o policiji, kojim propustom je tužitelju počinjena znatna šteta, a imajući u vidu da je odredbom čl. 1 Zakona o policiji propisano da je radnopravni položaj policijskih službenika uređen Zakonom o policiji, dok su odredbama čl. 112 istog Zakona jasno uređeni i propisani uvjeti udaljavanja policijskog službenika iz tužbe.

              Naime, tužitelj ističe kako mu je pritvor  istekao 08. prosinca 2012. godine (određivanjem istražnog zatvora), dok je isti privremeno udaljen iz službe do isteka pritvora kako je obrazloženo u točki 1. predmetnog rješenja dana 10. prosinca 2012. godine, a što je, temeljem čl. 112 st. 3 Zakona o državnim službenicima, potpuno zakonski neosnovano. Dakle, tužitelj napominje kako  je rješenje o privremenom udaljenju iz službe do isteka pritvora doneseno nakon što je pritvor već istekao.

              Nadalje, tužitelj ističe kako je u obrazloženju predmetnog rješenja navedeno da se policijski službenik udaljuje iz službe obzirom da je Nalogom USKOK-a od 08. prosinca 2012. godine određeno provođenje istrage, dok je protiv tužitelja nalogom USKOK-a određeno provođenje istrage dana 11. prosinca 2012. godine (dan nakon donošenja rješenja o privremenom udaljenju iz službe), te da iz navedenog proizlazi da je poslodavac naveo neistinite podatke u navedenom rješenju ili kao službena osoba u službeni spis, akt ili ispravu unio neistinite podatke i potom takav neistinit sadržaj vlastoručno potpisao kao vjerodostojan i ovjerio ga službenim pečatom MUP-a, te potom takvu nevjerodostojnu ispravu koristio u poslovanju kao istinitu, čime tužitelj tvrdi da su ispunjeni elementi kaznenog djela iz čl. 279 Kaznenog zakona.

              Tužitelj navodi da je u odnosu na njega određen istražni zatvor pozivom na točku 3. čl. 123 st. 1 ZKP-a, odnosno opasnosti od ponavljanja djela, što je tužitelj mogao počiniti u obavljanju službe.

              Tužitelj posebno ističe činjenicu da je poslodavac prilikom donošenja Rješenja o privremenom udaljenju iz službe dana 10. prosinca 2012. godine propustio primijeniti odredbu čl. 112 st. 3 Zakona o policiji, koju je bio dužan primijeniti, a koju je primijenio tek dana 01. srpnja 2013. godine kada je rješenjem ponovno privremeno udaljio tužitelja iz službe tek nakon i isključivo zato što je tužitelj izašao iz istražnog zatvora.

              Naime, tužitelj navodi da u slučaju da je poslodavac tužitelja istog udaljio iz službe do okončanja disciplinskog postupka, sudac istrage bi točku 3 čl. 123 st. 1 ZKP-a, odnosno opasnosti od ponavljanja djela, ukinuo kao neosnovanu obzirom da ne bi postojala opasnost od ponavljanja kaznenog djela i posljedično tome tužitelj bi bio pušten iz istražnog zatvora na slobodu danom ispitivanja posljednjeg svjedoka još dana 07. svibnja 2013. godine, a ne tek 01. srpnja 2013. godine.

              Tužitelj pojašnjava da je udaljen iz službe do isteka pritvora, koji je istekao 08. prosinca 2012. godine, iz čega proizlazi da u razdoblju od 08. prosinca 2012. godine do 01. srpnja 2013. godine uopće nije bio udaljen iz službe, a u istom je razdoblju tužitelj bio u istražnom zatvoru samo i jedino iz razloga mogućeg ponavljanja kaznenog djela, budući bi se izlaskom na slobodu imao vratiti na radno mjesto, čime bi se omogućilo ponavljanje djela.

              Tužitelj u tužbi navodi da je Rješenjem svog poslodavca od dana 10.12.2012. godine kojim je tužitelj privremeno udaljen iz tužbe do isteka pritvora, određeno da za vrijeme udaljenja policijskom službeniku pripada naknada plaće u iznosu od 80% plaće isplaćene u mjesecu koji je prethodio udaljenju iz tužbe, iz kojeg razloga tužitelj smatra da je u razdoblju od 08.12.2012. do 01.07.2013. godine se tužitelju nezakonito isplaćivala umanjena plaća za 20%, iako u tom razdoblju ni po kojem zakonskom osnovu ili rješenju nije bio udaljen iz tužbe, pa tužitelj potražuje iznos od 20% plaće isplaćene u mjesecu koji je prethodio udaljenju iz tužbe za razdoblje od 08. prosinca 2012. godine do 01. srpnja 2013. godine. Za ovaj dio tužbenog zahtjeva, vezano uz radni odnos i plaću tužitelja, po kojem je tužitelj u tužbi potraživao isplatu iznosa od 16.253,80 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospjelosti svakog mjesečnog iznosa pa do isplate, tužitelj je povukao tužbu zbog nenadležnosti ovog suda da raspravlja o tom dijelu njegovog tužbenog zahtjeva, a što je učinjeno podneskom tužitelja od 22.10.2015. godine.

              Tužitelj nadalje napominje da je USKOK u odnosu na njega predložio ispitivanje ukupno 110 svjedoka, od kojih 103 policijska službenika, naglasivši da je 103 policijska službenika potrebno ispitati na okolnosti provođenja policijskih aktivnosti u cilju otkrivanja i procesuiranja kaznenih djela podvođenja, a što je USKOK učinio protivno odredbama čl. 6 i 11 ZPP-a iz razloga što je znao ili je bio dužan znati da od 103 predložena policijska službenika kao svjedoka, njih 80-ero nije nikada surađivalo s tužiteljem, kao niti na poslovima suzbijanja kaznenih djela podvođenja, i posljedično tome da im nikako nisu mogle biti poznate navedene okolnosti.

Tužitelj u tužbi posebno ističe da je tijekom prvih mjesec dana istrage ispitan samo jedan svjedok, odnosno tijekom prva tri mjeseca istrage USKOK je tužitelju ispitao tek 4 od 103 predloženih svjedoka.

Nadalje, tužitelj navodi da je bio žrtva diskriminacije, što je razvidno iz činjenice da su svi policijski službenici koji su boravili u istražnom zatvoru u svojstvu istražnog zatvorenika (npr. O. N., J. R., J. K. i dr.) pušteni na slobodu danom ispitivanja posljednjeg svjedoka, te je poslodavac prilikom udaljavanja iz službe istih primijenio odredbe Zakona o policiji, kao i činjenice da je spomenutim policijskim službenicima USKOK ispitao 20-ak svjedoka u mjesec dana, D. M. 80-ak svjedoka za dva mjeseca, N. V. preko 100 svjedoka za 5 mjeseci, dok Ustav Republike Hrvatske propisuje da su svi građani jednaki pred zakonom, sudovima, te drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti, te zabranjuje diskriminaciju po bilo kojoj osnovi, kao što to čini i Zakon o kaznenom postupku u čl. 6.

              Tužitelj ističe kako se isti tereti za stjecanje protupravne imovinske koristi u iznosu od 1.000.000,00 kn te mu je u postupku predloženo 110 svjedoka, a u istražnom zatvoru je proveo ukupno gotovo 7 mjeseci, dok je primjerice M. B., koji se tereti za ostvarenu protupravnu imovinsku korist u iznosu od 12.000.000,00 kn, te je u postupku predloženo saslušati 270 svjedoka, isti proveo u istražnom zatvoru mjesec dana. I u slučaju tužitelja i u slučaju M. B., sudjelovao je isti sudac istrage Županijskog suda u Zagrebu, te tužitelj ističe da je nejednako postupanje u odnosu na tužitelja očigledno.

              Tužitelj u prilog tvrdnji da je isti diskriminiran, također navodi da je optužnicu protiv njega podnio neovlašteni tužitelj. Naime, kako tužitelj u tužbi navodi, odredbom čl. 11 st. 1 Zakona o u USKOK-u propisano je da iznimno, ako za to postoje osobito važni razlozi, glavni državni odvjetnik može na prijedlog ravnatelja na rad u Ured uputiti državnog odvjetnika ili zamjenika državnog odvjetnika, a odredbom st. 3 istog članka da upućivanje na rad može trajati najdulje godinu dana.

              Tužitelj navodi kako je zamjenica ŽDO D. P. još dana 06.12.2012. godine provodila pretragu doma tužitelja, pa svakako zbog proteka roka od godinu dana nije mogla podnijeti optužnicu kao ovlašteni tužitelj dana 13.12.2013. godine. Pored toga, zamjenik ravnatelja USKOK-a S. M., podnio je izmijenjeni dispozitiv optužnice, koji je i osobno potpisao.

              Nadalje, tužitelj ističe da je odredbom čl. 8 st. 1 Zakona o USKOK-u propisano da za zamjenika ravnatelja u Ured može biti raspoređena osoba koji je proveo najmanje osam godina na radu kao zamjenik državnog odvjetnika. No, tužitelj u tužbi navodi da je S. M. dana 05.04.2013. godine prisegnuo na dužnost zamjenika u ODO u Zagrebu pa niti u kojem slučaju ne zadovoljava minimalan broj godina staža kao zamjenik državnog odvjetnika da bi bio raspoređen na dužnost zamjenika ravnatelja USKOK-a, jednako kao i Ž. P. O., koji su oboje zastupali kao zamjenici ravnatelja USKOK-a optužnicu na sjednicama optužnog vijeća bez da su imali zadovoljene propisane uvjete za istu dužnost.

              Tužitelj napominje da je odredbom čl. 344 Zakona o kaznenom postupku propisano da će predsjednik optužnog vijeća prvo utvrditi je li optužnicu podnio ovlašteni tužitelj, a odredbom čl. 29 st. 5  Ustava Republike Hrvatske propisano je da se kazneni postupak može pokrenuti samo pred sudom na zahtjev ovlaštenog tužitelja.

              Tužitelj u tužbi ističe kako su, neovisno o očitom, njegovi zahtjevi za izuzećem navedenih osoba odbijeni kao neosnovani uz potpuno nejasna i kontradiktorna obrazloženja, čime je tužitelju povrijeđeno pravo na pravično suđenje propisano odredbom čl. 29 Ustava Republike Hrvatske.

              Nadalje, tužitelj navodi da u prilog njegovoj tvrdnji da je diskriminiran proizlazi i činjenica da je tužitelj uhićen, no nakon uhićenja je pušten na slobodu, te da nakon predmetnog, tužitelj nikada nije ponovno (službeno) uhićen, tj. nikada nije doneseno novo rješenje o uhićenju, pa proizlazi da bi se protiv tužitelja odredio pritvor, istražni zatvor te vodio kazneni postupak bez da je isti uopće uhićen.

              Uz navedeno, tužitelj navodi da je za vrijeme boravka u istražnom zatvoru boravio zajedno s osobama koje je sam uhitio za vrijeme obavljanja svoje službe kao policijski službenik, a riječ je o osobama koje su osuđene na dugotrajnu kaznu zatvora, koje osobe su mu prijetile, zbog čega je tužitelj obolio od PTSP-a, dok za tužitelja vrijedi presumpcija nevinost s obzirom da nikada nije osuđen niti za jedno kazneno djelo.

              Predmetnim postupanjem tužitelj tvrdi da mu je povrijeđeno pravo propisano odredbom čl. 24 Ustava Republike Hrvatske: "Nitko ne može biti uhićen ili pritvoren bez pismenoga, sudbenog i na zakonu utemeljenog naloga. Takav nalog mora biti pročitan i uručen uhićeniku prilikom oduzimanja slobode."

              Tužitelj navodi da je uhićen, kojom prilikom mu je predočen nalog, pa pušten na slobodu, pa nakon toga ponovno uhićen idući dan, ali nikada mu nije prilikom novog uhićenja predočen novi nalog, a sve protivno odredbi čl. 24 Ustava RH.

              Za cijelo vrijeme boravka u pritvoru,te istražnom zatvoru, tužitelj ističe kako je bio izložen prijetnjama po život, psihički maltretiran od strane drugih uhićenika, te u vrlo lošim zatvorskim uvjetima.

              Nadalje, u prilog tvrdnji da je diskriminiran, tužitelj navodi da je povrijeđen njegov dom, suprotno odredbi čl. 34 Ustava Republike Hrvatske. Naime, tužitelj navodi da je u kaznenom postupku protiv tužitelja kao svjedok ispitana i M. H. R., vlasnica galerije i inženjer hortikulture, kojoj su tijekom ispitivanja predočene fotografije doma tužitelja s umjetničkim slikama, te je isti svjedok prema svojoj slobodnoj procjeni utvrđivao vrijednost predmetnih umjetničkih djela (gledajući fotografije istih) kao da su originali, iako to nije mogla nikako zaključiti gledajući fotografije, te iako je ista vrijednosti predmetnih djela vršila bez naloga USKOK-a.

              Tužitelj navodi da, iako navedeni svjedok nije stalni sudski vještak koji bi bio u sudskom postupku ovlašten utvrđivati autentičnost i vrijednost umjetničkih djela, već inženjer hortikulture, upravo vrijednosti koje je naveo predmetni svjedok korištene su u nalazu i mišljenju vještaka za financije i računovodstvo M. V., iako je predmetni vještak dobio u zadatak utvrditi porijeklo sredstava iz kojih je tužitelj stjecao nekretnine, a ne utvrđivati vrijednost slika tužitelja, što predstavlja nezakoniti dokaz, koji se neovisno o tome koristi u kaznenom spisu tužitelja kao potpuno mjerodavan, suprotno odredbi čl. 29 Ustava RH.

              Tužitelj ističe da, jednako kao što svi dokazi prikupljeni od zamjenice ODO-a Ž. P. O. i I. Š. J. predstavljaju nezakonite dokaze obzirom da su ih prikupljale (i potpisivale) osobe koje su neovlašteni tužitelji.

              Pored svega navedenog, tužitelj ističe da u kaznenom postupku protiv tužitelja, u odnosu na 3 okrivljenika, T. B., D. C. i R. B., iznuđivani su iskazi na štetu tužitelja, kako su predmetni okrivljenici sami priznali, a čime je povrijeđena odredba čl. 29 Ustava RH.

              Tužitelj nadalje navodi da se ujedno i od njegove supruge pokušao "pridobiti iskaz" na način da je supruzi tužitelja priopćeno od strane policije "da USKOK ima njezin "glas" i da ukoliko na ispitivanju ne želi reći da joj je suprug primao novac od svodnika da će i ona ići u zatvor i da neće jako dugo vidjeti svog sina", a nakon što ista nije pristala lažno svjedočiti protiv tužitelja, ista je uhićena te je provela u zatvoru 4 mjeseca.

              Pored navedenog, tužitelj navodi da su u sastavu vijeća, koje je odlučivalo o žalbi tužitelja protiv određivanja istražnog zatvora, sudjelovale sutkinje L. V. i M. R., dok su iste sutkinje sudjelovale u donošenju odluke o potvrđivanju optužnice kao članice vijeća, dakle 2 puta odlučivale o postojanju osnovane sumnje protiv tužitelja, što je protivno odredbi čl. 29. st. 1 Ustava: "Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.", kao i protivno odredbi čl. 32 Zakona o kaznenom postupku.

              Tužitelj ističe da tuženik nije usvojio zahtjev za mirno rješenje spora tužitelja.

              Tužitelju je postupanjem tuženika povrijeđeno Ustavom zajamčeno pravo na slobodu, jednakost pred zakonom, zdravlje, te mu je pričinjena znatna materijalna i nematerijalna šteta.

              Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese slijedeću presudu:

I. Nalaže se tuženiku RH da s osnove naknade zbog povrede prava osobnosti isplati tužitelju M. M., Z., OIB: … iznos od 150.000,00 kn uvećano za iznos zakonske zatezne kamate određenom po čl. 29 st. 2 ZOO-a uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena tekućom na predmetni iznos od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

II. Nalaže se tuženiku RH da s osnove neosnovanog umanjenja plaće isplati tužitelju M. M., Z., OIB: … iznos od 16.253,80 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče po stopi utvrđenoj čl. 29. st. 2 ZOO-a uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena i to na iznos od :

- 1.788,70 kn tekućom od 16.01.2013.g. pa do isplate,

- 2.410,85 kn tekućom od 16.02.2013.g. pa do isplate,

- 2.410,85 kn tekućom od 16.03.2013.g. pa do isplate,

- 2.410,85 kn tekućom od 16.04.2013.g. pa do isplate,

- 2.410,85 kn tekućom od 16.05.2013.g. pa do isplate,

- 2.410,85 kn tekućom od 16.06.2013.g. pa do isplate,

- 2.410,85 kn tekućom od 16.07.2013.g. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

III. Nalaže se tuženiku RH da naknadi tužitelju parnični trošak uvećan za iznos zakonske zatezne kamate određenom po čl. 29. st. 2 ZOO-a uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena tekućom na predmetni iznos od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

              U daljnjem tijeku postupka podneskom od 22.10.2015. godine tužitelj odustaje od potraživanja iz toč. II. svog zahtjeva, te ustraje kod potraživanja iznosa od 150.000,00 kn s naslova naknade štete zbog povrede prava osobnosti, te potražuje i troškove postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, kao u ranijem tijeku postupka.

              U daljnjem tijeku postupka, svojim podneskom od 28.04.2016. godine tužitelj naglašava da je odredbom čl. 20 st. 1 Zakona o suzbijanju diskriminacije propisano da je dužnost tužitelja u  sudskom ili drugom postupku, koji tvrdi da je povrijeđeno njegovo pravo na jednako postupanje prema odredbama tog Zakona, dužan učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije, a da u tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.

              Tužitelj smatra da je on materijalnim dokazima priloženim uz tužbu učinio vjerojatnim da je u konkretnom slučaju došlo do diskriminacije, onus probandi prelazi na diskriminatora, koji je u svojstvu tuženika dužan dokazati da nije bilo diskriminacije, a ukoliko bi tužitelj tvrdio u npr. kaznenom postupku da je povrijeđeno njegovo pravo na jednako postupanje, pa da bi time bilo počinjeno kazneno djelo iz čl. 125 Kaznenog zakona (povreda ravnopravnosti), utoliko se ne bi primjenjivao citirani st. 2 navedene odredbe, niti bi teret dokazivanja prešao na tuženika.

              Obzirom da tužitelj svoje pravo ostvaruje u građanskoj parnici, nedvojbeno je isključena primjena st. 2 čl. 20 istog Zakona na koju se tuženik poziva.

              U daljnjem tijeku postupka tužitelj ističe da je na ročištu dana 03. ožujka 2016. godine u ovoj parnici učinjeno nespornim da je tužitelj prvi put pušten iz pritvora greškom pritvorskog nadzornika N. P., na koju okolnost tuženik dostavlja opsežnu dokumentaciju, dok tužitelj inzistira na tvrdnji da neovisno o tome što je tužitelj pušten na slobodu krajnjom nepažnjom pritvorskog nadzornika, da je navedena pogreška dovela do povrede prava na jednako postupanje prema tužitelju i niza nezakonitosti u postupanju državnih tijela, obzirom je tužitelj nakon puštanja na slobodu ponovno uhićen po istoj osnovi, bez upoznavanja s razlozima ponovnog uhićenja, bez upoznavanja s pravima uhićenika, koja istom po Zakonu o kaznenom postupku pripadaju temeljem čl. 7 i čl. 108 istog Zakona, niti je policija izvijestila državnog odvjetnika o ponovnom uhićenju, a pored svega je tužitelj ponovno prilikom drugog uhićenja, do kojeg uopće nije trebalo doći, morao proživljavati psihički stres i duševne boli. Navedenim postupanjem, tužitelj je zapravo drugi put uhićen za isto kazneno djelo, čime se prekršilo načelo "ne bis in idem", opisan i u odredbi čl. 4 Protokola 7. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

              Tužitelj i dalje ustraje kod tvrdnje da je optužni akt protiv tužitelja podignut od strane zamjenice županijske državne odvjetnice D. P., kao neovlaštenog tužitelja, te isto obrazlaže citiranjem odredbi čl. 11 st. 1, kao i čl. 3 Zakona o USKOK-u, smatrajući da su iste odredbe prekršene jer zbog proteka roka propisanog čl. 11 st. 3 Zakona o USKOK-u, zamjenik DO D. P. nije bila ovlaštena podnijeti optužnicu protiv tužitelja, te je time i povrijeđeno tužiteljevo pravo na jednako postupanje.

              Tužitelj ustraje i na tvrdnji da su i S. M. i Ž. P. O. obzirom na neispunjavanje uvjeta propisanih odredbom čl. 8 st. 1 Zakona o USKOK-u, za imenovanjem zamjenicima ravnatelja USKOK-a u postupku protiv tužitelja postupali kao neovlašteni tužitelji.

              Obzirom na odredbu čl. 105 Zakona o sudovima, tužitelj tvrdi da Republika Hrvatska odgovara za štetu koju stranci u postupku nanese sudac svojim nezakonitim ili nepravilnim radom u obnašanju sudačke dužnosti, a tužitelj drži da je i sa predmetnog osnova tuženik dužan nadoknaditi štetu prouzročenu tužitelju iz te osnove, a obzirom na to da je Županijski sud u Zagrebu neosnovano i nezakonito odbio zahtjeve tužitelja za izuzećem S. M. i Ž. P. O..

              Tužitelj u tijeku postupka napominje da njegove tvrdnje o diskriminaciji nisu samo puko matematičko uspoređivanje te je svjestan da je svaka istraga, kao i svaki sudski postupak, specifičan i nepredvidiv, ali tužitelj, bez obzira na isto i neovisno o specifičnostima i brojnosti faktora koji utječu na trajanje istrage, ističe da činjenica da je tijekom prvih mjesec dana istrage tužitelju ispitan samo jedan svjedok, odnosno da su tijekom prva tri mjeseca istrage ispitana samo 4 od 103 predloženih svjedoka, nedvojbeno ukazuje na nejednakost postupanja prema tužitelju i da navedeno (ne)postupanje ne može predstavljati ništa drugo negoli diskriminaciju, uzme li se u obzir da je ostalim policijskim službenicima USKOK ispitao 20-ak svjedoka u mjesec dana.

              Tužitelj smatra da tuženik neosnovano citira čl. 9 st. 2 Zakona o suzbijanju diskriminacije navodeći da se ne može smatrati diskriminacijom postupanje određeno Zakonom u cilju prevencije kaznenih djela, te kada su upotrijebljena sredstva primjerena i nužna cilju koji se želi postići.

              Tužitelj napominje da u konkretnom slučaju tuženik nije postupao s namjeru da prevenira počinjenje kaznenih djela, nego da je upravo nezakonitim i nepravilnim radom državnih tijela prouzročio štetu tužitelju, te povrijedio njegovo pravo na jednako postupanje, te da tuženik nije dokazao da je njegova namjera prilikom postupanja prema tužitelju bila preveniranje počinjenja kaznenih djela, a da osobito tuženik nije dokazao da je upotrijebio primjerena i nužna sredstva u tu svrhu.

              Tužitelj smatra da ukoliko je tuženik namjeravao prevenirati počinjenje kaznenih djela, da isto nije trebao činiti nizom nezakonitih radnji kojima je tužitelju nanijeta šteta.

              Kroz tijek postupka tužitelj je svojim podneskom od 13.06.2016. godine izvršio konačnu specifikaciju tužbenog zahtjeva predlažući da sud donese slijedeću presudu:

"I. Utvrđuje se da je tuženik RH, OIB: …, povrijedio pravo tužitelja M. M., Z., OIB: …, na jednako postupanje i jednakost pred Zakonom.

II. Nalaže se tuženiku RH, OIB: … da s osnove naknade zbog povrede prava osobnosti isplati tužitelju M. M., Z, OIB: …, iznos od 50.000,00 kn, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom po stopi utvrđenoj čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 05.03.2015. godine, pa do isplate.

III. Nalaže se tuženiku RH, OIB: … da naknadi tužitelju parnični trošak uvećan za iznos zakonske zatezne kamate određenom po čl. 29 st. 2 ZOO-a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 05.03.2015. godine, pa do isplate, sve u roku od 15 dana od dana dostave ove presude."

              U daljnjem tijeku postupka tužitelj ističe kako su irelevantni navodi da tužitelj ne bi poduzeo kazneni progon protiv državnoodvjetničkih dužnosnika budući da je njegova kaznena prijava odbačena.

              Tužitelj nadalje ističe kako je irelevantno i pitanje je li neki od državnoodvjetničkih dužnosnika počinio kazneno djelo i da isto nije od utjecaja na odštetni zahtjev tužitelja po osnovi počinjenja diskriminacije. Jednako kako kaznena osuda za počinjenje kaznenog djela u odnosu na štetnika nije od utjecaja na imovinsko pravni zahtjev oštećenika.

              Tužitelj navodi da se kaznena odgovornost posebno procjenjuje te je za istu potreban element krivnje za razliku od uvjeta za osnovanost tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari. No, ističe da činjenica što je tužitelj uopće podnosio kaznene prijave apsolutno predstavlja pokušaj tužitelja da inicira sankcioniranje postupanja koje je tužitelj smatrao protupravnim, neprimjerenim i diskriminirajućim.

              Nastavno na tvrdnju tuženika da bi istražni zatvor bio određen, ne samo po osnovi opasnosti od utjecaja na svjedoke, nego i po osnovi opasnosti od počinjenja kaznenog djela, tužitelj tvrdi da isto nije sporno, kako navodi da je i navedeno u  rješenju o provođenju istražnog zatvora, te da upravo po predmetnom osnovu tužitelj i potražuje naknadu radi diskriminacije, a kako je i objašnjeno u supstratu tužbe.

              Naime, tužitelj tvrdi kako nije niti sporno da je USKOK iznimno sporo ispitivao svjedoke u kaznenom postupku protiv tužitelja, na način da su u prva tri mjeseca istrage ispitana samo 4 svjedoka od ukupno 103 predložena svjedoka, te da je tužitelju određen istražni zatvor 08.12.2012. godine, a da je posljednji svjedok ispitan 07.05.2013. godine.

              Nadalje, tužitelj ističe da, pored navedene činjenice da su u kaznenom postupku protiv njega svjedoci ispitivani punih 5 mjeseci, te da je za cijelo to vrijeme tužitelj boravio u istražnom zatvoru, postoji i daljnja diskriminacija u postupanju u odnosu na tužitelja. Naime, tužitelj je rješenjem o udaljenju iz službe, donesenom od strane njegovog poslodavca, udaljen do isteka pritvora, umjesto, kako to tužitelj tvrdi, do okončanja disciplinskog postupka. Dakle, da navedeno rješenje nije na predmetni način doneseno, već da je doneseno rješenje kojim se tužitelj udaljuje iz službe do okončanja disciplinskog postupka, a kako tužitelj navodi da je ispravno doneseno u odnosu na policijskog inspektora J. K., tužitelj smatra da bi tada nakon ionako podužeg trajanja ispitivanja svih svjedoka, izašao iz istražnog zatvora danom ispitivanja posljednjeg svjedoka, dakle dana 07.05.2013. godine.

              Tužitelj navodi da u slučaju da je tužitelj ispravno, kao i ostali policijski službenici, udaljen iz službe do okončanja disciplinskog postupka, tada ne bi postojala opasnost od ponavljanja kaznenog djela, jer se izlaskom iz istražnog zatvora, tj. saslušanjem posljednjeg svjedoka, tužitelj ne bi vraćao na radi, obzirom da bi tada bio udaljen iz službe do okončanja disciplinskog postupka. Međutim tužitelj navodi da bi se u konkretnom slučaju izlaskom iz pritvora vratio na rad, jer je bio udaljen iz službe samo do okončanja pritvora, pa ga sud zbog opasnosti od ponavljanja djela, budući da je po predmetnom osnovu bio određen istražni zatvor, nije puštao iz pritvora.

              Međutim, tužitelj ističe da je poslodavac tužitelja, što je MUP, čim je tužitelj izašao iz pritvora 01.07.2013. godine, istog dana, uručio tužitelju rješenje kojim se isti udaljuje iz službe do okončanja disciplinskog postupka. Dakle, tužitelj napominje da je očito da je poslodavac tužitelja itekako bio svjestan termina "pritvor", "istražni zatvor", "disciplinski postupak", te da je poslodavac tužitelja ispravno i drugačije postupio u odnosu na druge policijske službenike.

Tužitelj nadalje ističe da je sasvim jasno da je poslodavac tužitelja tek kada je vidio da je tužitelj izašao iz istražnog zatvora po osnovi davanja jamčevine, istog dana udaljio istoga iz službe do okončanja disciplinskog postupka, dakle, poslodavac je očito čekao s donošenjem ovakvog rješenja s ciljem da tužitelj što duže ostane u istražnom zatvoru, budući da se nije nadao da će sud pustiti tužitelja na slobodu po osnovu jamstva.

Tužitelj nastavno, u odnosu na navode tuženika glede trajanja obnašanja dužnosti u svojstvu zamjenika ravnatelja USKOK-a, navodi da upućivanje zamjenika ravnatelja USKOK-a na rad sukladno odredbi čl. 11 st. 3 Zakona o uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta može trajati najdulje godinu dana, te daje predmetnom odredbom jasno i decidirano određeno koliko se vremenski najduže jedna osoba kao zamjenik ravnatelja USKOK-a može uputiti na rad. Tužitelj se nikako ne slaže s tumačenjem tuženika da se navedeni zamjenik može uputiti više puta (više godina) na rad kao zamjenik ravnatelja USKOK-a.

Tužitelj navodi da kad bi tome doista bilo tako, onda predmetno vremensko ograničenje u zakonu doista ne bi imalo nikakvog uporišta u logici, budući da u tom slučaju vremenskog ograničenja ne bi niti bilo jer bi se svatko mogao iznova i iznova imenovati.

S obzirom na navedeno, tužitelj i nadalje tvrdi da se zamjenik ravnatelj USKOK-a može uputiti na rad na određenom predmetu do (najviše) godinu dana, s obzirom na to što je u odnosu na tužitelja počinjena povreda, a tužitelj tvrdi da to nije jedina povreda koja mu je počinjena u odnosu na zamjenika ravnatelja USKOK-a, pa je tako zamjenik ravnatelja USKOK-a S. M. podnio izmijenjeni dispozitiv optužnice protiv tužitelja, koju je osobno i potpisao, iako je odredbom čl. 8 st. 1 Zakona o USKOK-u propisano da za zamjenika ravnatelja u Ured može biti raspoređena osoba koja je provela najmanje osam godina na radu kao zamjenik državnog odvjetnika, koji uvjet S. M. ne ispunjava. S. M. je, prema navodima tužitelja, dana 05.04.2013.g. prisegnuo na dužnosti zamjenika ODO u Zagrebu, te niti u kojem slučaju nije zadovoljavao minimalni broj godina staža kao zamjenik državnog odvjetnika da bi bio raspoređen na dužnost zamjenika ravnatelja USKOK-a, stoga isti nije mogao podnijeti izmijenjeni dispozitiv optužnice, niti isti potpisati, tj. radi se o neovlaštenom tužitelju, te tužitelj napominje da će S. M. tek 05.04.2021.g. ispuniti uvjet od 8 godina staža kao zamjenik ODO-a da bi mogao biti raspoređen na dužnost zamjenika ravnatelja USKOK-a.

Nadalje, tužitelj se na navod tuženika, kako se kao svjedoci pozivaju osobe za koje je vjerojatno da mogu dati obavijest o kaznenom djelu, počinitelju i o drugim važnim okolnostima, sukladno odredbi čl. 283 Zakona o kaznenom postupku, očituje na način da navodi da od 103 policijska službenika, koji su predloženi kao svjedoci radi iskazivanja na okolnost provođenja policijskih aktivnosti u cilju otkrivanja i procesuiranja kaznenih djela podvođenja, 80 policijskih službenika nikada nije surađivalo s tužiteljem, niti sudjelovalo u obavljanju poslova suzbijanja kaznenih djela podvođenja. Obzirom na navedeno, tužitelj navodi da isti svjedoci nisu mogli dati nikakve relevantne obavijesti o kaznenom djelu, počinitelju i o drugim važnim okolnostima, sukladno odredbi čl. 283 Zakona o kaznenom postupku,  na koji se tuženica poziva.

              U odnosu na navode tuženice da je T. B. određena privremena mjera osiguranja od imovinske koristi, tužitelj tvrdi da isto ne spori, međutim da tuženica izvrće navode tužitelja sa saslušanja od dana 16.11.2016. godine. Naime, tužitelj je na predmetnom ročištu naveo da je sva njegova imovina blokirana, što nije bio slučaj s ostalim okrivljenima, pa tužitelj ističe da se u predmetnom nalazi diskriminacija. Dakle, iz rješenja Vrhovnog suda u odnosu na T. B., jasno je vidljivo da je istome "blokiran" isključivo stan, ali ne i sva ostala imovina, kao što je to slučaj s tužiteljem.

              Tužitelj navodi da je s obzirom na sve navedeno, decidirano i izričito naveo u čemu smatra da je u odnosu na njega počinjena diskriminacija, te predlaže da sud prihvati tužbeni zahtjev tužitelja te naloži tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak.

            U daljnjem tijeku postupka, tužitelj ustraje kod svih svojih ranijih navoda, te nadalje ističe da se predmetni postupak vodi zbog neprimjerenog, nezakonitog i diskriminirajućeg postupanja tuženice, između ostaloga, i prilikom udaljenja tužitelja iz službe, čime je povrijeđeno pravo tužitelja na jednako postupanje i jednakost pred zakonom, dok se kod Općinskog radnog suda u Zagrebu vodi parnica između istih stranaka, ali zbog isplate nezakonito uskraćene plaće, te ističe da je slijedom iznesenoga, jasno da se radi o potpuno drugačijim i odvojenim postupcima koji spadaju u nadležnost drugačijeg stvarno nadležnog suda, pri čemu se tužbeni zahtjevi temelje na potpuno drugačijem činjeničnom stanju i pravnoj osnovi.

              Tužitelj, također, ističe kako je svojim podneskom od 22.10.2015. godine u predmetnom postupku specificirao tužbeni zahtjev, te je odustao od potraživanja koje se odnosilo na isplatu plaće.

              Nadalje, tužitelj ističe kako je u potpunosti neosnovano pozivanje tuženice na "neusklađenost terminologije" između Zakona o državnim službenicima i Zakona o kaznenom postupku vezano za pojmove "istražni zatvor" i "pritvor". Naime, tužitelj navodi da Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku, kojim je uveden institut istražnog zatvora, nije bilo izmjena u terminologiji za raniji institut pritvora, obzirom da pritvor postoji i danas, a i pored toga, tužitelj naglašava kako su iste izmjene stupile na snagu 2009. godine, a Rješenja o udaljenju tužitelja iz službe donesena su 2012. i 2013. godine, pa smatra da je neutemeljeno insinuirati da se potkrala pogreška u pisanju predmetnih Rješenja. Zbog te pogreške u pisanju, kako tužitelj tvrdi da navodi tuženica, tužitelj je boravio dugi niz mjeseci u istražnom zatvoru jer je sud ocijenio, obzirom isti nije trajno udaljen iz službe, da postoji opasnost od ponovnog počinjena djela.

              Tužitelj navodi da bi, da je njegov poslodavac ispravno postupio, tj. da je tužitelj iz službe privremeno udaljen do okončanja disciplinskog postupka, tužitelj bio pušten iz istražnog zatvora još 07.05.2013. godine, tj. danom ispitivanja posljednjeg svjedoka, a ne tek 01.07.2013. godine.

              Imajući u vidu da je tužitelj policijski službenik, tužitelj smatra kako je prilikom donošenja Rješenja o privremenom udaljenju iz službe dana 10.12.2012. godine trebalo primijeniti odredbu čl. 112 st. 3 Zakona o policiji, kao zakona lex specialis, a ne odredbe Zakona o državnim službenicima, a kako je tuženica i postupila tek donošenjem rješenja o privremenom udaljenju tužitelja iz službe dana 01.07.2013. godine, isključivo zato što je tužitelj tada već izašao iz istražnog zatvora.

              Tužitelj tvrdi da preslike rješenja MUP-a o udaljenju druga dva policijska službenika iz službe po istoj osnovi, koje preslike je dostavila tuženica, ne pravdaju diskriminatorno i protuzakonito ponašanje tuženice, utoliko što je tužitelj naveo brojne druge primjere u kojima je ispravno postupano prema drugim policijskim službenicima (O. N., J. R., J. K. i dr.) koji službenici su osnovom toga pušteni iz istražnog zatvora danom ispitivanja posljednjeg svjedoka. 

              Tužitelj ističe kako se protivi navodima tuženice da bi isti morao prethodno iscrpiti pravna sredstva da bi imao pravo tražiti naknadu štete zbog povrede prava osobnosti, smatrajući isto u cijelosti irelevantno. Naime, tužitelj navodi kako se osnovanost tužbenog zahtjeva ne temelji na prethodnom pitanju, koje je stvar upravnog postupka, već na pitanju da li je tuženica svojim postupanjem povrijedila pravo tužitelja na jednako postupanje i jednakost pred zakonom. Tužitelj činjenicu da li bi službenički sud uvažio eventualnu žalbu tužitelja na rješenje o udaljenju smatra irelevantnom, te navodi kako na njegovo ulaganje žalbe protiv Rješenja o udaljenju ne isključuje njegovo pravo na naknadu štete zbog povrede prava osobnosti, a nadalje navodi i kako su neosnovani navodi tuženice da bi tužitelj imao pravo na naknadu štete samo ako bi službenički sud uvažio njegovu žalbu protiv rješenja o udaljenju.

                            Nastavno na navode tuženice, vezano za blokadu imovine T. B. i ostalih okrivljenika da je financijskim izvidima utvrđeno da T. B. u svome vlasništvu ima isključivo stan u I., te da isti ne raspolaže značajnim oročenim novčanim sredstvima, dok da je u odnosu na ostale okrivljenike utvrđeno da isti nemaju nekretnine u svome vlasništvu i da ne raspolažu značajnijim oročenim novčanim sredstvima, tuženik ističe da su i drugi okrivljenici imali u vlasništvu i pokretnine velike vrijednosti, te novčana sredstva na računima koja nisu bila predmet blokade, dok je u tužiteljevom slučaju sva imovina u njegovom vlasništvu bila blokirana, dakle, i nekretnine, pokretnine, te sva novčana sredstva na računima, kako oročena, tako i ona neoročena, što svakako nije bio slučaj s ostalim okrivljenicima.

              Slijedom svega navedenog, tužitelj navodi da je decidirano i dokazima obrazloženo dokazao predmetnu diskriminaciju počinjenu u odnosu na istoga.             

              Tužitelj, nadalje, u daljnjem tijeku postupka, dostavlja u spis kao dokaz Pravno mišljenje bivše predsjednice Ustavnog suda RH, prof. dr. sc. J. O. od dana 03.02.2018. godine, a vezano za tumačenje pojma "ovlaštenog tužitelja" u smislu mjerodavnih odredbi Ustava RH, Zakona o kaznenom postupku, te Zakona o USKOK-u i dr. Nadalje, tužitelj ističe da je važno naglasiti i upoznati sud da je prof.dr.sc. J. O. u pravnom mišljenju o tumačenju pojma "ovlaštenog tužitelja" od 03.02.2018. godine, a donesenog na traženje O.d. M.  i p., uzela kao ogledni slučaj nezakonitog rada USKOK-a tijekom istrage i suđenja, upravo kazneni predmet tužitelja, tj. predmet br. K-US-287/12 i K-US-59/14.

Tužitelj nastavno smatra da svi akti koje su donijeli i potpisali zamjenici ODO-a u Z., I. Š. J., Ž. P. O. i S. M., kada su samostalno obavljali poslove zamjenika ravnatelje USKOK-a, a temeljem čl. 11. ZUSKOK-a, bez da su pri tom ispunjavali osnovne zakonski propisane i obvezujuće uvjete iz čl. 8. ZUSKOK-a (poslije položenog pravosudnog ispita nisu proveli na radu najmanje 8 godina kao zamjenici držanog odvjetnika i što ne raspolažu specijaliziranim stručnim znanjem i sposobnošću za obnašanje državnoodvjetničke dužnosti za rad u Uredu), su nezakoniti.

Tužitelj tvrdi da u drugim kaznenim postupcima ili postupcima USKOK-a, a koji se vode protiv također policijskih službenika i to: Ž. D., V. D., M. S., J. K. i dr., čije kaznene postupke nisu nezakonito pokretali niti vodili neovlašteni tužitelji, pa da je ovakvo ponašanje USKOK-a bilo krajnje diskriminirajuće, pozivajući se na iskazano pravno mišljenje prof. dr. sc. J. O.

Tužitelj smatra da i provedeni dokazi njegovim saslušanjem osobno kao stranke, te saslušanjem svjedoka koje je predložio i koje je sud saslušao u tijeku ovog postupka, govore u prilog da je vidljivo diskriminatorno ponašanje prema tužitelju, a na što ukazuje i iskaz saslušanog svjedoka T. B., jer da se njega nezakonitim metodama i pokušajima utjecaja na istog svjedoka, pokušalo dovesti do dokaza kojima bi se teretilo tužitelja, a da to nikako ne znači da bi bila upotrijebljena sredstva primjerena i nužna cilju koji se želi postići, a posebno da se ne radi o postupanju koje bi bilo uobičajeno u jednom kaznenom postupku. Tužitelj smatra da je upravo time, ako ne drugim dokazao, a nedvojbeno učinio vjerojatnim nejednako postupanje, dok tuženik niti jednim dokazom nije dokazao suprotno.

Nakon cjelokupno provedenog dokaznog postupka, tužitelj ustraje kod svog konačno specificiranog tužbenog zahtjeva, te potražuje troškove postupka prema troškovniku koji je dostavljen u spis do zaključenja glavne rasprave.

              Tuženik u svom odgovoru na tužbu prije upuštanja u raspravljanje o činjeničnim i pravnim aspektima tužbe, ističe prigovor preuranjenosti tužbe činjenično opisano u točkama V, VI, VII i VIII tužbenog zahtjeva, a u smislu odredbe čl. 186.a ZPP-a, s obzirom da u tom dijelu tužitelj nije podnio zahtjev za mirno rješenje spora, a što je procesna pretpostavka za podnošenje tužbe, te u tom smislu, a temeljem čl. 186.a st. 6 ZPP-a, tuženik predlaže da sud u tom dijelu odbaci tužbeni zahtjev, a obzirom da o tome postoji brojna sudska praksa, te tuženika kao primjer navodi presude Vrhovnog suda RH br. Rev-456/08 i Rev-971/07.

              Nadalje, tuženik u cijelosti osporava činjeničnu i pravnu osnovanost tužbe radi naknade neimovinske i imovinske štete zbog diskriminacije, navodeći da tužitelj ne navodi diskriminacijski osnov iz Zakona o suzbijanju diskriminacije (NN br. 85/08, 12/12 – u daljnjem tekstu ZSD), a niti iz čl. 6 st. 1 Zakona o kaznenom postupku (NN br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13 i 145/13), a bez diskriminacijskog osnova nema nejednakog postupanja u smislu odredbe čl. 2 ZSD.

              Tuženik ističe da u sudskoj praksi postoji niz rješidbi koje govore o potrebi da se tužitelj pozove i, naravno, da dokaže postojanje diskriminacijskog osnova, a tuženik ukazuje na presude Vrhovnog suda RH Revr-617/06 od 11.01.2007. godine, Revr-54/12 od 10.10.2012. godine, te navodi da tužitelj nije učinio vjerojatnim postojanje činjenica koje bi ukazivale da se prema njemu nejednako postupalo ili da je uznemiravan zbog diskriminatorskih razloga.

              Glede činjeničnih i pravnih navoda tužbe tuženik ističe da je Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijski nacionalni ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, podnio dana 07.12.2012. godine kaznenu prijavu br.: 511-01-78-K-7/12 protiv više osoba, između ostalih i predmetnog M. M. radi osnovane sumnje da je počinio više kaznenih djela. Naime, tužitelju se stavlja na teret da je u zamjenu za velike novčane iznose u vremenskom razdoblju od 2006. do 06.12.2012. godine zajedno s više drugih osoba dojavljivao osobama koje se bave činjenjem kaznenih djela podvođenja, informacije o policijskim postupanjima usmjerenim na suzbijanje i prevenciju kaznenih djela povezanih s prostitucijom.

              Tuženik navodi da je s tim u vezi, povodom prijedloga Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta u Zagrebu, sudac istrage Županijskog suda u Zagrebu rješenjem od 08.12.2012. godine, broj: 21 Kir-Us-660/12, odredio tužitelju istražni zatvor u trajanju najdulje mjesec dana, računajući od dana lišenja slobode odnosno od 06.12.2012. do 06.01.2013. godine sukladno čl. 123 st. 1, toč. 2 i 3 Zakona o kaznenom postupku (NN br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13 i 145/13), te je dana 11.12.2012. godine Državno odvjetništvo, Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta donijelo nalog o provođenju istrage protiv osumnjičenika, odnosno tužitelja, a slijedom čega je rješenjem PU zagrebačke, br.: 511-19-55-1/92/12 od 10.12.2012. godine tužitelj privremeno udaljen iz službe s danom 06.12.2012. godine do isteka pritvora.

              Tuženik ističe kako su u cijelosti neosnovani navodi tužitelja da je poslodavac prilikom donošenja navedenog rješenja o privremenom udaljenju iz službe nezakonito primijenio odredbe Zakona o državnim službenicima, budući isti obavlja poslove policijskog službenika, zbog čega je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe Zakona o policiji, pa da mu je time počinjena znatna šteta. Naime, tuženik navodi da je točno da je tužitelj u MUP obavljao poslove policijskog službenika, međutim da pogrešno smatra da se zbog te činjenice rješenje o udaljenju iz službe trebalo isključivo temeljiti na odredbama Zakona o policiji, a ne  Zakonu o državnim službenicima.

              Tuženik nadalje navodi da je u čl. 112 st. 1 Zakona o policiji (NN br. 34/11 i 130/12) propisano da se policijski službenik može udaljiti iz službe ako je protiv njega pokrenut kazneni postupak ili postupak zbog teže povrede službene dužnosti zbog djela s obilježjima korupcije, te napominje kako je Zakonom o kaznenom postupku u čl. 17 propisano da kazneni postupak započinje: pravomoćnošću rješenja o provođenju istrage, potvrđivanjem optužnice ako istraga nije provedena, određivanjem rasprave na temelju privatne tužbe te donošenjem presude o izdavanju kaznenog naloga.

              Tuženik ističe kako je navedeno rješenje doneseno temeljem Zakona o državnim službenicima, obzirom da je tužitelj lišen slobode s danom 06.12.2012. godine ,a u tom trenutku nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti za udaljenjem iz službe temeljem Zakona o policiji. Naime, tuženik napominje da je čl. 1 st. 3 Zakona o policiji propisano da se na pitanja radnopravnog položaja policijskih službenika koja nisu uređena istim Zakonom ili propisima donesenim na temelj u ovog zakona, primjenjuju se propisi o državnim službenicima. Dakle, tuženik napominje da je Zakon o državnim službenicima lex generalis zakon u odnosu na Zakon o policiji, pa kako je istim u čl. 112 st. 3 propisano da se državni službenik udaljuje iz službe ukoliko je protiv njega pokrenut istražni postupak ili određen pritvor, a protiv tužitelja je određen istražni zatvor, to je kao pravni temelj navedenog rješenja određena citirana zakonska odredba.

              Pritom tuženik naglašava kako je tužitelj protiv navedenog rješenja o privremenom udaljenju iz službe imao mogućnost izjaviti žalbu Prvostupanjskom disciplinskom sudu u Zagrebu, međutim istu nije uložio te je rješenje postalo pravomoćno i izvršno, te da navedenim propustom tužitelj nije iscrpio dopušteni pravni put u upravnom postupku, te nema pravo tražiti isplatu izgubljene zarade, a sve u smislu sudske prakse Vrhovnog suda RH br. Rev-804/10 od 16.06.2010. godine.

              Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno smatra da je udaljen iz službe do isteka pritvora, instituta propisanog čl. 112 Zakona o kaznenom postupku. Naime, čl. 112 st. 2 Zakona o državnim službenicima (NN br. 92/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 49/12, 37/13 i 38/13), koji je stupio na snagu 01.01.2006. godine, propisano je da se smatra da je udaljen iz službe službeni protiv kojega je pokrenut istražni postupak i određen pritvor, o čemu se donosi rješenje, dok je čl. 7 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnim službenicima (NN br. 27/08) dosadašnji st. 2 postao st. 3. Međutim, tuženik navodi kako je donošenjem Zakona o kaznenom postupku (NN br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13 i 145/13), koji je stupio na snagu 01.01.2009. godine (NN br. 152/08) i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku (76/09) u kazneni postupak uveden institut istražnog zatvora umjesto ranijeg pritvora. Dakle, navodi da se zapravo radi o terminološkoj razlici u zakonima, budući da je Zakon o kaznenom postupku s drugačijom terminologijom donijet nakon Zakona o državnim službenicima.

              Slijedom prethodno navedenog, tuženik ističe da su neosnovani i navodi tužitelja vezano za visinu naknade plaće isplaćene za vrijeme udaljenja iz službe tužitelja, budući da mu je isplaćena sukladno zakonu.

              Nadalje, tuženik u svom odgovoru na tužbu navodi da je, nakon što je tužitelju dana 01.07.2013. godine rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, br. Kir-US-501/13 ukinut istražni zatvor te je pušten na slobodu, bilo potrebno postupiti sukladno zakonskoj odredbi čl. 112 st. 2 i 3 Zakona o policiji te je doneseno rješenje broj: 511-19-55/1/92-12 od 01.07.2013. godine, kojim je tužitelj privremeno udaljen iz službe do okončanja disciplinskog postupka, čime je stavljeno izvan snage ranije rješenje o privremenom udaljenju. Protiv navedenog rješenja tužitelj je izjavio žalbu prvostupanjskom disciplinskom sudu, koja je rješenjem br. 511-01-158-ZG-UP/II-402/2-13 od 19.07.2013. godine u cijelosti odbijena kao neosnovana.

              Isto tako, tuženik napominje da je PUZ 14.06.2013. godine podnijela zahtjev za pokretanjem disciplinskog postupka broj: 511-19-55-1/31-12 od 14.06.201. godine zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio teže povrede službene dužnosti iz čl. 96 st. 1 toč. 3 i 5 opisane kao "zlouporaba položaja u službi ili izvan službe ili prekoračenje ovlasti u službi" i "odavanje podataka iz čl. 35. Zakona o policiji neovlaštenim osobama", a koji postupak je u tijeku.

              Tuženik navodi kako tužitelju nije povrijeđeno pravo na slobodu te nema pravo na naknadu štete po toj osnovi, jer se opravdanost trajanja pritvora procjenjuje prema okolnostima konkretnog slučaja, a za čitavo vrijeme trajanja pritvora postojao je realni javni interes, koji usprkos presumpciji nevinosti, nadjačava pravo na slobodu konkretnog pojedinca, odnosno tužitelja.

              Tuženik naglašava kako se pokretanje i provođenje kaznenog postupka, podizanje optužnog akta i sve radnje poduzete u tom cilju ne mogu smatrati nepravilnim i nezakonitim radom, kao i da je u pravnoj praksi i teoriji prihvaćeno stajalište da državni odvjetnik, kao i sudac, a za jedne i druge vrijede ista pravila odgovornosti, ne odgovara za pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava kada je ona rezultat pravnog shvaćanja. Tuženik navodi da je sudac ovlašten utvrditi koje će dokaze i kojom dinamikom izvoditi prema diskrecionoj ocjeni, a da tužitelj nije dokazao nepravilan i nezakonit rad suca i državnog odvjetnika koji bi mu uzrokovao povredu prava osobnosti.

              Nadalje, vezano za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na povredu prava osobnosti zbog uvjeta u istražnom zatvoru, tuženik navodi kako tužitelj nije dokazao postojanje uzročne veze između boravka u pritvoru i njegovog narušenog zdravlja, u vidu oboljenja od PTSP-a.

              Tuženik tvrdi da je tužitelj tijekom boravka u zatvoru bio u statusu istražnog zatvorenika, što znači da su se u odnosu na njega primjenjivale odgovarajuće odredbe Zakona o kaznenom postupku o načinu izvršavanja istražnog zatvora, a što je specifično propisano provedbenim propisom, i to Pravilnikom o kućnom redu u zatvorima za izvršavanje istražnog zatvora, te da je, kao i za sve ostale osobe kojima je određen istražni zatvor, tako i za tužitelja tijekom razdoblja trajanja istražnog zatvora, vrijedila presumpcija nevinosti.

Tuženik ističe da se pred ovim sudom pod posl. br. Pn-4173/14 među istim strankama već vodi parnični postupak za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti zbog uvjeta u istražnom zatvoru, te u tom dijelu tuženik ističe prigovor litispendencije.

              Zaključno, tuženik u svom odgovoru na tužbu predlaže da sud djelomično odbaci tužbu u dijelu kako je navedeno u toč. I. odgovora na tužbu, odnosno da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, te naloži tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama prema čl. 29. st. 2 ZOO-a tekućim od dana presuđenja do isplate.

              Tuženik u daljnjem tijeku postupka, svojim podneskom od 03.03.2016. godine navodi da ostaje kod svog odgovora na tužbu i svih dosadašnjih navoda, te ističe da se protivi navodima tužitelja u toč. VIII. tužbe, a prvenstveno ističe da sastavni dio prava na pravično suđenje jest pravo optuženika na suđenje pred zakonom ustanovljenim neovisnim i nepristranim sudom. Nepristranost suda podrazumijeva da sud i njegov sastav jamče dovoljno sigurnosti, kojom isključuju svaku opravdanu sumnju u nepristranost suda. Međutim, tuženik smatra da je potrebno naglasiti da je tužitelj bio osobno prisutan na sjednici optužnog vijeća, u kojoj fazi postupka je već bila donesena odluka o njegovoj žalbi o određivanju istražnog zatvora pa je imao saznanje o postojanju elemenata koji ukazuju na eventualno postojanje nepristranosti nekog suca, kako to tužitelj navodi u tužbi, a taj prigovor nije isticao tijekom postupka, te stranke nisu imale primjedbi na sastav sudskog vijeća, što je i zapisnički konstatirano. Stoga, tuženik navodi da samim postojanjem mogućnosti za uklanjanje uzroka zabrinutosti glede nepristranosti suda ili suca, za očekivati je da će optuženik, čim sazna za postojanje takve dokazive okolnosti, navedenom prigovoriti u konkretnom postupku, a što tužitelj nikad nije učinio.

              Tuženik napominje da je nužno razlikovati pitanja koja se moraju riješiti pri odlučivanju o razlozima za određivanje istražnog zatvora od onih kada se odlučuje o glavnoj stvari, odnosno pri donošenju odluke o potvrđivanju optužnice, te da tako pri odlučivanju o određivanju istražnog vijeća, član vijeća ocjenjuje samo pravna pitanja primjene procesnih odredbi o postojanju tzv. causae arresti (čl. 123 Zakona o kaznenom postupku) i okolnostima koje prima facie postoji za postojanje osnova istražnog zatvora. Navodi i da time član vijeća ne sudjeluje u cjelovitom ocjenjivanju pravnih razloga za osnovanost optužbe niti u utvrđenju visokog stupnja sumnje u optuženikovu krivnju, potrebnog za potvrdu optužnice čiji je sadržaj predmet suđenja na glavnoj raspravi, te da se tako i prema praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda Europskog suda u predmetu J. protiv P., 20.XII.2005.; zahtjev broj: 30865/96), sumnja i formalno utvrđivanje krivnje ne smiju izjednačavati. Dakle, tuženik ističe da se činjenica što su navedene sutkinje bile članice vijeća, odnosno predsjednica vijeća koje je donijelo rješenje o žalbi tužitelja na rješenje o određivanju istražnog zatvora, sama za sebe ne može smatrati dovoljnim razlogom za isključenje suca iz odlučivanja o potvrđivanju optužnice. Dakle, da ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da su navedene sutkinje pristupile odlučivanju o potvrđivanju optužnice protiv tužitelja bez potrebne pristranosti, niti da bi tužitelj bio diskriminiran na taj način.

Nadalje, u odnosu na provedenu pretragu doma i drugih prostorija kojima se koristi tužitelj, tuženik navodi kako je navedena pretraga izvršena temeljem naloga Županijskog suda u Zagrebu, broj Kir-US-651/12 od 05.12.2012. godine, a vezano za navode tužitelja u svezi provođenja istrage, tuženik smatra kako valja navesti da je čl. 216 st. 3 Zakona o kaznenom postupku propisana svrha istrage, odnosno da će se tijekom istrage prikupiti dokaz i podaci potrebni da bi se moglo odlučivati hoće li se podignuti optužnica ili obustaviti postupak, dok čl. 228 st. 1 Zakona o kaznenom postupku propisuje da državni odvjetnik istragu završava kada su provedene radnje propisane u Zakonu, a stanje stvari je u istrazi dovoljno razriješeno da se može podignuti optužnica, time da je navedeno upravo u konkretnom slučaju i rezultiralo i optužnicom koja je potvrđena rješenjem Županijskog suda u zagrebu, obzirom da je navedena optužnica, između ostalog, utemeljena na valjalo prikupljenim dokazima.

Tuženik ističe da je istraga u konkretnom predmetu vođena protiv ukupno 13 okrivljenika zbog počinjenja većeg broja kaznenih djela, a koja djela su okrivljenici činili kroz vremensko razdoblje od 6 godina, time da je tijekom istrage ispitano ukupno 146 svjedoka, dok su i neki okrivljenici višekratno dopunjavali svoje obrane. Tijekom istrage su, kao što to tuženik navodi, temeljem većeg broja zatraženih i izdanih naloga o pretrazi provođene radnje pretraga pokretnih stvari, računala i mobilnih uređaja, oduzetih od okrivljenika, te da je provedena njihova analiza. Također navodi i da je pribavljena relevantna dokumentacija glede predmeta istrage, kao i ona potrebna za financijsku istragu o porijeklu imovine tužitelja i drugih okrivljenika, a provedeno je i informatičko te knjigovodstveno-financijsko vještačenje po sudskim vještacima, a da su sve radnje tijekom istrage poduzimane u zakonskom roku.

Slijedom navedenog, tuženik ističe kako puko matematičko uspoređivanje provođenja istraga u različitim predmetima, a posebice uzimajući u obzir broj ispitanih svjedoka kao jedini kriterij, potpuno zanemarujući činjeničnu i pravnu specifičnost svakog konkretnog predmeta, broj okrivljenih osoba, ali i sve druge okolnosti, kao takvu nije moguć.

Nadalje, tuženik naglašava da budući da se tužitelj u zatvoru nalazio u statusu istražnog zatvorenika, bio mu je, sukladno prethodno navedenom Pravilniku o kućnom redu u zatvorima za izvršavanje istražnog zatvora i odredbama Zakona o kaznenom postupku, svakodnevno omogućen boravak na otvorenom prostoru Zatvora u trajanju od najmanje dva sata dnevno, telefoniranje s osobama prema odobrenju suda koji je odredio istražni zatvor, posjete osoba za koje odobrenje izdao sud koji je odredio istražni zatvor, prijem paketa, cjelodnevna mogućnost praćenja TV programa te filmskih i glazbenih sadržaja putem prijemnika i drugih uređaja u zatvoreničkim sobama, igranje dopuštenih društvenih igara i slobodnu komunikaciju između zatvorenika. Također navodi da je, sukladno financijskim mogućnostima svakog pojedinog istražnog zatvorenika, a tako i tužitelja, omogućena nabava potrepština u prodavaonici za zatvorenike sukladno važećem cjeniku. U prilog navedenom govori okolnost da sud nadležan za nadzor nad izvršavanjem istražnog zatvora svakog tjedna obilazi osobe u istražnom zatvoru kojom prilikom svaki istražni zatvorenik može iznositi primjedbe ili pritužbe u odnosu na uvjete ili način izvršavanja istražnog zatvora, a nema zabilježenih takvih primjedbi ili pritužbi od strane tužitelja, pa da tužitelj nije niti dokazao da se za vrijeme izdržavanja mjere istražnog zatvora požalio upravitelju zatvora, odnosno predsjedniku Županijskog suda u Zagrebu, na nezakonitost postupanja, niti je učinio vjerojatnim da se prema tužitelju nejednako postupalo zbog diskriminacijskog osnova.

Slijedom navedenog, tuženik ističe kako za tužitelja nije mogao biti donesen program izvršavanja kazne zatvora primjenom Zakona o izvršavanju kazne zatvora, niti osnovan osobnik čiji je sadržaj također propisan navedenim Zakonom koji se ne primjenjuje na osobe kojima je određen pritvor. Sudska praksa Europskog suda za ljudska prava na koju se tužitelj poziva u tužbi, tuženik tvrdi da se ne odnosi na uvjete smještaja kakvi bi u bilo koje vrijeme postojali u Zatvoru u Z. tijekom izvršavanja kazne, već na uvjete smještaja u kaznionici u L. postojeće prije 2003. godine kada je dovršen rekonstrukcijski zahvat (predmet C. protiv H.), odnosno na neadekvatnu zdravstvenu zaštitu (predmeti: T. protiv RH, P. protiv RH).

U daljnjem tijeku postupka, a postupajući po raspravnom rješenju suda od 03.03.2016. godine, tuženik dostavlja dopunu dokumentacije s prilozima u smislu očitovanja Jedinice za zadržavanje i prepratu, Policijske uprave zagrebačke broj: 511-19-58/1-9/15 od 03.07.2015. godine.

Iz predmetnog očitovanja, tuženik navodi da je razvidno iz kojeg razloga i temeljem koje dokumentacije je tužitelj uhićen, te okolnosti i razlozi po kojima je pušten na slobodu te ponovno u kratkom roku vraćen u pritvorsku jedinicu, a kako to navodi tužitelj pod toč. VI. svoje tužbe.

Dakle, u bitnom tuženik ističe kako je tužitelj u svojstvu I-osumnjičenog, a temeljem Izvješća o uhićenju i dovođenju u Pritvorsku policijsku jedinicu, izdanog od strane PNUSKOK-a broj: 511-01-78-K-7/2012 od 06.12.2012. godine, uhićen istog dana u 12,50 sati, te da je zaprimljen u prostorije Pritvorske policijske jedinice dana 07.12.2012. godine u 12,30 sati.

Tuženik ističe da je iz pritvorskog zapisnika Pritvorske jedinice broj: 511-19-02-16-1-1379/2012 od 07.12.2012. godine pod točkom 5. razvidno kako je o prijemu uhićenika obaviješten državni odvjetnik, te da isti nije naložio da se uhićenik pusti na slobodu.

Tuženik naglašava da je tužitelj dana 07.12.2012. godine u 20,40 sati, zabunom pritvorske nadzornice N. P. pušten na slobodu. Naime, pritvorska nadzornica je učinila propust, te je krivo protumačila dopis Državnog odvjetništva, Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, broj: K-US-287/12 od 07.12.2012. godine, kojim je naloženo da se X-osumnjičenik Z. C. odmah pusti na slobodu, a slijedom čega je pustila krivu osobu, odnosno I-osumnjičenog, ovdje tužitelja. Nakon uočenja počinjenog propusta, I-osumnjičeni ovdje tužitelj je ponovno vraćen u prostorije Pritvorske jedinice 07.12.2012. godine u 23,05 sati gdje je, prema očitovanju jedinice za zadržavanje i prepratu, boravio do 08.12.2012. godine u 08,30 sati kada je odvezen na ročište sucu istrage Županijskog suda u Zagrebu radi daljnjeg postupanja. Napominjemo kako je protiv pritvorske nadzornice N. P. pokrenut disciplinski postupak radi teže povrede službene dužnosti, u kojem je utvrđeno da je odgovorna za počinjenje teže povrede službene dužnosti iz čl. 96 st. 1 toč. 1 Zakona o policiji.

Iz svega navedenog, tuženik navodi kako je razvidno da se u konkretnom slučaju radi o nenamjernom propustu službene osobe, a ne o diskriminatorskom razlikovanju osobe na osnovi nekih njegovih karakteristika po diskriminatorskom osnovu, odnosno da se ne radi o kriterijskom razlikovanju osobe prema društvenom položaju iz čl. 1 st. 1 Zakona o suzbijanju diskriminacije (NN br. 85/08, 112/12).

Tuženik ističe da je Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta 13.12.2013. godine pred Županijskim sudom u zagrebu podigao optužnicu protiv I-okr. M. M. i dr. zbog počinjenja kaznenih djela iz čl. 333 st. 1 Kaznenog zakona/97 i iz čl. 347. st. 1 Kaznenog zakona/97, a koja je optužnica potvrđena rješenjem Županijskog suda u Zagrebu Kov-Us-70/13 od 19.09.2014. godine, te da je navedeni optužni akt podignut od strane zamjenice županijske državne odvjetnice u Zagrebu, D. P., koja je temeljem čl. 11 Zakona o uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta kao zamjenik ravnatelja bila upućena u predmet Ureda broj K-US-287/12 temeljem rješenja Državnog odvjetništva Republike Hrvatske br. KR-I-DO-125712-31-1, slijedom čega tuženik ističe kako se navod tužitelja, da je optužnicu podigao neovlašteni tužitelj, ukazuje u potpunosti neosnovanim,  niti bi na taj način tužitelj bio diskriminiran.

              Nadalje, u odnosu na provedenu pretragu doma i drugih prostorija kojima se koristio tužitelj, tuženik navodi kako je navedena pretraga izvršena temeljem naloga Županijskog suda u  Zagrebu br. Kir-Us-651/12 od 05.12.2012. godine.

              Vezano za navode tužitelja u svezi provođenja istrage, tuženik navodi kako je člankom 216 st. 3 Zakona o kaznenom postupku propisana svrha istrage, odnosno da će se tijekom istrage prikupiti dokazi i podaci potrebni da bi se moglo odučiti hoće li se podignuti optužnica ili obustaviti postupak, dok čl. 228 st. 1 Zakona o kaznenom postupku propisuje da državni odvjetnik istragu završava kada su provedene radnje propisane u Zakonu, a stanje stvari je u istrazi dovoljno razjašnjeno da se može podignuti optužnica, time da je navedeno, kako to navodi tuženik upravo u konkretnom slučaju, i rezultiralo optužnicom navedenog Ureda, kojom se okrivljeniku, ovdje tužitelju, stavljaju na teret počinjenja gore citiranih kaznenih djela, a koja optužnica je i potvrđena rješenjem Županijskog suda u zagrebu, obzirom je utvrđeno kako je navedena optužnica, između ostalog, utemeljena na valjano prikupljenim dokazima.

            Tuženik naglašava kako se ne može smatrati diskriminacijom postupanje određeno Zakonom u cilju prevencije kaznenih djela, te kada su upotrijebljena sredstva primjerena i nužna cilju koji se želi postići, a sukladno čl. 89 st. 2 Zakona.

Tuženik ističe da je tužitelj radio na vrlo važnom radnom mjestu policijskog službenika, voditelja Odsjeka organiziranog kriminaliteta, te da su njegove aktivnosti bile od interesa za opću javnost i utjecale na percepciju i povjerenje javnosti u instituciju zaduženoj za provođenje zakona i sigurnost svih građana, te policijski službenici kao niti druge javne osobe ne mogu imati povlastice ili pogodnosti zbog svog društvenog statusa ili bili u povoljnijem položaju u odnosu na druge građane.

Sukladno navedenom, tuženik navodi da tužitelj nije učinio vjerodostojnim niti je dokazao da bi postupanje u kontekstu konkretnih okolnosti u bilo kojoj fazi kaznenog postupka bilo motivirano i uvjetovano njegovim stavljanjem u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji u odnosu na tužiteljev društveni položaj. 

Pri tome, tuženik i dalje ustraje na svom navodu o teretu dokazivanja iz čl. 20 st. 2 Zakona o suzbijanju diskriminacije s obzirom da se pravni i činjenični osnov tužbenog zahtjeva odnosi na područje kaznenog postupka, neovisno od toga što se prema odredbi čl. 16 st. 17 istog Zakona tužba radi zaštite prava od diskriminatorskog postupanja i naknade štete podnosi pred općinskim sudom.

Tuženik navodi da tužitelj nije doprinio dokaze u pogledu činjenica nastanka štete (i njezine visine) i njome izazvane duševne boli, a niti u pogledu uzročnosti između navodne štete i diskriminatorskog osnova u smislu čl. 1 st. 1 Zakona o suzbijanju diskriminacije, a koje bi dovelo do izravne ili neizravne diskriminacije.

U daljnjem tijeku postupka, tuženik navodi da ostaje u cijelosti kod odgovora na tužbu i svih dosadašnjih navoda, te se protivi navodima tužitelja u podnesku od 28.04.2016. godine, jer se takvi prigovori mogu istaknuti pri odlučivanju o razlozima za određivanje istražnog zatvora, kontradiktornom raspravljanju i odlučivanju o glavnoj stvari, a Županijski sud u Zagrebu je rješenjem od 19.09.2014. godine posl. br. KOV-Us-70/13 potvrdio optužnicu i utvrdio da podignuta optužnica sadrži sve elemente propisane čl. 342 st. 1 toč. 1-5 Zakona o kaznenom postupku (NN br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 53/13, 145/13, 152/14 – pročišćeni tekst) i da ne sadrži nedostatke koji bi onemogućavali ispitivanje njezine osnovanosti, te je potvrđena optužnica kao neosnovana.

Dakle, tuženik navodi kako ne postoje okolnosti koje bi ukazivale, niti učinile vjerojatnim, da bi tužitelj bio diskriminiran po svom društvenom položaju.

Tuženik ističe kako je tužitelj radio na vrlo važnom radnom mjestu policijskog službenika, voditelja Odsjeka organiziranog kriminaliteta, te da su njegove aktivnosti bile od interesa za opću javnost i utjecale su na percepciju i povjerenje javnosti u instituciju zaduženoj za provođenje zakona i sigurnost svih građana, a policijski službenici, kao niti druge javne osobe, ne mogu imati povlastice ili pogodnosti zbog svog društvenog statusa ili biti u povoljnijem položaju u odnosu na druge građane, kao i da je jedan od posebnih osnova causae arresti ZKP-a da se spriječi "opasnost uznemiravanja javnosti".

Tuženik nadalje ističe kako tužitelj nije dokazao da bi postupanje u kontekstu konkretnih okolnosti u bilo kojoj fazi kaznenog postupka bilo motivirano i uvjetovano njegovim stavljanjem u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji u odnosu na tužiteljev društveni položaj, te da u konkretnom slučaju treba imati u vidu javni interes za kazneni progon i legitimni zahtjeva za utvrđivanjem relevantnih činjenica i prikupljanjem dokaza u slučaju počinjenja kaznenih djela, a tek nakon okončanja kaznenog postupka svatko tko je lišen slobode, pa i tužitelj, može, zavisno od odluke o glavnoj stvari, eventualno pokrenuti poseban postupak u svezi prigovora na zakonitost pritvaranja, te se ističe i prigovor preuranjenosti tužbenog zahtjeva vezano za ocjenu zakonitosti kaznenog postupka, a tužena se protivi djelomičnoj promjeni istovjetnosti tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem tužitelj ističe navodni nezakonit rad kod upućivanja zamjenika DORH-a na rad na predmetu USKOK-a.

Tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev te naloži tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom prema čl. 29 st. 2 ZOO-a tekućom od dana donošenja presude do isplate.

              Tuženik, u svom podnesku od 07.02.2017. godine, navodi kako ostaje kod odgovora na tužbu i svih navoda, te nadalje ističe da, kada se tužitelj poziva na druge kaznene postupke, u konkretnom slučaju je riječ o preširoko postavljenom komparatoru za utvrđenje povrede prava na jednako postupanje, jer tužitelj ne navodi konkretno postupanje tuženika prema tužitelju unutar istog društvenog položaja kojim bi to pravo bilo povrijeđeno u odnosu na druge suoptuženike u istoj pravnoj stvari, odnosno unutar istog kaznenog postupka, te je na taj način tužiteljev zahtjev neodređen.

              Tuženik ističe i činjenicu da je svaki kazneni postupak specifičan i da se ne može međusobno uspoređivati, a da se ne ulazi u preispitivanje zakonitosti i pravilnog rada ovlaštenih tijela u pojedinom stadiju kaznenog postupka sukladno postupku propisanom zakonom, a što i nije predmet tužbenog zahtjeva u ovom parničnom postupku.

              Tuženik napominje kako treba imati u vidu javni interes za kazneni progon i legitimni zahtjev za utvrđivanjem relevantnih činjenica i prikupljanjem dokaza u slučaju počinjenja kaznenih djela, a okrivljenik može koristiti pravna sredstva u svrhu ispitivanja zakonitosti pojedinih stadija kaznenog postupka.

              Tuženik posebno ističe i čl. 12 st. 3 Zakona o parničnom postupku da je u parničnom postupku sud u pogledu postupanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik og0lašava krivim.

Dakle, radi se o prethodnom pitanju, te tuženik, podredno, ukoliko sud ne uvaži prigovor preuranjenosti tužbe, predlaže prekid postupka radi nenastupanja štetnih posljedica.

              U odnosu na dopis suca O. M. od 25.10.2016. godine, koji je tužitelj dostavio na raspravi, tuženik dostavlja dopis predsjednika Županijskog suda u Zagrebu od 07.11.2016. godine iz kojeg proizlazi da se ne radi o nejednakom postupanju prema tužitelju. U citiranom dopisu, tuženik navodi da se u suštini radi o pripremnom ročištu koje je bilo održano 06.07.2015. godine, a koje je odgođeno iz razloga što je I-optuženi M. M. podnio zahtjev za izuzeće zamjenika ravnatelja USKOK-a S. M. i Ž. P. O. Novo pripremno ročište bilo je zakazano za 12.07.2016. godine, koje je također odgođeno, ovaj put zbog bolesti I-optuženika M. M. Pripremno ročište zakazano za 21.10.2016. godine odgođeno je za 08.11.2016. godine zbog izmjene optužnice od strane USKOK-a.

              Tuženik se u daljnjem tijeku postupka protivi iskazima tužitelja i njegove supruge N. G. M., te ih smatra subjektivnim, paušalnim i nedorečenim, te i nadalje ostaje u cijelosti kod odgovora na tužbu i svih dosadašnjih navoda, a nastavno na njihove iskaze ističe kako je tužitelj vezano uz navode iz svog iskaza u ovom parničnom postupku podnio kaznenu prijavu protiv svih državnoodvjetničkih dužnosnika koji su postupali na redovnom predmetu, ali je kaznena prijava odbačena 06.08.2015. godine, te da tužitelj glede navedenog nije preuzeo progon. U navedenom obrazloženu detaljno su navedeni razlozi za određeno postupanje radi kojega tužitelj činjenično obrazlaže navodno diskriminatorno postupanje.

              Tuženik posebno naglašava kako je pripremno ročište ranije bilo odgođeno upravo zbog navedene kaznene prijave, kako bi se donijela meritorna odluka. Nadalje, od strane Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, a temeljem obrazloženog prijedloga Odjela za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, donesen je nalog o produljenju istrage broj Kr-DO-774/13 od 04.06.2013. godine, a kojim nalogom je istraga u ovom predmetu produljena za još 12 mjeseci, jer se radilo o posebno složenom i teškom predmetu.

Dakle, tuženik navodi kako su neosnovani prigovori tužitelja i njegove supruge da je trajanje njihovog pritvora uvjetovano ispitivanjem predloženih brojnih svjedoka, s obzirom da je rješenje Županijskog suda  u Zagrebu, kojim se određuje istražni zatvor br. Kir-US-660/12 od 08.12.2012. godine doneseno u svezi s odredbom čl. 123 st. 1 toč. 2 i 3 Zakona o kaznenom postupku, što znači iz zakonske osnove ne samo zbog opasnosti od utjecaja na svjedoke, već i zbog opasnosti ponavljanja kaznenog djela.

              Također, tuženik nadalje navodi da su neosnovani navodi tužitelja da u odnosu na T. B. nije određena privremena mjera osiguranja od uzimanja imovinske koristi, te da je razvidno da nije bilo nejednakog postupanja u odnosu na tužitelja, a što proizlazi iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske Kž-Us-22/14-3 od 14.11.2014. godine, kojim je odbijena njegova žalba i potvrđena ispravna odluka prvostupanjskog suda o potrebi određivanja privremene mjere, jer se mjere osiguranja ne moraju odnositi isključivo na imovinu proizašlu iz kaznenih djela.

              Sukladno navedenom, tuženik nije povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje niti je učinio radnju ili propust kojom bi neposredno dovelo do povrede tog prava, niti je proizveo nepovoljan učinak za pojedinu društvenu skupinu. Tuženik je u kontekstu konkretnih okolnosti u pojedinoj fazi kaznenog postupka, dokazao da nije bilo postupanja uvjetovanog tužiteljevim stavljanjem u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji u odnosu na tužiteljev društveni položaj.

              Tuženik i kroz daljnji tijek postupka naglašava da je tužitelj preširoko postavio komparator za utvrđenje povrede prava na jednako postupanje, jer tužitelj ne navodi konkretno postupanje tuženika prema tužitelju unutar istog društvenog položaja kojim bi to pravo bilo povrijeđeno u odnosu na druge suoptuženike u istoj pravnoj stvari, odnosno unutar istog kaznenog postupka.

              Tuženik ističe da je na početku postupka istaknuo i prigovor djelomične litispendencije vezano za navodnu diskriminaciju poslodavca tužitelja i uslijed koje traži naknadu imovinske štete zbog udaljenja iz službe jer se već vodi parnica među istim strankama pred Općinskim radnim sudom u Zagrebu Pr-4948/15, stoga je u tom dijelu tužitelj i djelomično povukao tužbeni zahtjev.

Međutim, s obzirom da tužitelj u ovom postupku ponovno ističe navodne nepravilnosti kod njegovog udaljenja, i u prilogu kao dokaz dostavlja rješenje za J. K., tuženik pojašnjava da udaljenje iz službe ili suspenzija jest institut kojim se službenik u zakonom propisanim slučajevima može ili mora udaljiti iz službe do okončanja disciplinskog ili kaznenog postupka, dakle, razlikuje se obvezatno i fakultativno udaljenje iz službe. Udaljenje iz službe je mjera koja se primjenjuje na državnog službenika za kojeg se sumnja da je povrijedio službenu dužnost. Uz privremeni karakter rješenje o udaljenju iz službe ima i preventivni zaštitni karakter.

Spornim privremenim udaljenjem iz službe, tuženik ističe da je tužitelj udaljen iz službe s danom 10.01.2012. godine do okončanja pritvora sukladno čl. 112. st. 1 i 3 Zakona o državnim službenicima (NN br. 49/12).

Tuženik nadalje ističe kako se navedena odredba primjenjuje na policijske službenike temeljem čl. 1 st. 3 Zakona o policiji (u daljnjem tekstu: ZP), kojom je propisano da se na pitanja radnopravnog položaja policijskih službenika, koja nisu uređena ZP-om ili propisom donesenim na temelju ZP-a, primjenjuju se propisi o državnim službenicima, opći propisi o radu. Zakon o službenicima nije terminološki usklađen s kasnije donesenim Zakonom o kaznenom postupku koji pod pojmom "istražni zatvor" podrazumijeva privremeno lišenje slobode tijekom istrage, o čemu odlučuje sud (čl. 123-128 ZKP-a), a taj se institut u prijašnjem ZKP-u nazivao "pritvor" (čl. 101-105 Zakona o kaznenom postupku – ZKP/97, NN br. 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 115/06) , a pod pojmom "zadržavanje" (čl. 98-100 ZKP-a) se podrazumijevalo kratko zadržavanje uhićene osobe. Odredbe Zakona o državnim službenicima (pročišćeni tekst Zakona – NN br. 92/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 49/12, 37/13, 38/13, 01/15, 138/15) ne poznaju termine "istražni zatvor", a niti privremeno zadržavanje, već je preuzeta i zadržana terminologija prethodnih zakona u pojmu pritvora.

Tuženik navodi da je iz dokumentacije koju je dostavio razvidno da tužitelj nakon donošenja spornog rješenja nije niti bio u objektivnoj mogućnosti u tuženom razdoblju obavljati svoje poslove, jer se nalazio u Istražnom zatvoru, te nedvojbeno nije samo kratko zadržan.

Nadalje, ističe kako je odredbom čl. 55 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnim službenicima (NN br. 49/11) koji je stupio na snagu 07.05.2011. godine, čl. 113 st. 1 Zakona izmijenjen na način da žalba ne odgađa izvršenje rješenja o udaljenju iz službe, te da je službenički sud dužan odlučiti o žalbi protiv udaljenja iz službe u roku od 15 dana od dana primitka žalbe. Navedena odredba o neodgađanju izvršenja rješenja također je navedena u toč. 7 spornog rješenja broj: 511-19-55-1/92-12 od 10.12.2012. godine.

            Tuženik navodi da se u ovom slučaju radi o prethodnom pravnom pitanju, koje je stvar upravnog postupka, a da tužitelj nije izjavio žalbu protiv rješenja, tj. da nije iscrpio sva pravna sredstva koja su mu stajala na raspolaganju.

            Tuženik obrzlaže i uvjete koji trebaju biti ispunjeni radi povrata cijele plaće, a kako je tužitelj u ovoj pravnoj stvari odustao od tog dijela tog potraživanja, isto se neće posebno obrazlagati u ovoj pravnoj stvari i obrazloženju ove presude.

             Tužena navodi da i drugim rješenjima MUP-a čije preslike dostavlja u spis o udaljenju policijskih službenika iz službe, po istoj osnovi po kojoj je i tužitelj udaljen iz službe, a iz kojih je razvidno da tuženik nije povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje niti je učinio radnju ili propust kojim bi neposredno dovelo do povrede tog prava, niti je proizveo nepovoljan učinak za pojedinu društvenu skupinu, te da navedena rješenja imaju značaj službene tajne u smislu odredbi čl. 307. i 308. ZPP-a.

Tuženik naglašava da po odredbi čl. 11. Zakona o Uredu o suzbijanju korupcije i organiziranog kriminaliteta Glavni državni odvjetnik može, iznimno, ako za to postoje važni razlozi, na prijedlog ravnatelja za rad u USKOK-u uputiti državnog odvjetnika li zamjenika državnog odvjetnika za rad u određenom predmetu ili na određeno vrijeme, a kako je S. M. imenovan odlukom Državnoodvjetnčkog vijeća dana 21. ožujka 2013. godine, za zamjenika općinske državne odvjetnice, to je u skladu s citiranom zakonskom odredbom mogao biti raspoređen za rad u USKOK-u, pa je prema tome i ovlašten da na ročištu zastupa u svojstvu zamjenika ravnatelja USKOK-a, a da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Kž-US-95/15, zauzeo slijedeći stav: "Također je neosnovan prigovor žalitelja M. M.  kako je S. M. nezakonito na ročištu obnašao dužnost zamjenika ravnateljice USKOK-a, jer je za zamjenika USKOK-a imenovan tek 18. rujna 2014., dakle tri mjeseca kasnije."

              U pogledu navoda tužitelja kako se zamjenik ravnatelja USKOK-a može uputiti na rad na određenom predmetu do najviše godinu dana, tuženik ističe da se radi o neosnovanom tumačenju zakonskih odredbi i opetovanom iznošenju već ranije jasno i argumentirano opovrgnutih tvrdnji.

              Naime, tuženik ističe da je odredbom čl. 11 st. 1 Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta određeno da u slučaju postojanja osobito važnih razloga Glavni državni odvjetnik može na prijedlog ravnatelja na rad u Ured uputiti državnog odvjetnika ili zamjenika državnog odvjetnika za rad u određenom predmetu ili na određeno vrijeme, te da je čl. 11 st. 3 citiranog Zakona određeno da upućivanje na rad u slučajevima iz st. 1 ovog članka mogu trajati najdulje godinu dana. Tuženik navodi da je upravo navedeno osnova zaključka da se rješenje o upućivanju donosi na vrijeme do jedne godine, pri čemu je novo upućivanje u slučaju ostvarenja citiranim zakonom propisanih pretpostavki zakonito i to, kako u odnosu na upućivanje na rad na određenom predmetu, tako i na određeno vrijeme.

U pogledu navoda tužitelja vezano za ispitivanje svjedoka, tuženik navodi kako je sukladno čl. 219 Zakona o kaznenom postupku određeno da istragu provodi državni odvjetnik sa svrhom prikupljanja dokaza i podataka potrebnih da bi se moglo odlučiti hoće li se podignuti optužnica ili obustaviti postupak, te dokaza za koje postoji opasnost da se neće moći pribaviti na raspravi ili bi njihovo izvođenje bilo otežano (čl. 216 st. 3 citiranog Zakona), te ističe da radnje, kojima se ostvaruje svrha, odnosno ciljevi istrage, jesu dokazne radnje. Napominje da odluku o tome koje će dokazne radnje poduzeti, odnosno kojim dokazima će utvrđivati određenu činjenicu, donosi državni odvjetnik, kao i što državni odvjetnik ocjenjuje dokaznu snagu, odnosno sposobnost dokaza da se iz njegova sadržaja izvede zaključak o određenoj činjenici koja je predmet dokaza.

Tuženik ističe kako je odredbom čl. 283 Zakona o kaznenom postupku/08 određeno da se kao svjedoci pozivaju osobe za koje je vjerojatno da se mogu dati obavijesti o kaznenom djelu, počinitelju i o drugim važnim okolnostima, a glede ponovljenih tužiteljevih navoda o broju svjedoka i dinamici ispitivanja, tuženik ostaje u cijelosti kod svog ranijeg detaljnog očitovanja, te nadalje navodi da se, s obzirom na činjeničnu i pravnu specifičnost svakog pojedinog predmeta, ne može dinamika ispitivanja i broj ispitanih svjedoka uspoređivati isključivo matematički prema broju ispitanih svjedoka, niti se može unaprijed znati tko od predloženih svjedoka može imati potrebna saznanja.

Tuženik, u odnosu na tužiteljeve navode kako je njegova cjelokupna imovina blokirana za razliku od imovine T. b., navodi da je tužitelj prvotno tvrdio kako imovina T. B. uopće nije blokirana, da bi sada, suočen sa dokazima koji nesporno dokazuju suprotno, ponovno pokušao navedeno relativizirati tvrdeći da T. B. nije blokirana cjelokupna imovina, međutim tuženik ističe kako su tijekom predistražnog postupka, te tijekom istrage od strane USKOK-a provedeni sveobuhvatni financijski izvidi, te da su u okviru navedenih izvida utvrđene imovinske prilike svih okrivljenika, a ne, kako ponovno tužitelj pogrešno navodi, samo njega i njegove supruge N. G. M. Tuženik navodi da je iz rezultata navedenih izvida utvrđeno da pojedini okrivljenici uopće ne raspolažu nikakvom imovinom, dok je u konkretnom slučaju u odnosu na okrivljenog T. B. utvrđeno kako je on upisan kao vlasnik stana u I., na kojem se nalazi teret G. Z. u iznosu od 67.525,00 kn, te teret RH u iznosu od 283.973,15 kn, a da njegova supruga R. B. nije upisana kao vlasnik nekretnine.

Nadalje, upravo na ovom stanu T. B., koji je jedini upisan u zemljišnim knjigama, tuženik tvrdi da je stavljena zabilježba zabrane otuđenja i opterećenja nekretnine temeljem rješenja Županijskog suda u Zagrebu br. Kir-US-991/13 od 03.12.2013. godine.

Također tuženik ističe da je u odnosu na sve ostale okrivljenike provedenim izvidima tijekom istrage i predistražnog postupka utvrđeno kako je jedino M. K. u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnica nekretnine, dok niti jedan drugi okrivljenik  nije upisan. Nadalje, da nitko od okrivljenika nije raspolagao značajnijim oročenim novčanim sredstvima. Međutim, M. K. je stekla dvije nekretnine 2007. godine na temelju dosuđenog uzdržavanja, stoga tuženik ističe kako je neosnovana tvrdnja da je navedene nekretnine stekla imovinom pribavljenom kaznenim djelom za koje je podignuta optužnica.

Sukladno navedenom, tuženik smatra da je, u kontekstu konkretnih okolnosti u pojedinoj fazi kaznenog postupka, dokazao da nije bilo postupanja uvjetovanog tužiteljevim stavljanjem u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji na tužiteljev društveni položaj.

Predlaže se tužbeni zahtjev odbiti i naložiti tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom prema čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima tekućom od dana donošenja odluke do isplate.

              Vezano na ponovno iznesene navode i priloge uz podneske tužitelja od 09.02. i 22.02.2018. godine, a kojima se tuženik protivi jer su dostavljeni nakon zaključenja prethodnog postupka, tuženik navodi kako se u konkretnom slučaju radi o ponovno isticanju već ranije navedenih navoda, a na koje se tuženik već očitovao tijekom postupka. Međutim, tuženik ponovno ističe da je sudska praksa nesporno zauzela stav da je u konkretnom slučaju S. M. mogao biti raspoređen na mjesto zamjenika ravnatelja sukladno čl. 11 Zakona o USKOK-u, a kako je to tuženik već ranije argumentirao.

Tuženik napominje da se protivi da bi se radilo o diskriminaciji, jer se u konkretnom slučaju prema jednakima ne postupa različito, niti se s tužiteljem drugačije postupalo po utuženoj ili bilo kojoj drugoj zaštićenoj osnovi.

Tuženik, nadalje, ističe da nije dokazano da u konkretnom slučaju postoje osobe prema kojima se postupalo povoljnije ili bi se postupalo povoljnije, odnosno da se s tužiteljem nije postupalo nepovoljnije u odnosu na druge osobe u sličnoj situaciji, te da su tužiteljevi navodi zapravo usmjereni na preispitivanje zakonitosti i pravilnog rada ovlaštenih tijela u pojedinom stadiju kaznenog postupka, te tuženik navodi da isto nije predmet ovog parničnog postupka, a

ukoliko bi sud zauzeo drugačije stajalište, tada bi se stekli uvjeti za prekid postupka do okončanja kaznenog postupka.

Tuženik se u daljnjem tijeku postupka protivi navodima svjedoka R. i T. B., saslušanih na raspravama 09.11.2017. i 14.03.2018. godine, kao nevjerodostojnim, te ističe kako treba uzeti u obzir da se radi o višestrukim ponavljačima kaznenih djela. Ističe kako navedene osobe nisu tužitelju komparator za utvrđivanje prava na jednako postupanje unutar istog društvenog položaja, a koju osnovu tužitelj navodi u tužbi.

Tuženik navodi kako sve odluke, vezane za trajanje istražnog zatvora, donosi Županijski sud u Zagrebu, protiv kojih su od strane obrane izjavljivane žalbe, te da su iste i odbijene. Tuženik napominje kako je USKOK stranka u postupku i kao takav samo predlaže određivanje i produljenje istražnog zatvora, a da sud donosi konačnu odluku.

              Nadalje, tuženik ističe kako su tužiteljevi navodi usmjereni na preispitivanje zakonitosti i pravilnog rada ovlaštenih tijela u pojedinom stadiju kaznenog postupka, te da isto ne može niti je predmet ovog parničnog postupka, a o čemu navodi da se već očitovao u tijeku postupka, te navodi da se protivi navodima tužitelja u podnesku od 11.04.2018. godine, te da se ne bi ponavljao, upućuje na svoj podnesak od 13.03.2018. godine.

              Apsolutno je netočan i neprihvatljiv navod tužitelja iz podneska od 28.03.2018. godine, a u kojem navodi da je u kaznenom predmetu protiv tužitelja postupao "neovlašteni tužitelj" "…dok su usporedbe radi u sličnim uskočkim predmetima ili postupcima prema drugim policijskim službenicima ispred USKOK-a postupali ovlašteni tužitelji…".

              Suprotno navedenom, tuženik dostavlja rješenja iz kojih je vidljivo da je i u drugim brojnim uskočkim predmetima zastupao isti tužitelj, a i drugi tužitelji koji su u USKOK upućeni sukladno čl. 11 ZUSKOK-a, te sukladno navedenom tuženik navodi da nije povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje niti je učinio radnju ili propust kojim bi neposredno dovelo do povrede tog prava. Tuženik ističe da je, u kontekstu konkretnih okolnosti u pojedinoj fazi kaznenog postupka, dokazao da nije bilo postupanja uvjetovanog tužiteljevim stavljanjem u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji u odnosu na tužiteljev društveni položaj.

Dakle, tuženik smatra da nisu ispunjeni uvjeti sukladno čl. 20 st. 2 Zakona o suzbijanju diskriminacije u pogledu uzročnosti između navodne štete i diskriminatorskog osnova u smislu čl. 1 st. 1 Zakona o suzbijanju diskriminacije, a koje bi doveli do izravne ili neizravne diskriminacije i predlaže odbiti tužbeni zahtjev, te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama prema čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima tekućim od dana donošenja presude do isplate.

Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom u cjelokupnu dokumentaciju dostavljenu po tužitelju i tuženiku u tijeku ovog postupka u spis, te je proveden dokaza saslušanjem tužitelja osobno kao stranke, saslušanjem svjedoka: N. G. M., supruge tužitelja, saslušanjem I. G., R. B., T. B., J. K. i svjedokinje N. P., pa kako su stranke nakon tako provedenih dokaza izjavile da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.

              Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan u cijelosti, kao pod toč. I. izreke ove presude, a zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova osnovan kao pod toč. II. izreke ove presude.

           Sud iz iskaza tužitelja saslušanog osobno kao stranke je utvrdio da on u istom detaljno opisuje sve događaje i zbivanja koja u tijeku ovog parničnog postupka smatra diskriminacijom koja mu je vršena od poslodavca, do djelatnika pritvorske jedinice (vezano uz puštanje i ponovno vraćanja u pritvor), kao i vezano uz postupanje djelatnika USKOK-a na koje se odnose i brojni podnesci tužitelja, tako i status zamjenika Državnog odvjetnika i njihovo djelovanje unutar USKOK-a, te njegove tvrdnje da su njegov progon vršili neovlašteni tužitelji, da mu je neadekvatno vršen pregled stana, da su bila neadekvatna vještačenja vršena vezano uz vrijednost njegove imovine i umjetnina, blokirana sva imovina, da su suci Županijskog suda u Zagrebu trebali biti izuzeti, a kako on to navodi i razloge koji su isticani u podnescima tužitelja, koji su opsežni i detaljno navedeni u obrazloženju ove presude, komparira svoj postupak s postupcima vođenim protiv I. S., M. B., kao i nekih policijskih službenika i sl., kao i sve ostalo što je apostrofirano u tijeku postupa od strane tužitelja u njegovim opsežnim i brojnim podnescima. Tužitelj saslušan osobno kao stranka u svom iskazu, zbog višestrukog odlučivanja više istih sudaca u tijeku postupka vođenog pred njim po sucima Županijskog suda u Zagrebu, tužitelj tvrdi da se radi o povredi njegova prava na pravično suđenje, a da se to nije dogodilo u suđenjima M. B., Z. M. kao niti Z. M.

          Na vrlo sličan, skoro istovjetan način iskazivala je, prema utvrđenju ovog suda i supruga tužitelja N. G. M., o skoro svim elementima ovog tužbenog zahtjeva, ponavljajući komparacije koje je u svom iskazu vršio i sam tužitelj osobno, te oboje upućuju na urotu i osvetu koju je prema tužitelju, a time i njegovoj supruzi vršila Ž. P., a kako to posebno detaljno iskazuje sam tužitelj u svom iskazu.

Sud je utvrdio iz ovih iskaza da tužitelj sve radnje koje tužitelj kroz cijeli tijek postupka navodi kao diskriminatorne nisu takve da bi učinile vjerojatnim da je tužitelj bio žrtva diskriminacije zbog svog društvenog položaja, a to iz razloga što sud nije utvrdio da je tužitelj bio stavljanu nepovoljniji položaj u smislu odredbe čl. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, kao i da tužitelj nije učinio vjerojatnim svoju diskriminaciju bilo izravnu bilo neizravnu.

Sud je utvrdio da tužitelj osobno kao i njegova supruga saslušana kao svjedok, doživljavaju sve radnje na koje se tužitelj poziva u svom iskazu kao i u tijeku ove parnice, kao diskriminatorne, kao nepravedne i upravo takve kako ih oni doživljavaju smišljene i poduzete protiv tužitelja i njegove supruge, zbog osvete koju je poduzela, kako to tvrdi tužitelj i njegova supruga, Ž. P.. Tužitelj za isto smatra odgovornu tuženicu.

Sud prihvaća kao istinite u bitnome činjenične navode iznesene u iskazima tužitelja osobno i njegove supruge saslušane kao stranke, ali ne i interpretacije tih činjenica koje oni vrše u ovim svojim iskazima. Sud prihvaća kao istinitu tvrdnju tužitelja i njegove supruge, da oni sve što im se dogodilo, a posebno tužitelju, o čemu su iskazivali, doživljavaju duboko emotivno i kao nepravedno te diskriminirajuće. Sud ne sumnja da je to njihova percepcija, ali se osnovanost ovog tuženog zahtjeva ne zasniva ne percepciji tužitelja i njegove supruge, te predloženih svjedoka o navodnoj diskriminaciji, već na utvrđenju suda, da li je tužitelj u smislu odredbe čl. 20. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, učinio ili nije učinio, vjerojatnim nastupe iste diskriminacije.

Sud je iz iskaza svjedoka I. G. utvrdio da je on bio s tužiteljem u istoj ćeliji u R. oko 5 mjeseci, a od toga je prošlo više od 2 godine, s time da sam je ovaj svjedok ukupno u R. bio 10 mjeseci, te da je on već bio u R. kada je tužitelj došao svjedoku u ćeliju, a bilo ih je ukupno 7 u ćeliji na 20 m2. Iz iskaza ovog svjedoka sud je utvrdio da on iskazuje da i on bio isto prvi puta u zatvoru zbog pokušaja pljačke i osuđen je na 10 mjeseci zatvora, a njegovo ukupno suđenje je trajalo 3 mjeseca, te su ga samo prebacili iz zgrade u zgradu. Sud je utvrdio da ovaj svjedok iskazuje o zatvorskim uvjetima, koji su predmet druge tužbe tužitelja protiv istog tuženika, a kako je to već navedeno ranije, te iskazuje da je tužitelj bio zabrinut zbog žene i njezina pritvora te što će biti s njihovim djetetom, kao i da mu je tužitelj ispričao: "… neka Ž. njemu navodno bila nadređena i od njega nešto tražila na što on nije pristao, i da ga je onda proganjala i da mu je prijetila da će ga zapamtiti zbog toga što je odbio nešto što je ona tražila. On je bio uvjeren da ga je ta Ž. uvalila u sve te probleme. Bio je prvo pušten iz zatvora, da bi ga već sutradan ponovno zatvorili i odveli pred familijom."

Sud iz ovog iskaza, u kojem svjedok govori o poteškoćama njega i tužitelja vezano uz uvjete tuširanja, ne može utvrditi da je isto učinilo vjerojatnim tužiteljevu diskriminaciju zbog društvenog položaja, vezano uz konkretne navode istog svjedoka, za koje sud prihvaća da su istiniti, jer su dani logično, životno i uvjerljivo. Navodi ovog svjedoka vezano uz postupak vođen protiv njega osobno i kako se i u kojem vremenu došlo do za njega osuđujuće presude, prema utvrđenju ovog suda, nisu usporedivi s kaznenim postupkom protiv tužitelja i još 12 drugi okrivljenika, kao niti s kaznenim djelom koje se tužitelju, kao i drugim okrivljenicima stavljalo na teret.

Sud je u iz iskaza svjedokinje R. B., utvrdio da ona navodi da je bila  okrivljenik u istom postupku kao tužitel, te da je terećena za podvođenja i davanje mita, a tvrdilo se da je davala mito tužitelju, te da taj kazneni postupak protiv nje još uvijek nije dovršen, odnosno nije niti počeo. Sud je iz iskaza ove svjedokinje utvrdio da ona navodi da je Državno odvjetništvo od nje i njezina supruga T. B. tražilo da u svojim iskazima teretimo tužitelja, a time i sebe, jer se od njih tražilo da iskažu kako su tužitelju davali mito, a rečeno im je da će za takav iskaz bili pušteni na slobodu, a za to vrijeme su, kad im je na taj način prijećeno, bili u R., a vezano za isti predmet. Ova svjedokinja je iskazala da ona nije teretila tužitelja kako je to od nje tražilo nadležno Državno odvjetništvo, te ga je prvi put vidjela prilikom produženja pritvora, a ne zna da li je i od kada njezin suprug poznavao tužitelja.

Sud je utvrdio da je svjedokinja iskazala da je ona bila pritvorena 06.12.2012.g. vezano uz taj "uskočki" predmet koji se odnosi na tužitelja, te opisuje kako su joj nudili sklapanje nagodbe ako tereti i sebe i tužitelja, kojeg u iskazu naziva M., i to: „Tada mi je muž počeo govoriti neke nebuloze, od kojih mi je pozlilo, jer je govorio da neka ja priznam da sam M. davala novce kao mito i da ću moći izaći van iz pritvora i sklopiti nagodbu, na što ja nisam pristala i dala sam tad odmah i otkaz punomoći odvjetniku. Kroz daljnji tijek postupka, kao što sam ranije rekla sudu, ja sam upoznala tužitelja i zato ga zovem osobnim imenom koje sam zapamtila, a točno prezime ne znam.“  Sud je utvrdio da svjedokinja navodi da je njezin suprug podnio i kaznene prijave protiv državnog tužitelja, a kako sad sve to traje već 5 godina, svjedokinja je navela da joj je suprug u međuvremenu rekao da joj je sve ono predlagao u zgradi Z. da je njemu državna tužiteljica Ž. P. rekla i obećala da će ovu svjedokinju pustiti van iz pritvora ako će teretiti M. M. za primanje mita, a i njezin muž ga je trebao teretiti za isto, te da je ova svjedokinja u pritvoru i istražnom zatvoru bila ukupno godinu dana po tom predmetu, a prije toga sam bila u pritvoru nevezano s ovim postupkom, a svjedoci koji su bili bitni za kazneni postupak u odnosu na nju bili saslušani u roku od mjesec, mjesec i pol dana, ali da svjedokinja zna da joj je zbog toga bio produžen pritvor, a radilo se oko 15-20 svjedoka, koliko pamti, te da ona nikada nije stavila inicijativu za sklapanje nagodbe s Državnim odvjetništvom u ovom kaznenom predmetu u kojem se tereti i nju i njezinog supruga, zajedno s tužiteljem u ovoj pravnoj stvari. Svjedokinja je iskazal da je ona dala otkaz punomoći odvjetniku G., a i da njezin suprug nije tražio sklapanje nagodbe, već mu je to bilo ponuđeno, kao i njoj, te da je i njezin suprug bio punu godinu dana u pritvoru, kao i svjedokinja, te da je ona revoltirana što je u tom "uskočkom" predmetu provela punih godinu dana u pritvoru, dok drugi suokrivljenici, od njih ukupno 12 ili 13, nisu bili niti dana u pritvoru, a terećeni su za teža djela nego svjedokinja. Na posebno pitanje raspravnog suca sud je utvrdio da svjedokinja odgovara da je njezin suprug sada na izdržavanju kazne za drugo kazneno djelo u kaznionici, ali očekuje da se prebaci u drugu kaznionicu, blažu, otvorenog tipa.

Sud je iz iskaza svjedoka T. B., supruga R. B., saslušane također na prijedlog tužitelja kao svjedokinje u ovoj pravnoj stvari, utvrdio da T. B. u bitnome iskazuje kao i njegova supruga, a da je T. B.  tužitelja upoznao kao policijskog službenika kada je svjedok vršio kaznena djela u odnosu na koje je on djelovao kao policijski službenik, u skladu sa svojim policijskim ovlastima i zbog djela zbog kojih me on pritvorio, je svjedok i sada na izdržavanju zatvorske kazne, kao i da je tužitelj bio voditelj policijske grupe, čijim djelovanjem sam, u konačnici, i zatvoren.

              Sud je utvrdio da na izričito pitanje raspravnog suca da li je tužitelj od svjedoka tražio bilo kada kakve novčane isplate ili kakve druge usluge, kojima bi uvjetovao svoje djelovanje kao policijskog službenika, svjedok odgovara da se tako nešto nikada nije desilo i da to apsolutno nije nikada bilo, a da je svjedok dana 18.09.2012.g. uhićen zbog podvođenja i prijetnji prema dvjema ženskim osobama, te izjavljuje da je od njega traženo 19.09.2012.g., bez prisutnosti njegovog odvjetnika, što je bila zakonska obveza, odveden iz pritvora u prostorije Državnog odvjetništva u I.  i odveden u prostoriju za ispitivanje, a u trenutku kada je svjedok doveden u toj prostoriji je bio jedan policijski službenik, te je bio S. M., Ž. P. i I. Š. J. (a za S. M. i I. Š. je svjedok tek kasnije saznao kako se zovu), te su ove tri osobe doslovce potjerale iz prostora za ispitivanje policijskog službenika koji nije želio izaći, već im je rekao da on treba biti nazočan svjedokovu ispitivanju, a oni, tj. S. M. i Ž. P., su mu tada izričito rekli da ovom mom ispitivanju neće biti prisutan, te su policajcu rekli da izađe iz prostorije za ispitivanje i da na hodniku pričeka kraj mog ispitivanja, te da je tako i bilo. Svjedok je sudu iskazao da kada je policijski službenik izašao iz prostorije za ispitivanje, bez da bi u istoj prostoriji bile upaljene kamere i snimale što se događa, što je inače uobičajeno i treba biti prilikom ispitivanja, nije bilo uopće upaljeno svjetlo i vladala je vrlo mračna atmosfera u toj prostoriji, kada mu se Ž. P. osobno obratila i rekla da, ako će teretiti M. M. da je od njega primao mito u vidu novca, da razlozi za ovo svjedokovo privođenje više uopće neće biti bitni i da neću biti u pritvoru, kao i da ako će svjedok teretiti M. M. za primanje mita da u pritvoru neće biti niti svjedokova supruga R. B., koja je dana 19.09.2012.g. također bila dovedena u prostorije Državnog odvjetništva u I., a bračni par je bio odvojen, ali ju je svjedok vidio iz daljine, te se oni nisu nalazili u istoj prostoriji.

Svjedok svojim iskazom potvrđuje i ponavlja iskaz svoje ranije saslušane supruge kao svjedokinje, kao i iskaz i tvrdnje tužitelja vezano uz to da su djelatnici Državnog odvjetništva htjeli od svjedoka T. B. i njegove supruge R. ishoditi iskaze kojima terete tužitelja za primanje mita, što bi za njih bila olakotna okolnost, te za poboljšanje njihova statusa, puštanje iz pritvora i sl.

Sud je utvrdio da je svjedok vezano uz ovo postupanje i događaj podnio kaznenu prijavu protiv S. M., Ž. P. i NN osobe, jer tada nije znao identitet ove druge žene, za koju je kasnije utvrdio da je I. Š. J., a da do dana njegova saslušanja u ovoj parnici u svojstvu svjedoka, nije dobio nikakav odgovor na ovu kaznenu prijavu, koju je podnio negdje 2015. ili 2016.g., te ima kopiju koju može dostaviti sudu.

Sud je utvrdio da svjedok iskazuje da je protiv njega pokrenut postupak zbog navodnog davanja mita M. M. i zbog podvođenja za koji uskočki predmet mu je produžen pritvor u 12. mjesecu 2012.g. i rješenjem USKOK-a oba njegova kaznena predmeta, tj. onaj zbog kojeg su ga priveli 18.09.2012.g. i ovo vezano uz M., što je spojeno u jedan kazneni predmet, kao i da je njegova supruga cijelo to vrijeme bila u pritvoru.             

Iz iskaza ovog svjedoka sud je utvrdio da on iskazuje da je u siječnju 2013.g. bio pozvan i iz pritvora odveden u prostorije Državnog odvjetništva u Z. te opisuje da tom zgodom bila tamo Ž. O. P., zamjenica općinskog državnog odvjetnika u svojstvu predstavnika USKOK-a i kao zamjenica ravnatelja USKOK-a, koja je na to ispitivanje pozvala i odvjetnika R. B., koji nije bio svjedokov niti izabrani odvjetnik, niti odvjetnik po službenoj dužnosti u uskočkom predmetu vezanom uz M. M., već je bio svjedokov odvjetnik po službenoj dužnosti u onom drugom kaznenom predmetu zbog kojeg je priveden 18.09.2012.g. te da mu je tada, nasamo odvjetnik R. b. prenio prijedlog USKOK-a da tereti M. M. za primanje mita, jer se tako odvjetnik B. dogovorio sa Ž. O. P., da će po tom dogovoru Ž. O. P.  svjedokovu suprugu R. pustiti iz pritvora, te da su oni od svjedoka tražili da kaže cifru koju sam navodno dao M., što im on nije mogao reći jer tužitelju nije dao nikakav novac i zbog toga je to trajalo do dugo u noć. Iz iskaza svjedoka sud je utvrdio da je on rekao da je spreman sve priznati što od njega traži ako će pustiti njegovu suprugu R. iz pritvora, odnosno da će reći sve što oni od njega žele, ako mu garantiraju da će njegova supruga R. izaći iz pritvora, gdje je već bila oko 5 mjeseci u pritvoru, tj. od 9. mjeseca od 2012.g., a ovo se sve dešavalo u siječnju 2013.g.

Ponavlja iskaz svoje supruge  vezano uz način na koji mu se sugerirao iskaz koji će teretiti tužitelja, te da je on to prenio za nekoliko dana svojoj supruzi, te da on ne zna što je njegova supruga tada tamo izjavila nasamo kada je davala svoj iskaz, a da je on prije par dana od tada, u svom iskazu rekao različite gluposti, a što je rekao kako bi njegova žena izašla van iz pritvora, a nije ga se ticalo kako će biti policajcu koji ga je, u stvari, strpao u zatvor, tj. M. M. Nadalje, sud je utvrdio da svjedok T. B. iskazuje, da obzirom da USKOK nije ispoštivao dogovor s njim da, ako će on i njegova supruga teretiti M., da će oni svjedokovu suprugu pustiti van iz pritvora, jer je svjedokova supruga i nakon toga ostala u pritvoru, te je svjedok opozvao svoju ranije datu izjavu kojom tereti M. M., te je od svjedoka USKOK tražio da im preda tu telefonsku karticu, jer će tada njegova supruga biti puštena van, jer je svjedok izjavio da se na toj kartici nalazi dokaz da su on i tužitelj razgovarali zajedno, tj. razmjenjivali SMS-ove, a kako ta kartica uopće nije postojala, svjedok ju nije mogao niti naći niti dati, zbog čega niti njihov dogovor nije ispoštovan, pa sam da je svjedok zbog toga povukao svoju izjavu, te da on nikada nije M. davao novac, ali je činjenica da je s njim, prije nego što ga je tužitelj uhapsio, surađivao kao njegov doušnik, ali i kao doušnik drugih policajaca, dajući im informacije, tj. "drukao".

              Svjedok iskazuje da je na prvom sastanku sa Ž. O. P. u siječnju 2013.g. ona od njega tražila da od M. M. izvuče podatke o drugim osobama na koje je USKOK sumnjao da su povezane s istim slučajem, te je svjedoku rekla da će ona osigurati da se njega i M. M. vodi same iz pritvora na Županijski sud u Zagrebu i sa suda u pritvor, kako bi svjedok imao priliku za razgovor s njim, te su od njih 13 okrivljenih, izdvojili M. i svjedoka, kada ih se vraćalo sa suda u pritvor, i bili su sami u vozilu koje ih je vraćalo u pritvoru, ali da svjedok s njim nije ništa razgovarao, nego su samo razgovarali o ovom kaznenom predmetu i zašto ga je teretio i lagao o njemu, te da mu je tada svjedok rekao kako se od svjedoka i njegove žene tražilo da lažu o njemu, a M. je bio jako ljut kada je čuo za to.

Sud je utvrdio da se radi o iskazu, kako to tuženik pravilno ustvrđuje, dviju osoba, tj. R. i T. B., bračnog para s postojećim kaznenim dosjeima i od ranije, a ne samo od predmetnog slučaja, da je tužitelj s T. B. surađivao kao njegov doušnik, te da osim tvrdnji ovih svjedoka koji su s tužiteljem bili suokrivljeni među ukupno 13 osoba, nema drugih dokaza o tome kako su i zašto od T. B. prvo bile date izjave koje terete i njega i tužitelja vezano uz davanje i primanje mita, a zašto, nakon što R. B. nije izašla iz zatvora, je T. B. povukao tu svoju, navodno lažnu izjavu kojom je teretio tužitelja, te zbog čega je podnio i kaznenu prijavu, kao i što druge okolnosti slučaja proizlaze samo iz iskaza ovih suokrivljenika zajedno s tužiteljem u istoj pravnoj stvari, gdje kada terete tužitelja terete i sebe, a isti kazneni postupak u odnosu na njih, tj. R. B., T. B., te samog tužitelja, još uvijek i tako nije okončan, te je moguće da će se i njihove tvrdnje koje iznose u ovom parničnom postupku, koristiti i za potrebe kaznenog, kako bi se njihov položaj u tom postupku učinio povoljnijim.

Same okolnosti navodnog nagovaranja, koje se sada tumači kao ucjena i pritisak, nejasno je da li su korišteni u okviru dopuštenih sredstava u toj fazi postupka, ili izvan njih, ali je to sigurno stvar o kojoj će morati odlučiti se u kaznenom postupku na koji se odnosi. Pojam nagodbe sklopljene s USKOK-om, o kojem iskazuje u svom iskazu R. B., da ju ona nije htjela i da je nije tražila,kao niti njezin suprugu, nejasno je da li je usmjerena da bi se oboje opravdali pred tužiteljem ili u neke druge svrhe, a na parničnom sudu nije da ispituje da li se taj postupak vodio zakonito ili ne, da li postoji greška u proceduri. Nesporno je da je i sam svjedok T. B. bio doušnik za tužitelja i druge policajce, a nejasno je zašto se tome začudio kada je to od njega zatražio i USKOK (da ispita od tužitelja o drugim osobama za koje je USKOK bio zainteresiran). Neuvjerljiva je tvrdnja svjedoka T. B. da mu nije poznato što je njegova supruga izjavila prilikom davanja svog iskaza, a poznati su mu svi detalji i muke tužitelja, kao i dio iskaza svjedokinje R. B. da osobu koju zove osobnim imenom, i s kojom je njezin suprug surađivao kao doušnik, ne zna, te da ga je tek upoznala u fazi o kojoj govori, kao i što je neuvjerljiva tvrdnja i pretpostavka, da osobe koje su suokrivljenici s tužiteljem u istom kaznenom postupku, upravo sada, pred ovim raspravnim sudom govore istinu, dok u drugim situacijama to nisu činile, kako i sam T. B. iskazuje. Kada bi sud prihvatio kao istinite tvrdnje ovih svjedoka, sud cijeni da niti tada tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi se ponašanjem USKOK-a prema njemu ponašalo diskriminirajuće, jer metode koje koristi USKOK stvar su kontrole drugih nadležnih državnih tijela, a ne ovog parničnog suda, kao i da li se na isti ili vrlo sličan način postupa i drugim slučajevima kada se pokušava između suokrivljenika postići da jedan tereti drugog, a što je poznato, a na što se tužitelj u svojim pozivanjima na iste kaznene predmete  (S. i sl.) ne poziva vezano uz isto tj. pokajnike i njihove nagodbe i kako se do njih došlo u tim postupcima, već se komparira s trajanjem pritvora, tj. istražnog zatvora, brojem saslušanih svjedoka u određenom razdoblju itd.).

Ovakav nadzor i kontrola rada USKOK-a nije u nadležnosti ovog suda, a iz iskaza svjedoka R. i T. B., kada bi ih sud i prihvatio u cijelosti kao istinite (što nije, jer imaju ovi svjedoci imaju prema utvrđenju ovog suda, živi inetres vezano uz svoj, kao i tužiteljev status u kaznenom postupku, kao i za ishod tog postupka, T. B. je mijenjao dati iskaz, zbog toga podnosio i kaznenu prijavu, a s tužiteljem je bio i odnosu poznanstva i suradnje, kao njegov doušnik i sl., dok svjedokinja koja ne pozna tužitelja od ranije, kako navodi, u iskazu ga zove osobnim imenom, a većinu stvari o kojima je iskazivala, saznala je od svog supruga T. B. koji je bio pozvan s tužiteljem od ranije (doušnik)), a ne kao pokušaj ovih svjedoka da olakšaju svoju i poziciju tužitelja kao suokrivljenika u istom opsežnom kaznenom postupku,  diskriminacija prema tužitelju zbog njegova društvenog položaja, iz ovih iskaza saslušanih svjedoka R. i T. B., nije učinjena vjerojatnom. 

Sud je utvrdio da svjedok J. K. pozna tužitelja od vremena studija, 1992. godine, kada su njih dvojica zajedno studirali, te je sud utvrdio da je svjedok jedno vrijeme bio istovremeno u pritvoru kada i tužitelj, ali nisu bili u istoj ćeliji, te da je svjedok bio u pritvoru ukupno 28 dana zbog sumnje na počinjenje kaznenog djela iznuđivanja iskaza i nanošenja tjelesne ozljede.

Sud je utvrdio da ovaj svjedok iskazuje o svojim iskustvima i uvjetima iz pritvora, gdje je bio 28 dana, te da je on bio u daleko humanijim uvjetima, spram onih u kojima je bio tužitelj, a da je s tužiteljem bio samo 15 min u istoj pritvorskoj ćeliji tužitelja, nakon čega je svjedok bio premješten u drugu ćeliju. Ovaj svjedok iskazuje o uvjetima u kojima je boravio tužitelj, a ti uvjeti su predmet drugog spora koji se vodi pred ovim sudom, tako da isto nije predmet ovog spora.

Sud je utvrdio da svjedok iskazuje da su i on i tužitelj bili pritvoreni kao policijski službenici, a o predmetu spora ima samo spoznaja iz kazivanja tužitelja, koji mu se žalio na dugotrajnost pritvora, kao i vrlo sporu dinamiku izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka, pa svjedok vrši komparaciju u usporedbi s načinom vođenja postupka u njegovom predmetu, a i u drugima, što je saznao za vrijeme boravka u pritvoru, te iskazuje i o pritvaranju tužiteljeve supruge i dr. Svjedok je iskazao da ne zna da li je tužitelj u toj pravnoj stvari kriv ili nevin, niti da je on prijatelj tužitelja, već da su oni dugogodišnji kolege koji su radili u istom odjelu više od 10 godina.

Sud je utvrdio da je svjedok J. K. iskazao da su se tužitelj i on, nakon što je tužitelj izašao iz pritvora, sretali kako bi razmjenjivali iskustva i to što im se dešavalo vezano uz upravne postupke koje su vodili, obzirom da su bili izbačeni s posla jedan i drugi, te da su se njih dvojica znali sresti 1-2 puta mjesečno, a da se i sada sreću otprilike jednom mjesečno, jer nas je zbližila ista muka.

Sud je utvrdio da ovaj svjedok ima samo sporednih spoznaja koje je dobio od tužitelja, vezano uz tijek postupka koji je predmet ovog spora, a da nije prihvatljiva kao istinita i uvjerljiva, te životno uvjerljiv iskaz ovog svjedoka u dijelu gdje iskazuje da nije prijatelj tužitelja, jer upravo iz iskaza istog svjedoka proizlazi upravo suprotno, (zajedno su studirali, sreli se u pritvoru, nalazili se nakon izlaska s istovjetnim ili sličnim problemima s poslodavcem, kao i da se i nadalje sreću i druže tužitelj i svjedok sada oko jednom mjesečno, a ranije 1-2 puta mjesečno), pa sud je ocijenio da je svjedok subjektivan, a moguće i zainteresiran za ishod ovog spora tužitelja, obzirom da se druže, da su kolege, da su obojica bila podvrgnuta kaznenom progonu, suspenziji i sl.

U preostalom dijelu iskaza osvog svjedoka, on vrši komparaciju svog boravka, svog smještaja u pritvoru, provođenja istrage i sl. s postupkom vođenom protiv tužitelja, a isto, prema ocjeni suda nije usporedivo, jer ako je tužitelj i bio u zatvorskoj čeliji s više pritvorenika, nego što je to bio svjedok, da su sporije saslušavani svjedoci u postupku tužitelja, nego u postupku vođenom protiv ovog svjedoka, kao i komparacije s drugim kaznenim, tj. istražnim postupcima, nisu, prema utvrđenju ovog suda usporedivi, jer se radi o različitim terećenjima za različita kaznena djela, svjedok je iskazao da je nepravomoćno oslobođen, i sl. što nije moguće komparirati s postupkom u odnosu na koji je tužitelj i ustvrdio da je diskriminarjući za njega na način kako to tvrdi kroz cijeli tijek postupka. Sud je utvrdio da iz iskaza ovog svjedoka, kompriranjem neusporedivog (različita kaznene djela, različit broj optuženih, tj., okrivljenih, različite radnje koje je potrebno provesti za vrijeme trajanja istražnog zatvora i sl., pa tako uporna komparacija broje saslušanih svjedoka u određenom vremenskom periodu), nije moguće prihvatiti kao dokaz o postojanju vjerojatnosti diskriminacije tužitelja, jer svaki svjedok je iskazivao na okolnosti na koje je bio predložen, a te okolnosti i dinamika provođenja pojedih radnji radi prikupljanja dokaza, nisu usporedive za tako dva različita kaznena djela za koja su tužitelj i svjedok terećeni.

Sud je iz iskaza svjedokinje N. P., utvrdio da je ona u predmetno vrijeme bila i da je sada zaposlenice u Pritvorskoj policijskoj jedinici, kada je bila tamo velika gužva, jer je isti dan USKOK priveo oko 20-tak osoba, a među kojima je bio i tužitelj, a svjedokinja bila bolesna došla na posao, s temperaturom od 39°C. Sud je utvrdio da svjedokinja iskazuje da je u neko doba u večeri došao je nalog za puštanje jedne osobe, a da je svjedokinji taj nalog bio neobično i nerazumljivo složen, jer je cijeli dan bila u visokoj temperaturi i loše se osjećala, da je svjedokinja greškom došla do zaključka da treba pustiti i tužitelja iz pritovora, uz još jednu osobu na koju se u stvari nalog samo i odnosio, te da je isto i naložila policiji da učini. Sud je utvrdio da je svjedokinja tada nehotice pogriješila, jer se nalog nije odnosio na puštanje tužitelja na slobodu, već one druge osobe, i samo te druge osobe iz naloga, pa je tako njezinom nehotičnom greškom tužitelj tu večer pušten na slobodu, a nakon što je svjedokinja izdala ovaj nalog policiji, za nekih pola sata do 40 minuta, došao je ponovno isti nalog za puštanje iz pritvora i to ju je zbunilo, zašto joj dva puta u istoj večeri dolazi isti nalog i krenula je pažljivije čitati što piše u nalogu i da je tada shvatila da je greškom i zabunom nehotice naložila da se pusti tužitelj na slobodu, uz osobu za koju se nalog stvarno i odnosio. Sud je utvrdio da je svjedokinja tada odmah zvala voditelja Operativno komunikacijskog centra i rekla mu što se desilo i zatražila od njega da mjesno nadležna policija, po mjestu stanovanja tužitelja, ode do stana tužitelja i provjeri da li je on stigao kući iz pritvora, te da ga vrati u pritvor, kao i da je nakon toga nazvala i zamjenicu ŽDO D. P. i obavijestila ju što se svjedokinji desilo, a D. P joj je samo rekla: "Nađite ga!".

Iz iskaza svjedokinje N. P., sud je utvrdio da je tužitelj, od kada ga je greškom pustila, pa do njegova povrtka u pritvor prošlo ukupno oko sati i pol, a da je protiv svjedokinje pokrenut disciplinski postupak zbog teže povrede radne discipline, te da je svjedokinja kažnjena uvjetno 4 mjeseca, što je sud utvrdio i iz odluke donesene u istom disciplinskom postupku koja je dostavljena u tijeku postupka u spis. Iz iskaza svjedokinje sud je utvrdio da ona navodi da je u pritvoru na O., koliko ona pamti, tužitelj ukupno boravio oko 24 sata, a nakon proteka tog vremena, tužitelj više nije bio kod njih niti se njima više vraćao, kao i da svjedokinja na izričito pitanje raspravnog suca, odgovara da nije imala nikakvog osobnog kontakta s tužiteljem i da ne zna ni kako tužitelj izgleda.

              Sud je iz ovog iskaza svjedokinje N. P., kao i iz odluke donesene u disciplinskom postupku vođenom protiv nje vezano uz događaj o kojem je iskazivala, utvrdio da je njezin iskaz životan, logičan i potvrđen i dokumentacijom koja prileži spisu, a slijedom iznesenog, sud je utvrdio da u nehotičnom puštanju tužitelja iz pritvora, kao i njegovim ubrazanim vraćanjem u pritvor, kako je isti opisala svjedokinja u svom iskazu, a kako je utvrđeno i u disciplinskom postupku vođenom protiv nje, nije bilo nikakve diskriminacije u odnsou na tužitelja, već se radilo o nehotičnom pogrešnom postupanju, za koji je osoba koja je za isto odgovorna i kažnjena, a to s bilo kakvom diskriminacijom da nema apsolutno nikakve veze.

Dakle, sud je utvrdio da navod tužitelja kako mu je ovim postupkom i njegovim vraćanjem u pritvor na način opisan i po tužitelju, kao i po svjedokinji N. P., pričinjena diskriminacija, neosnovan u cijelosti, te da predmetni događaj nema obilježja bilo koje diskriminacije, a prema odredbama Zakona o suzbijanju diskriminacije. 

              Na osnovi ovako utvrđenog činjeničnog stanja sud je utvrdio da je neosnovan prigovor litispendencije, obzirom na traženje naknade štete za vrijeme boravka tužitelja u zatvoru, jer tužitelj istu naknadu štete ne potražuje o svom konačno specificiranom tužbenom zahtjevu, kao što je u tijeku postupka tužitelj odustao u ovoj pravnoj stvari od potraživanja koja crpi iz radnog odnosa, tj. naknade plaće, obzirom da ovi osnovi potraživanja nisu više predmet ovog spora.

Sud je na temelju spisu priležeće dokumentacije utvrdio da je Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijski nacionalni ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, podnio dana 07.12.2012. godine kaznenu prijavu br.: 511-01-78-K-7/12 protiv više osoba, između ostalih i predmetnog M. M. radi osnovane sumnje da je počinio više kaznenih djela. Naime, tužitelju se stavlja na teret da je u zamjenu za velike novčane iznose u vremenskom razdoblju od 2006. do 06.12.2012. godine zajedno s više drugih osoba dojavljivao osobama koje se bave činjenjem kaznenih djela podvođenja, informacije o policijskim postupanjima usmjerenim na suzbijanje i prevenciju kaznenih djela povezanih s prostitucijom, a da je s tim u vezi, povodom prijedloga Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta u Zagrebu, sudac istrage Županijskog suda u Zagrebu rješenjem od 08.12.2012. godine, broj: 21 Kir-Us-660/12, odredio tužitelju istražni zatvor u trajanju najdulje mjesec dana, računajući od dana lišenja slobode odnosno od 06.12.2012. do 06.01.2013. godine sukladno čl. 123 st. 1, toč. 2 i 3 Zakona o kaznenom postupku (NN br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13 i 145/13), te je dana 11.12.2012. godine Državno odvjetništvo, Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta donijelo nalog o provođenju istrage protiv osumnjičenika, odnosno tužitelja, a slijedom čega je rješenjem PU zagrebačke, br.: 511-19-55-1/92/12 od 10.12.2012. godine tužitelj privremeno udaljen iz službe s danom 06.12.2012. godine do isteka pritvora.

Zakonitost ovog rješenja kojim je tužitelj udaljen s posla je stvar upravnog postupka i protiv istog je tužitelj ima pravo uložiti pravni lijek. Sud je utvrdio da je u čl. 112 st. 1 Zakona o policiji (NN br. 34/11 i 130/12) propisano da se policijski službenik može udaljiti iz službe ako je protiv njega pokrenut kazneni postupak ili postupak zbog teže povrede službene dužnosti zbog djela s obilježjima korupcije, te napominje kako je Zakonom o kaznenom postupku u čl. 17 propisano da kazneni postupak započinje: pravomoćnošću rješenja o provođenju istrage, potvrđivanjem optužnice ako istraga nije provedena, određivanjem rasprave na temelju privatne tužbe te donošenjem presude o izdavanju kaznenog naloga, a da je isto rješenje doneseno temeljem Zakona o državnim službenicima, obzirom da je tužitelj lišen slobode s danom 06.12.2012. godine, a da u tom trenutku nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti za udaljenjem iz službe temeljem Zakona o policiji.

Zakon o državnim službenicima je lex generalis zakon u odnosu na Zakon o policiji, pa kako je istim u čl. 112 st. 3 propisano da se državni službenik udaljuje iz službe ukoliko je protiv njega pokrenut istražni postupak ili određen pritvor, a protiv tužitelja je određen istražni zatvor, to je kao pravni temelj navedenog rješenja određena citirana zakonska odredba, te je sud utvrdio da je tužitelj dokazao da je i protiv drugih policijskih službenika bilo donošenja rješenja o privremenom udaljenju s posla po istom osnovu, sud je utvrdio da u djelovanju poslodavca tužitelja, a što je tuženik, nije bilo diskriminatornog djelovanja, kao i da tužitelj nije učinio vjerojatnim da je istim mu počinjena diskriminacija. Sud je utvrdio da u naprijed navedenim odlukama poslodavca tužitelja nije bilo diskriminacije prema tužitelju, jer postoje policijski službenici koji su dobili od istog poslodavca ista rješenja kao i tužitelj, kao i onih koji su dobili rješenja sačinjena na način kako ga tužitelj smatra ispravnim, ali vjerojatnost diskriminacije spram tužitelja prema njegovom društvenom položaju u postupanju poslodavca tužitelja sud nije utvrdio, a sud je utvrdio da je neulaganjem žalbe protiv istog rješenja od strane tužitelja, ono postalo pravomoćno.

Sud je utvrdio da nakon što je tužitelju dana 01.07.2013. godine rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, br. Kir-US-501/13 ukinut istražni zatvor te je pušten na slobodu, u skladu sa zakonskom odredbom čl. 112 st. 2 i 3 Zakona o policiji, te da je doneseno rješenje broj: 511-19-55/1/92-12 od 01.07.2013. godine, kojim je tužitelj privremeno udaljen iz službe do okončanja disciplinskog postupka, čime je stavljeno izvan snage ranije rješenje o privremenom udaljenju, da je protiv ovog rješenja tužitelj je izjavio žalbu prvostupanjskom disciplinskom sudu, koja je rješenjem br. 511-01-158-ZG-UP/II-402/2-13 od 19.07.2013. godine u cijelosti odbijena kao neosnovana.

              Sud je utvrdio da je Policijska uprava zagrebačka 14.06.2013. godine podnijela zahtjev za pokretanjem disciplinskog postupka broj: 511-19-55-1/31-12 od 14.06.2013. godine zbog postojanja osnovane sumnje da je tužitelj počinio teže povrede službene dužnosti iz čl. 96 st. 1 toč. 3 i 5 opisane kao "zlouporaba položaja u službi ili izvan službe ili prekoračenje ovlasti u službi" i "odavanje podataka iz čl. 35. Zakona o policiji neovlaštenim osobama", a koji postupak je bio u tijeku u vrijeme pokretanja ove parnice.

          U odnosu na trajanje pritvora, kao novi element za koji tužitelj tvrdi da mu je pričinjena diskriminacija, sud je utvrdio da tuženik ispravno navodi da se opravdanost trajanja pritvora procjenjuje prema okolnostima konkretnog slučaja, a za čitavo vrijeme trajanja pritvora postojao je realni javni interes, koji usprkos presumpciji nevinosti, nadjačava pravo na slobodu konkretnog pojedinca, odnosno tužitelja, te da time tužitelju nije povrijeđeno pravo na slobodu. Sud napominje da se protiv određivanja pritvora može izjavljivati žalba o kojoj se odlučuje unutar kaznenog postupka, pa je tako bilo u ovom konkretnom slučaju.

          U odnosu na odgovornost države za djelovanje državnog odvjetnika i suca, vrijedi pravilo da oni ne odgovaraju za pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava kada je ona rezultat pravnog shvaćanja, a da je isto podložno preispitivanju u povodu pravnih lijekova, tj. žalbi.

           Navodi tužitelja o nezakonitom radu državnih odvjetnika nisu dokazani, kao niti da su suci koji su odlučivali u toj kaznenoj stvari postupali nezakonito ili diskriminatorno u odnosu na tužitelja po bilo kojem osnovu, kao i po osnovu na koji upire tužitelj, a to je zbog njegova društvenog položaja.

         U odnosu na navode tužitelja vezano uz sastav optužnog vijeća koje je odlučivalo u njegovu kaznenu postupku, sud je utvrdio da tuženik točno navodi kako je tužitelj bio osobno prisutan na sjednici optužnog vijeća, u kojoj fazi postupka je već bila donesena odluka o njegovoj žalbi o određivanju istražnog zatvora pa je imao saznanje o postojanju elemenata koji ukazuju na eventualno postojanje nepristranosti nekog suca, a kako to tužitelj navodi u tužbi, a taj tužitelj taj i takav prigovor nije isticao tijekom postupka, te stranke nisu imale primjedbi na sastav sudskog vijeća, što je i zapisnički konstatirano. Slijedom iznesenog, ovaj sud cijeni da niti u ovom djelovanju nije bilo diskriminacije u odnosu na osobu tužitelja po već ranije navedenom osnovu, jer se činjenica što su  iste sutkinje bile članice vijeća, odnosno predsjednica vijeća koje je donijelo rješenje o žalbi tužitelja na rješenje o određivanju istražnog zatvora, sama za sebe ne može smatrati dovoljnim razlogom za isključenje suca iz odlučivanja o potvrđivanju optužnice, pa da ne postoji vjerojatnost da postoje okolnosti koje bi ukazivale da su navedene sutkinje pristupile odlučivanju o potvrđivanju optužnice protiv tužitelja bez potrebne pristranosti, niti da bi tužitelj bio diskriminiran na taj način.

U odnosu na tvrdnje tužitelja da je pretraga doma i drugih prostorija tužitelja, te vještačenjima. također bila nanesena štete i diskriminacija, sud je utvrdio da je pretraga doma i drugih prostorija kojima se koristi tužitelj, izvršena temeljem naloga Županijskog suda u Zagrebu, broj Kir-US-651/12 od 05.12.2012. godine, a vezano za navode tužitelja vezano uz provođenja istrage, sud je utvrdio da je čl. 216 st. 3 Zakona o kaznenom postupku propisana svrha istrage, tj., da će se tijekom istrage prikupiti dokaz i podaci potrebni da bi se moglo odlučivati hoće li se podignuti optužnica ili obustaviti postupak, dok čl. 228 st. 1 Zakona o kaznenom postupku propisuje da državni odvjetnik istragu završava kada su provedene radnje propisane u Zakonu, a stanje stvari je u istrazi dovoljno razriješeno da se može podignuti optužnica, time da je navedeno upravo u konkretnom slučaju i rezultiralo i optužnicom koja je potvrđena rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, obzirom da je navedena optužnica, uz ostalo zasnovana na valjano prikupljenim dokazima.

Sud je utvrdio da je nesporno između stranaka da je vezano uz tužbeni zahtjev tužitelja vođena istraga protiv ukupno 13 okrivljenika zbog počinjenja većeg broja kaznenih djela, a koja djela su okrivljenici činili kroz vremensko razdoblje od 6 godina, da je tijekom istrage ispitano ukupno 146 svjedoka, da su neki okrivljenici višekratno dopunjavali svoje obrane, a da su za vrijeme istrage temeljem većeg broja zatraženih i izdanih naloga o pretrazi provođene radnje pretraga pokretnih stvari, računala i mobilnih uređaja, oduzetih od okrivljenika, te da je provedena njihova analiza., te da je pribavljena relevantna dokumentacija glede predmeta istrage, kao i ona potrebna za financijsku istragu o porijeklu imovine tužitelja i drugih okrivljenika, a provedeno je i informatičko te knjigovodstveno-financijsko vještačenje po sudskim vještacima, a da su sve radnje tijekom istrage poduzimane u zakonskom roku.

Sud je utvrdio da prigovori tužitelja vezano uz stručnost i osobe vještaka, način provođenja pretrage stana i njihova zakonitost, kao i drugih radnji poduzetih u istrazi, u dosadašnjem tijeku postupka nisu dovedeni u pitanje na valjan način, a iz njih prema utvrđenju ovog suda ne proizlazi vjerojatnost diskriminatornog postupanja, a kako to neosnovano tvrdi tužitelj.

Samo zbrajanje svjedoka u drugim predmetima, dinamika njihova saslušanja, da li su u međuvremenu provođene i koje druge radnje i kakve vezano uz postupanje nadležnih tijela u istražnom postupku, ne ukazuju na postojanje vjerojatnosti da bi se u odnosu na tužitelja ponašalo diskriminatorno. Tužiteljevo uspoređivanje s drugim okrivljenim, tj. optuženima, kako on to čini u svom iskazu, ali i u svojim podnescima kroz cijeli tijek postupka, nije učinilo vjerojatnim da bi tužitelj bio dinamikom i redoslijedom provođenja dokaza bio diskriminiran u odnosu na ostale suokrivljenike, niti okrivljenike u drugim postupcima, bili oni policijski službenici ili iz nekog drugog društvenog miljea.

Tužitelj nije dokazao u tijeku postupka da bi se žalio na uvjete za vrijeme njegova boravka u zatvoru kao istražni zatvorenik, te isto ne može biti moment za utvrđenje vjerojatnosti njegove navode diskriminacije, tj. da bi se u odnosu prema njemu postupalo diskriminacijski, ali uvjeti njegova boravka u zatvoru su predmet drugog spora, a ne predmet ovog raspravljanja.

U odnosu na navode tužitelja da mu je diskriminacija počinjena i time što je pušten iz pritvora, a odmah nakon toga i vraćen u pritvor, bez novo uručivanja osnove pritvaranja, sud je, kako iz iskaza svjedokinje N. P., kao i iz očitovanja Jedinice za zadržavanje i prepratu, Policijske uprave zagrebačke broj: 511-19-58/1-9/15 od 03.07.2015. godine, te odluke o disciplinskom kažnjavanju N. P., utvrdio da se ni u kom slučaju ne radi o diskriminaciji tužitelja, već o nehotičnoj pogrešci djelatnice koja je istu uvjerljivo objasnila i pred ovim sudom i pred disciplinskim tijelom, koje ju je zbog istog i kaznilo, te da tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi se prema njemu vezano uz ova konkretna zbivanja postupalo diskriminacijski, kako on to, prema utvrđenju ovog suda, neosnovano tvrdi, jer je potpuno jasno iz spisu priležeće dokumentacije i iskaza Nikoline Peremin da se u konkretnom slučaju radi o nenamjernom propustu službene osobe, a ne o diskriminatorskom razlikovanju osobe tužitelja na osnovi nekih njegovih karakteristika po diskriminatorskom osnovu, odnosno da se ne radi o kriterijskom razlikovanju osobe prema društvenom položaju iz čl. 1 st. 1 Zakona o suzbijanju diskriminacije (NN br. 85/08, 112/12).

U odnosu na tvrdnje tužitelja da su u odnosu na njega postupali neovlašteni tužitelji, sud je utvrdio da je Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta 13.12.2013. godine pred Županijskim sudom u zagrebu podigao optužnicu protiv I-okr. M. M. i dr. zbog počinjenja kaznenih djela iz čl. 333 st. 1 Kaznenog zakona/97 i iz čl. 347. st. 1 Kaznenog zakona/97, a koja je optužnica potvrđena rješenjem Županijskog suda u Zagrebu Kov-Us-70/13 od 19.09.2014. godine, te da je navedeni optužni akt podignut od strane zamjenice županijske državne odvjetnice u Zagrebu, D. P., koja je temeljem čl. 11 Zakona o uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta kao zamjenik ravnatelja bila upućena u predmet Ureda broj K-US-287/12 temeljem rješenja Državnog odvjetništva Republike Hrvatske br. KR-I-DO-125712-31-1, slijedom čega tuženik ističe kako se navod tužitelja, da je optužnicu podigao neovlašteni tužitelj, ukazuje u potpunosti neosnovanim,  niti bi na taj način tužitelj bio diskriminiran.

Sud je utvrdio da po odredbi čl. 11. Zakona o Uredu o suzbijanju korupcije i organiziranog kriminaliteta Glavni državni odvjetnik može, iznimno, ako za to postoje važni razlozi, na prijedlog ravnatelja za rad u USKOK-u uputiti državnog odvjetnika li zamjenika državnog odvjetnika za rad u određenom predmetu ili na određeno vrijeme, a kako je S. M. imenovan odlukom Državnoodvjetnčkog vijeća dana 21. ožujka 2013. godine, za zamjenika općinske državne odvjetnice, to je u skladu s citiranom zakonskom odredbom mogao biti raspoređen za rad u USKOK-u, pa je prema tome i ovlašten da na ročištu zastupa u svojstvu zamjenika ravnatelja USKOK-a, a da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Kž-US-95/15, zauzeo slijedeći stav: "Također je neosnovan prigovor žalitelja M. M. kako je S. M. nezakonito na ročištu obnašao dužnost zamjenika ravnateljice USKOK-a, jer je za zamjenika USKOK-a imenovan tek 18. rujna 2014., dakle tri mjeseca kasnije."

To znači da iz posebno važnih razloga Glavni državni odvjetnik može na prijedlog ravnatelja na rad u Ured uputiti državnog odvjetnika ili zamjenika državnog odvjetnika za rad u određenom predmetu ili na određeno vrijeme, te da je čl. 11 st. 3 citiranog Zakona određeno da upućivanje na rad u slučajevima iz st. 1 ovog članka mogu trajati najdulje godinu dana, a da je pri tome novo upućivanje u slučaju ostvarenja citiranim zakonom propisanih pretpostavki zakonito i to, kako u odnosu na upućivanje na rad na određenom predmetu, tako i na određeno vrijeme, te da time vezano uz navodno postupanje neovlaštenih tužitelja spram tužitelja kao okrivljenika, nije osnovana tvrdnja tužitelja, a nije time dokazana niti navodno diskriminatorno ponašanja u odnosu na tužitelja, jer su isti zamjenici postupali i u odnosu na druge okrivljenike i suokrivljenike tužitelja, te primjena navedenih zakonskih odredbi koja omogućuje njihov rad za USKOK nije zasigurno osmišljena kako bi se diskriminiralo tužitelja u bilo kojem smislu, pa tako niti u onom za koji tužitelj tvrdi da mu je činjeno.

Broj svjedoka nije niti jednim propisom ograničen, nije propisana dinamika njihova saslušanja, kao niti koliko ih se može predložiti u kojem postupku ili u odnosu na pojedinog ili više okrivljenika, pa se zaista, postupanje nadležnih državnih tijela po Zakonu, a u cilju prevencije kaznenih djela, ne može smatrati diskriminacijom, a kada su upotrijebljena sredstva primjerena i nužna cilju koji se želi postići, a sukladno čl. 89 st. 2 Zakona. Prema utvrđenju ovog suda, tužitelj nije dokazao vjerojatnost diskriminatornog ponašanja niti jednog od državnih tijela koja su sudjelovala u provođenju postupka protiv tužitelja, a tužitelj je zaista prije toga bio radio na vrlo važnom radnom mjestu policijskog službenika, voditelja Odsjeka organiziranog kriminaliteta, a tuženik točno tvrdi kada navodi da su njegove aktivnosti bile od interesa za opću javnost i utjecale na percepciju i povjerenje javnosti u instituciju zaduženoj za provođenje zakona i sigurnost svih građana, kao da policijski službenici kao niti druge javne osobe ne mogu imati povlastice ili pogodnosti zbog svog društvenog statusa ili bili u povoljnijem položaju u odnosu na druge građane.

Sud je utvrdio da tužitelj, prema odredbi čl. 20. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, nije učinio vjerodostojnim niti je dokazao da bi postupanje u kontekstu konkretnih okolnosti u bilo kojoj fazi kaznenog postupka bilo motivirano i uvjetovano njegovim stavljanjem u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji u odnosu na tužiteljev društveni položaj, te je sud utvrdio da ne postoje okolnosti koje bi ukazivale, niti učinile vjerojatnim, da bi tužitelj bio diskriminiran po svom društvenom položaju.

Sud je utvrdio da je točna tvrdnja tuženika da je svaki kazneni postupak specifičan i da se ne može međusobno uspoređivati, a da se ne ulazi u preispitivanje zakonitosti i pravilnog rada ovlaštenih tijela u pojedinom stadiju kaznenog postupka sukladno postupku propisanom zakonom, a što i nije predmet tužbenog zahtjeva u ovom parničnom postupku.

              Sud je utvrdio da vezano za dopis suca O. M. od 25.10.2016. godine, koji je tužitelj dostavio u spis na ročištu da tuženik dostavlja dopis predsjednika Županijskog suda u Zagrebu od 07.11.2016. godine iz kojeg proizlazi da se ne radi o nejednakom postupanju prema tužitelju, jer da se radi o pripremnom ročištu koje je bilo održano 06.07.2015. godine, a koje je odgođeno iz razloga što je I-optuženi M. M. podnio zahtjev za izuzeće zamjenika ravnatelja USKOK-a S. M. i Ž. O. P.. Novo pripremno ročište bilo je zakazano za 12.07.2016. godine, koje je također odgođeno, ovaj put zbog bolesti I-optuženika M. M. Pripremno ročište zakazano za 21.10.2016. godine odgođeno je za 08.11.2016. godine zbog izmjene optužnice od strane USKOK-a.

           Sud je utvrdio da je tužitelj vezano uz navode iz svog iskaza u ovom parničnom postupku podnio kaznenu prijavu protiv svih državnoodvjetničkih dužnosnika koji su postupali na redovnom predmetu, da je ta kaznena prijava odbačena 06.08.2015. godine, te da tužitelj u odnosu navedenog nije preuzeo progon, pa da ovdje tuženik opravdano postavlja pitanje o vjerojatnosti diskriminacije, iako, prema utvrđenju ovog suda, za diskriminaciju kaznena odgovornost nije uvjet. Sud je utvrdio da u obrazloženju odbačaja kaznene prijave su detaljno obrazloženi i navedeni razlozi za određeno postupanje radi kojega tužitelj činjenično obrazlaže diskriminatorno postupanje.

Sud je utvrdio da su neosnovani navodi tužitelja da u odnosu na T. B. nije određena privremena mjera osiguranja od uzimanja imovinske koristi, te da je razvidno da nije bilo nejednakog postupanja u odnosu na tužitelja, a što proizlazi iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske Kž-Us-22/14-3 od 14.11.2014. godine, kojim je odbijena njegova žalba i potvrđena ispravna odluka prvostupanjskog suda o potrebi određivanja privremene mjere, jer se mjere osiguranja ne moraju odnositi isključivo na imovinu proizašlu iz kaznenih djela.

Sud je nakon cjelokupno provedenog postupka utvrdio da tuženik nije povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje niti je učinio radnju ili propust kojom bi neposredno dovelo do povrede tog prava, niti je proizveo nepovoljan učinak za pojedinu društvenu skupinu, te da u pojedinoj fazi kaznenog postupka, kako je to tuženik dokazao, nije bilo postupanja uvjetovanog tužiteljevim stavljanjem u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji u odnosu na tužiteljev društveni položaj.

Sud je utvrdio da je u kaznenom postupku, iz rezultata navedenih izvida utvrđeno da pojedini okrivljenici uopće ne raspolažu nikakvom imovinom, dok je u konkretnom slučaju u odnosu na okrivljenog T. B.  utvrđeno kako je on upisan kao vlasnik stana u I., na kojem se nalazi teret g Z., u iznosu od 67.525,00 kn, te teret Republike Hrvatske u iznosu od 283.973,15 kn, a da njegova supruga R. B. nije upisana kao vlasnik nekretnine, te je na tom stanu T. B., koji je jedini upisan u zemljišnim knjigama, stavljena zabilježba zabrane otuđenja i opterećenja nekretnine temeljem rješenja Županijskog suda u Zagrebu br. Kir-US-991/13 od 03.12.2013. godine, a da je tijekom istrage i predistražnog postupka utvrđeno kako je jedino M. K. u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnica nekretnine, dok niti jedan drugi okrivljenik  nije upisan, te da nije samo stavljena zabrana raspolaganja imovinom tužitelja i njegove supruge, već i na imovinu T. B., pa da je sud utvrdio da tužitelj nije dokaza da bi se niti zabranom raspolaganja koje je stavljeno njemu i njegovoj supruzi nastupilo diskriminatorno, jer neosnovano mjeri nemjerljivo, te stavlja u usporedbu različite težine kaznenih djela, različitu materijalnu korist za koju se terete pojedine osobe i sl., pa je tako tuženik, prema utvrđenju ovog suda, u kontekstu konkretnih okolnosti u pojedinoj fazi kaznenog postupka, dokazao da nije bilo postupanja uvjetovanog tužiteljevim stavljanjem u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji na tužiteljev društveni položaj.

Sud je utvrdio da tuženik osnovano navodi da se nije radilo o diskriminaciji, jer se u konkretnom slučaju prema jednakima ne postupa različito, niti se s tužiteljem drugačije postupalo po utuženoj ili bilo kojoj drugoj zaštićenoj osnovi.

Tuženik, nadalje, ističe da nije dokazano da u konkretnom slučaju postoje osobe prema kojima se postupalo povoljnije ili bi se postupalo povoljnije, odnosno da se s tužiteljem nije postupalo nepovoljnije u odnosu na druge osobe u sličnoj situaciji, te da su tužiteljevi navodi zapravo usmjereni na preispitivanje zakonitosti i pravilnog rada ovlaštenih tijela u pojedinom stadiju kaznenog postupka, te tuženik navodi da isto nije predmet ovog parničnog postupka, te je sud utvrdio da tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi bilo kojom radnjom ili eventualno propuštanjem iste, bilo od strane tuženika diskriminatorno u odnosu na tužitelja, a ukoliko bi sud zauzeo drugačije stajalište, tada bi se stekli uvjeti za prekid postupka do okončanja kaznenog postupka.

Ovaj sud nije ovlašten za preispitivanje zakonitosti i pravilnog rada ovlaštenih tijela u pojedinom stadiju kaznenog postupka, te da isto ne može niti je predmet ovog parničnog postupka.

Slijedom svega iznesenog, tužitelj nije učinio vjerojatnim da je žrtva diskriminacije po svom društvenom položaju, te da bi mu tuženik nanio izravnu ili neizravnu diskriminaciju, što posljedično znači, da u smislu odredbi ZPP-a o teretu dokazivanja, tužitelj nije dokazao osnov svog tužbenog zahtjeva, a kako to predviđa Zakon o suzbijanju diskriminacije u smislu odredbe čl. 1. i čl. 20. st. 2. istog, tj. učinio da je diskriminiran, pa kako tužitelj nije ispunio taj bitan preduvjet za dosuđivanje naknade štete zbog povrede prava osobnosti, a u smislu odredbe čl. 19. i 1100 Zakona o obveznim odnosima, to je sud njegov tužbeni zahtjev i glede utvrđenja i glede dosuđenja pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti nanesene diskriminacijom, odbio u cijelosti, a kao pod toč. I. izreke ove presude.      

Odluka suda o zateznim kamatama donesena je primjenom propisa čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a kao pod toč. II. izreke ove presude.

              Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a i čl. 163 ZPP-a, a isti se sastoji od zastupanja tuženika po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel.

              Trošak je određen na slijedeći način: odgovor na tužbu, podnesak 17.03.2016.g., podnesak 01.06.2016.g., ročište 04.12.2015.g., ročište 03.03.2016.g., ročište 10.06.2016.g. – svaka od ovih parničnih radnji po 250 bodova; podnesak 21.04.2017.g., podnesak 13.03.2018.g., podnesak 25.05.2018.g., ročište 26.09.2016.g., ročište 16.11.2016.g., ročište 08.02.2017.g., ročište 13.03.2017.g., ročište 09.11.2017.g., ročište 14.03.2018.g., ročište 05.07.2018.g., ročište 17.01.2019.g. – svaka od ovih parničnih radnji po 100 bodova; podnesak 12.07.2018.g. – 25 bodova; ročište 02.06.2017.g., ročište 20.09.2017.g., ročište 11.06.2018.g., ročište 17.10.2018.g. – svaka od ovih parničnih radnji po 50 bodova, što čini ukupno 2825 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 10,00 kn, što čini 28.250,00 kn, pa je tako ukupan trošak utvrđen parnični trošak tuženika dosuđen mu kao pod toč. II. izreke ove presude.

              Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 01. ožujka 2019. godine, pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 2 Ovršnog zakona, a kao pod toč. II. izreke ove presude.

              Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Zagrebu, 01. ožujka 2019. godine

 

                                                                                SUDAC:

                                                                                                                              TANJA  HUČERA, v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.

 

 

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika

 

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Lucija Jurica