Broj: Kž 92/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. A. zbog kaznenog djela iz čl. 90. u vezi sa čl. 33. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11, 125/11 i 143/12; dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi opt. B. A., podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 15. studenog 2016. broj K-14/16, u sjednici održanoj dana 04. travnja 2017.

p r e s u d i o   j e

Odbija se kao neosnovana žalba opt. B. A. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Varaždinu donesenom u ponovljenom postupku, opt. B. A. proglašen je krivim zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u vezi sa čl. 33. st. 1. KZ/97 pobliže opisanog u izreci te presude, te je na temelju čl. 90. KZ/97, uz primjenu čl. 57. st. 1. u vezi s čl. 33. st. 2. i čl. 57. st. 4. toč. d) osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine.

              Na temelju čl. 63. st. 1. KZ/97 u izrečenu kaznu mu je uračunato vrijeme oduzimanja slobode u vezi s kaznenim djelom dana 19. prosinca 2009.

              Na temelju čl. 80. KZ/97 od optuženika je oduzeta sjekira ukupne dužine 50 cm s metalnom drškom u obliku cijevi i dvije oštrice, privremeno oduzeta prema potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta br. 00395578 od 19. prosinca 2009., te je određeno da će Policijska postaja K. istu uništiti nakon pravomoćnosti presude.

              Na temelju čl. 148. st. 1. u svezi čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13 i 145/13; dalje u tekstu: ZKP/08) optuženik je obvezan platiti troškove kaznenog postupka u iznosu od 19.705,52 i paušalnu svotu od 3.000,00 kn, te nužne izdatke oštećenika i nagradu i nužne izdatke njegovog opunomoćenika iz čl. 145. st. 2. toč. 8. ZKP/08 u iznosu od 27.656,25 kn u korist ošt. A. M.

Protiv te presude podnio je žalbu opt. B. A. po branitelju Z. K., odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda K. K. i Z. K. iz K. Žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi od optužbe, a podredno da se ista ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku izrekne blaža kazna, odnosno kaznenopravna sankcija u vidu djelomične uvjetne osude prema odredbama KZ/11.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

              Žalba nije osnovana.

              Najvećim dijelom sadržaja žalbe zapravo se pobija ispravnost utvrđenih činjenica, odnosno obrazlaže žalbena osnova zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Uvodno istaknutu žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka žalitelj konkretizira na kraju žalbe, tvrdnjom da je prvostupanjski sud ostvario povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 8. ZKP/08, jer da je izmjenom činjeničnog opisa povrijedio identitet optužbe. Žalitelj je očito mislio na povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 9. ZKP/08, odnosno da je optužba prekoračena (čl. 449. st. 1. ZKP/08). Tu povredu žalitelj argumentira navodeći da se opis ozljeda koje je zadobio oštećenik iz izreke pobijane presude razlikuje od onog iz optužnice. Međutim, nema govora o prekoračenju optužbe, jer je optužnicom navedeno da je ošt. M. zadobio „frakturu lubanje i porezotinu lijeve šake“, a pobijanom presudom te ozljede su opisane kao: „prijelom lijeve čeone kosti s utisnućem, rana razderotina lijeve strane čela i rana razderotina lijevog lakta“, pa je evidentno da je intervencija prvostupanjskog suda u suštini samo specifikacija i točnije, detaljnije označavanje i opis već ranije konstatiranih ozljeda, zbog čega se nikako ne radi o nekim novim, kvalitativno drugačijim ozljedama.

Osim navedenog prigovora, u nastavku žalitelj ne konkretizira neku drugu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, iako je iz navoda žalbe za zaključiti da smjera i na bitnu postupovnu povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, što proizlazi iz odlomka u kojem prigovara netočnoj interpretaciji iskaza svjedoka T. iz pobijane presude. Optuženik nalazi da iskaz imenovanog svjedoka ne podupire zaključak prvostupanjskog suda o tome da se optuženik vratio u lokal noseći sjekiru spreman za ponovni sukob, jer se po mišljenju žalitelja sadržaj iskaza tog svjedoka podudara s obranom optuženika. Međutim, nije ovdje riječ o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka, jer prvostupanjski sud nije netočno citirao navode svjedoka T., nego je riječ o tumačenju smisla izgovorenog, a to pak potpada pod prigovor ispravnosti zaključivanja, odnosno žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Iako se ne poziva ni na koju konkretnu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, optuženik ističe da prvostupanjski sud nije smio prihvatiti samo iskaze iz istrage pojedinih svjedoka, istodobno kvalificirajući iskaze tih osoba na raspravi neprihvatljivima, jer je to suprotno odredbi čl. 450. st. 1. ZKP/08, prema kojoj se presuda može temeljiti samo na činjenicama i dokazima iznesenima na raspravi. Ovakvim prigovorom žalitelj sugerira da bi bila ostvarena povreda iz čl. 468. st. 3. ZKP/08. No, da bi se radilo o takvoj povredi potrebno je da sud pri pripremanju rasprave ili u tijeku rasprave ili pri donošenju presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ZKP, a da je to utjecalo ili moglo utjecati na presudu. Međutim, takva povreda nije utvrđena. Naime, prvostupanjski je sud u ponovljenom postupku, nakon tri ukidne ovosudne odluke (od 30. listopada 2013. broj I Kž-252/11 – listovi 118 do 121, od 04. veljače 2015. broj I Kž-684/14 – listovi 212 do 214, te od 04. travnja 2016. broj I Kž-701/15 – listovi 270 i 271 spisa) uz suglasnost stranaka pročitao iskaze svjedoka M. G., S. I., J. S., V. T. i A. M., koji su ranije ispitani u istrazi i tijekom prvostupanjskog postupka, pri čemu neki i više puta. Nadalje, treba naglasiti da su svi ti svjedoci tijekom istrage ispitani po istražnom sucu, jer je istraga vođena po odredbama ZKP/97, i u prisutnosti optuženika osobno, kako je to razvidno iz zapisnika o njihovom ispitivanju, što znači da im je optuženik imao prilike postavljati pitanja. Konfrontacijsko načelo je time bilo zadovoljeno, a dodatnu je priliku za postavljanje pitanja svjedocima optuženik imao i tijekom vođenja prvostupanjskog postupka. Kraj takvog stanja stvari nije bilo nikakve zapreke da prvostupanjski sud prilikom ocjene pouzdanosti i vjerodostojnosti navoda svakog svjedoka uzme u obzir sve što je takav svjedok iskazao, odnosno sve zapisnike na kojima je njegov iskaz ubilježen, neovisno o tomu radi li se o istrazi ili raspravi. Dakle, prvostupanjski sud ni na koji način nije povrijedio odredbe kaznenog postupka prilikom donošenja prvostupanjske presude.

Ispitivanjem, pak, pobijane presude ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bila ostvarena neka od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka nabrojenih u odredbi čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08, na čije postojanje se pazi po službenoj dužnosti.

U okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik iznosi vlastitu analizu i ocjenu svih provedenih dokaza, sugerirajući potpuno drugačije zaključke od onih iz pobijane presude, pri čemu dokaze tumači na način da potpuno odgovaraju navodima obrane.  Međutim, prvostupanjski je sud, nakon što je izveo sve raspoložive dokaze, iste detaljno i savjesno analizirao i valjano i kritički ocijenio, i to pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, pa se zaključcima do kojih je na takav logički neupitan način došao nema što prigovoriti.

Žalitelj vrlo detaljno iz iskaza svakog od ispitanih svjedoka izvlači one dijelove tog iskaza koji po njegovom mišljenju dokazuju i potkrjepljuju osnovnu tezu njegove obrane, tj. da se nakon ranijeg incidenta u kojem ga je napao i istukao ošt. M. on, izašavši iz lokala, u isti ponovno vratio naoružan sjekirom, ne da bi nastavio sukob ili u njega ušao, nego radi toga što je u lokalu ostao jedan njegov prijatelj, a tamo je ostavio i mobitel. Ustraje u tvrdnjama da je i ovaj drugi put žalitelj bio napadnut, da je bio prisiljen da se brani i da je upotrijebio upravo onoliku silu koja je bila neophodna da odbije istodobni protupravni napad oštećenika. Podredno sugerira da se radilo o situaciji prekoračenja nužne obrane zbog prepasti i razdraženosti, odnosno da uopće nije imao namjeru oštećenika usmrtiti, nego mu zadati tešku tjelesnu ozljedu. U nastojanju da potkrijepi takvu verziju odvijanja događaja, citira određene izjave svjedoka J. S., psihijatrijskog vještaka dr. R. D. i sudskomedicinskog vještaka dr. J. Š.

No, kao prvo treba naglasiti da su dokazi kojima optuženik pokušava potkrijepiti svoje tvrdnje tek dijelovi nalaza i mišljenja vještaka, odnosno rečenice izvađene iz konteksta, zbog čega one, prezentirane ovako izolirano, dobivaju drugačiji smisao, a u pogledu iskaza svjedoka J. S. optuženik se zapravo poziva na dojam što ga je taj svjedok stekao o namjerama optuženika i oštećenika, a ne na dio iskaza koji predstavlja svjedokovo prepričavanje odvijanja događaja.

Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdio je da je sud prvog stupnja, valjano analiziravši obranu optuženika i potom je savjesno ocijenivši, opravdano zaključio da nisu prihvatljive tvrdnje optuženika kako se u lokal nije vratio da bi se obračunao s oštećenikom, odnosno spreman nastaviti  raniji sukob s njim, a uzimajući pritom u obzir i različite razloge kojima je optuženik u više navrata objašnjavao svoj povratak. Tako je optuženik prvo naveo da se vratio jer je u lokalu ostao njegov prijatelj T., potom da je to učinio jer u je u lokalu ostao mobitel. Na kasnijem raspravnom ročištu izjavio je da je u lokalu zaboravio i ključeve automobila, pa je, nakon što mu je predočeno da je to u proturječju s činjenicom da je otključao kombi i uzeo sjekiru, ustvrdio da je u lokalu ostao njegov mobitel. Već ovako prikazani različiti razlozi kojima optuženik pokušava naći razumno opravdanje za svoj povratak u lokal dovode u pitanje njihovu uvjerljivost, budući da niti jedan od tako iznesenih motiva nije logičan ni životan, a upravo je to kriterij po kojem se i procjenjuje prihvatljivost određenih navoda i razloga. Druga je stvar što su osobine ličnosti optuženika, utvrđene provedenim psihijatrijskim vještačenjem i psihologijskim ispitivanjem, takve da su u velikoj mjeri pridonijele njegovom ponašanju kritične zgode, odnosno reakciji na raniji sukob s oštećenikom. No, istodobno se karakteristike pojedine osobe koje predstavljaju odstupanje od prosječnog ne mogu prihvatiti kao razuman i pravno opravdan razlog, tim više što je optuženik, kako to također proizlazi iz psihijatrijskog nalaza i mišljenja, bio u stanju i sposoban anticipirati daljnji slijed događaja i predvidjeti reakciju oštećenika. Nadalje, uzimanje sjekire koje prethodi tom povratku, riječi koje optuženik izgovara i upućuje oštećeniku odmah nakon što je ušao u lokal, nemaju, kako on to želi prikazati, pomirbeni ton, nego su, razmatrane u kontekstu nedavnog sukoba, pri čemu je oštećenik bio alkoholiziran i stoga nesumnjivo pojačano agresivan, a optuženik ga od ranije i percipira kao eksplozivnog i opasnog, izgovorene kao neka vrsta upozorenja, koje nesumnjivo, kako to pravilno uočava prvostupanjski sud, ima konotaciju prijetnje, odnosno izražava optuženikovu spremnost da se obračuna s oštećenikom. Za napomenuti je da je optuženik dobro poznavao oštećenika kao nasilnu, agresivnu osobu, zbog čega se kritične večeri, nakon što je oštećenik isključio Juke box i spriječio optuženika da posluša izabranu glazbu, optuženik i po vlastitom iskazu obratio svjedoku S. I. kako bi on utjecao na oštećenika, a ne direktno oštećeniku, što bi inače bio logičan potez. Stoga se optuženikov povratak u lokal, tek nekoliko minuta nakon ranijeg sukoba s oštećenikom u kojem je izvukao kraći kraj, pri čemu se odmah po ulasku obraća direktno oštećeniku govoreći da mu oprašta, ali da ga više nikada neće tući, ne može protumačiti drugačije nego kao demonstracija spremnosti na nastavak sukoba. Takav zaključak prvostupanjskog suda osnažen je i činjenicom da se optuženik vratio naoružan, i to ne bilo kakvim predmetom, već sjekirom koja je nesumnjivo opasno oruđe, podobno da ojača njegovu inače fizički inferiornu poziciju i omogući mu nadmoć u eventualnom fizičkom okršaju.

Kraj takvog stanja stvari osnovano je prvostupanjski sud isključio mogućnost primjene instituta nužne obrane, jer za to nema činjenične osnove. Dosljedno tome, nema mjesta razmatranju niti prekoračenja nužne obrane.

Što se pak tiče razmatranja namjere optuženika, odnosno je li svojim ponašanjem (tj. udaranjem sjekirom oštećenika u predio glave) istog htio usmrtiti ili ga pak teško tjelesno ozlijediti, Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti prihvaća zaključak suda prvog stupnja. Nema sumnje da je intenzitet udarca bio srednje jak, te da je prijelom lijeve čeone kosti s utisnućem obična teška tjelesna ozljeda, kako je to ustvrdio vještak dr. J. Š. Međutim, isti vještak je naveo da bi  udarac  sjekire jačeg intenziteta mogao dovesti do teške i za život opasne ozljede, pa i teške ozljede sa smrtnim ishodom, te da je površinska ozljeda lijevog dlana neznatno ublažila intenzitet udarca. Upravo te okolnosti optuženik nalazi argumentom za zaključak da je on kritične zgode i postupao s ciljem da oštećenika teško tjelesno ozlijedi, a ne usmrti. No, takvo rezoniranje nije prihvatljivo. Naime, optuženik zaboravlja da su akteri događaja bili u pokretu, što već samo po sebi onemogućava sigurno ciljanje i kontroliranje snage udarca. Optuženik je nesumnjivo udarac usmjerio u glavu oštećenika, gdje se nalaze vitalni organi, upotrijebljeno sredstvo je sjekira s dva sječiva, a zbog izuzetne pokretljivosti glave sjekira je mogla zahvatiti i neki osjetljiviji dio glave (sljepoočnicu, potiljak ili čak vrat), akteri su se nalazili sučelice, pa sve te okolnosti opravdavaju zaključak da je optuženik znao da takvim postupanjem može oštećenika usmrtiti, pa je na to i pristao, što znači da je postupao u neizravnoj namjeri.

Optuženik također sugerira da je kritične zgode djelovao doveden bez svoje krivnje u jaku razdraženost ili prepast prethodnim napadom oštećenika, odnosno da bi se eventualno moglo raditi o kaznenom djelu ubojstva na mah iz čl. 92. KZ/97 u pokušaju. No, ni za takav zaključak nema adekvatne argumentacije. Ovo stoga što djelovanje na mah podrazumijeva radnje počinitelja koje su poduzete vremenski neposredno nakon provokacije oštećenika. U konkretnom slučaju, pak, nesporno je da je nakon prvog dijela događaja, odnosno napada oštećenika i sukoba tijekom kojeg je optuženik bio u inferiornom položaju, optuženik izašao iz lokala, te je od prestanka tog prvog sukoba do ponovno ulaska optuženika u lokal prošlo najmanje pet minuta. Imajući u vidu takvu dinamiku zbivanja, psihijatrijski vještaci su konstatirali da je inicijalni intenzivni strah prisutan kod optuženika u prvom času, tijekom ranijeg sukoba ubrzo zamijenjen osjećajima srdžbe i bijesa (zbog poniženja i uvrede), da bi se potom, nakon izlaska iz lokala, afekt dijelom smanjio. Pri povratku u lokal optuženik se nije vratio potpuno smiren i staložen, ali je bio dovoljno organiziran i pomiren da razumije svoju odluku i shvaća što će upravo počiniti, a također i sposoban da se suzdrži. Prvostupanjski je sud, prihvativši prezentirano rezoniranje psihijatrijskih i psiholoških vještaka, isto razmotrio u kontekstu daljnjeg odvijanja inkriminiranog događaja. Naime, iz izvedenih je dokaza prvostupanjski sud s izvjesnošću zaključio da je optuženik, naoružavši se sjekirom, ušao u lokal i odmah s vrata se obratio oštećeniku riječima koje impliciraju i njegovu spremnost na sukob, znajući vrlo dobro da će oštećenik, s obzirom na svoje osobine, to shvatiti kao provokaciju. Zbog toga, kada je oštećenik reagirao krećući se ponovno fizički obračunati s optuženikom, rastuća razdraženost optuženika više nema značenje koje joj pridaje žalitelj, jer se on i vratio u lokal spreman na sukob sa oštećenikom, pa i izazivajući ga. Iz izloženih je razloga opravdano sud prvog stupnja zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji i postupcima optuženika koji bi se mogli podvesti pod kazneno djelo ubojstva na mah iz čl. 92. KZ/97, koje je ostalo u pokušaju.

Uvodno naznačenu povredu kaznenog zakona žalitelj ne konkretizira, a iz sadržaja je žalbe očito da smjera na tzv. posrednu povredu kaznenog zakona, koja bi rezultirala iz pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Kako je pak prvostupanjski sud ispravno i potpuno utvrdio sve relevantne činjenice, na koje je ispravno primijenio kazneni zakon, to nije ostvarena ni povreda kaznenog zakona.

Žaleći se zbog odluke o kazni, optuženik navodi da nisu u dovoljnoj mjeri vrednovane sve olakotne okolnosti, niti doprinos oštećenika, čije je ponašanje bilo agresivno. U okviru iste žalbene osnove optuženik smatra da je njegovo ponašanje trebalo biti kvalificirano po odredbama novog Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15; dalje u tekstu: KZ/11), a čije bi odredbe omogućavale primjenu djelomične uvjetne osude, pa bi taj zakon bio blaži za počinitelja. Međutim, suprotno stanovištu optuženika, ovaj drugostupanjski sud smatra da u konkretnom slučaju nema mjesta blažem kažnjavanju. Naime, iako su prvostupanjskom presudom utvrđene samo olakotne okolnosti (ranija neosuđivanost, djelo je ostalo u pokušaju, obiteljsko stanje optuženika koji je otac četvero maloljetne djece, nezaposlen, slabijeg imovinskog stanja, prethodni napad oštećenika, korektno optuženikovo držanje pred sudom i iskazano žaljenje i kajanje te upućena isprika oštećeniku), težina i opasnost počinjenog djela (karakterizirana upotrijebljenim sredstvom i ozljedama oštećenika) po mišljenju ovog drugostupanjskog suda opravdavaju izrečenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, koja ujedno predstavlja donju granicu ublažavanja kazne prema čl. 57. st. 4. toč. d KZ/97 i koja u pravoj mjeri odražava sve okolnosti iz čl. 56. st. 2. KZ/97, te je prikladna za postizanje specijalne i generalne prevencije.

              Sigurnosna mjera oduzimanja predmeta iz čl. 80. KZ/97 izrečena je u skladu sa zakonom, nakon što su se za to stekle sve činjenične pretpostavke.

Slijedom navedenog trebalo je, na temelju čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 04. travnja 2017.