Broj: Kž 186/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te doc. dr. sc. Marina Mrčele i Miroslava Šovanja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. B., zbog kaznenog djela iz članka 79. stavka 1. i članka 93. Krivičnog zakona Republike Hrvatske, odlučujući o žalbi optuženika izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 11. studenoga 2016. broj K-59/98., u sjednici održanoj 11. travnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba optuženog M. B. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Osijeku je ostavljena u cijelosti na snazi presuda Županijskog suda u Osijeku broj K-59/98. od 16. lipnja 1999. kojom je optuženik proglašen krivim da je počinio dva krivična djela; iz članka 79. stavka 1. i članka 93. Krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 32/93., 38/93., 28/96. i 30/96.). Primjenom odredaba o stjecaju optuženik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora 7 (sedam) godina.

Na temelju članka 54. Kaznenog zakona („Narodne Novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.) u izrečenu kaznu zatvora optuženiku je uračunato vrijeme uhićenja i lišenja slobode te vrijeme provedeno u pritvoru od 13. rujna 1995. do 24. travnja 1996., od 1. srpnja 2015. do 17. rujna 2015. (boravak u ekstradicijskom pritvoru), od 22. listopada 2015. do 29. prosinca 2015. (izvršenje kazne zatvora) te od 30. prosinca 2015. pa nadalje (istražni zatvor).

Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi sa člankom 145. stavkom 2. točkama 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženik je dužan snositi troškove vještačenja 4.000,00 kuna i paušalnu svotu 1.000,00 kuna, a o preostalim troškovima bit će odlučeno u posebnom rješenju.

Protiv navedene presude, žalbu je podnio optuženik putem branitelja, odvjetnika H. Č., zbog povrede kaznenog zakona, bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da pobijana presuda bude ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik predlažući da žalba optuženika bude odbijena kao neosnovana.

Spis je, u skladu s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08. dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Žalba nije osnovana.

Optuženik u žalbi smatra da „egzistiraju dvije optužnice s različitim pravnim oznakama protiv istog optuženika“ jer je „Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podnijelo novu, pored već postojeće optužnice“ kojom su optuženiku stavljena na teret dva kaznena djela prema Kaznenom zakonu tzv. Republike Srpske Krajine te da „nije proveden postupak usklađivanja postupovnih radnji sukladno Uredbi za provođenje Zakona o konvalidaciji u predmetima sudbene naravi“.

No, pravno ne postoje istovremeno dvije optužnice jer je podnošenjem optužnice po Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku, a nakon mirne reintegracije okupiranog područja, u ovom kaznenom postupku stvarno provedeno usklađivanje ranijih postupovnih radnji pa ranija optužnica nema pravni značaj. Činjenica da u optužnici Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku izrijekom nije spomenut Zakon o konvalidaciji („Narodne novine“, broj 104/97.) nije odlučna jer je tom optužnicom zamijenjena ranija optužnica, sukladno članku 5. Uredbe za provođenje Zakona o konvalidaciji u predmetima sudbene naravi („Narodne novine“, broj 51/98.).

Optuženik dalje navodi da je bio izložen „nečovječnom postupanju … od strane redarstvenih tijela okupatorske vlasti“ pa su zato nezakoniti svi dokazi prikupljeni protiv njega tijekom predistražnog i istražnog postupka. Taj prigovor obrana je prvi puta istaknula u „Odgovoru na optužnicu“ 11. prosinca 2015., a optuženik ih je ponovio na raspravi 11. studenoga 2016. Optuženik je u istrazi ispitivan uz prisutnog branitelja (list 19 spisa) i na raspravi 14. ožujka 1996. (list 101 spisa) i tada nije isticao ove prigovore. Nije jasno zašto optuženik prigovore o nečovječnom postupanju nije iznio ranije uz prisutnog branitelja niti u spisu postoje podaci koji bi to objasnili. Osim toga, ne postoji ikakav podatak koji bi ikako potkrijepio navode obrane prvi puta iznesene dvadeset godina od ispitivanja optuženika u prethodnom postupku. Prvostupanjski sud je otklonio vjerodostojnost optuženikove obrane ocijenivši da je usmjerena izbjegavanju odgovornosti. Ta ocjena žalbom nije dovedena u pitanje pa je neosnovan prigovor o nečovječnom postupanju prema optuženiku u prethodno provedenom postupku.

Optuženik u žalbi prigovara činjenici da je prijevod ranijih akata na hrvatski jezik (i latinično pismo) napravljen tek 2016. pa iz toga slijedi da su u postupku koji je prethodio donošenju osuđujuće presude Županijskog suda u Osijeku 16. lipnja 1999. „vještaci … nalaze i mišljenja davali temeljem dokumentacije koja nije bila na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu“. Žalitelj ne obrazlaže o kojoj povredi bi se tu radilo niti osporava činjenični sadržaj sada prevedenih isprava. Osim toga, ovaj prigovor ne utječe na pravilnost postupanja u odnosu na odluku koja se sada pobija žalbom, a niti je pravno odlučan za procjenu pravilnosti odluke od 16. lipnja 1999.

Jednako tako, nije pravno odlučan niti žalbeni prigovor da je u izreci presude od 16. lipnja 1999. navedeno da je optuženik osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora „od 7 godina“, a u obrazloženju da je navedeno „u trajanju od 7 mjeseci“. Naime, kada prvostupanjski sud provodi postupak i donosi odluku nakon dopuštene obnove postupka, a prema članku 508. ZKP/11., pravno je odlučna izreka presude iz postupka koji se obnavlja, a ne njeno obrazloženje jer je odlučno ono što je navedeno u izreci (pravomoćnost se odnosi na izreku presude, a ne na njeno obrazloženje).

Žalitelj smatra i da je prvostupanjski sud donoseći ovdje pobijanu odluku „pogrešno primjenio odredbu čl. 431. t. 2 Zakona o kaznenom postupku jer je … isključivo ili u odlučujućoj mjeri temeljio osuđujuću presudu; osobito u odnosu na iskaze svjedoka D. R.₁ i D. R.₂“. Iz izričaja žalbe slijedi da se prigovor odnosi na povredu odredbe članka 431. stavka 2. ZKP/08., odnosno utemeljenja osude na dva nekonfrontirana iskaza. No, taj prigovor nije osnovan. Osuda se temelji na iskazu oštećene G. S. koji je potkrijepljen nalazom sudskomedicinskog vještačenja, a ne na iskazima D. i D. R.₂. Te svjedokinje u jednom manjem dijelu potkrjepljuju iskaz oštećenice i to u općenitom dijelu jer im je oštećenica rekla da ju je otac silovao, ali bez navođenja detalja. Osuda stoga uopće ne ovisi o iskazima svjedokinja D. i D. R.₂. Osim toga, obrana je bila prisutna ispitivanju tih svjedokinja u prethodnom postupku (branitelj optuženika u istrazi, a optuženik i branitelj na raspravi), a na raspravi koja je prethodila donošenju presude 16. lipnja 1999. obrana se odrekla konfrontacijskog prava dajući suglasnost za čitanje zapisnika o ranijem ispitivanju svjedokinja. U postupku u kojem je donesena pobijana odluka obje svjedokinje su ispitane pa nikako ne može biti riječi o povredi konfrontacijskog prava. Treba dodati da se ova raščlamba odnosi i na iskaz oštećenice.

S tim u vezi, žalitelj prigovara da oštećenica uopće nije bila pozvana na raspravu koja je prethodila donošenju osude 16. lipnja 1999. Taj žalbeni navod nije točan jer je na listu 177 spisa dostavnica iz koje je vidljivo da je oštećenica pozvana. Osim toga, kao što je navedeno, obrana se tada odrekla konfrontacijskog prava i dala suglasnost i za čitanje na raspravi iskaza ranijih iskaza oštećenice u odnosu na koje je konfrontacijsko pravo poštivano.

Nadalje, žalitelj navodi i da se u pobijanoj presudi prvostupanjski sud „pozvao na materijalne dokaze (biološke tragove na spavaćici)“ ali u obrazloženju „ne navodi nalaz i mišljenje“ vještakinje za biološke tragove. Niti taj prigovor nije odlučan. Doduše, točno je da u obrazloženju presude prvostupanjski sud nije naveo da je proveo i taj dokaz, ali to nije odlučno jer je taj dokaz izveden na raspravi 10. studenoga 2016. (list 533 spisa). Zato propust prvostupanjskog suda u nabrajanju svih na raspravi provedenih dokaza nema pravni niti činjenični značaj.

Žalitelj upire na činjenicu da u postupku nije provedeno DNA vještačenje pa se vještakinja „ne može izjasniti da sperma pripada određenoj osobi, nego da pripada grupi sekretora, kojoj pripada 80% populacije“. Sekretor („izlučivač“) je osoba koja izlučuje antigene krvnih grupa u tjelesne tekućine (slina, sluz, sjemena tekućina itd.). Točno je da DNA vještačenje nije provedeno, ali žalitelj nije naveo i dio navedenog nalaza koji inače ne osporava, a prema kojem je utvrđeno da biološki tragovi na spavaćici oštećenice pripadaju ne samo grupi ljudi tzv. sekretora nego i osobi s krvnom grupom „0“, a tu krvnu grupu ima optuženik. Prema tome, ti podaci sami za sebe ne upućuju nedvojbeno na optuženika kao na osobu koja je imala spolni odnos s oštećenicom, ali kada se razmotre s drugim izravnim dokazima (iskaz oštećenice iz prijašnjeg postupka potkrijepljen sudskomedicinskim vještačenjem), tada je sasvim jasno da nalaz i mišljenje biološkog vještačenja ne isključuje optuženika kao počinitelja nego naprotiv učvršćuje zaključak da je optuženik imao spolni odnos s oštećenicom kako ga je ona opisala.

S tim u vezi, žalitelj osporava iskaz oštećenice u prethodnom postupku i smatra da je vjerodostojan iskaz oštećenice u ovom postupku u kojem je povukla terećenje optuženika. U prilog tome žalitelj navodi da je „obrana provela vještačenje oštećenice po Prim. dr. sc. M. K. S., stalnom sudskom vještaku med.struke-psihijatru, koja je, temeljem uvida u predan joj sadržaj sudskog spisa i pregleda oštećenice zaključila kako oštećenica nema psihopatoloških simptoma te da je sposobna dati vjerodostojan iskaz“. Osim toga, žalitelj smatra da iz „kombiniranog psihologijsko-psihijatrijskog vještačenja oštećenice … proizlazi kontradiktorni zaključak na odlučnu okolnost, vjerodostojnost oštećenice u ponovljenom postupku“.

Najprije treba navesti da je u postupku ispitan vještak psihijatar prof. dr. sc. I. P. i da je dan psihologijski nalaz i mišljenje po vještakinji mr. sc. D. B. Između tih nalaza nema nikakve kontradiktornosti jer ti vještaci nisu niti vještačili vjerodostojnost iskaza. To nije niti smije biti zadaća bilo kojeg vještaka jer vjerodostojnost iskaza neke osobe u postupku ocjenjuje isključivo sud. Vještačenja tu mogu biti samo pomoćna sredstava sudu, kao i drugi dokazi koji mogu, uz pravila logike i iskustva, služiti sudu za ocjenu vjerodostojnosti iskaza osoba ispitanih tijekom postupka. Prvostupanjski sud je tako i postupio te za svoju ocjenu dao razložnu raščlambu (najviše na stranici 4., treći odlomak odozgo prvostupanjske presude). Ta ocjena žalbenim navodima nije dovedena u sumnju niti dijelom žalbe koja upire na nalaz i mišljenje sudskog vještaka koji, prema žalitelju, potvrđuju obranu optuženika o načinu na koji je oštećenica zadobila ozljede. No, takav prikaz nije životno realan. Upravo suprotno, iskaz oštećenice koja u prethodnom postupku opisuje način na koji su joj zadane ozljede suglasan je rezultatima sudskomedicinskog vještačenja.

Naime, oštećenica je zadobila krvne podljeve kože veličine oko 6 centimetara na prednjoj stani lijeve i desne dojke, nekoliko oguljotina kože te krvni podljev u donjem dijelu prsa veličine 4 centimetara koji su nastali gnječenjem ili stiskanjem dojki i da su „hematomi po prsima nastali dok je osoba bila imobilizirana i nije se mogla odmicati od onoga koji je prema njoj djelovao“. Optuženik tvrdi da je jednom odgurnuo oštećenicu otvorenim dlanovima u visini njenog grudnog koša. Oštećenica pak u prijašnjem iskazu opisuje aktivnosti optuženika koji se podudaraju s ozljedama čiji je način nastanka opisao sudskomedicinski vještak i koji je onakav kako ga je opisala oštećenica. Dakle, sasvim je jasno da ozljede koje je pretrpjela oštećenica nisu mogle nastati od jednog odguravanja otvorenim dlanovima kako to opisuje optuženik.

U odnosu na „vještačenje koje je provela obrana“ treba navesti da to nije vještačenje niti dokaz nego pomoćno sredstvo koje obrani može poslužiti u postupku, radi ostvarenja za obranu određene svrhe (pripreme za raspravu, ispitivanje vještaka i sl.). Naime, obrana u postupku ne provodi nikakve dokaze nego ih predlaže. Hoće li neki prijedlog za izvođenje dokaza biti usvojen i hoće li izjava neke osobe postati dokaz odlučuje isključivo sud donoseći odluku da će ta osoba biti ispitana kao svjedok ili vještak. Iz zapisnika s rasprave, a i žalbe, proizlazi da je obrana koristila navedeno pomoćno sredstvo upravo u smislu provjere dokaza izvedenih na raspravi ispitivanjem vještaka za psihijatriju i vještakinje za psihologiju. No, žalbom nije dovedena u pitanje ocjena vjerodostojnosti i navedenih vještačenja jer su žalbeni navodi o kontradiktornosti i neuvjerljivosti neosnovani.

Žalitelj prigovara i psihijatrijskom vještačenju optuženika jer se temelji na razgovoru koje je vještak obavio s optuženikom u trajanju svega sedam do deset minuta. Istovjetnu primjedbu obrana je istaknula i na raspravi. Prvostupanjski sud je te primjedbe otklonio kao nevažne te je „vještački nalaz prihvatio u cijelosti imajući u vidu“ stručnost vještaka, okolnost da je „dugogodišnji praktičar“ i redovni profesor. Tome treba dodati da je vještak nalaz i mišljenje dao ne samo na temelju razgovora s optuženikom nego i na temelju podataka sadržanih u spisu. Zato žalbeni navodi ne dovode u pitanje ocjenu vjerodostojnosti psihijatrijskog vještačenja kao nalaza danog na temelju pravila struke, znanosti i iskustva.

Optuženik se žali i zbog odluke o kazni i smatra da „protek vremena od 20 godina“ treba utjecati na to da kazna bude blaža. Protek vremena je doista velik, ali je najveći doprinos tome dao optuženik koji je izručen Republici Hrvatskoj 17. rujna 2015. Stoga ta okolnost ne može imati veći značaj. Prvostupanjski sud je kao olakotno optuženiku cijenio neosuđivanost i smanjenu ubrojivost. Tome treba dodati i životnu dob optuženika (sada 67 godina, a u vrijeme počinjenja djela 45 godina). S druge strane, prvostupanjski sud je vodio računa o pogibeljnosti oba počinjena djela i načinu počinjenja kaznenog djela silovanja vlastite, tada 14 godišnje kćeri uz uporabu sile i prijetnje. Jačina sile s obzirom na ozljede koje je oštećenica zadobila nadmašuju ono što je potrebno da bi bile ispunjene sastavnice kaznenog djela silovanja. Stoga, upravo pojedinačno utvrđene kazne i jedinstvena kazna koju je izrekao prvostupanjski sud sadrži dostatnu količinu društvene osude za zlo koje je optuženik počinjenjem kaznenog djela nanio vlastitoj obitelji i društvu u cjelini. Istovremeno, ta kazna može jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti ponovno uključivanje optuženika u društvo.

Konačno, žalitelj je u pravu kada prigovara uračunavanju svakog oduzimanja slobode u jedinstvenu kaznu zatvora na koju je osuđen optuženik. Sporno je razdoblje od 18. rujna 2015. do 21. listopada 2015. Naime, prvostupanjski sud je optuženiku u kaznu zatvora uračunao i vrijeme oduzete slobode od 1. srpnja 2015. do 17. rujna 2015. (ekstradicijski pritvor) te od 22. listopada 2015. do 29. prosinca 2015. (izdržavanje kazne). No, razdoblje između optuženiku nije uračunato iako prema stanju spisa je optuženiku bila oduzeta sloboda u vezi s ovima kaznenim djelima i u razdoblju od 18. rujna 2015. do 21. listopada 2015. (rješenje ovog suda od 1. srpnja 2016., list 359 spisa). Ovu pogrešku popravit će predsjednik vijeća donošenjem posebnog rješenja prema članku 180. stavku 2. ZKP/08.

Budući da ni ispitivanjem pobijane presude, sukladno odredbi članka 476. stavka 1. ZKP/08., nije utvrđeno da bi bile ostvarene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 482. ZKP/08., odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 11. travnja 2017.