Broj: Kž-452/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Stanke Vuk-Pintarić, kao predsjednika vijeća, te Zdravka Pintarića i Rajka Kipkea, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničara Jasminke Tvarog, u kaznenom predmetu protiv opt. D. G. zbog kaznenog djela iz čl. 272. st. 4. u svezi st. 2. i 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Općinskog suda u Varaždinu broj K-371/12-43 od 24. ožujka 2016., u javnoj sjednici vijeća održanoj dana 4. travnja 2017. u prisutnosti zamjenika ŽDO u Varaždinu Darka Galića,

r i j e š i o   j e

              I./ Prihvaća se žalba opt. D. G., ukida se pobijana presuda te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

              II./ Uslijed odluke pod I./ žalba državnog odvjetnika za sada je bespredmetna.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. D. G. proglašen je krivim radi kaznenog djela izazivanja prometne nesreće iz čl. 272. st. 4. u svezi st. 2. i st. 1. KZ/97 za koje kazneno djelo je temeljem čl. 272. st. 4. KZ/97 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Temeljem čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/11 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14  – dalje u tekstu: ZKP/08) optuženik je obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st 2. toč. 6. ZKP/08 u paušalnom iznosu od 2.000,00 kn te iz toč. 1. istog članka i stavka u iznosu od 15.810,40 kn, sve u roku od 15 dana.

Protiv navedene presude žale se državni odvjetnik i optuženik po branitelju J. V., odvjetniku iz Č..

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni s prijedlogom da se žalba prihvati, pobijana presuda preinači na način da se optuženika osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju.

Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni s prijedlogom da se žalba prihvati, pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno vijeće odnosno da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi od optužbe ili da mu se izrekne uvjetna osuda. U žalbi je zatraženo da se o sjednici drugostupanjskog vijeća obavijeste optuženik i njegov branitelj.

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik po branitelju J. V., odvjetniku iz Č. s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na dužno razgledavanje, koje je spis vratilo uz podnesak broj KŽ-DO-462/16 od 21. studenog 2016.

Sukladno čl. 475. st. 2. ZKP/08 o sjednici drugostupanjskog vijeća obaviješteni su Županijsko državno odvjetništvo u Varaždinu, optuženik i branitelj J. V., sjednica je održana u prisutnosti zamjenika ŽDO u Varaždinu, Darka Galića, a u odsutnosti uredno pozvanih optuženika i branitelja J. V., sukladno čl. 475. st. 5. ZKP/08.

Žalba optuženika je osnovana, dok je žalba državnog odvjetnika za sada bespredmetna.

Premda se optuženik žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, u žalbi ne navodi o kojoj bitnoj povredi iz čl. 468. ZKP/08 je riječ, niti obrazlaže navedeno žalbeno pobijanje, s obzirom da se žalbeni razlozi tiču isključivo žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni. Stoga je u pogledu žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka pobijana presuda ispitana samo po službenoj dužnosti u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 kojim ispitivanjem je utvrđeno da nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Optuženik pobija presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja . Pobijajući presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik pobija pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja da je inkriminiranom vožnjom prouzročio prometnu nesreću, ustrajući na tvrdnji da je oštećena M. V. isključivo svojom vožnjom prouzročila prometnu nesreću, pri čemu se poziva na nalaz i mišljenje vještaka sa Fakulteta prometnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu T. P. i G. Z., dok pobijajući presudu zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja navodi da je sud prvog stupnja propustio utvrditi doprinos oštećene M. V. nastanku prometne nesreće, što predstavlja odlučnu činjenicu za odluku o kazni.   

Prije svega valja navesti da je pobijanom presudom optuženik proglašen krivim da je upravljajući teretnim vozilom postupio protivno čl. 66. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama time što je na početku lijevog nepreglednog zavoja nesmotreno poduzeo radnju pretjecanja traktora, koji se pravilno kretao ispred njega svojim desnim prometnim trakom, olako držeći da takvom vožnjom neće nikoga ugroziti, uslijed kojeg propusta nije mogao na vrijeme uočiti osobni automobil kojim je iz suprotnog smjera upravljala M. V., te uslijed toga nije imao dovoljno prostora i vremena da završi pretjecanje i da se vrati na svoju prometnu traku, zbog čega je M. V. u cilju izbjegavanja naleta poduzela naglo kočenje uslijed čega je došlo do prelaska njezinog vozila na prometni trak namijenjen za vozila iz suprotnog smjera i udara prednjeg dijela osobnog vozila u prednji lijevi dio teretnog vozila, kojom prilikom je M. V. zadobila ozljede od kojih je preminula na licu mjesta.

Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio da je optuženik upravljao teretnim vozilom, da je poduzeo radnju pretjecanja traktora na početku lijevog nepreglednog zavoja, da je u tom trenutku M. V. upravljajući osobnim automobilom dolazila iz suprotnog smjera, pravilno se krećući svojim desnim prometnim trakom, kojim je optuženik sa teretnim vozilom pretjecao traktor, s time da je prije sudara vozila M. V. poduzela oštro kočenje pri čemu je sa prednjim dijelom svog vozila djelomično prešla preko središnje linije na lijevi prometni trak, gdje je došlo do sudara vozila, s obzirom da se optuženik sa svojim vozilom počeo vraćati na svoj desni prometni trak.

