Poslovni broj: 7 Pž-6674/2016-3

1
 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 7 Pž-6674/2016-3

 

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Šabarić Zovko, predsjednika vijeća, Ružice Omazić, suca izvjestitelja, i Mirte Matić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. M., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik M. S., odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika GRAD Z., OIB ..., Z., radi utvrđenja osnovanosti osporavanja tražbine, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2079/2015 od 16. lipnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 20. veljače 2019.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

              Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2079/2015 od 16. lipnja 2016.

 

 

Obrazloženje

 

 

              Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2079/2015 od 16. lipnja 2016. je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje osnovanosti osporavanja tražbine tuženika II. višeg isplatnog reda u iznosu od 2.217.268,02 kn, prijavljene u stečajnom postupku koji se vodi nad društvom M. d.o.o. u stečaju (točka I. izreke). Odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka (točka II. izreke).

 

              Protiv presude žalbu je podnio tužitelj iz svih žalbenih razloga. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno protumačio odredbu čl. 206. st. 5. Zakona o općem upravnom postupku kojom je propisano da se rješenje mora dostaviti stranci u izvorniku ili ovjerenom prijepisu, dok iz sadržaja dopisa od 25. siječnja 2010. nedvojbeno proizlazi da je društvu M. d.o.o. u privitku tog dopisa dostavljena kopija rješenja, a ne izvornik niti ovjerovljeni prijepis. Žalitelj navodi da iz kartice investitora od 26. ožujka 2014. jasno proizlazi da uplate nisu izvršene od strane tužitelja, već da se radi o kartici društva M. d.o.o. Ističe da je na ročištu održanom 7. ožujka 2016. tužiteljev punomoćnik obrazložio da se ovdje nije radilo o uplatama društva M. d.o.o. već o jednostranim knjiženjima koja je proveo tuženik, s obzirom na to da je društvo M. d.o.o. tada imalo određena potraživanja prema tuženiku pa je tuženik na taj način jednostranim umanjenjem financijskih obveza društva M. d.o.o. prema Gradu Z. zatvarao određena dugovanja koja je Grad Z. imao prema društvu M. d.o.o. Na ovu okolnost je predloženo i financijsko vještačenje koje sud nije proveo. Smatra da okolnost da tuženik u svojoj financijskoj dokumentaciji za 2007., 2008. i 2010. ima evidenciju određenih uplata za koje je umanjio obvezu po komunalnom doprinosu ruši temeljno utvrđenje suda da je društvo M. d.o.o. zaprimilo rješenje o komunalnom doprinosu 27. siječnja 2010. kako to proizlazi iz dostavnice. Smatra da samo u slučaju da je rješenje pravomoćno i konačno čini tražbinu iz tog rješenja dospjelom, pa bi samo u tom slučaju tuženik mogao napraviti financijska knjiženja 2007. godine na način da dospjelo dugovanje društva M. d.o.o. po osnovi komunalnog doprinosa iz navedenog rješenja umanji za iznos svoje dospjele obveze koje ima prema društvu M. d.o.o. Predlaže preinačiti, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Presuda je ispitana u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP).

 

              Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nalazi da u prvostupanjskom postupku i pri njenom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9.,11.,13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

              Iako je propustio ispitati jesu li ispunjene procesne pretpostavke propisane odredbom čl. 282. st. 1. ZPP-a za vođenje parničnog postupka, ovaj sud nalazi da je tužba u ovom predmetu pravovremena. Iz spisa proizlazi da je tužitelj rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-275/2012 od 30. siječnja 2013. (list 5. spisa) upućen da u roku od osam dana od primitka rješenja pokrene parnicu protiv Grada Z. radi utvrđenja osnovanim osporavanja tražbine, jer će se u protivnom smatrati da je odustao od prava na vođenje parnice. Iz dostavnice (list 13. – 14. spisa) proizlazi da je tužitelj rješenje o upućivanju u parnicu zaprimio 16. srpnja 2013., dok iz prijavnog štambilja na tužbi (list 1. spisa) proizlazi da je pokrenuo ovaj parnični postupak 23. srpnja 2013., dakle unutar ostavljenog roka od osam dana.

             

              Međutim, pri donošenju pobijane presude prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo jer je o spornom pitanju zastare odlučio primjenom odredbe čl. 271. st. 7. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91 i 103/96; dalje: Zakon o općem upravnom postupku), umjesto primjenom odredbe čl. 94. st. 4. i čl. 96. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj 147/08, dalje: Opći porezni zakon).

 

Predmet ovoga spora je utvrđenje osnovanosti osporavanja tražbine tuženika po osnovi komunalnog doprinosa koja je prijavljena u stečajnom postupku koji se vodi nad društvom M. d.o.o. u stečaju u iznosu od 2.217.268,02 kn, kao tražbine II. višeg isplatnog reda.

 

Između stranaka je sporno je li tuženikova tražbina s naslova komunalnog doprinosa koja je utvrđena pravomoćnim i izvršnim rješenjem Grada Z., Gradskog ureda za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Odjela za komunalne poslove i uređenje grada, Klasa: ..., Urbroj: ... od 22. kolovoza 2005., a koje je postalo pravomoćno i konačno 12. veljače 2010., zastarjela.

 

Prije svega treba napomenuti da se odredbe Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91 i 103/96) o izvršenju izvršnog upravnog rješenja na temelju kojih je prvostupanjski sud odlučio o tužiteljevom prigovoru zastare ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju jer se radi o rješenju koje je postalo konačno tek 2010. godine pa bi se na njegovo izvršenje primjenjivale odredbe Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09; dalje: ZUP 47/09).