Nadalje, na temelju usvojenih nalaza i mišljenja prometno tehničkih vještačenja dipl.ing. J. R. i dipl.ing. A. R., te rezultata rekonstrukcije prometne nesreće, sud prvog stupnja je utvrdio da se oštećena M. V. prije poduzetog kočenja kretala brzinom između 67,5 - 71,1 km/h, koja brzina nije bila ekscesna za zavojitost kolnika, s obzirom da je granična prolazna brzina za predmetni zavoj, prema utvrđenju vještaka J. R., iznosila 84 km/h, s time da je na rekonstrukciji prometne nesreće demonstracijom kretanja vozila kroz zavoj utvrđeno da je vozilo nesmetano prošlo kroz zavoj brzinom od 75 km/h, zbog čega oštećena nije imala potrebu kočiti radi savladavanja zavoja, da su u trenutku kada je oštećena poduzela radnju oštrog kočenja ( uslijed čega su ostali tragovi kočenja na kolniku) vozila bila međusobno udaljena između 70 – 75 metara, u kom trenutku se teretno vozilo nalazilo u fazi pretjecanja traktora na lijevom prometnom traku gledajući u smjeru njegove vožnje, dok se M. V. sa svojim osobnim vozilom pravilno kretala svojim desnim prometnim trakom, da je u tom trenutku postojala mogućnost međusobnog uočavanja između vozača vozila, dakle, optuženika i oštećene M. V., te da je M. V. poduzela radnju oštrog kočenja zbog toga što je uočila na svom prometnom traku teretno vozilo koje je bilo u pretjecanju traktora, uslijed kojeg oštrog kočenja je prednjim dijelom vozila prešla preko središnje linije na lijevi prometni trak gdje je došlo do sudara sa teretnim vozilom koje se nakon pretjecanja traktora počelo vraćati na svoj desni prometni trak. Kod toga sud prvog stupnja nije usvojio nalaz i mišljenje vještaka dipl.ing A. M. u dijelu u kojem nije suglasan sa nalazima i mišljenjima vještaka J. R. i A. R., a tiče se brzine vozila M. V. (75 km/h), granične prolazne brzine za zavoj (68 km/h), te reakcije kočenjem odnosno prikočivanjem M. V. prije nego što je mogla uočiti teretno vozilo, kod čega valja istaći da je vještak A. M. naveo da je M. V. počela prikočivati prije nego što je mogla uočiti teretno vozilo, na međusobnoj udaljenosti vozila od 103,2 m, a da je oštro kočenje, od kojeg su ostali tragovi kočenja na kolniku i zbog kojeg je prednjim dijelom vozila prešla preko središnje linije na lijevi prometni trak gdje je došlo do sudara sa teretnim vozilom, poduzela nakon što je mogla uočiti teretno vozilo kojim je upravljao optuženik, što je u biti u suglasju sa ranije navedenim mišljenjem vještaka J. R. i A. R..

Optuženik pobija pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja da je M. V. poduzela radnju oštrog kočenja kao reakciju na uočavanje teretnog vozila koje se nalazilo u fazi pretjecanja traktora pozivajući se na nalaze i mišljenja vještaka sa Fakulteta prometnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, T. P. i G. Z., koje je u spis predala obrana, koji nalazi i mišljenja su sačinjeni za potrebe parničnog postupka, s tvrdnjom da je sud prvog stupnja neosnovano ignorirao nalaze i mišljenja s obrazloženjem da nisu izrađeni za potrebe ovog kaznenog postupka, već parničnih postupaka u kojima su utvrđivane druge činjenice relevantne za parnični postupak, s obzirom da se navedeni nalazi i mišljenja bave utvrđivanjem činjenica relevantnih za ovaj kazneni postupak, pa time predstavljaju i "kontrolu" nalaza i mišljenja vještaka koji su sudjelovali u ovom postupku. Tako optuženik ukazuje da iz nalaza i mišljenja vještaka T. P. i G. Z. proizlazi da se oštećena M. V. kretala brzinom od 76 km/h, da bi uz istu reakciju oštrog kočenja nesreća bila izbježiva da se oštećena kretala brzinom do 67 ili 64 km/h, da je oštećena poduzela reakciju na opasnost kad su se vozila nalazila na međusobnoj udaljenosti od 110 metara, na kojoj udaljenosti nije postojala mogućnost međusobnog uočavanja, zbog čega se ne može sa sigurnošću zaključiti da je oštećena radnju kočenja poduzela kao reakciju na uočavanje teretnog vozila koje se nalazilo u fazi pretjecanja. 

Žalitelju valja navesti da nije u pravu kada tvrdi da je sud prvog stupnja trebao analizirati i ocijeniti nalaze i mišljenja vještaka T. P. i G. Z. iz razloga što tijekom kaznenog postupka nije provedeno prometno tehničko vještačenje po vještacima T. P. i G. Z., već je provedeno vještačenje po vještacima J. R., A. M. i A. R., koji vještaci su i saslušani na raspravi, te odgovarali na pitanja i primjedbe stranaka, uključivši pitanja i primjedbe obrane. Stoga je sud prvog stupnja bio dužan samo analizirati i ocijeniti nalaze i mišljenja vještaka J. R., A. M. i A. R., koji dokazi su i izvedeni na raspravi, što je i učinio. Zbog navedenih razloga nije u pravu optuženik kada pobija ranije navedena činjenična utvrđenja suda prvog stupnja pozivajući se na nalaze i mišljenja T. P. i G. Z., koji su sačinjeni za potrebe parničnog postupka. Osim toga, valja primijetiti, uzimajući u obzir žalbene navode, da vještaci T. P. i G. Z., u svezi brzine kretanja oštećene i međusobne udaljenosti vozila kada je oštećena prema njihovom mišljenju poduzela reakciju na opasnost, u biti navode kao i vještak A. M., a što je sud prvog stupnja imao u vidu kod ocjene postojećih nalaza i mišljenja, te kod utvrđenja da je oštećena reakciju oštrog kočenja poduzela zbog opasnosti koju je prouzročio optuženik svojom nepropisnom vožnjom.

Međutim, u pravu je optuženik kada presudu suda prvog stupnja pobija zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s bitnom tvrdnjom da je sud prvog stupnja propustio utvrditi činjenice koje se tiču doprinosa oštećene M. V., a koje su odlučne za odluku o kazni.

Tako optuženik osnovano ukazuje da je na mjestu prometne nesreće važilo ograničenje brzine od 50 km/h, što je konstatirano i u zapisniku o očevidu, da se oštećena M. V. kretala brzinom koja je bila iznad dozvoljene (optuženik se poziva na brzinu od 75 km/h) te da bi prema rezultatima prometno tehničkog vještačenja oštećena M. V. i uz postojeću reakciju oštrog kočenja izbjegla sudar sa teretnim vozilom da se kretala dopuštenom brzinom do 50 km/h (optuženik kod toga navodi da do sudara ne bi došlo sa svim brzinama do 67 ili 64 km/h.

Naime, za razliku od vještaka J. R., koji je naveo da bi do sudara došlo i da se oštećena M. V. kretala dopuštenom brzinom od 50 km/h, vještaci A. M. i A. R. su u svojim nalazima i mišljenjima naveli da do sudara ne bi došlo da se oštećena M. V. kretala dopuštenom brzinom do 50 km/h, uz njezinu postojeću reakciju oštrim kočenjem.

Tako je vještak A. M. naveo da bi uz postojeću reakciju oštrog kočenja oštećena M. V. zaustavila svoje vozilo na oko 20,8 metara ispred mjesta sudara da se kretala brzinom od 50 km/h, u kom slučaju ne bi došlo do prometne nesreće odnosno do sudara sa teretnim vozilom, što više, po mišljenju navedenog vještaka ne bi ni bila potrebna reakcija oštrim kočenjem već samo prikočivanje ili eventualno skretanje bliže svom desnom rubu kolnika (pismena dopuna nalaza i mišljenja od 25.11.2014).

Nadalje, vještak A. R. je u nalazu i mišljenju naveo da bi vozilo M. V., uz postojeću reakciju oštrim kočenjem, uspjelo izbjeći kontakt sa teretnim vozilom sa svim brzinama do 67 km/h.

S obzirom da je za odluku o kazni relevantna činjenica da li je oštećenik svojom nepropisnom vožnjom doprinio nastanku prometne nesreće, a prema nalazima i mišljenjima vještaka A. M. i A. R. bi proizlazilo da do prometne nesreće ne bi došlo da se oštećena kretala dozvoljenom brzinom od 50 km/h, koju činjenicu je sud prvog stupnja propustio utvrditi, u pravu je optuženik kada presudu suda prvog stupnja pobija zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer prema čl. 470. st. 3. ZKP/08 nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji ako sud kakvu odlučnu činjenicu nije utvrdio, a odlučne činjenice su i činjenice relevantne za odluku o kazni.

Zbog navedenih razloga valjalo je prihvatiti žalbu optuženika zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, zbog čega je za sada žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni bespredmetna.

U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će ponovno provesti već provedene dokaze, prema potrebi i druge dokaze, te će na temelju tako provedenog dokaznog postupka pravilno i potpuno utvrditi odlučne činjenice pri čemu će uzeti u obzir nedostatke u činjeničnom utvrđenju na koje je ukazano ovim rješenjem, na koje će pravilno primijeniti kazneni zakon i donijeti novu pravilnu i zakonitu presudu koju će obrazložiti sukladno čl. 459. ZKP/08.

Stoga je slijedom navedenog temeljem čl. 483. st. 1. ZKP/08 riješeno kao u izreci rješenja.

U Varaždinu, 4. travnja 2017.