 

Odredbom čl. 135. st. 3. ZUP-a 47/09, koja je istovjetna odredbi  čl. 271. st. 7. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91 i 103/96) na koju se prvostupanjski sud pozvao, je propisano da po isteku roka od pet godina od dana kad je rješenje postalo izvršno rješenje se ne može izvršiti.

 

Međutim, citiranom zakonskom odredbom su propisani rokovi koji moraju proteći da bi nastupila zastara prava na izvršenje izvršnog rješenja, a što uključuje pravo na pokretanje i pravo na vođenje ovršnog postupka pred nadležnim upravnim tijelom koji se vodi radi prisilne naplate tražbine utvrđene izvršnim rješenjem. Kako tuženik niti ne vodi ovršni postupak radi prisilne naplate svoje tražbine koja je utvrđena izvršnim rješenje (a niti ne može radi zakonske zabrane propisane odredbama stečajnog prava), navedena zakonska odredba nije primjenjiva u konkretnom slučaju s obzirom na to da njenom primjenom ne možemo odlučiti o pitanju zastare samog prava iz porezno-dužničkog odnosa.

 

Komunalni doprinosi su u smislu odredbe čl. 2. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj 147/08; dalje: Opći porezni zakon) javna davanja, dok je odnos između upravnog tijela, ovdje tuženika, i dužnika javnog davanja zapravo porezno-dužnički u kojem sudionici porezno-dužničkog odnosa ostvaruju svoja prava i obveze (čl. 18. st. 1. Općeg poreznog zakona), slijedom čega se na pitanje zastare prava iz takvog odnosa primjenjuju odredbe Općeg poreznog zakona koji je lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08) jer propisuje posebne zastarne rokove za tražbine javnih davanja (čl. 94. st. 8. Općeg poreznog zakona).

 

Odredbom čl. 24. st. 2. Općeg poreznog zakona je propisano da prava iz porezno-dužničkog odnosa prestaju zastarom.

 

Odredbom čl. 94. Općeg poreznog zakona je propisano da pravo poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo na pokretanje postupka naplate poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za tri godine računajući od dana kada je zastara počela teći (st. 1.). Zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći nakon isteka godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili nakon isteka godine u kojoj je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu, kamate i troškove ovrhe (st. 4.).

 

Budući da je u konkretnom slučaju tijelo tuženika utvrdilo obvezu stečajnog dužnika društva M. d.o.o. na plaćanje komunalnog doprinosa i to rješenjem koje je postalo izvršno 12. veljače 2010., pravo na naplatu utvrđene obveze bi zastarjelo u roku od tri godine, počevši od isteka godine u kojoj je to rješenje postalo izvršno (čl. 133. ZUP-a 47/09), dakle počevši od 1. siječnja 2011. S obzirom na to da je tuženik 9. srpnja 2012. prijavio svoju tražbinu u stečajnom postupku nad stečajnim dužnikom društvom M. d.o.o. u stečaju, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je takvom radnjom došlo u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO), a koja se primjenjuje na temelju odredbe čl. 94. st. 8. Općeg poreznog zakona, do prekida zastare.

 

U odnosu na datum primitka rješenja o utvrđenju obveze na plaćanje komunalnog doprinosa, ističe se da je dostavnica javna isprava koja potvrđuje istinitost činjenica koje su u njoj utvrđene (datum primitka određenog pismena) pa je u skladu s odredbom čl. 230. st. 3. ZPP-a dopušteno dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice.

 

Tužitelj koji je tvrdio da je trgovačko društvo M. d.o.o. u stečaju zaprimilo predmetno rješenje prije datuma navedenog u dostavnici, je u skladu s odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a bio dužan predložiti izvođenje dokaza radi dokazivanja istinitosti svoje tvrdnje.

 

Iz spisa predmeta koje je dostavilo upravno tijelo koje je vodilo postupak u kojem je doneseno rješenje o komunalnom doprinosu proizlazi da je stečajni dužnik zaprimio predmetno rješenje upravo onog datuma koji je naveden na dostavnici, odnosno 27. siječnja 2010., pa tužitelj nije uspio svojim dokaznim prijedlozima oboriti istinitost činjenica navedenih u dostavnici.

 

Budući da tužitelj na spornu okolnost nije predlagao izvođenje drugih adekvatnih dokaza, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je društvo M. d.o.o. u stečaju zaprimilo rješenje o komunalnom doprinosu 27. siječnja 2010. jer iz dostavnice koju je tuženik dostavio u spis proizlazi da je upravo tog datuma stečajni dužnik potvrdio svojim potpisom i pečatom primitak predmetnog rješenja.

 

              Prvostupanjski sud je o odbijanju dokaznog prijedloga saslušanjem tužitelja, kao bivšeg zastupnika po zakonu M. d.o.o. u stečaju, dao jasne i valjane razloge koje ovaj sud prihvaća u cijelosti te neće posebno u tom dijelu obrazlagati prvostupanjsku presudu (čl. 375. st. 5. ZPP-a).

 

Odluka o troškovima postupka je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir da je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu i odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje osnovanosti osporavanja tražbine tuženika II. višeg isplatnog reda u iznosu od 2.217.268,02 kn, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a tužiteljevu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

Zagreb, 20. veljače 2019.

 

Predsjednik vijeća

Branka Šabarić Zovko, v. r.

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik